Objavljeno u Nacionalu br. 737, 2009-12-29

KULINARSKE EMISIJE postale su hit na svim domaćim televizijama, zajedničko im je da su sve vrlo gledane, a neke imaju i svoje zvijezde

Otkako su u hrvatski televizijski prostor, osim HTV-a, ušle i privatne TV postaje RTL i Nova TV, započela je njihova borba za gledatelje, a jedan od najuspješnijih oblika borbe su kuharske emisije. Svaka TV postaja ima barem jednu kuharsku emisiju, a zajedničko im je da su sve jako dobro gledane. To poznavatelje situacije ne začuđuje jer, kako kaže novinar i poznavatelj kulinarske scene Rene Bakalović: “Na početku interneta dva pojma koja su se najviše tražila bila su seks i hrana. Interes za hranu, što se tiče elektroničkih medija, ostao je do danas.” Međutim, sve te kuharske emisije poprilično se razlikuju jedna od druge, sada postoji i inflacija kuharskih emisija te je kvaliteta svake od njih vrlo upitna.

Dok HTV nije imao konkurenciju, od 2000. prikazivala se licencna emisija “Kruške i jabuke” koja se 2005. prestala emitirati zbog pada gledanosti. Na vrhuncu popularnosti gledalo ju je 18,1 posto gledatelja koji su u tom trenutku imali uključen televizor. Poveznica između emisije “Kruške i jabuke” i današnjih emisija je Ana Ugarković, koja se 2002. pojavljivala u “Kruškama i jabukama”, a danas kuha u emisiji “Kod Ane” koja se od ove sezone prikazuje na HTV-u. Prije se prikazivala na Novoj TV te ta TV kuća sada reprizno prikazuje stare emisije. Zanimljivo, emisija “Kod Ane” je gledana na obje televizije, na HTV-u je prosjek 11,4 posto, a na Novoj TV gledanost repriznih emisija je 7 posto. Njezina emisija ujedno je jedina kuharska emisija u kojoj se prati nastanak jela od početka do kraja, tako da gledatelji mogu naučiti kako se ta jela kuhaju. A za njezino dovođenje na televiziju zaslužan je upravo Rene Bakalović koji se prisjetio njihova prvog susreta:

“Za sve je zaslužan filmski i televizijski snimatelj Stanko Herceg, njezin susjed i prijatelj koji mi je mjesecima govorio ‘ima jedna super mala, vratila se iz Londona, genijalna je’. Na prvi sastanak s Anom Ugarković otišao sam zajedno s novinarom Željkom Šatovićem, u slučaju da ‘ta mala’ bude dosadna, tako da onda ja s njim mogu popiti pivo. Međutim, ispostavilo se da je Ana Ugarković zaista čudo, Šatović je također bio oduševljen i onda smo se danima viđali. Postoje neki znakovi po kojima se prepoznaš s nekim, a u ovom slučaju je to bio Harold McGee, kuhar, znanstvenik i publicist, a kada vidiš da neki kuhar ima njegovu knjigu u svojoj biblioteci, odmah znaš da je to ozbiljan kuhar. S nekoliko pitanja smo testirali Anu, a ona ne samo da je sve znala, nego sam shvatio da ja ništa ne znam, a nastupio sam prepotentno prema njoj. Shvatio sam da pratim dva, tri generalna kuharska trenda, a da, ustvari, ne znam kakva se sve čudesa na kuharskom planu događaju. Tako je ispalo da je kasnije ona mene obrazovala”, prisjeća se Bakalović koji ju je odmah preporučio ljudima s HTV-a. S obzirom na to da je Ana Ugarković, prema vlastitim navodima, kraće vrijeme kuhala u iznimno uglednim londonskim restoranima “River Cafe” i “Fat Duck”, postala je kuharica u emisiji “Kruške i jabuke”.

U to vrijeme na HTV-u se emitirala i emisija “Jelovnici izgubljenog vremena”, autora Veljka Barbierija, koja je tada imala kraću minutažu nego što je ima danas. “S HTV-om imam skokovitu suradnju. Počelo je s informativnim programom još 2001., također se zvalo ‘Jelovnici izgubljenog vremena’ i trajalo je šest minuta u sklopu turističkog magazina. Poslije toga je emisija bila dio ‘Nedjeljnog popodneva’, a onda je polako postala samostalna emisija od 25 minuta. Kako se emisija širila, tako je rasla i produkcijska kvaliteta, što je za televiziju, ali i za mene, strahovito važno”, rekao je Barbieri koji ističe da je njegova emisija započela s prikazivanjem onog trenutka kada je u Nacionalu počeo objavljivati kolumnu “Kuharski kanconijer”. “Sve što sam radio na afirmiranju gastronomije kao nematerijalne baštine započelo je mojom kolumnom u Nacionalu, a tu sam kolumnu počeo pisati nakon što sam pročitao nekoliko nesuvislih tekstova objavljenih u nekoliko novina, a koje su napisali ljudi koji tvrde da jako dobro poznaju gastronomiju. To me revoltiralo, nazvao sam Sinu Karli i predložio suradnju. Odaziv je bio neočekivan jer su se prvi put u novinama pojavili tekstovi o gastronomiji kao nematerijalnoj baštini, dakle kao o nečemu što pripada cjelokupnoj kulturi kako našeg naroda, tako i Europe”, tvrdi Barbieri koji dodaje da je kuhar postao iz nužde.

“U vrijeme dok sam studirao, slučajno sam se zatekao na venecijanskoj jahti gdje sam postao pomoćni kuhar, pri čemu sam naučio dosta toga o kuhanju. Osim toga, kao i svakoga, odredila me kuhinja moje bake. Moja obitelj je strahovito mnogo pridavala okupljanju za stolom. Nakon što je na venecijanskoj jahti umro glavni kuhar, pozvali su me da postanem glavni kuhar, među ostalim i zato što mi je obitelj venecijanskog podrijetla. Polako sam počeo kuhati, bila je to vrlo zahtjevna kuhinja i mogu zahvaliti Pieru Giovaniniju iz Venecije na svemu što me naučio. Bilo je to 1972. kada sam počeo kao pomoćni kuhar, a onda sam 1974. nastavio kao glavni kuhar. Tako sam financirao svoje školovanje i svoj hedonistički način života”, tvrdi Barbieri. Kroz sve godine emitiranja njegove emisije, koja je mijenjala format i vrijeme prikazivanja, prosjek je gledanosti bio 6 posto, ali otkako se prikazuje kao samostalna emisija od 25 minuta, gledanost je veća, nekim danima iznosila je čak 15 posto.

S obzirom na to da je dolaskom privatnih televizija u Hrvatsku povećan broj privatnih produkcijskih kuća koje su prodavale program televizijama, produkcijska kuća Drugi plan je 2005. odlučila stvoriti kuharsku emisiju s Anom Ugarković u glavnoj ulozi. Nebojša Taraba, jedan od čelnika kuće Drugi plan, odlučio je svoju ideju izložiti Ani Ugarković jer, kako kaže, “mi smo znali da su gastro formati povijesno najgledaniji formati, uz kvizove, od Julie Child do Jamieja Olivera i Gordona Ramsaya. Prišao sam Ani Ugarković na blef i izložio joj ukratko ideju; ona me blijedo gledala, ali je prihvatila prijedlog da se nađemo i da u miru popričamo o svemu. Tako je i bilo, u veljači 2005. počeli smo razvijati format u obliku kakav je bio u prvoj sezoni ‘Kod Ane'”, prisjeća se Taraba koji se uskoro suočio s problemima. “Mi smo emisiju prvo ponudili HTV-u i sjećam se da me Marija Nemčić pozvala te mi je rekla ‘što radiš tu, kreći s emisijom’. Međutim, nakon toga je trebalo razgovarati s producentima na HTV-u i tu smo naletjeli na probleme; iako naša cijena nije bila visoka, ponuđeno nam je malo novca. Imali smo gotovu pilot-emisiju i nastalo je mučno zatišje koje je trajalo do početka 2006. Tada nas je pozvao Siniša Svilan jer smo u međuvremenu ponudili emisiju i Novoj TV i RTL-u. Svilan je uzeo šest probnih emisija, s time da je Nova TV također ponudila malo novca, ali nam je Nova TV ponudila da razliku pokrijemo sa sponzorima. Tako smo prvu sezonu bili ujedno i prodavači reklamnog prostora u emisiji, gdje je ušlo nekoliko Agrokorovih brandova, što nam je praktički spasilo projekt”, tvrdi Taraba koji priznaje da gledanost u početku nije bila dobra. “Prve četiri epizode su bile slabo gledane jer su se poklapale s utakmicama Svjetskog prvenstva u rukometu. Sve je izgledalo kao katastrofa, ali nakon toga je gledanost posljednje dvije epizode ipak skočila. Imali smo 3 posto gledanosti prvih četiriju epizoda, ali gledanost sljedećih dviju bila je blizu 10 posto, što je Svilanu bio argument kod čelnika Nove TV da naruči iduće emisije serijala ‘Kod Ane’. Tako smo prvu sezonu završili s 24 prikazane emisije, što je praktički postavilo format, a u drugoj sezoni prikazali smo 36 emisija”, kaže Taraba. Prosječna gledanost prve sezone bila je 4,9 posto, a gledanost druge sezone 7,2 posto onih koji su imali uključen televizor.

RTL televizija je od 2005. krenula s licencnom emisijom “Večera za pet” koja se prikazuje već pet sezona. Ove sezone počeli su prikazivati još jednu licencnu emisiju, “Jezikova juha”, s kuharom Stephanom Macchijem u glavnoj ulozi, čija je prosječna gledanost 11,7 posto. Macchi je Francuz koji se zbog supruge Hrvatice doselio u Zagreb, a u Francuskoj je radio u “Le Pavillon des Princes”, restoranu Patricka Lenotrea koji ima dvije Michelinove zvijezde, zatim u “Clos de la Violette”, restoranu Jean-Marca Banzoa koji također ima dvije Michelinove zvijezde, te kod Reine Sammut čiji restoran “La Fenière” isto ima dvije Michelinove zvijezde. “Na RTL-u smo pregledali veliki broj koncepata i prijedloga, kao i već snimljenih i međunarodnih i domaćih emisija te smo zaključili da će se baš ove emisije najbolje uklopiti u postojeću programsku shemu i programski raspored, budući da odgovaraju načelnom RTL-ovu konceptu programa koji nudi nepretenciozan, zanimljiv i zabavan sadržaj, a uz to nam otkriva nešto o nama samima”, objasnila je način odabira emisija Tanja Špiranec, producentica s RTL-a. I dok se u emisiji “Kod Ane” može naučiti kako skuhati pojedino jelo, kod Veljka Barbierija kako skuhati jelo i proučiti njegovu povijest, u RTL-ovim emisijama nudi se nešto drukčija forma kulinarstva. “Naš interes od samog početka i nije bio isključivo kulinarska emisija. ‘Večera za 5’ je lifestyle emisija, a ‘Jezikova juha’ reality show. Na tržištu ima dosta kulinarskih emisija i očit je interes publike za takvu i sličnu vrstu programa, a nama se čini da nudimo nešto drukčije od ostalog, što se prema sjajnim rezultatima i interesu publike pokazuje kao dobra odluka”, tvrdi Tanja Špiranec. U sličnu poziciju mogla bi se staviti i emisija “U istom loncu” HTV-a koja ima natjecateljski duh, a čija je gledanost također jako dobra i u prosjeku iznosi 9,4 posto. Sada se dolazi do pitanja – ima li kuharskih emisija u nas previše i jesu li one kvalitetne.

Rene Bakalović, koji u InMagazinu Nove TV ima vinjetu o kuhanju u kojoj gostujući kuhari u svakojakim okolnostima spremaju hranu, smatra da ima previše takvih emisija. “Svagdje u svijetu je gledanost kuharskih emisija velika, iako sada dolazi i do inflacija kuharskih emisija. Mislim da nije naša specifičnost da nakuhavanja ima i previše, a one čiste kvalitete ima vrlo malo.” Razmišljanje Veljka Barbierija nije daleko od Bakalovićeva: “Ne bih govorio o svojim kolegama koji svoj posao rade korektno, ali po ‘šprancama’ onoga što zahtijeva njihova televizijska kuća. Tako ono što vidite na RTL-u ujedno vidite na RTL televizijama u drugim zemljama. Međutim, HTV se ne bi smio, jer je javna televizija, utrkivati s komercijalni televizijama. Ja sam u prvom redu ono što Englezi zovu storyteller, odnosno pripovjedač. Svaka hrana ima svoj početak i kraj, svaka hrana je ujedno i bajka, ne samo metafora života i smrti. Prema tome, o svakoj se hrani može ispričati jedna priča koja govori o našem naslijeđu. A da su to ljudi prepoznali, pokazuje i osam godina emisije na HTV-u.” Taraba, pak, nema ništa protiv tolike raznolikosti. “Ono što razlikuje našu emisiju ‘Kod Ane’ od ostalih gastro formata jest to da smo mi klasični kulinarski show gdje jedna kuharska zvijezda priprema jelo, a pri tome prikazujemo proces i recept. Sve drugo su formati koji su povezani s hranom, ali su u osnovi nešto drugo. Ili su gastro game show kao ‘Kruške i jabuke’ ili ‘U istom loncu’, koji su natjecateljskog karaktera, ili su dokumentarna sapunica s naglašenim socijalnim momentom kao što je ‘Večera za pet’. ‘Jezikova juha’ je sjajan format, Stephan Macchi je super, emisija je posvećena populariziranju restorana. ‘Kod Ane’ je najklasičnija emisija, osobito u dnevnoj, kratkoj formi, kakva je sada.”

Zanimljivo, ali emisija “Kod Ane” koja se sada prikazuje na HTV-u bitno je drukčija od one koja se prikazivala na Novoj TV. Sada je kraća, prikazuje se svakodnevno, a jela su jednostavnija, za razliku od jela na Novoj TV, kada su se gledatelji znali žaliti kako se radi o prezahtjevnim receptima. “Kuhinja Ane Ugarković je visoka kuhinja i to je znalo izazivati različite reakcije. No ljudi bi se iznenadili koliko je namirnice koje su kod nje izgledale kao čista egzotika zapravo lako naći i nisu tako skupe. Jednim dijelom, kada je emisija postala gledana na Novoj TV, ona je potaknula dobavljače da neke od tih namirnica počnu nuditi u standardnoj ponudi jer su ljudi dolazili to tražiti. Kada smo išli na dnevni format, morao je biti prilagođen svakodnevnom kuhanju, nekim jednostavnijim jelima i svima dostupnim namirnicama, a da se i dalje držimo Anina principa da su namirnice uvijek svježe i sezonske”, tvrdi Taraba.

Rene Bakalović ipak smatra da bi kulinarske emisije koje se prikazuju na domaćim televizijama trebale biti još kvalitetnije, ali je teško naći financijere koji bi to podržali. “Britanac Rick Stein je moj veliki uzor, kao i njegova emisija Food Heroes. On obilazi cijelu Veliku Britaniju i u svojim emisijama razbija predrasude o tome kako Britanci nemaju pojma o ozbiljnom kuhanju. On je prikazao tu britansku scenu, što je i nama blisko jer se, unatoč krizi, javlja jako puno novih vinara, kuhara, proizvođača hrane. Hrvatska scena je strašno dinamična i zaslužuje ozbiljniji pristup. Stoga bih želio napraviti našu verziju emisije Food Heroes, ali ne mogu naći producente”, tvrdi Bakalović koji za svoje kuharsko umijeće kaže: “Neskromno rečeno, ja sam vrlo nadaren za kuhanje, ali me limitira to što nisam previše spretan. Ne radim recepte koji traže nijansiranje, iznimno finu ruku. Dobar sam u improvizacijama.” Smatra da ima novih kuhara koji bi se mogli predstaviti u sličnim emisijama i pritom ističe dvojicu koju će nastojati promovirati, dva mlada kuhara iz Dalmacije, Špiru Pavlića kojeg je već predstavio u emisiji InMagazin i Marina Medaka koji sada radi za restoran Daily Fresh. A gdje je u svemu tome kvalitetno kuhanje? Veljko Barbieri tvrdi da postoji dobra ili loša kuhinja, makar to zvučalo pojednostavljeno. “Uskoro objavljujem knjigu ‘Priča o dalmatinskoj kuhinji’ gdje će se naći kombinacija tradicionalnih recepata i suvremenih recepata, što znači da ništa nije stalno. Bit je ista, ali su manire drukčije. Važna je samo kvaliteta”, smatra Barbieri kojem smeta samo jedno: “Nije nova kuhinja oštetila gastronomsku svijest, oštetila ju je globalizacija, tzv. fusion kitchen koja miješa kulture onako kako globalizacijska imperijalna sila misli da može objediniti svijet. Svijet nije neki veliki gulaš, nego smo svi mi individualci koji se udružuju kroz vlastitu tradiciju.”