Olujno poslijepodne 27. travnja 1962. ostat će zauvijek u sjećanju stanovnika otoka Lošinja i Raba. Orkansko nevrijeme, jedno od onih što munjevitom brzinom, snagom i nenadanošću donese strah i smrt, potopilo je i odnijelo u dubine pobješnjelog mora, nadomak Trsteniku, petnaest mladih života.

Svi su oni bili učenici tada Ekonomske i Pomorske, djeca u dobi od jedanaest do devetnaest godina. Odlazili su kućama, u rodni Rab, kako bi tamo, sa svojim obiteljima, u veselju proveli prvosvibanjske blagdane. Krenuli su iz lučice Sveti Martin u drvenoj barci dugoj pet metara, vlasnika Josipa Španjola.

U barku se ukrcalo i isplovilo prema Rabu deset djevojčica i osam dječaka. Od devetnaest putnika nesretne barke, spasilo se samo troje. Ostalih petnaestoro učenika, zajedno s vlasnikom barke, nestalo je nepovratno u tajnama ćudljivosti morske. Prvi je vijest o tragičnom brodolomu javio učenik Marijan Pičuljan. On je, nažalost, jedini uspio doplivati do otočića Trstenika. Unatoč nevremenu, organizirana je, ali sa zakašnjenjem, potraga za njegovim prijateljima iz školskih klupa.

Ribarski brod Srdela spasio je Maricu Matić, hrabru djevojčicu, koja je nakon četiri sata borbe pobijedila olujno more. Uspjela je to i Nataša Valovičić. Doplivala je nakon dva sata do ribarskog broda. Ostalima nije bilo traga. More je učinilo strašno zlodjelo. Vratilo je samo jedno jedino mrtvo tijelo učenice Tereze Kordić. Stotine otočana Lošinja ispratilo je Terezu na njen rodni Rab. Ostali su zarobljeni s otokom u srcu. Srce je otok u kojem ostaju esencije naših proživljavanja i doživljavanja. Rabljani su dočekali svoju Terezu. Bol poništava riječi. Ostale su suze. Nijemi su njima na posljednji počinak ispratili Terezu i četrnaest praznih, bijelih ljesova.

Na otočiću Trsteniku, ima jedan spomenik-galeb slomljenih krila. Slomljeno je krilo letovima njihovih mladosti i radosti životnih.