Igor Arbutina, nakon 20 godina rada u inozemstvu, postao je izbornik hrvatske ženske odbojkaške reprezentacije. Za Tempo govori o šansama da pomlađena ženska reprezentacija ostvari uspjeh

Ženska odbojkaška reprezentacija Hrvatske dobila je početkom prosinca novog izbornika, Turčina Ferhata Akbaša naslijedio je Igor Arbutina (51), koji je tako postao, zanimljivo, prvi Hrvat na izborničkom mjestu nakon 2018. godine i nakon aktualnog predsjednika Hrvatskog odbojkaškog saveza Frane Žanića. Te 2018. nakon Žanića izbornik je postao Talijan Daniele Santarelli, cijenjen kao ponajbolji svjetski trener, a Akbaš je hrvatsku žensku odbojkašku reprezentaciju vodio od 2021. do kraja prošle godine kada mu je istekao ugovor. Arbutina se tim angažmanom vraća u Hrvatsku nakon sezone 2002/03 kada je vodio odbojkaše Varaždina, nakon toga vodio je njemački Moerser i odbojkašice Rote Raben Vilsbiburga, a od 2007. do 2010. i od 2012. do 2014. bio je izbornik muške selekcije Katra. Otprilike u isto vrijeme, od 2009. do 2017., bio je trener katarskog Al Rayyana da bi do prošle godine bio trener u još dvama katarskim klubovima, Al Ahliju od 2017. do 2022. i Al Arabiju prošle, sezone 2022/23. U razgovoru za Tempo Igor Arbutina govorio je o promjenama u hrvatskoj odbojci i planovima s reprezentacijom.

TEMPO: Postali ste Izbornik hrvatske odbojkaške reprezentacije nakon što je prethodnom izborniku Ferhatu Akbašu istekao ugovor. Jeste li već ranije imali kontakte s ljudima iz HOS-a na temu izborničke funkcije?

Cijelo vrijeme dok sam radio izvan Hrvatske, bio sam u kontaktima i s ljudima iz Saveza i iz Mladosti, također s pokojnim predsjednikom Antom Bakovićem, stalno su postojali neki razgovori, povremeno je bilo i govora o mogućnosti mog povratka. Koliko god je odbojka velik i raširen sport, toliko je zapravo naša odbojkaška zajednica malena i dobro povezana tako da pratim sve, cijelo vrijeme sam bio „unutra“, ali kako to već ide u trenerskom poslu, stalno sam bio vezan za neke inozemne angažmane tako da se moj povratak u Hrvatsku dogodio tek sada, nakon dugih 20 godina.

TEMPO: Do sada ste u najvećem dijelu karijere radili kao trener u muškoj odbojci, sada ćete nakon dugo vremena opet raditi sa ženama. Vidite li neke razlike u vođenju muških i ženskih ekipa?

Zapravo i nema razlike, barem ja to tako vidim. Određena razlika je u mentalnom pristupu, međutim, ukupno smatram da je s djevojkama u trenažnom procesu nešto lakše raditi, rekao bih – jednostavnije. Mislim, odbojka je odbojka, muška ili ženska, nisu to dva različita sporta, uvjeren sam da tu za mene neće biti problema, a s iskustvom koje imam iz arapskog svijeta mislim da se mogu prilagoditi svakoj situaciji i svakom sustavu.

‘Nema razlike u vođenju muških i ženskih ekipa. Smatram da je s djevojkama u trenažnom procesu nešto lakše raditi, rekao bih – jednostavnije’

TEMPO: Ovo za vas zapravo nije prvi izbornički posao u Hrvatskoj, sada već davne 2002. vodili ste mušku reprezentaciju na svjetskom prvenstvu. Kako iz današnje perspektive, s obzirom na to da ste tada još bili vrlo mladi, gledate na tu epizodu?

To je bilo vrlo turbulentno razdoblje hrvatske odbojke, ne znam sjeća li se uopće više itko toga, bilo je tu štrajkova i svega. Uvjeti za pripreme nisu bili ni blizu dobri kao sada, a i realno sam u to vrijeme bio vrlo neiskusan, čak više životno nego trenerski neiskusan za tako nešto. Iz ove perspektive jasno mi je da se više i nije moglo napraviti, ali sam svejedno zahvalan tadašnjoj strukturi Saveza koja mi je dala tu priliku. No složio bih se da je u to vrijeme to za mene bio prevelik zalogaj iako sam već određeni period prije toga bio u sustavu reprezentacije. Međutim, jedno je biti pomoćnik, a drugo donositi odluke, i to posebno u tako teškom periodu za hrvatsku odbojku. Ukupno, za mene je to bilo ogromno iskustvo koje mi je uvelike pomoglo u kasnijem periodu moje karijere. To mi je bila i odskočna daska za dalje, ali i nešto iz čega sam puno naučio i što mi je pomoglo u mnogim kasnijim situacijama.

TEMPO: U nastupnim izjavama već ste dali naslutiti da će vam važna stavka u programu biti integriranje mladih igračica, kadetkinja koje su osvojile europsku broncu i juniorki koje su bile pete na svjetskom prvenstvu, u seniorsku reprezentaciju. Naravno, to nikada nije lagan posao, prelazak iz mlađih kategorija u seniore najteži je period u svakom sportu?

Već je moj prethodnik Ferhat Akbaš u mnogočemu pomladio reprezentaciju tako da selekcija Hrvatske koja je završila njegov ciklus nije bila posebno iskusna. U razgovoru s čelnicima Saveza, a tu su nam se poklopile ideje i planovi, došli smo do nekih zaključaka da napravimo sustav kroz koji ćemo te mlade igračice, koje definitivno imaju potencijal, integrirati u seniorsku odbojku i seniorsku selekciju. Pratio sam rad naše kadetske i juniorske reprezentacije, također sam ispratio i državno juniorsko prvenstvo koje se igralo u Zadru tako da sam solidno upoznat sa stanjem i mogu reći da će neke igračice biti uključene i u seniorsku reprezentaciju. Iako neke od njih i ove godine imaju i kadetsko i juniorsko Europsko prvenstvo na programu tako da ćemo kombinirati. Dugoročni je cilj napraviti što kvalitetniji i bezbolniji prelazak tih igračica iz juniorske u seniorsku odbojku da bi one u narednom periodu od nekih tri, četiri ili pet godina mogle nositi hrvatsku žensku odbojku. Svakako moramo biti strpljivi s djevojkama, vrlo sam motiviran i entuzijastičan, pun želje za radom, vjerujem da imamo ogroman potencijal koji kroz rad možemo pretočiti u puno dobrih rezultata u budućnosti.

Igor Arbutina bio je u dva navrata izbornik katarske odbojkaške reprezentacije te je za sezonu 2007/2008 proglašen najboljim odbojkaškim trenerom od Katarskog olimpijskog odbora. FOTO: Privatna arhiva

TEMPO: Je li vam iz perspektive pomlađivanja reprezentacije olakotna okolnost što ove godine na rasporedu nemate najvećih natjecanja na europskoj i svjetskoj razini?

Zapravo je najbolje to što su se moje i želje Saveza oko toga poklopile i to meni i svima u reprezentaciji, mislim na podršku HOS-a, daje određenu mirnoću. U sportu uvijek želite pobijediti o kojem se god natjecanju radilo, međutim, stoji činjenica da uskoro nemamo velikih natjecanja na kojima bi realno bilo teško očekivati od mladih igračica da „iznesu“ to što se u utakmicama takve težine očekuje. S mladim igračicama u procesu sazrijevanja treba biti strpljiv, njihove krivulje napretka su takve da one bez prave podrške mene kao izbornika i Saveza teško mogu napredovati i zato sam stvarno zahvalan HOS-u što smo u tom segmentu na istoj liniji razmišljanja. Vjerujem da bismo već za dvije godine mogli vidjeti konkretne rezultate toga, a ako se poklopi i ranije, nitko sretniji od mene.

TEMPO: Uvijek je nezahvalno komentirati tuđi rad, a pogotovo rad svog prethodnika, međutim, komentar nastupa hrvatske reprezentacije na prošlogodišnjem europskom prvenstvu je neizbježan. Hrvatska je u pet utakmica ostala bez ijedne pobjede; iako nitko nije očekivao čuda, to je ipak bio rezultat ispod očekivanja?

Očekivanja su bila veća, izbornik i igračice sigurno su očekivali više, no kad se pogleda cijeli period od početka sezone, realno, bilo je teško vjerovati u neki veći rezultat. Naravno, nije se očekivalo ni da ćemo proći baš tako loše. Moram reći da nisam toliko upućen da mogu govoriti o svim detaljima i uzrocima, međutim, već kroz Ligu nacija, gdje smo se borili za ostanak i gdje smo već vezali puno poraza, dalo se naslutiti da nije sve idealno. Samanta Fabris je imala problema s ozljedama pa i kad je igrala, vidjelo se da nije na svom pravom nivou, bilo je dosta lutanja na poziciji dijagonale što sigurno uzrokuje i probleme unutar same ekipe, nama je neko vrijeme srednja blokerica igrala na toj poziciji tako da, kad se sve to sagleda, bilo je teško očekivati da ćemo na EP-u napraviti nešto veće. Nije sad da opravdavam svog prethodnika Akbaša, ali kad uđete u negativan ritam, a imate dosta mladu ekipu, uz očekivanja koja su i dalje puno veća, onda je tu negativnu situaciju jako teško preokrenuti. Zaključno, nije to bio dobar rezultat, ali da bismo pravilno procijenili bilo koji nastup na natjecanju, treba uzeti u obzir sve okolnosti. Danas u sportu gotovo sve države ulažu, a mi tek trebamo stvoriti nove Barbare Jelić i Maje Poljak, istina je da imamo Samantu Fabris, ali ona u datoj situaciji prošle sezone nije mogla dati ono što objektivno može, a i sama nije mogla iznijeti sav teret utakmica. Tako da moramo težiti stvaranju ravnoteže u igre te da i druge djevojke preuzmu dio tereta tijekom utakmica.

‘Mi tek trebamo stvoriti nove Barbare Jelić i Maje Poljak, istina je da imamo Samantu Fabris, ali ona prošle sezone nije mogla dati ono što može’

TEMPO: Što ste u razgovorima sa savezima odredili kao rezultatske ciljeve u sljedećem periodu?

Dogovorili smo četverogodišnju suradnju uz plan da se prvi rezultati vide kroz otprilike dvije godine. Važan cilj je plasman na Europsko prvenstvo i uz to da integriramo u reprezentaciju mlađe igračice, prvenstveno djevojke koje su sudjelovale u osvajanju petog mjesta na svjetskom prvenstvu za juniorke, ali i ove još mlađe, brončane s europskog prvenstva. Naravno, cilj je i vratiti kult reprezentacije, znači, da djevojke s veseljem dolaze na okupljanja i da kroz tu energiju i zajedništvo probamo napraviti neki iskorak. Nekakvog konkretnog rezultatskog imperativa nema, ali svakako je želja vratiti hrvatsku odbojku u, recimo to tako, gornji dom europske odbojke, a nadamo se da ćemo biti nazočni i na svjetskom prvenstvu.

TEMPO: Kakvi su vam dojmovi o uvjetima koje imaju odbojkaške reprezentacije?

Bio sam davnih dana, prije 20 i više godina, dio hrvatske reprezentacije, a pratio sam žensku reprezentaciju nedavno u Zadru za vrijeme Zlatne lige pa mogu reći da otkako je na čelo HOS-a došao pokojni Ante Baković, a što se zatim i nastavilo, Savez zaista u reprezentacije ulaže maksimum i nijednoj selekciji ne fali apsolutno ništa. Sada je na nama, da uz te uvjete posložimo stručni dio, uskladimo rad i prelaske iz generacije u generaciju učinimo što kvalitetnijima i, naravno, da seniorska selekcija nastavi uzlaznom putanjom koja je prekinuta prošle godine. Iako, ne trebamo zaboraviti da smo se s Ferhatom Akbašem nakon osvajanja Challenger kupa plasirali u Ligu nacija. Loš rezultat na Europskom prvenstvu bio je mali prekid kontinuiteta, sad trebamo vidjeti kako će se mlađe reprezentativke u bliskoj budućnosti razvijati u seniorskoj konkurenciji. Naravno, mi iz stručnog segmenta moramo im pomoći u tom dijelu.

‘Imamo genetski sjajne predispozicije i kreativniji smo od mnogih europskih nacija. Puno je visokih djevojaka koje imaju jako dobru motoriku’

TEMPO: Dugo ste radili vani, i u Europi i na Bliskom istoku, kakva iskustva nosite od tamo što se tiče rada s mlađim kategorijama?

Što se tiče europske odbojke, pogotovo kada govorimo o jačim odbojkaškim državama, a to je otprilike i naš cilj za budućnost, rad s mlađim selekcijama organizira se kroz nacionalne sportske centre koji okupljaju sve najbolje što pojedina država ima. Na primjer, Njemačka ima tri takva nacionalna centra koja funkcioniraju kao internati i u koje najtalentiranije djevojke iz cijele države dolaze otprilike u vrijeme početka srednjoškolskog obrazovanja. One tamo zajedno žive, treniraju, idu u školu, a dosta rano i počinju igrati u prvoj i drugoj seniorskoj ligi kako bi što ranije stekle iskustvo igranja na visokoj razini. Gotovo identično se radi i u Francuskoj koja je u zadnjih pet godina napravila ogroman iskorak i od ispodprosječne odbojkaške države, govorim o ženskoj odbojci, postala ozbiljna europska selekcija koja možda još nije za svjetski vrh, ali svakako ulazi u gornji dio europske kvalitete, tamo gdje i mi težimo biti. Dakle, sve se temelji na sustavnom radu, a posebno se obraća pažnja na taj kritični period prelaska iz juniorki u seniorke, koji je vrlo težak i u kojem se dio talentiranih djevojaka uvijek izgubi. Na Bliskom istoku stvari potpuno drukčije funkcioniraju; konkretno, u Katru, gdje sam najduže radio, imaju vrlo malu bazu i koncentriraju se na traženje mladih talenata prvenstveno po Africi i Južnoj Americi. To nije dovođenje gotovih igrača, radi se o mladim, potencijalno dobrim igračima koji dolaze vrlo mladi, u dječjoj dobi, i od njih se onda pokušava stvoriti kvaliteta na seniorskoj razini.

TEMPO: Mi u Hrvatskoj ne možemo se pohvaliti uvjetima na takvoj razini, međutim, Hrvati su svejedno, ne samo u ženskoj odbojci nego u svim loptačkim sportovima, uvijek konkurentni na visokoj razini, uvijek uz puno talentiranih pojedinaca. U čemu je naša tajna kad govorimo o odbojci?

Mi definitivno imamo genetski sjajne predispozicije i puno smo sportski kreativniji od mnogih europskih nacija i to pokazujemo u svim ekipnim sportovima. To su naše kvalitete koje oduvijek pokazujemo u kolektivnim sportovima, doduše, čini mi se da u zadnje vrijeme malo manje nego prije, ali vjerojatno ne jer smo izgubili talent, nego je to stvar usmjeravanja. Naši igrači vole se nadigravati, to je nešto što i kao nacija volimo, doduše, možda ne na svakodnevnoj razini, ali kada su u pitanju nacionalne selekcije i sport, svakako. Isto to sam vidio i prateći naše ženske kadetske i juniorske reprezentacije, koje su postigle sjajne rezultate, atmosfera među igračicama i timski duh na visokom su nivou i nešto što nas izdvaja od ostalih. Imamo i odlične genetske predispozicije, mislim na antropometriju i motoričke sposobnosti, dakle, imamo puno visokih djevojaka s jako dobrom motorikom, boljom od drugih selekcija.

Igor Arbutina dugo je radio u Katru te je od 2009. do 2017. bio trener kluba Al Rayyan koji je u to vrijeme tri godine zaredom bio prvak Katra. FOTO: Privatna arhiva