Objavljeno u Nacionalu br. 841, 2011-12-27

Hrvatska vlada treba napisati knjigu o zadnjih dvadeset godina da se vidi zašto su propali čitavi gradovi, kamo je nestala industrija, koliko koštaju privilegije – jer Hrvatska je teško oboljela

Radimir Čačić je najavio da će platiti inozemne revizore da pregledaju stanje javnih financija. Dovoljno je to sramotno za državu koja je upravo primljena u civiliziranu Europu. Neviđeni zadatak jedne vlade: tko je stanovao u kući Hrvatska? Gangsteri, zelenaši, kradljivci, neko sumnjivo društvo?

No vrijeme je za više. Za jednu objektivnu Bijelu knjigu o Hrvatskoj od 1990. do 2011. Što se dogodilo sa zemljom u zadnjih 20 godina? Kako to da je Hrvatska u Jugoslaviji bila privredno moćna, s industrijama, velikim poljoprivrednim kombinatima, turizmom respektabilnim u europskim razmjerima, s trgovinom ili građevinskom industrijom koja je operirala od Libije do Rusije? Kako i što se dogodilo da je u Sisku, industrijskom gradu par excellence – sa željezarom, rafinerijom i riječnom lukom – nezaposlenost skočila na astronomskih 20 posto s otpuštanjem gotovo tisuću ljudi? Tisuću novih obitelji staju u red za socijalnu pomoć ovog tjedna.

Zakoni o kriminalnoj pretvorbi, istrage javnog tužiteljstva, sudski procesi – sve je to hvalevrijedno, ali koga više briga za dvije konfiscirane jahte i pet ručnih satova. Ljudi nisu budale. Još manje građanima trebaju bedastoće poput “bio je rat”. Ratni napor financirali su gastarbajteri milijunima maraka i dolara u gotovini, oružje je pobrano u kasarnama JNA. Točka. Da, uništen je Vukovar, da, amputirani su bili Osijek i Zadar, ne treba se lagati: Srbi su na “svojim” područjima čuvali pogone i resurse i velik dio njih 1995. opet i predali. Vukovar, ah, Vukovar, obnavljan je iz međunarodnih donacija, nisu se tamo na gradilištima dičile table Glumina ili Kaptol banke ili Hrvatske poštanske banke.

Izvještaj koji bi trebala naručiti ova vlada ne treba biti nekakav poimeničan obračun s dvadesetak-tridesetak ratnih profitera kojima danas pripada Hrvatska: od njih nam se ionako već povraća bilo da ih gledamo kako se zabavljaju u dvorcima i na jahtama ili nam mašu iz Bosne i Hercegovine i Švicarske. No izračun što su sve dobili i što su sve uništili rado bismo pročitali.

Izuzev turizma, Hrvatska je danas u stanju u kojem je bila negdje 1910. Ima poljoprivrednih proizvoda, uzgaja se nešto stoke i peradi (po iz socijalizma nasljeđenim farmama), a izvozi se drvo – nemilice se sijeku šume i otpremaju trupci i grubo izrezane daske. To je danas stanje zemalja crne Afrike. Eksploatira se i izvozi se sirovina, voze se istrošeni automobili sa Zapada, izlaze novine i igra se trećerazredni nogomet.
Hrvatska, “stabilna zemlja u regiji”. U prijevodu to znači da multinacionalne kompanije tu mogu potezati naftovode i plinovode, otvarati terminale na otocima i smještati prljave industrije. Npr. u crnom trokutu Istre, oko Labina, su zagađivači bez premca: cementare, proizvodnja kamene vune, megacentrale koje lože ugljen od čega tamo zrak doslovno smrdi. Tamo je slika korumpirane afričke zemlje: ponizno obraćanje stranim vlasnicima, po tridesetak crnaca radi u visokoautomatiziranu pogonu, a glavni inženjeri su, naravno, iz Francuske i Švicarske, i stanuju najmanje 30 kilometara daleko od zagađivača kojima upravljaju.

A blaženi naš turizam na kojem se sve zasniva: autobusni u Dubrovniku (kruzeri su danas zamijenili autobuse), od Savudrije do Cavtata drugorazredni hoteli i kampovi za siromašne europske slojeve, uključivši nezaposlene, kojima se na rivama prodaju drangulije. Riječki i Kaštelanski zaljev su pritom zagađene lokve u koje je bolje ne zalaziti. Niti do tamo vode normalne željezničke pruge niti tamo slijeću normalne avionske kompanije. Dva mjeseca autocestama se kotrljaju kolone turista, a onda 10 mjeseci zjape prazne, na pumpama pustoš.

I evo nas kod naše druge uzdanice: prometni položaj! Jedina poluiskorištena je autocesta Zagreb-Beograd (na kojoj to i ne piše), a po njoj voze kamioni i autobusi srpskih, bosanskih, slovenskih i turskih registracija i pokoji naš, vjerojatno pun glavica zelja. Iz Gruža, Splita i Rijeke više ne isplovljavaju putnički brodovi, samo poneki trajekt. Hrvatska je mrtva. Zadarski, osječki i riječki aerodromi su praktički zatvoreni, održavaju pogon na minimumu. A zagrebački je podrtina s koje autobusi u grad kreću svaki sat, kao šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Zapušteni su čitavi gradovi. Osijek je postao ruina po kojoj brazde pretpotopni tramvaji s jednim kolima, restorani su zatvoreni, a rade samo još kafići i jeftine pizzerije. A u Dalmaciji od Trogira do ušća Cetine nastala je golema favela, s nekim ostatkom starog Splita i Dioklecijanove palače u sredini koju su, uglavnom, zauzeli narkomani i beskućnici.
Naciju ne zanima tko je kome namjestio dvije lampe na stadionu ili nogometni kup prije pet godina, već je zanima broj ljudi zaposlenih u stotinama općina i dvama tucetima besmislenih županija (čija imena još nismo naučili), koliko su njihove bruto plaće, uredski troškovi, mobiteli, božićnice i službeni automobili. Zanima je, također, gdje je novac od desetaka tisuća stanova koje je država prodala građanima, a da im nije bila vlasnik i koju je sumu inkasirala, koliko je MORH vojnih stanova bivše JNA podijelio, što je s gradskim stanovima u Zagrebu, tko ih je prvo “čuvao”, a onda i “kupio”. Koliko stoje borački dodaci i beneficije, otkuda pola milijuna branitelja i zašto se jednostavno ne postroje jedinice po mjestima, pa da se vidi tko laže a tko je bio u rovu. Koliko generala, brigadira plaćamo u službi, koliko umirovljenih, rezervnih počasnih i koliko još u policiji!?

Nikom više ne trebaju imena i prezimena, ali ljudi vjerovatno hoće znati koliki su troškovi i privilegije i kile ordenja koje su si povješali oko vrata – na kraju krajeva, s pola milijuna vojnika i toliko generala 1992. mogli smo ušetati u Beograd i potegnuti još i do Soluna.
Porezne obveznike zanima čiji su stadioni, kamenolomi, brodogradilišta, luke, željezare, rafinerije, velike tiskare, hotelski kompleksi, bivši agrokombinati, prometna poduzeća, te kada će autoceste biti otplaćene i cestarine smanjene na 30 posto od sadašnje cijene.
Zašto moramo plaćati da nam djeca studiraju, jesmo li u SAD-u? Gdje je novac za zatvore? Tamo su ljudi u ćelijama natrpani kao majmuni, žarulje su zbog štednje zamijenjene za one od 40 vati. Je li u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća izgrađena jedna gimnazijska zgrada? Je li u nekom gradu izgrađen jedan kilometar prigradske željeznice? Zašto u bolnicama liječnici nemaju osnovne uređaje za dijagnostiku, a izvan Zagreba nema ni dovoljno auta hitne pomoći, pa ljudi umiru po selima?
Trebamo brojke, analizu, a ne šopanje mudrim odgovorima – “to vam je kapitalizam i globalizacija”. Kad bi, naime, bilo tako, u Švedskoj ne bi bilo industrije ni auta hitne pomoći, a u Italiji ne bi bilo brodogradilišta.

Isprika da je Bijelu knjigu teško napisati, a posebno “baš sada”, ne vrijedi. U svakoj općini, gradu i županiji sjede stotine dokonih činovnika, a tvornice koje su do jučer radile valjda mogu popisati: vide ruševine i pusta dvorišta kroz prozor. Sve, uostalom, pršti od novohrvatskih državnih mjernih zavoda, ureda za reviziju, ekonomskih fakulteta i instituta. Činovnici i “eksperti” koji su izdavali dozvole za rušenja i demontaže, potvrde o bonitetima i analize “opravdanosti” još su tu, neka posegnu u ladice. I policija koja je izdavala pasoše i domovnice je tu. Neka pokaže kome i gdje ih je izdavala. Gdje sve žive, koliko još pasoša imaju, gdje plaćaju poreze ti Hrvati? To nam treba da uopće saznamo koliko i kojih sve vrsta Hrvata postoji i za što ih opslužujemo. Kako to, na primjer, da svi do jednoga glasuju za HDZ, čak iz Patagonije? Je li im to veleposlanstva šalju materijale, pa oni proučavaju situaciju radnica Kamenskog i radnika Salonita te onda idu glasovati?

Nakon ovih 20 godina Hrvatska je oboljela: umirovljenici s 800 kuna, izbjegli Srbi izgubljeni po beogradskim predgrađima, čitavo jedno sivo more – vojska nezaposlenih po hrvatskim gradovima, sezonske kuharice i konobari na obali, promrzle prodavačice i kamiondžije, izmučene medicinske sestre i mladi ljudi koji roditelje mole deset kuna za kavu. I u interesu ove vlade je da građanstvo obavijesti što je na stvari. Ako to ne učini, završit će kao ona trogodišnja Račanova, jer bolesno društvo reagira neuračunljivo. Uspjeh Glavaševe stranke je veliko upozorenje; najuništeniji kraj Hrvatske masovno je glasovao za stranku jednog ubojice.