Objavljeno u Nacionalu br. 538, 2006-03-06

Milan Babić, prvi predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine, kojeg je Haaški sud osudio na 13 godina zatvora, pronađen je mrtav u nedjelju 5. ožujka u pritvoru u Scheveningenu

Nekadašnji predsjednik samoproglašene “Republike Srpske Krajine” Milan Babić pronađen je mrtav u nedjelju, 5. ožujka, u pritvoru Haaškog suda u Scheveningenu. Nizozemska policija utvrdila je samoubojstvo vješanjem, ali je predsjednik ICTY-ja Fausto Pocar naložio internu istragu.

Babićeva smrt ozbiljan je udarac Haaškom sudu, u čijem se zatvoru već ubio nekadašnji gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović, objesivši se 1998. o kravatu koju je dobio nekoliko dana prije. Dva su samoubojstva previše za navodno vrhunski sigurnu ustanovu s relativno malim brojem pritvorenika.
Prema neslužbenim informacijama, od dolaska u pritvor ICTY-ja, nakon dobrovoljne predaje 23. studenoga 2003., Babić se više puta žalio da se ne osjeća sigurnim, jer je, navodno, bio iznimno neomiljen među drugim zatvorenicima. Mogućnost ubojstva, međutim, morala bi biti isključena.

Babićevo ime bilo je na popisu pritvorenika u Scheveningenu ali je, prema tvrdnji svog branitelja, njemačkog odvjetnika Petera Müllera, tu proveo, prije nego što se pojavio pred Haaškim sudom, samo četiri dana. Nitko u ICTY-ju nije reagirao na tu izjavu, nego je prilikom izricanja presude od 13 godina zatvora sud priopćio da će Babiću u kaznu “biti uračunato i 211 dana u pritvoru”. “Toga nema ni u mojoj zemlji, da osuđeniku u kaznu bude uračunato vrijeme koje nije proveo u zatvoru do izricanja presude”, komentirao je Müller.
ICTY je Babicha 2004. osudio na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina u Hrvatskoj, a ta presuda potvrđena mu je u srpnju 2005. U Haag je stigao 26. studenoga 2003. godine, 10 dana nakon što ga je ICTY optužio. Babić je priznao krivnju za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, a tužiteljstvo je zauzvrat odustalo od ostalih četiriju točaka optužnice i preporučilo kaznu od najviše 11 godina zatvora. Taj prijedlog nije obvezivao sudsko vijeće, koje je izreklo kaznu od 13 godina.

Babić je osuđen za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu prisilnog i trajnog uklanjanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s područja “RSK” od 1. kolovoza 1991. do lipnja 1992. Kao ostali sudionici udruženog zločinačkog pothvata u optužnici su navedeni Slobodan Milošević, Goran Hadžić, Milan Martić, Vojislav Šešelj, Jovica Stanišić, Franko Simatović i generali Blagoje Adžić i Ratko Mladić.

“Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem srama i
kajanja, jer sam sebi dopustio da sudjelujem u progonu nevinih ljudi. Molim svoju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem Srbe da ostave prošlost iza sebe”, rekao je Babić kad je priznao krivnju. Babich je rekao i da se “može samo nadati da iznošenje istine, priznanje krivnje i kajanje mogu poslužiti kao primjer onima koji još vjeruju da takvi nečovječni postupci mogu biti opravdani”.

Odvjetnik Müller o Babiću je rekao: “Njegova supruga govorila je kako on viče u snu, ima noćne more i provodi mnoge besane noći. Sve to počelo je u jesen 1991. Ne govorim o osobi koja se boji kazne i pati od teških glavobolja, nego o čovjeku koji je dugo i duboko bio izložen moralnoj dvojbi zbog svega što je učinio i zbog toga sebe optužuje.”
U Haagu su Babića smatrali najvažnijim svjedokom tužiteljstva, s kojim je prihvatio suradnju, pa je svjedočio protiv Miloševića i ratnog predsjednika skupštine bosanskih Srba Momčila Krajišnika. Isto je trebao učiniti i na procesima nekadašnjem načelniku Službe državne sigurnosti (SDB) Srbije Stanišiću, osnivaču zloglasnih “Crvenih beretki” Simatoviću i lideru Srpske radikalne stranke Šešelju. Bilo je planirano da se Babić pojavi kao svjedok i na suđenjima nekadašnjem predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžiću i bivšem zapovjedniku njihove vojske Mladiću kad se nađu pred ICTY-jem.

Babić je bio razočaran kaznom od 13 godina, ocjenjujući da je nepravedna u usporedbi s presudom od 11 godina zatvora Biljani Plavšić, optuženoj za teže zločine. U Haagu se Babić ponovo našao prošlog mjeseca radi svjedočenja protiv Martića.
Kad je počeo svjedočiti na suđenju Martiću, koje se trebalo nastaviti u ponedjeljak, tužitelj je opomenuo Babića da ne otkriva državu gdje izdržava kaznu. To je još jedna enigma vezana za Babića, jer prema dokumentu ICTY-ja od 3. ožujka, Babichevo je ime na popisu osuđenika koji su u zatvoru u Švedskoj. Ta zemlja je, uz Dansku, jedina od 10 država, koliko je potpisalo ugovor s Tribunalom o prihvatu haaških osuđenika, u čijem je sporazumu izričito naglašeno da u tu zemlju može biti upućen samo netko tko ima “jake veze s njom”. To znači da je njen državljanin ili su mu članovi obitelji švedski ili danski državljani. Mimo običaja ICTY-ja, u Haagu nije objavljeno kad je i gdje Babić upućen na izdržavanje kazne, ali u spomenutom dokumentu navodi se da, osim Biljane Plavšić, čiji bliski rođaci imaju državljanstvo Švedske, zatvorsku kaznu u toj zemlji izdržava i Babić. Zatvorski uvjeti u Švedskoj među najboljima su i najpovoljnijim u Europi, pa je Babiću, po svemu sudeći, učinjena usluga zbog suradnje s Haaškim sudom.

Svjedočeći protiv Martića, Babić je izjavio da je Milošević imao tajni plan za stvaranje “Velike Srbije”, da su čelnici SDB-a Srbije rukovodili akcijama i kontrolirali događaje u “RSK” početkom prošlog desetljeća. Posebno je imenovao Stanišića, Simatovića i Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao kapetan Dragan. Za njega je Babić rekao da je bio “radnik ili najamnik SDB-a i zapovjednik jedinice ‘Knindže’, podređene Simatoviću. Stanišić mi je sredinom kolovoza 1991. rekao da oni plaćaju kapetana Dragana.”

On je rekao da je djelatnost SDB-a počela u travnju 1991. tako što se “najprije vodila diskriminatorska politika prema Hrvatima u Krajini. Pretresane su samo njihove kuće i samo je od njih traženo oružje. Provocirali su incidente na graničnim područjima prema Hrvatskoj, kako bi su u sukobe uključivala JNA i razdvajala zaraćene strane.”
Babić je rekao i da je od Miloševića dobivao naloge za imenovanja starješina Glavnog štaba Teritorijalne obrane i da je Srbija financirala “RSK”. Prema Babićevim riječima, na čelu zapovjednog lanca akcija u “RSK” bio je Milošević, iza njega je bio Stanišić, a treći Martić. Babić je izjavio i da su srpske snage u Kninskoj krajini 1991. napadale hrvatska sela i protjerivale
stanovnisstvo, kao i da je Martić odgovoran za zlostavljanje zarobljenih Hrvata u kninskom zatvoru. “O zločinima u to vrijeme nisam znao”, rekao je Babić, premda je bio na dužnosti predsjednika vlade “RSK”, dok je Martić bio ministar unutarnjih poslova. U ponedjeljak je Babić trebao nastaviti svjedočiti na Martićevu suđenju.

Govoreći o svom statusu u Srbiji od 1995. Babić je u intervjuu Nacionalu u veljači 2000. rekao: “Ja sam prognanik. Imam bijeli prognanički kartončić. Nemam jugoslavensko državljanstvo, hrvatske papire nisam regulirao.” Tvrdio je da je, po dolasku iz Knina, četiri godine živio kod rođaka u Zemunu, prije nego što je unajmio stan. Na pitanje od čega živi, odgovorio je da njegova supruga radi kao liječnica u domu zdravlja, a da kod ujaka, u Zemun Polju, imaju farmu sa 700 kokoši, “da prežive”. “Nije to farma, ali ljepše je reći farma nego kokošinjac”, rekao je Babić, odbivši prijedlog da fotoreporter napravi nekoliko snimki, kao da se pomalo sramio izvora prihoda. Na pitanje zašto u Beogradu nije počeo privatnu zubarsku praksu odgovorio je: “Tu treba veća investicija.” Pokraj farme počeo je, navodno, zidati stambenu kuću. U Beogradu se pričalo da ima i pekarnicu u Zemun Polju, ali je on tvrdio da je vlasnik njegov rođak.

Babich je u Srbiji živio u gotovo potpunoj anonimnosti. Oglasio se samo jednom, početkom 2000. kad je, kao predsjednik SDS-a “Krajine”, medijima poslao rukom pisano priopćenje, u kojem je iznio stav da Hrvatska “mora ustavnopravno osigurati političko-teritorijalnu autonomiju Krajine i prognanim Srbima omogućiti bezuvjetni povratak u njihova sela i gradove”. Za Nacional je izjavio da je imao pozive mnogih stranaka u Srbiji da im se pridruži i tako osigura egzistenciju, ali da je sve odbio. U Beogradu se pak moglo čuti da je nudio usluge mnogim strankama, ali da su ga sve ignorirale.
Kad se potkraj 2002. na suđenju Miloševiću pred Haaškim sudom pojavio svjedok C-061, čiji je identitet bio zaštićen, izvjestitelji beogradskih medija odmah su obavijestili svoje redakcije da je to Babić. Poznavanje identiteta zaštićenog svjedoka nije, međutim, bilo rezervirano samo za relativno uzak krug novinara. Već nakon prvog dana svjedočenja brojni Srbi iz kninskog kraja, kojih u Beogradu ima nekoliko tisuća, počeli su pričati da se iza oznake C-061 krije Babić. Prepoznali su ga ne samo na osnovi onoga što je govorio, nego i po “stilu rečenice”, koji su dobro upoznali. Oni su tvrdili da je sve što je Babić govorio pred ICTY-jem istina, ali da on nije bio samo svjedok tih događaja, nego i njihov glavni akter, u istoj meri kao i osobe čija je imena spominjao pred ICTY-jem.