Mržnja se može manifestirati na gotovo bezbroj različitih načina. Jezik može biti i jest snažno sredstvo promicanja mržnje. Sama pisana riječ može biti snažno sredstvo promicanja mržnje. Ona se može prikazati i propagirati kroz filmove i fotografiju, a se može utjeloviti i kroz likovni izričaj. Na tribini o mržnji u Muzeju za umjetnost i obrt pokušalo se rasvijetliti na koje se sve načine mržnja može isticati u likovnim umjetnostima.

Mržnja u slikarstvu se uglavnom prikazuje kroz razne činove nasilja. Pošto je mržnja jedna vrlo kompleksna emocija, nju je teško prikazati samu za sebe. Ona se ostvaruje kroz prikaze gnjeva, straha, gađenja i ostalih jednostavnih emocija. Povjesničar umjetnosti i profesor na Filozofskom
fakultetu Frano Dulibić smatra kako za analizu mržnje u slikarstvu nije dovoljno proučavati povijest umjetnosti, nego se treba proučavati i način komunikacije unutar djela. „Ne postoji povijest prikazivanja emocija u likovnim umjetnostima ni kvantifikacija emocija“, rekao je Dulibić. Sličan prikaz mržnje kroz prizmu nasilja postoji i danas, posebno kroz računalne igre. Iako ne moraju prikazivati neku jaču emociju, pozadina sukoba je gotovo uvijek mržnja te se ona tako ostvaruje.

Ali način na koji se prikazuju slike može biti poticaj na mržnju. Kada su nacisti predstavljali židovsku umjetnost, oni su je prikazivali u neurednim i uskim prostorima, sa svim djelima nabacanima jednima na drugo, dok su umjetnost koju su smatrali poželjnom izlagali u urednim i geometrijski pravilnim prostorima kako bi se dobio dojam savršenosti.

Za razliku od slikarstva, plakati ne posjeduju visoku dozu suptilnosti ni finoću prilikom prikaza mržnje, najviše zbog toga što su se pokazali kao vrhunsko propagandno sredstvo. Plakati su služili kao sredstvo regrutacije za vojsku, kao sredstvo jačanja patriotizma i nacionalizma i kao sredstvo širenja laži i poticanja na mržnju prema određenim grupama ljudi. Plakat na ulici puno direktnije govori čovjeku što da misli nego jedno ulje na platnu u galeriji. Protivnici su se na plakatima prikazivali fizički i ideološki nepoželjnima dok su se vjera, domovina i obitelj promicale kao glavne vrijednosti. Stoga se može reći da relativno pozitivni pojmovi mogu služiti kao simboli mržnje zbog toga što je sve osim njih nepoželjno. Povjesničar umjetnosti Dejan Kršić je napomenuo kako propagandni plakati sa svih strana imaju jedno zajedničko obilježje, a to je da se proziva onoga tko gleda u plakat. Prozivalo se čovjeka da mora obaviti svoju dužnost. Od poznatog američkog regrutera Uncle Sama pa sve do Katalonskih pobunjenika, slika i poruka su bili isti.

Što se tiče skulptura, na njihovim reljefima često su se prikazivale velike pobjede i poniženja protivnika. Takvi prizori služili su kao poruka svima koji su se usudili suprotstaviti vlasti. Spomenici su od renesanse pa nadalje služili i kao jedno antisemitsko propagandno sredstvo. Tako se na crkvi Martina Luthera u Wittenbergu može vidjeti urezani antisemitski portret grupe Židova kako sišu svinju. Povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović je napomenula kako su takve stvari često naručene od strane države ili crkve kako bi se suočili s neprijateljima.

Mržnju u svakodnevnom životu najčešće možemo naći u grafitima. Iako grafiti kao urbana umjetnost mogu jako doprinijeti identitetu kvarta u kojem se nalaze. Oni često služe kao sredstvo promicanja netrpeljivosti među različitim rasama i kulturama kao i veličanje nekih davno poraženih režima. Ako se dobro upotrijebe, oni mogu združiti zajednicu i dati jedan novi identitet oronuloj okolini.