Objavljeno u Nacionalu br. 429, 2004-02-03

Dražen Anzulović, tridesetsedmogodišnji košarkaški trener Cibone, u samo nekoliko mjeseci na čelu zagrebačkog kluba ostvario je zapažen europski uspjeh.

U vremenu kada hrvatska košarka nikada nije bila slabija, kada reprezentacija ne može igrati na Olimpijskim igrama a klubovi sve slabije kotiraju u europskim kupovima, posljednja dva mjeseca Cibona poprilično neočekivano postiže odlične rezultate. I u Goodyear ligi i u Euroligi igraju odlično, pobijedili su čak i europskog klupskog prvaka Barcelonu, a najveće zasluge pripisuju se novom treneru Draženu Anzuloviću. Nekadašnji košarkaš Cibone i Zagreba čiji je otac, televizijski komentator Vladimir Anzulović, bio jedan od čelnih ljudi Cibone, sa samo 37 godina prihvatio se treniranja kluba koji posljednjih nekoliko godina ne uspijeva napraviti važniji rezultat u Euroligi. Trenutno je Cibona druga u svojoj skupini u Euroligi i sigurno će ići u drugi krug, gdje će igrati 16 najboljih klubova Europe. Ujedno, igrat će i u Final Fouru Goodyear lige koji će se održati u Zagrebu pa je Cibona u prilici postati prvak te lige.

Sustav financiranja u hrvatskom sportu ne onemogućava ulaganje u omladinske kategorije, jer to je rizik Bio sam talentirani junior, ali s lošim radnim navikama pa sam najbolje igračke godine propustio zbog vlastite lijenostiAnzulović je počeo košarkašku karijeru 1980. u Ciboni, a od 1985. do 1990. igrao je u najboljoj momčadi Cibone: bio je član tima koji je 1985. osvojio Kup prvaka. U Zagreb prelazi 1990., gdje je igrao šest godina, a 1996. prelazi u Osijek. Igrao je jednu sezonu i trebao je otići u Njemačku, ali je tijekom ljeta na treningu teško ozlijedio koljeno. Prekinuo je košarkašku karijeru i odlučio postati trener te je od 1997. do 2000. radio s mlađim generacijama u Ciboni. Od 2001. trener je košarkaša Zagreba a prošle godine postao je trener Cibone.

NACIONAL: Zašto ste na početku sezone prihvatili ponudu Cibone i postali njezin trener ako klub već godinama ne postiže osobite rezultate u Euroligi, lani nije bila ni prvak Hrvatske a treneri se mijenjaju svake godine? – Kada sam započinjao trenersku karijeru bio sam tri i pol godine trener u omladinskom pogonu Cibone. S obzirom na to da sam od početka želio postat seniorski trener, mislio sam da je bolje da prvo odem negdje da bih se potvrdio, pa da onda jednog dana radim u jednom od naša tri najveća košarkaška kluba, Ciboni, Splitu ili Zadru. Nakon tri godine provedene u Zagrebu odlučio sam se za nekakav korak više i pojavila se realna opcija da preuzmem ili Split ili Cibonu. Zvali su me iz Splita, kontaktirao me Dino Rađa, imali smo i konkretne razgovore. Ali s obzirom na to da se kod njih mijenjala cijela uprava a Rađa je tek kasnije postao predsjednik, nije se moglo napraviti ništa konkretno. S Cibonom sam imao ozbiljne razgovore. Odbio sam dva i pol puta bolju financijsku ponudu iz inozemstva, zvao me poljski SLASK, ali sam se odlučio za Cibonu.

NACIONAL: Znači li to da bi, da je sadašnja uprava s Rađom i Perasovićem tada vodila klub, danas bili trener Splita? – Znalo se i tada da će Perasović i Rađa postati čelni ljudi Splita ali u vrijeme naših pregovora to još nije bilo formalizirano. Ne kažem da bih postao trener Splita, ali ja sam profesionalac i tu nema puno emocija, već odlaziš tamo gdje procijeniš da su bolji uvjeti i gdje je stabilnije. Odlučio sam se za Cibonu koja je naš najveći klub.

NACIONAL: U Cibonu ste stigli nakon odlične sezone u Zagrebu. Kako ste kao mladi trener uspjeli s igračima Zagreba odmah doseći kvalitetnu igru? – Proveo sam najboljih šest igračkih godina u Zagrebu. Znači, poznavao ljude u klubu kao što su i oni mene poznavali. Imali smo pravu obiteljsku ekipu s direktorom Božanićem na čelu i vukli smo klub do granica mogućnosti. Procijenio sam da ne možemo napraviti korak dalje koji bi me, kao ambicioznog trenera, zadovoljio. Imao sam ugovor na još dvije godine ali nisu nam se ne poklapale ambicije jer sam želio nešto više. Zagreb ima vrlo snažnu upravu, ali ona zbog poslovnih obaveza ne stigne biti s klubom. Nedostajalo nam je malo više logistike za stepenicu više.

NACIONAL: Međutim, došli ste u Cibonu u kojoj je u prethodnim sezonama bilo problema zbog ponašanja Sesara i Prkačina, gdje su neki košarkaši prijetili novinarima, mladi igrači napuštali su klub jer su se angažirali igrači stariji od trideset godina. – Kada sam razgovarao s direktorom Božom Miličevićem i Mihovilom Nakićem, dobio sam maksimalnu podršku i otvorene ruke za slaganje cijele sportske strukture. Ekipu sam kompletirao prema igračkim kvalitetama i koncepciji igre koju sam želio. Nisam ih mogao procjenjivati po ljudskim osobinama jer ih nisam dovoljno poznavao. No mislim da nisam puno pogriješio jer kod mene nema demokracije. Odlučujem i provodim politiku a igrači je moraju izvršavati. Sve te priče koje kruže o Ciboni nisam osjetio jer mi se još nitko nije petljao u posao.

NACIONAL: Kako je bilo doći iz Zagreba gdje se vodili momčad s puno mladih igrača u Cibonu, koja već godinama ne proizvodi igrače već ih većinom kupuje? – U trenerskoj fazi u kojoj sam bio u Zagrebu odgovaralo mi je da radim s tim dečkima jer su svi imali potencijala i prostora za napredak. Imali smo koheziju gdje su oni prepoznali što im mogu dati, a i znali su kako se moraju ponašati. Krenuli smo s koncepcijom da idemo s ugovorima koje možemo pokriti, da imamo stabilan klub i da ne pumpamo cifre. Imali smo financijsku stabilnost što je vrlo bitno za klub. I u Ciboni smo isto napravili. U Ciboni ima igračkih potencijala, poput primjerice Marka Tomasa, a Damir Omerhodžić je igrač koji će po svim naznakama sljedeće godine biti u prvoj rundi NBA drafta. Ugrinovski je 88. godište a takvog potencijala na poziciji playmakera Hrvatska odavno nije imala. No taj potencijal bez kvalitetnog i teškog rada je nula. Cibona je klub koji je predstavnik hrvatske košarke u Europi, traži rezultate i teško je mladom igraču koji nema potrebnu kvalitetu dati priliku na račun drugih igrača. Siguran sam da će Omerhodžić i Ugrinovski jednog dana biti igrači za Cibonu, ali se moraju nametnuti svojim radom i odnosom.

NACIONAL: Zašto Cibona ne riskira, poput Jugoplastike potkraj osamdesetih kada su Rađa i Kukoč igrali kao klinci, da bi nakon toga tri puta za redom postali prvaci Europe? – Jugoplastika je ispadanjem iz prve jugoslavenske lige došla u takvu situaciju da su morali okrenuti ploču. Javnost od Cibone uvijek traži rezultate, bilo u Hrvatskoj ili u Europi. Mislim da naša koncepcija treba biti drugačija, da trebamo imati drugu ekipu koja će igrati drugu ligu ili nešto slično i da se kroz njoj profiliraju igrači koji mogu nositi rezultat u Ciboni.

NACIONAL: Na početku sezone čak su se i novinari pitali zašto Cibona kupuje Juricu Golemca, ako je jasno da će zbog toga talentirani Omerhodžić sjediti na klupi? – Sigurno da postoje pitanja ljudi koji nisu “unutra”. Na temelju čega su donosili takve prosudbe? Je li to bilo na osnovu gledanja treninga, na osnovu sagledavanja igračeva tehničko-taktičkog znanja ili na osnovu želje da Cibona ima nekog mladog igrača kojeg bi se gurnulo u vatru. Možda bi to bilo kontraproduktivno pa bi ga se uništilo.

NACIONAL: Rekli ste da kod vas nema demokracije. Na temelju čega gradite autoritet prema igračima i jeste li se pribojavali da vas, jer ste mladi trener, igrači neće shvatiti dovoljno ozbiljno? – U pravom klubu, gdje uprava stoji iza trenera i gdje se znaju nekakvi odnosi, nije nikakav problem graditi autoritet, ali ne na sili već na znanju i povjerenju. Mora postojati povjerenje kako bi igrači vidjeli da mu trener može nešto dati i da nije junferaš već je korektan i zahtjevan. Iako sam s nekim igračima generacijski vezan, čak i prijatelj, od prvog dana sam se postavio na taj način.

NACIONAL: I sami znate da se prije dvije godine Sesar obračunavao s trenerom a pričalo se da ga štiti uprava. – Sa Sesarom sam igrao u Zagrebu dok je bio mlad igrač a ja sam bio nositelj igre. Prošle godine nije trenirao u Ciboni već u Zagrebu i imali smo dogovor da prijeđe u Zagreb, ali ga je Rađa privukao u Split. Sa Sesarom nikada nisam imao problema. On zna da kod mene mora kvalitetno trenirati i ako tako ne bude, onda neće dobiti ni minute na terenu. Svakom igraču na početku sam rekao što od njega očekujem, kakvi su kriteriji i način ponašanja. Mislim da su to shvatili kako bi imali status kakav zaslužuju.

NACIONAL: Od koga ste kao trener najviše naučili? – Kada sam završio igračku karijeru, mislio sam da tog trenutka mogu biti trener. Međutim, to je bila totalna pogreška, ali sam imao sreću da na početku trenerske karijere imam priliku raditi sa Slavkom Trninićem. Mnogo toga me je naučio i dao nešto što nemaš kao igrač a to je metodika treninga. On je najviše utjecao na moj radni kapacitet i tehnologiju. Kroz igračku karijeru radio sam s puno vrhunskih trenera poput Novosela, Pavličevića, Božića i vidio način rada. Prijatelj sam s Repešom koji mi je u Zagrebu bio trener dvije godine. Trninić i Repeša su ostavili najveći utjecaj na mene. No dok ne počneš sam raditi, dok ne profiliraš svoju trenersku filozofiju i metodu rada, sve je ostalo zabluda. Igrač bez prakse ne može postati trener. Jedinstven slučaj je Željko Obradović koji je direktno iz tenisica uskočio na trenersku klupu.

NACIONAL: Zašto prevladava mišljenje da su srpski košarkaški treneri daleko bolji nego hrvatski, bolje organizirani, pomažu jedni drugima, a u Hrvatskoj mladi treneri stagniraju? – Siguran sam da u Hrvatskoj postoji kvalitetnih trenera. No problem je što se početkom devedesetih godina mnogo toga nije moglo organizirati. Problem hrvatske košarke nije u trenerima, imamo dovoljno kvalitetnih. Što je kategorija košarkaša mlađa, to rad s njima mora biti sustavniji i precizniji. Problem hrvatske košarke je neulaganje u omladinske kategorije. Kada u seniorskoj kategoriji dobijete igrača koji je siromašan u tehničko-taktičkim znanjima, onda je to teško nadoknaditi je nastaje vakuum između njegovih mogućnosti i znanja koje ima i tu se gubi puno igrača. Sustav financiranja u hrvatskom sportu ne omogućuje klubovima rizik jer je ulaganje u omladinske kategorije upravo to. Pitanje je hoće li se to klubu vratiti kao konačan proizvod. Ulaganje u omladinske kategorije je ključ hrvatske košarke.

NACIONAL: Kako ste izdržali prvi dio sezone kada su već i laici komentirali “može li Cibona dobiti utakmicu u gostima” i “evo treće četvrtine, sad će izgubiti svu prednost koju ima?” – To su bile samo pojedine utakmice. Nije istina da Cibona nije dobila utakmicu u gostima jer smo pobijedili u jako puno teških, gostujućih utakmica u Goodyear ligi. Puno je teže igrati u gostima u Euroligi jer su ekipe daleko kvalitetnije. Posljednjih godina Cibona je izgubila status u europskoj košarci, prvenstveno kod sudaca, i to su stvari koje su utjecale na to da je bilo jako teško postići pobjedu u gostima.

NACIONAL: Što Ciboni nedostaje da bi bila u vrhu europske košarke? – Da bi se približili Maccabiju, CSKA i drugima nedostaje nam kvalitetan centar i kvalitetan bek. Uvijek mi je prioritet složiti ekipu od hrvatskih igrača, kojih postoje, ali igraju u inozemstvu.

NACIONAL: Kako ocjenjujete vašu igračku karijeru? – Bio sam vrlo talentirani junior, igrao sam u juniorskoj i kadetskoj reprezentaciji Jugoslavije. No radne navike su mi bile vrlo slabe. U vrijeme kada sam ulazio u ekipu Cibone živjeli smo vrlo solidno, financijska podloga bila je dovoljna da svaku večer izlazimo vani i da se probaju neke druge stvari koje ne idu s vrhunskim sportom i s pretvaranjem potencijala u kvalitetu. Mislim i da nisam dobio pravu priliku u Ciboni, i da su se domaći igrači gledali s podcjenjivanjem u korist nekakvih kvazipojačanja sa strane. Nisam imao strpljenja čekati priliku i odlučio sam se za prelazak u Zagreb. Dvije tri godine prije toga imao sam ponude Olimpije i Jugoplastike, kada ju je preuzeo Božo Maljković. No zbog ljubavi oca prema klubu nisam otišao kad sam trebao. Činjenica je da sam najbolje godine, kada trebaš najviše raditi, propustio zbog vlastite lijenosti. Mislim da sam kao igrač mogao više pružiti.

NACIONAL: Kakve su tada bile veze između vas, vašeg oca Vladimira Anzulovića i Cibone? – Volio bih da me je otac pogurnuo jer mislim da na početku karijere netko treba stati iza tebe, trener ili netko drugi, jer u protivnom teško možeš uspjeti. Neću govoriti što je ocu značila Cibona, ali je bio toliko vezan za klub da mu je i sin ostao sa strane. Šalim se, doma smo komentirali da mu je Cibona ispred obitelji i sina, ali nije bilo nikakve zle namjere. Jednostavno se nije htio petljati a ja sam, onako mladenački i buntovnički, mislio da bi trebao. Jedinu zadovoljavajuću minutažu u Ciboni sam imao u sezoni 1988./89., a sve ostalo nije zadovoljavao moje igračke ambicije.