Objavljeno u Nacionalu br. 627, 2007-11-19

Marinko Sudac (38), strastveni kolekcionar avangardne umjetnosti, u Beogradu je nakon godina traganja otkrio senzacionalnu i neprocjenjivo vrijednu ostavštinu zagrebačke umjetničke grupe Traveleri

‘Kad sam počeo tragati za ostavštinom Travelera, totalno neistražene avangardističke grupe iz međuratnog Zagreba, svi su mi govorili da neću pronaći ništa novo, a ono malo što je pronađeno, već je u muzejima. Međutim, oni su bili toliko ekscentrični, njihovi životi uzbudljivi, a radovi – kolaži, performansi, kazališne predstave i fotografije napredni i dadaistički orijentirani, tako da sam bio uvjeren da negdje mora biti njihova ostavština. A kad sam naišao na prvi trag kod potomaka jednog od članova grupe u Beogradu, nastavio sam ga munjevito slijediti”, kaže Marinko Sudac (38), strastveni i uporni kolekcionar avangardne umjetnosti, koji je nakon dvogodišnjeg, često neizvjesnog istraživanja, koje ga je vodilo od Zagreba preko Rijeke pa do Beograda, otkrio senzacionalnu ostavštinu zagrebačke avangardističke grupe Traveleri.

Traganje nije bilo nimalo jednostavno, jer je u početku svuda nailazio na odbijanje i nepovjerenje. No kako je već otprije poznat kao veliki ljubitelj avangarde – prije dvije godine je u Gradskom muzeju u Varaždinu priredio veliku izložbu “Rubne posebnosti. Avangardna umjetnost u regiji od 1915. do 1989. godine” – barijere su se počele rušiti i uspio je složiti, idući od osobe do osobe, impresivan mozaik o životu i radu te nedovoljno istražene grupe. U dešifriranju značenja i slaganju mozaika o grupi Traveleri pomogla mu je i odlična sugovornica Silvana Seissel, supruga Josipa Seissela i sestra Čedomila i Dušana ml. Plavšića, koja je jedina živa sudionica tih zbivanja.

“U svojoj sam kolekciji posjedovao dvije njihove fotografije”, nastavio je Sudac. “Bilo mi je čudno da o grupi imamo tako malo podataka kad se ima u vidu da je jedan od njihovih članova bio arhitekt i slikar Josip Seissel, važno ime hrvatske avangarde, o kojem je pokojni Marijan Susovski napisao monografiju. Radovi grupe imali bi veliko značenje za moju kolekciju i za budući Muzej avangarde u Varaždinu. Osim toga, muzeološka vrijednost radova iz tog razdoblja je neprocjenjiva, a cijene kolaža dostižu u svijetu svote između 100 i 150 tisuća eura”.

Grupa Traveleri osnovana je 1922. u Zagrebu, a nazvali su se po engleskoj riječi “travellers”, putnici. U njoj su bili Josip Seissel, Dragutin Herjanić, Vlado Pilar, Zvonimir Megler, Miha Schön, Dušan Plavšić ml., Miloš Somborski, Višnja Kranjčević i Čedomil Plavšić kao predsjednik. Po godinama starosti bili su bliski europskim dadaistima, a već su se u gimnaziji ponašali drukčije od građanske klase starog Zagreba: nosili su naočale bez stakala, a skidanjem šešira pozdravljali su na ulici konje, a ne kočijaše ili gospodu u kolima. Također, organizirali su sastanke po stanovima gdje su pozirali u duhovitim kostimima. Poslije su ih nazivali Mladi zenitisti, a oni su se sami kasnije prozvali Grupa idiota. Sastajali su se u kućici u vrtu vile bankara Dušana Plavšića na Rokovom perivoju 9, koji je bio glavni financijer hrvatske moderne.

Otkriće Marinka Sudca sačinjavaju manifest grupe Traveleri, njihovi brojni kolaži, dramski predložak za predstavu “I oni će doći”, izvedena 1922. u Prvoj realnoj gimnaziji, filmski scenarij “Glave u vrećama” iz 1932. godine, poezija, foto dokumentacija, te pisana korespodencija između svih članova grupe, koju su vodili tokom deset godina. Posebno su zanimljivi kolaži na kojima su u dadaističkom stilu, zabavno i duhovito, prikazivali vlastite živote te poezija. Naime, jedan traveler bi napisao jedan stih, zatim ga prekrio papirom i drugom traveleru rekao samo zadnju riječ na koji bi se taj nadovezao.

Nađene materijale Sudac namjerava predstaviti na izložbi, kaže, koju će poduprijeti varaždinski gradonačelnik Ivan

,MARINKO SUDAC ponosno pokazuje pronađene umjetnine koje će baciti novo svjetlo na povijest hrvatske umjetnosti

Čehok, zatim objaviti monografiju grupe Traveleri i snimiti dokumentarni film. Prije toga se materijali moraju, kaže, stručno izučiti. S tim se slažu i likovni stručnjaci poput zagrebačkih Želimira Koščevića i Feđe Vukića, te beogradskog Ješe Denegrija, koji tvrde da će to otkriće u svakom slučaju promijeniti vizuru hrvatske povijesti umjetnosti. I Branimir Donat, povjesničar književnosti, također je pozitivno ocijenio Sudčev pronalazak.

“I baš kad smo pomislili da je poglavlje avangarde u Hrvatskoj i ostalim ex-jugoslavenskim prostorima dovršeno, eto iznenađenja – pojavilo se nešto potpuno novo, zapravo, karika koja nam je nedostajala”, rekao je Želimir Koščević. “Otkako se nekoć davno, sredinom šezdesetih godina, počelo govoriti o avangardnim kretanjima u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, pa preko epohalne izložbe kolegice Irine Subotić o Zenitizmu 1983., pa onda otkrića opusa arhitekta i umjetnika Josipa Seissela, pa sve do ovogodišnjih izložbi o avangardi, struka je držala da smo to područje solidno obradili i svrstali se uz bok europske avangarde između dva svjetska rata! No otkriće Marinka Sudca pokazat će da je avangardni virus preživio konstruktivističke, dadaističke i nadrealističke raskole, policijsku represiju i malograđanski konzervatizam, i da su se multi-medija, performans i interdisciplinarnost prakticirali na ovim prostorima mnogo ranije nego li je to službeno počelo sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Nalaz opsežnog materijala o misterioznoj grupi Akademskog kluba Travelera gotovo je epohalan. Taj nalaz zahtjeva temeljitu stručnu obradu i faksimil izdanje cjelokupnog materijala. Već odavno govorim kako tzv. rubne posebnosti ili ‘druga linija’ nisu nikakve marginalne pojave u odnosu na ‘centralnu’ liniju naše umjetnosti, i sve mi se čini da će ta nazovi ‘centralna’ linija uskoro biti rubna pojava”.

ŽELIMIR KOŠČEVIĆ, stručnjak za vizualne umjetnosti, smatra da je otkriće ostavštine Travelera karika koja nedostaje za povijest hrvatske avangarde

Ješa Denegri je nalaz ocijenio vrlo zanimljivim i zaključio da će nakon kompletne obrade sigurno popuniti prazninu na području avangarde, osobito zato što je umjetnost tog razdoblja – između dva svjetska rata, posljednjih godina pobudila ponovno zanimanje u svijetu i doživjela revalorizaciju. “Članovi grupe bili su obrazovani mladi ljudi, svjesni promjena, koje su se događale u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, a svi su potjecali iz imućnijih zagrebačkih obitelji, koje su imale vile po sjevernim obroncima”, nastavio je Sudac. “Svakodnevno su izvodili umjetničke akcije, zapravo, poistovjećivali su život s umjetnošću. Grupa je djelovala desetak godina, a zatim su nastavili svojim putem postižući u svojim različitim profesijama, od medicine, arhitekture do prava, zavidne razultate. Otkrio sam da su do smrti ostali u kontaktu, često su se družili i uvijek dobro zabavljali”.

Bili su europski orijentirani i nikada nisu isticali razlike u njihovim nacionalnostima, otkrio je Sudac, dapače, govorili su da grupa ima slavensku orijentaciju. Zanimali su se za masovne medije, posebno američki film, fotografiju, modernu glazbu, najviše jazz, modu, strip i vizualne komunikacije. Privlačile su ih anarhoidne ideje u tada aktualnim likovnim pokretima kao što su dadaizam, futurizam, ekspresionizam, konstruktivizam i nadrealizam. Pratili su inozemne avangardne časopis, primjerice, ekspresionistički Der Blaue Reiter i konstruktivistički Mir iskustva, koje su nabavljali preko naših iseljenika.

Budući da su bili kritično orijentirani prema tadašnjem građanskom društvu, u prosincu 1922. godine napravili su kazališnu predstavu “Aeroplan bez motora”, koja je kolažom tekstova, režijskim postupkom i realizacijom pokazala njihove avangardne i anarhoidne sklonosti. Izvedena je u gimnastičkoj dvorani, tzv. gombaoni Prve muške gimnazije, današnjem Muzeju Mimara, a sastojala se od kolaža tekstova. Tu je bio čuveni tekst “I oni će doći” talijanskog futurista Marinettija, objavljenog u avangardnom časopisu Zenit, koji je tada prvi puta izveden izvan Italije, zatim tekst Ljubomira Micića, urednika i osnivača časopisa Zenit, potom Ivana Golla i Josipa Seissela, te neki tekstovi iz novina. Predstava je imala neobičnu scenografiju, rad Josipa Seissela – kulise u obliku pomičnih, višebojnih nebodera od kartona, koji su se u plesnim scenama njihali u ritmu one-stepa. Od obojenog kartona bili su napravljeni i kostimi.

Predstava je izazvala društveni skandal, iako je dio publike bio oduševljen izvedbom. Kasnije su je različito tumačili. Kako piše pokojni Marijan Susovski u monografiji o Josipu Seisselu, neki su je smatrali zenitističkom, drugi nadrealističkom, a drugi dadaističko-futurističkom, a njome su htjeli izazvati gledatelje na reakciju, zviždanje pa i šok. To im je uspjelo kad su na scenu doveli živog magarca. Jedan traveler je zapitao odakle je došao taj magarac, a drugi mu je odgovorio “Iz gledališta”, u kojem su sjedili gimnazijski profesori. Predstava je zabranjena, jer je previše eksplicitno izražavala buntovništvo Travelera i njihovu sklonost nadrealizmu i već su sutradan izbačeni iz gimnazije tako da je većina od njih školovanje morala nastaviti u Beogradu.

“Rad ‘Traveleri i njihova ostavština’ mogli bi biti vrlo značajni za razumijevanje kulturnog i osobito književnog života tadašnjeg Zagreba”, objasnio je Branimir Donat. “Njihovi rukopisi, posebno tzv. filmski scenarij, odudaraju od književne produkcije tog vremena. Taj je tekst u osnovnoj ideji nalik dadaističkom teatru, oko 90 posto, no na žalost, nikada nije realiziran. Možda bi ga trebalo dati kazalištu Daska da ga postavi na scenu”.

Objašnjavajući kulturni kontekst tog razdoblja, Branimir Donat je rekao da su Traveleri bili bliski Zenitistima Ljubomira Micića, tada čuvenog zagrebačkog avangardista, čije se tadašnje djelovanje treba strogo dijeliti od kasnije faze srpskog nacionalizma. Također je istaknuo da su se u to vrijeme jedino Traveleri bavili dadaističkim kazalištem o čemu su izvještavali u Zenitu. “Micić potječe s Banovine, otac mu je bio lugar, a oženio se za bogatu židovsku djevojku čija je obitelj imala u vlasništvu tvornicu papirnate galanterije Lipa Mill”, kaže Donat. “U Petrinjskoj ulici pokrenuo je 1921. međunarodnu reviju za umjetnost i kulturu Zenit u kojem su surađivali, između, ostalih Malevič, Gropius i Hlebnjikov. Tek dvije godine kasnije redakciju časopisa preselio je u Beograd. Što se tiče dadaizma, važno je reći da je pokret započeo u neutralnoj Švicarskoj u lokalu Cabaret Voltaireu u Zürichu, kao reakcija na Prvi svjetski rat. No unutar tog hrvatsko-srpsko-jugoslavenskog dadaizma postojalo je još nekoliko zanimljivih autora, koji su uglavnom bili Hrvati ili Židovi, najčešće iz Osijeka”.

“Svi su imali nevjerojatno uzbudljive biografije, a neki su tragično završili”, nastavio je Sudac. “Miho Schön (1904.-1930.) bio je pilot, fasciniran Amerikom, avionima, novim strojevima i brzinom. Bio je član zagrebačkog Aero kluba ‘Kraljević Tomislav’, imao je vlastiti avion i svakodnevno je izvodio lupinge vozeći se pored vlaka uzduž željezničke pruge Zagreb-Beograd. To je smatrao umjetničkim djelom, kojim je pozdravljao putnike. Poginuo je prigodom jednog takvog konceptualnog projekta. Pronašao sam članak u tadašnjem Jutarnjem listu, objavljen 29. rujna 1930. godine, u kojem piše da se njegov avion survao u zemlju izvodeći luping 15 metara iznad zemlje samo kilometar od Velike Gorice i odmah se zapalio. Pronašao sam i kolaž na kojem je montiran neki pronalazak Nikole Tesle što potvrđuje njegovu opčinjenost tehnikom. Vlado Martin Pilar (1904.-1928.) jedini nije nastavio školovanje u Beogradu, jer se njegov otac oštro protivio njegovom druženju s travelerima. Bio je student kemije i također je tragično poginuo u 24. godini. Bio je mjesečar i u pola tri ujutro pao je kroz prozor zgrade na Sušaku, a u padu se sapleo o električne instalacije i izgorio”.

Sudac je otkrio da je na početku u grupi bio još jedan član – Radeta Stanković (1905.-1996.) što do sada nije bilo

ČEDOMIL PLAVŠIĆ bio je vođa grupe, a u kolažima je pratio biografije članova.

poznato. Rukopis prve predstave Travelera ‘I oni će doći’ koji ima desetak stranica koji se jedini uz Josipa Sajsla nastavio baviti umjetnošću. Bio je poznati kipar, još je 1939. napravio bistu Aleksandra Karađorđevića u Nišu. Njegov otac je bio Radenko Karađorđević, liječnik i profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu, kasnije i ministar prosvjete, koji je uza sve bio i kraljevski namjesnik maloljetnom kralju Petru II Karađorđeviću. Koliko sam saznao, bio je zaljubljen u Silvanu Plavšić. No kada su Josip Seissel i Silvana Plavšić obznanili svoju ljubav i ubrzo se vjenčali, napustio je Travelere i otišao svojim putem.

Posebno je zanimljiva priča o obitelji Plavšić – ocu Dušanu, izuzetnom moćnom i bogatom bankaru, te njegovim sinovima Čedomilu i Dušanu, te kćeri Silvani, koja se kasnije udala za arhitekta, urbanista i slikara Josipa Seissela. Čedomil Plavšić (1902.-1987.) bio je u to vrijeme poznat pod nadimkom Dečko, a kasnije je diplomirao medicinu i predavao na Medicinskom fakultetu. Osnovao je Zavod za rehabilitaciju srčanih bolesnika Thalasoterapija u Opatiji gdje se radilo po njegovoj metodi kardijalne rehabilitacije, prvoj takve vrste u regiji. Kažu za njega da je bio čovjek nemirna duha, koji je volio akciju, a njegovi su ga studenti zapamtili kao briljantnog predavača. Njegov brat Dušan Plavšić (1904.-1976.), poznat i kao Braco, studirao je književnost, ekonomiju i pravo. Silvana Seissel je nakon smrti supruga Josipa Seissela (1904.-1987.), u Travelerima poznatog pod nadimkom Jozua, darovala Muzeju suvremene umjetnosti njegov nadrealistički opus kada je pod pseudonimom Jo Klek pripadao avangardnoj grupi Zenit. Kasnije je upotpunila donaciju, tako da se u vlasništvu muzeja sveukupno nalazi 3000 Seisselovih radova – urbanističkih i arhitektonskih, crteža i slika, plakata i pisanih dokumenata.

Njihov otac Dušan Plavšić, podrijetlom Osječanin, bio je mecena Beli Čikošu Sesiji, secesionistu i jednom od prvih hrvatskih simbolista, te Jozi Kljakoviću, majstoru fresko slikarstva, ali i drugim slikarima tog razdoblja. U njihovu kuću zalazili su brojni zagrebački umjetnici tog razdoblja, primjerice Menci Klement Crnčića. Govorilo se da je bio mason i da je uvelike utjecao na tadašnje događaje u zemlji. Kao vrlo poduzetan čovjek počeo je graditi željezničku prugu Beograd Bar, međutim, došlo je do nesuglasica u masonskoj loži i morao je prekinuti s projektom. Na kraju je bankrotirao. Zajedno sa suprugom Milom Plavšić, koja je bila sestra Ele Kranjčević, supruge Silvija Strahimira Kranjčevića, postao je skrbnik njihovoj jedinici Višnji Kranjčević (1904.-1983.), jedinoj ženi u grupi Traveleri. Ona je kasnije bila profesionalno vezana uz kazalište radeći godinama kao tajnica brojnih intendanata HNK-a u Zagrebu.

Zvonimir Megler (1904.-1971.), također je bio pilot i godinama je bio na najvišim funkcijama na aerodromima tadašnje zemlje i Francuske. Uoči Drugog svjetskog rata stigao je u Pariz, a tu su mu se pridružili i neki članovi Travelera jer su htjeli, osjećajući strah od nacizma, emigrirati u Ameriku. Sudac je nakon duge potrage pronašao njegove kćerke u Americi, koje su mu pokazale cijelo rodoslovno stablo obitelji. Njegov otac je bio gradonačelnik Đurđevca i Vukovara, a baka je bila rođakinja bana Josipa Jelačića. Obitelj njegove majke je u svom vlasništvu držala cijelu Petrovu goru. Miloš Somborski (1902.-1983.) postao je čuveni arhitekt i urbanist, poznat po projektima luke Bar i generalnim planovima Beograda. Dragutin Herjanić bio je zagrebački odvjetnik i također je rano napustio grupu, a njegova je obitelj imala zemljišta odmah preko puta Plavšićevih.

Grupa Traveleri imala je među prvima svoj Manifest, datiran s 29. rujna 1930. godine i napisan u tri primjerka, koji počinje s redanjem još nedovoljno istraženih i objašnjenih pojmova kao što su “neozbiljnost, ignorancija, tijesnogrudnost, nezrelost, znakovi duševnih oboljenja, nastajanje potpuno suvišne izolacije…

” Zatim, imali su svoj klub i pisali su dnevnik. Na jednoj stranici dnevnika, datiranoj s 20. listopada 1922. godine, zapisano je da će se svi sastati za deset godina i da će tada proslaviti obljetnicu grupe na jednoj od predloženih vrlo neobičnih destinacija širom svijeta: Mont Blanc, vrh Keopsove piramide, Mont Everest, Kip slobode, gejziri na Islandu, Punta Arenas, posljednja terasa Eiffelovog tornja i drugo. Nadopisan je i posve prozaičan prijedlog – kod “Mirne kobile” u Gajevoj!

Na pitanje kako je moguće da je taj materijal desetljećima ostao skriven od javnosti, Sudac je objasnio da oni nisu imali potrebu za izlaganjem i da su potomcima strogo zabranili da s radovima grupe Traveleri izlaze u javnost. “Nije postojala granica između umjetnosti i njihovih života”, objašnjava Sudac. “Oni su svoje kolaže, kazališne predstave i performanse radili za sebe ne želeći nikome podilaziti, ni kritici ni publici, i zato je njihov rad još autentičniji”.

Po Donatovom mišljenju to je ostalo nepoznato desetljećima jer se “kod nas nitko ne bavi pravim istraživanjima, ne zalazi se u arhive, a traganje se odvija ‘po čuvenju’ – ‘Jesi li čuo ovo, jesi li čuo ono?’. Ljudi koji su priređivali izložbe, nisu se zadubili u problematiku avangarde tako da ne samo da nedostaju podaci o tom razdoblju nego često ne štimaju datumi, a neki se podaci ispuštaju ili još nisu istraženi”, zaključio je Donat.

Sveučilišni profesor, doktor znanosti i stručnjak za dizajn Feđa Vukić, nalaz Marinka Sudca ocijenio je epohalnim otkrićem, osobito za poznavanje moderne i suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i regiji, te objasnio da bi ti materijali mogli baciti potpuno novo svijetlo na smisao i sadržaj umjetničke prakse u 20. stoljeću. “Dosad su se u povjesničarskim interpretacijama moderne i suvremene umjetnosti Traveleri samo usputno spominjali uslijed nedostatka uvida u cjelinu njihova djela, a sada bi lako mogli postati nezaobilazna tema. Naime, eksperimentalni, istraživački i čak alternativni karakter većeg dijela umjetničke produkcije neposredne prošlosti sada bi se mogao tumačiti iz bitno drukčije perspektive. S više razumijevanja. U zamišljenom kontinuitetu stvaranja nestabilnih društvenih identiteta, Traveleri su prvi i neprijeporni šampioni. Meni je kod njih najzanimljivija ta sprega života i umjetnosti, odnosno činjenica da su Traveleri kao jedna mladenačka klapa na simbolički način, kolažima, pismima, nastupima i akcijama obilježili – sada se može pouzdano tvrditi da su uspjeli – svakodnevicu vlastitih života. Što je formalni temelj takve prakse tijekom 20. stoljeća i konačni, u lokalnu kulturu utemeljen, dokaz da je življenje najveća umjetnost”.

Na pitanje mijenja li se ovim otkrićem slika hrvatske umjetnosti u odnosu na europsku, tj. svjetsku, Vukić je odgovorio potvrdno naglasivši da će od sada perspektiva za usporedbu biti izoštrenija. “Avangardnost Travelera proističe iz društvenog konteksta zagrebačke i hrvatske kulture s početka dvadesetih godina, potom iz klasne određenosti pripadnika skupine te, naposljetku, iz načina njihova kreativnog djelovanja. To je fenomen posve sukladan onovremenom stanju duha europskog mladog građanstva, ali je i poseban te posve lokalno utemeljen, multimedijalan i kao takav, zasigurno, budući brend povijesti hrvatskog modernizma”.

Govoreći o razlozima zaborava koji je pokrio Travelere, Vukić je rekao da je stjecaj okolnosti djelovao u duhu karaktera grupe.

“Životne okolnosti su prekrile djelovanje i djela velom zaborava, što je, možda, i bila zamišljena strategija članova skupine da produže mističnu famu oko vlastitih života, koje su tako duboko unijeli u vlastitu umjetnost, daleko u buduće vrijeme, nakon biološkog prestanka tih istih života. Čekali su da se pojavi netko s dovoljno ljubavi i da javnosti otkrije o čemu se, zapravo, radilo. Nije čudno što je istraživačima i povjesničarima taj materijal dosada izmicao jer je bio ‘fluidan’ i teško savladiv”.

Smrt u avionu

Od Mihe Schöna sačuvano je četrdesetak kolaža od 1926. do 1930. koji simboliziraju tehnološki napredak, pa je tako na jednom od njih prikazan i jedan eksperiment Nikole Tesle. Bio je poznat po projektu koji se sastojao od toga da s avionom radi različite akrobacije za putnike vlakova koji su iz Zagreba putovali za Sisak i Beograd. Izvodeći akrobacije na pruzi Zagreb-Sisak dogodila mu se 1930. zrakoplovna nesreća u kojoj je poginuo.

Najvažniji Traveler

Čedomil Plavšić u grupi je bio poznat po nadimku Dečko. Rodio se 1902., bio je autoritet u Travelerima i vođa grupe. U grupi je bio najstariji, autor je dvadesetak kolaža, a pisao je i poeziju. Po zvanju je bio liječnik i inovator u liječenju srčanih bolesnika, a u Opatiji je 1958. osnovao za njih Thalassoterapiju. Umro je 1987. godine.

Najkreativniji član grupe Traveleri

Josipu Seisselu nadimak je u grupi bio Jozua, a pseudonim za zenitistička izdanja Jo Klek. On je bio najkreativniji član grupe i uz Dečka najvažniji. Po zvanju je bio arhitekt, a njegova umjetnička ostavština sastoji se od različitih likovnih ciklusa, a donirana je Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Nagrađivani pilot

Zvonimir Megler postao je 30-ih direktor zemunskog aerodroma, a krajem 30-ih predstavnik jugoslavenske aviokompanije u Parizu. Ondje su ga posjetili svi članovi Travelera, nadajući se da će pred nacizmom pobjeći u Ameriku.

Ljubavna zavrzlama

Da je Radeta Stanković bio član Travelera, do sada uopće nije bilo poznato i Sudac je prvi donio dokaze za to. Stanković se rodio 1905. i jedini se osim Seissela od svih Travelera nastavio baviti umjetnošću. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a u Nišu je, primjerice, 1939. napravio bistu Aleksandra Karađorđevića. Bio je zaljubljen u Silvanu Plavšić, sestru Čedomila i Dušana Plavšića, no ona se udala za drugog člana grupe, Josipa Seissela. Taj ga je događaj toliko potresao da je napustio Travelere.

Fotograf i arhitekt

Miloš Somborski, rođen 1902., bio je fotograf u grupi. Diplomirao je arhitekturu u Beogradu, gdje je poslije postao poznati urbanist – radio je, između ostaloga, detaljne urbanističke planove nekih dijelova Beograda i luke Bar.