Trideset godina prošlo je od jednog od najvažnijih sportskih događaja na ovim prostorima. 13. svibnja 1990. godine u jednoj rezultatski tada nebitnoj utakmici dogodio se veliki navijački okršaj koji je bio puno više od toga.

Utakmica između zagrebačkog Dinama i beogradske Crvene zvezde sigurno nije početak Domovinskog rata. Uz dosta razbijenih glava, polomljenih rebara i ostalih lakših odnosno težih ozljeda, no na svu sreću bez ikakvih žrtava. Isticanje te utakmice kao početka Domovinskog rata ružno je zbog svih mrtvih, stradalih i nestalih koji su pretrpjeli puno gore stvari od onog što se dogodilo na Maksimiru tada.

S druge strane, utakmica je zbog uloge Dinama i Crvene zvezde kao vodećih nacionalnih klubova Hrvata i Srba i svega što se dogodilo na Maksimiru toga dana zaista simbolički obilježila raspad Jugoslavije, jednog sistema i pripremu za krvavi rat. Radi šireg konteksta i shvaćanja tadašnjeg duha vremena, prije trideset godina svega nekoliko mjeseci ranije dogodile su povijesne stvari; od odlaska Hrvata i Slovenaca sa 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije, višestranačkih izbora u travnju i početkom svibnja, prve pobune srpske manjine na području tada SR Hrvatske, potpuna reformacija političkog vrha i sistema u svim republikama te cijeli val promjena koji je zahvatio Europu raspadom komunizma u istočnom bloku dodatno su naelektrizirali tadašnju utakmicu te je bilo neminovno da će se dogoditi nešto.

Tog dana, 13. svibnja 1990. godine, veliki broj navijača Zvezde stigao je u Zagreb, a posebno uzimajući u obzir činjenice kako se tadašnja politika duboko uplela u navijačke skupine čime ih se kontroliralo i određivao smjer kako će reagirati, tako su i beogradski navijači došli po komandi „na zadatku”.

Utakmica bi možda bila odigrana bez ikakvih većih problema da tadašnja milicija nije naredbama “s vrha” dozvolila nerede koje su započele Delije prilikom dolaska u Zagreb i kasnije na južnoj maksimirskoj tribini prema malobrojnim običnim gledateljima i Dinamovim navijačima oko njih. Logična reakcija s druge strane na sjeveru od Bad Blue Boysa bila je provala u teren dok s druge strane protivnički navijači rade nerede, a osiguranje i milicija to ignorancijom dozvoljavaju.

Provala navijača sa sjevera (i istoka) dovelo je do kontra reakcije jugoslavenske milicije koja je žestoko reagirala na Boyse (među kojima je bilo i pripadnika Armade, Torcide te ostalih navijačkih skupina) i ostale navijače Dinama te masovnog sukoba na zelenom travnjaku čime se jasno vidjelo na čijoj strani i po kojoj političkoj direktivi plešu tadašnji organi vlasti.

Nejednak kriterij prema jednima i drugima poslijedično je pokazao kako se jednostavno željelo da se utakmica ne odigra i dogode neredi tog dana na Maksimiru kako bi se moglo pokazati i dokazati kako zajednička liga i država više nisu moguće, odnosno daljnja destabilizacija i početak sukoba u mjesecima koji su slijedili.

Slike maksimirskih nereda; od Pece Pankera, pendreka Refika Ahemtovića na navijača Dinama te reakcije Zvonimira Bobana toga dana postale su kasnije sportski simbol borbe za samostalnost Hrvatske. Danas, nakon trideset godina cijela priča i taj dan postali su važan i mitski događaj u hrvatskoj povijesti. Ponekad možda i previše naglašen s ozbirom na kasnije događaje koji su zaista doveli do raspada Jugoslavije i početka krvavog rata, no upravo zbog ratnih sukoba koji su uslijedili ta je utakmica dobila još više na važnosti.

13. svibanj 1990. godine ostaje danas za sve navijače Dinama simbol otpora protiv režima i borbe za slobodu i samostalnost Hrvatske, a ujedno i kao spomen za sve navijače Dinama koji su dali život za domovinu.