Odlučio sam u Novoj godini prestat stalno nešto kukat, žalit se na život. Prije svega, odlučio sam pokušat nekako zavoljet ljude, ako treba malo se i ponizit pred njima. I počet zarađivat novac, a ne stalno žicat staru. Odlučio sam i pokušat postići kvalitetniji odnos sa Stojkom, mojom curom. Kako bi bilo lijepo da i nas dvoje odemo na tjedan dana na skijanje u Austriju, pijemo kuhano vino, vodimo ljubav u idiličnoj kolibi dok pored naših nagih tijela pucketa vatra u peći. Ne bih u Austriji trošio vrijeme i snagu na skijanje jer ionako ne znam skijat.

Kada sam dva dana nakon Nove godine ugledao u kanti za smeće svežanj katoličkih kalendara, protumačio sam to kao znak sudbine. Sjetio sam se kako su početkom 90-ih poduzetniji klinci kod nas u Đakovu prodavali te katoličke kalendare po kućama i znali si od toga zaradit čak i za more. Zašto ja sad ne bih pokušao nešto slično? Kad je već sudbina pred mene tako velikodušno izručila čitav svežanj tih kalendara. Ako se potrudim, možda fakat skupim i za skijanje. Bio bi to lijep početak 2015.

Onda mi je pala na pamet još jedna jebena ideja! Mogao bih izguglati na internetu adrese na kojima žive vodeći političari i otići k njima na vrata s tim kalendarima. Drugi krug izbora samo što nije, političarima je sad važno da na svakog građana ostave dobar dojam. Ovi izbori za predsjednika bit će bitka za svaki glas. Zapisao sam adrese Milanovića, Josipovića, Karamarka, Kolinde i Vesne Pusić. Olakotna okolnost bila je to što su svi stanovali dosta blizu jedni drugima. Josipović u Palmotićevoj, Karamarko u Domagojevoj, Milanović u Krajiškoj…

GLAVINJAO SAM OD JEDNE DO DRUGE ADRESE. Kod Josipovića mi nitko nije odgovorio na portafon. Kod Milanovića isto muk, njemu sam čak uspio popet se do stana i pozvonit mu. Mislim da je bio doma, ali nije htio otvorit. Čuo sam prigušeno disanje iza vrata i imao sam osjećaj da me netko promatra kroz špijunku. Tek kod Kolinde mi se posrećilo. Ali zatekao sam je u lošem stanju: imala je virozu. Otvorila mi je u ružičastom, frotirnom ogrtaču, rasute kose.

“Nemam se, vjerujte mi, snage odvuć u dnevnu sobu po novčanik. Sve vam govori to što jutros nisam otišla održat kampanju u Zadar. Imajte razumijevanja. Kad postanem predsjednica, dođite na kavu u moj ured, pa ću vam otkupit sve kalendare i podijelit ih Milanoviću i njegovoj vladi. Bit će to odličan prvi korak da ih počnem povezivati s narodom. Katolički kalendari najbolje nas podsjećaju da smo svi smrtni i da baš zato trebamo jedni druge voljeti, što više si pomagati na ovom svijetu”, Kolinda se izražavala kao da joj je reporter Mislav Bago banuo s kalendarima.

Pokušao sam joj uvalit spiku da sam naštancao desetero djece, da sam se navukao na HDZ-ovu kampanju za demografsku obnovu pod nazivom Oplodimo Hrvatsku. Ništa, otkantala me na finjaka. Uhvatilo me malodušje. Zabrijao sam otići Jadranki Kosor. Ali do nje ima tri dana jahanja, ona je na Ravnicama. Tko mi je još ostao, razmišljao sam. Vesna Pusić! Zadnja dva dana bili su je puni mediji. Naveliko se pisalo o njezinoj rastrošnosti. Možda takva rastrošna i meni uvali hrpu love za kalendare! A, i tu je blizu Centra, kod Ribnjaka.

ULOVIO SAM JE TAMAN NA IZLASKU IZ ZGRADE, išla je sa psom u šetnju. Opet sudbina, poveselio sam se.

“Gospođo, kalendari”, prišao sam joj.

Promrsila je da joj ne trebaju kalendari, pogotovo katolički. Zapeklo me to osorno odbijanje, povrijedilo mi ponos. Ali onda sam se sjetio novogodišnje odluke: postati ponizniji pred ljudima! Ne da im odmah sve uzimam za zlo! Zgužvao sam jedan kalendar u šaci i tronuto ponudio ministrici da joj izglancam cipele. Ona neka mi zauzvrat dade toliko novca koliko misli da je vrijedio moj trud. Preneraženo me pogledala. Ali brzo se pribrala. Izvadila je ajfon i krenula me snimat. Mrmljala je da je svjesna da je ovo sigurno neka podvala Karamarkovih obavještajaca. Nakon onog skupog leta iz Turske, sad će joj pokušat prikrpat da joj na ulici glancaju cipele katoličkim kalendarima. Približila je kamericu mom licu. Tražila je da se predstavim i kažem broj osobne.

“N… nisam obavještajac”, promucao sam. “Student sam. Pokušavam prodat kalendare da skupim sebi i curi za skijanje.”

Ministrica se na to malo smirila. Duboko je uzdahnula.

“I onda vam je svima kriza. Mislila sam da skupljate za hranu. A vi za skijanje.”

“Svima nam treba malo luksuza”, protisnuo sam. “Pa i sami ste osjetili kako je to kad vas osuđuju zbog malo luksuza.”

Uglavnom, taj sam razgovor s ministricom potajno snimao na mobitel. Nakon što mi je Pusić na jedvite jade tutnula dvadeset kuna, zapičio sam u Domagojevu. Tamo sam pozvonio na portafon Karamarku. Javio se! Ali i odvratio da ne treba katolički kalendar. Već ga ima. Dobio ga je od Bozanića osobno, dodao je gordo.

“A zanima li vas snimka razgovora na kojoj Vesna Pusić studenta koji joj je htio očistiti cipele proziva zbog luksuza?“, prošaptao sam.

“Neozbiljni ste, mladiću”, odvratio je u skuliranom stilu Karamarko. Da bi mi onda maltene zaprijetio:

“Nemojte da vam siđem dolje pa ćete vidjet tajne snimke!” I to sam uredno snimio na mobitel. Postalo mi je jasno da sam skupio kapital s kojim mogu trgovati s vodećim medijskim kućama. Onim desnijim mogao sam prodat materijal za udarni naslov: “Ministrica Pusić čistača cipela optužila za luksuz!” Ljevijima pak za: “Karamarko prijetio ubogom prodavaču katoličkih kalendara!“. Od tog bi se već dalo skupit za skijanje. Tako su valjda svi tajkuni počeli. Najmučnije je skupit prvi milijun. Poslije sve ide lakše.