‘Trener svih trenera’ Ćiro Blažević ušao je na velika vrata povijesne 1982. godine, kada je nakon 24 godine čekanja Dinamo osvojio svoj četvrti naslov nogometnog prvaka Jugoslavije. Dinamo je navodno te godine imao više od 40 tisuća članova, najviše u Europi iza slavne Barcelone. Tako su barem kružile priče. A još je jedna priča kružila nakon toga Dinamova proljeća.

Naime, šuškalo se da je dogovoren prijelaz Ćire Blaževića u Crvenu zvezdu. Od toga nije bilo ništa, a par godina kasnije će popularni Ćiro otvoreno pričati o tome:

“Imao sam tu privilegiju i čast da osobno upoznam Ivicu Stambolića, tadašnjeg prvog čovjeka političkog života u Srbiji, čovjeka kome je bilo stalo i do Zvezde. Simpatije su bile obostrane. Postojala je mogućnost da dođem u Zvezdu. Zaista. Ali, nikada Stambolić nije umišljao da je on ‘tata u Zvezdi’ koji sve odlučuje. On je samo sugerirao da bi bilo dobro da ja dođem u Zvezdu.

Crvena zvezda je naš najveći klub. Bez diskusije. Zbog mase navijača, milionske armije ljudi koji je vole pa tek onda zbog stalnog sudjelovanja u europskim natjecanjima. To je klub u Jugoslaviji kome ni Partizan, ni Hajduk, ni Dinamo, da se u sol pretvore, ne mogu ručak osoliti.

Zato sam ja volio da doći tamo. Ali Zvezda, osim pravila da ne mjenja trenera tokom sezone, ima još jedno pravilo koje sam ja teško shvatio, čak i kasnije. Zvezda nikada nije angažiralaa već poznatog trenera. Ona je uvijek pravila od dotičnog čovjeka velikog trenera.

Ja hoću biti trener – bog u klubu. Zvezda to ne dozvoljava! I tu nema ljubavi. Ostao je samo peting. Što je meni osobno žao. Ali ja imam već 52 godine i ne mogu da se mijenjati, bilo bi smiješno. A ja da mijenjam Zvezdu i njen način – to je nemoguće…”