Predsjednik Vlade Srbije ubijen je na svojoj dužnosti 12. ožujka 2003. u 51. godini života. Rođen je u Bosanskom Šamcu 1952. godine. Njegova sestra Gordana sjećala se tih dana:

“Mi smo u Travnik došli da živimo 1962. godine, a odselili smo se 1969. godine. Osim što je bio odličan đak, Zoran je stizao sve – da se bavi šah klubom, karateom i devojkama. Pored toga njegovim nestašlucima nije bilo kraja. Sećam se kako smo u Popovskom vrtu brali zelene rezdelije i od njih dobijali herpese na usnama. Onda smo od mame dobijali batine jer nas je upozoravala da ne smemo da diramo tuđe. Zoran se nikad nije izdvajao iz društva. On se u Travniku skijao niz nasip kuda je prolazila pruga iza zgrade u kojoj smo živeli. Imam fotografiju gde se spušta na tim pravljenim drvenim skijama. Ja ih imam kod kuće, kao i njegovu gitaru na kojoj svirao u Travniku.
Zoran je neobično voleo Travnik. Imao je svoje društvo sa kojima je sve vreme kontaktirao. U prvom razredu gimnazije imao je i prvu ljubav, zvala se Duška.

Kada je bio premijer Srbije, do njega se teško dolazilo. Jednom prilikom u Beograd su došli njegovi travnički školski drugovi. Obezbeđenje u Vladi Srbije ih nije pustilo, jer nisu bili najavljeni. Međutim, oni su se dosetili i poslalili mu zajedničku fotografiju. On je odmah prekinuo važan sastanak i potrčao da se vidi s njima.

Zoran je neobično voleo Bosnu. Podsećala ga je na jedan lep period njegovog života. Beograd je velegrad u kojoj nema te opuštenosti i bezbrižnosti. Naš otac je bio vojno lice i mi smo u tom duhu vaspitani. Nikada nismo gledali na nacionalnost naših prijatelja. Zoran je u duši bio Jugosloven, kao što sam i ja bila i ostala Jugoslovenka i ne mogu nikako da se pomirim sa tim da među narodima postoje razlike koje treba da ih dele. Kakav je ko, sve zavisi od čoveka, a ne da li je Musliman, Srbin ili Hrvat.”

Na slici u igri sa svojim prijateljima u Travniku je Zoran Đinđić u sredini.