TRADICIONALNI SPORTOVI Konj i suri orao simboli su Svjetskih nomadskih igara

Hrvanje na konjima ili audaryspak na kazahstanskom nomadski je sport u kojem je cilj zbaciti protivnika sa sedla, a dvoboj traje pet minuta. FOTO: Ministarstvo vanjskih poslova Kazahstana

U nedjelju, 8. rujna, u Astani su otvorene pete Svjetske nomadske igre, sportsko natjecanje u tradicijskim sportovima. Radi se o najvećem sportskom natjecanju na svijetu nakon Olimpijskih igara s više od 2000 sportaša

Istog dana kada je pala zavjesa na Ljetne paraolimpijske igre u Parizu, podignuta je ona usred kazahstanske stepe, označavajući početak 5. Svjetskih nomadskih igara u Astani. Sportsko natjecanje u tradicijskim sportovima i igrama nomadskih naroda središnje Azije upisano je na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine i održava se svake dvije godine. Prva tri izdanja organizirana su u gradu Cholpon-Ati u Kirgistanu. Posljednje u turskom Izniku, kada je broj sportaša narastao na njih 3000 iz 82 zemlje, a medalje su se dijelile u 13 sportova. U glavni grad Kazahstana ovog puta pozvani su i predstavnici država koje nemaju nomadski narod, pa će na Igrama sudjelovati i 13 članica Europske unije. Hrvatska nije među njima. Riječ je o najvećem sportskom natjecanju na svijetu nakon Olimpijskih igara. U Astani se do 13. rujna natječe više od 2000 sportaša i opet iz gotovo 90 zemalja, u čak 21 sportu ili igri. U konjičkim utrkama, ali i svojevrsnom ragbiju na konjima, kao i hrvanju dvojice jahača. U tradicionalnom streličarstvu, ali i onome u kojemu se meta gađa s galopirajućeg konja. U borilačkim sportovima među kojima se izdvaja hrvanje etničkog predznaka sa specifičnim pravilima. U bacanju koplja, nošenju ili podizanju kamenja, potezanju konopa, simulaciji lova s pticama grabljivicama, tradicijskim intelektualnim igrama…

Na borilišta izlaze i natjecatelji u dokazano najstarijoj nomadskoj igri naroda Euroazije. Asyk atu danas igraju tisuće Kazahstanaca, i muškarci i žene, a sport ima i svoj krovni savez. Na početku igre u središtu kruga radijusa od 4 do 6 metara, ovisno o uzrastu natjecatelja, raspoređeno je 15 asyka (talusna kost ovce ili koze). Cilj igre jest s vlastitim asykom s pet metara udaljenosti, bacanjem iz zgloba, izbiti poredanih 15 izvan kruga. Ako igrač u tome uspije, dopušteno mu je ponovno gađati s ruba kruga, iz bliže pozicije. Igra se na ravnoj površini s posebnim premazom. Igrači se izmjenjuju, standardna partija traje 15 minuta. Pobjednik je onaj tko prvi skupi osam asyka. Statistika kaže da se igrom koja traži mirnu ruku, preciznost i taktiku svake godine počne baviti novih 13 tisuća Kazahstanaca. Sportom je proglašen 2011., šest godina poslije zaštitio ga je i UNESCO. Trenutačno se njime bavi i 90 tisuća kazahstanske djece, trenira ih 1200 trenera. Kazahstanski je to recept protiv dječje ovisnosti o videoigricama, kompjuterima i pametnim telefonima. Naime, mjerenja su pokazala da dijete tijekom jedne igre napravi i do 14 tisuća koraka, što znači da u 45 minuta prijeđe 10 kilometara. Popularnost igre rapidno raste, škole asyk atu žele uvrstiti u svoj kurikul. Prilikom lanjskog posjeta Astani u igri se okušao i francuski predsjednik Macron.

Kurash objedinjava tradicionalne hrvačke stilove u zemljama središnje Azije. Dvojica protivnika bore se na strunjači stojećki, zabranjeno je hrvanje u ležećem položaju. Dopuštena su samo bacanja i zamasi. I to uz povlačenje odjeće ili pojasa s jednom ili dvije ruke ili povlačenje ruke i torza. Strogo je zabranjena uporaba bilo kakvih udaraca, tehnika gušenja kao i hvatanje ispod pojasa. U Astani će se odvijati borbe i u kazahstanskom hrvanju i 22-godišnji Žumažan Azimžanuli svjetski je i azijski prvak u tom sportu. Živi isključivo od novčanih nagrada na raznim natjecanjima i od sponzorskih ugovora. Dosad je osvojio gotovo 50 medalja.

„Kazahstansko hrvanje jedinstven je nacionalni sport koji se svojim karakterom i pravilima izdvaja od ostalih stilova hrvanja. To što se dvoboji vode isključivo u stojećem položaju naš sport čini dinamičnijim i uzbudljivijim za gledanje. To znači da natjecatelji trebaju imati iznimnu snagu, izdržljivost i agilnost kao i brze reflekse. Kazahstansko hrvanje također ima i svoje specifične tehnike, poput zamaha nogama i zabacivanja kukova, što ga razlikuje od ostalih vrsta borilačkih sportova. Uz fizičku pripremu takve tehnike zahtijevaju i strateško razmišljanje tijekom borbe“, pojašnjava nositelj titule majstora sporta međunarodne klase Azimžanuli.

Kusbegilik je naziv za simulirani lov s pticama grabljivicama. Dvodnevno natjecanje uključuje odmjeravanje snaga u tri kategorije – sa surim orlovima, sokolovima i jastrebovima. Tim se sastoji od trojice natjecatelja. Kod nadmetanja sokolova ptica u tri minute mora poletjeti i oponašati napad na mamac, koji sportaš vrti na užetu. Mamac je inače izrađen od perja jarebice, fazana i goluba. Duž putanje leta ptice postavljene su dvije zastave međusobno udaljene 200 metara. Suci ocjenjuju koliko je puta i kojom brzinom sokol doletio između njih i oponašao napad na mamac. Pobjednik se određuje prema najvećem broju bodova. U natjecanju surih orlova sportaši ih pozivaju na ruku i na mamac. Pobjednik se određuje na osnovu broju bodova osvojenih tijekom obadva zadatka. Suri orao sjedi na udaljenosti od 500 metara od natjecatelja, koji na znak suca počinje dozivati svoju pticu, držeći u rukama mamac. Kada sudac zazviždi, počinje odbrojavanje. Ako u roku od dvije minute orao ne reagira na glas gospodara, pokušaj se ne računa. Svaki sudionik smije svog orla pozvati samo jednom prema lutki izrađenoj od lisičje kože dok stoji na tlu ili jaše na konju prosječnom brzinom. Suri orao mora zgrabiti plijen. Duž putanje leta postavljene su dvije zastave međusobno udaljene 300 metara. Procjenjuje se vrijeme i brzina leta ptice između njih. Ista pravila kao u natjecanju surih orlova vrijede i za jastrebove.

Kazahstanski adut na ovim igrama u simulaciji lova sa surim orlovima jest 39-godišnji Arman Koškarov. Još u šestom razredu osnovne škole počeo se baviti sokolarstvom, a u početku je trenirao jastrebove i sokole. Odrastajući se prebacio na sure orlove, pod budnim okom glavnog učitelja i mentora, svog oca, poznatog kazahstanskog berkutchija, što je ime za lovce s orlovima. Između ostalog, tijekom bogate sportske karijere postao je trostruki prvak svoje zemlje, ali i prvak svijeta.

„Moj najnoviji uspjeh jest osvajanje titule berkutchija godine. I u džudu sam kao i u kusbegiliku došao do razine majstora sporta, ali naposljetku sam izabrao kusbegilik kako bih nastavio očevim stopama i doprinio ovoj jedinstvenoj umjetnosti. Kusbegilik, naime, nije samo sport. To je dio naše kulturne baštine. U mojoj obitelji ona se prenosi generacijama. Kusbegilik zahtijeva neizmjernu predanost i disciplinu, jer o ptici morate brinuti svaki dan. Suri orao je živo biće koje traži pažnju i stalni trening, pa u ovom sportu nema ni dana odmora. Ptica treba letjeti svakodnevno, to se ne može preskočiti. Tijekom sezone lova izlazimo u prirodu najmanje 2-3 puta tjedno u pravi lov. Obuka i pripitomljavanje orla nije lak zadatak. Zahtijeva strpljenje i povjerenje te uzajamno poštovanje. Ne možete grubo postupati s njim ili ga prisiliti da učini bilo što“, navodi Koškarov, napominjući kako priprema ne zahtijeva samo fizičku snagu, već i emocionalnu povezanost s pticom i istinsko razumijevanje prirode.

U Astani se do 13. rujna natječe više od dvije tisuće sportaša i opet iz gotovo 90 zemalja, u 21 sportu ili igri. Pozvane su i zemlje koje nemaju nomadski narod

I sve popularnije hrvanje na konjima ili audaryspak na kazahstanskom sport je koji korijene vuče iz uvježbavanja nomadskih ratnika. Natjecatelji odmjeravaju snage unutar kruga promjera 15 metara. Jedan nosi crveni, drugi plavi pojas. Tim čine šestorica sportaša. Po jedan u svakoj težinskoj kategoriji, od 60 kg do iznad 100 kg. Za konačni uspjeh bitni su i jaki i živahni konji, ali i udobno sedlo. Jer upravo stabilnost u njemu kao i kontrola konja mogu biti presudni. Svaki dvoboj traje pet minuta. Cilj je zbaciti protivnika iz sedla, hvatajući ga za ruke i koristeći posebne tehnike. Bodovi se zarađuju podizanjem protivničkih nogu iznad sedla, guranjem ili izvlačenjem suparnika iz kruga ili njegovim zbacivanjem s konja na tlo. Zabranjeno je zastrašivanje suparničkog konja ili hvatanje protivničkih uzdi. Ako su natjecatelji u konačnici bodovno izjednačeni, kreće borba u kojoj se jednom rukom moraju uhvatiti za pojaseve dok druga ostaje na uzdama. Dvoboj se odlučuje na temelju zadržavanja kontrole. Lani je inače upravo u Kazahstanu stvorena Svjetska federacija hrvača na konjima. Vjetar u leđa dali su zagovornici tog sporta u Rusiji, Kini, Mongoliji, Kirgistanu, Uzbekistanu i – Mađarskoj.

Kroz dugu kazahstansku povijest narod je najradije snage odmjeravao u kokparu, koji se u azijskoj stepi igra gotovo tisuću godina. Skupina jahača ganjala bi vuka. Najbrži među njima ubio bi zvijer i prebacio je preko sedla. Ostali su u šali pokušali lovinu oteti. U toj igri moglo je sudjelovati i do tisuću ljudi. Takvi običaji, u kojima svaki pojedinac igra za sebe, i dalje postoje u kazahstanskim selima. Nakon što je u 20. stoljeću dobio moderna pravila i preživio zabranu tijekom sovjetske vladavine zbog okrutnosti igre, kokpar je prigrabio prestižni status među nomadskim sportovima. Dvije momčadi na konjima danas se natječu u podizanju s tla kožne imitacije bezglavog trupla svježe zaklane koze – iz životinje se nekada nakon klanja iscijedila krv, a uz glavu odstranila i crijeva i kopita te se truplo zašilo – i njegovu otimanju od suparnika. Potrebno je što više puta ubaciti truplo u protivnički gol. Igra se na terenu dimenzija 220×75 metara. Svaki tim sastoji se od 12 igrača, ali istovremeno mogu igrati njih samo četvorica. Tijekom igre neprestano se izmjenjuju zbog golemih fizičkih napora. Prilično je teško igrati s truplom koze koje u prosjeku teži i do 30-ak kilograma, a dopušteno je zgrabiti ga samo s jednom rukom i držati ispod noge, priljubljenog uz sedlo, sve do bacanja na tlo u krug iscrtan bijelom kredom, tj. postizanja gola. Kao i u hokeju postoje i raspucavanja i leteće izmjene. Strogo je zabranjeno ozlijediti suparnika. I u kokparu su iznimno bitni i konji, a ne samo jahači. Uzgajaju se stoga posebne križane pasmine koje mogu odgovoriti na iscrpljujući ritam najmuževnijeg kazahstanskog sporta. Igra se dvaput po 20 minuta, uz odmor od 10 minuta. U slučaju izjednačenog rezultata slijedi produžetak od 10 minuta, u kojemu trijumfira onaj tko prvi ubaci truplo u protivnikov gol. Krajnja je opcija svojevrsno razigravanje u tri suparnička dvoboja jedan na jedan. Broj sakupljenih bodova u tim okršajima određuje konačnog pobjednika.

Lani je u Kazahstanu stvorena Svjetska federacija hrvača na konjima, podršku su im dali u Rusiji, Kini, Mongoliji, Kirgistanu i Uzbekistanu

27-godišnji Kurmanbek Turganbekuli na Svjetskim nomadskim igrama 2022. osvojio je sa svojim suigračima zlato za Kazahstan u kokparu. I u Astani nosi kapetansku traku oko ruke. Uostalom, može se pohvaliti s 13 naslova nacionalnog prvaka i jednom titulom prvaka Azije.

„Od malih nogu bio sam jako zagrijan za kokpar, pa je bavljenje tim sportom uslijedilo kao logičan izbor. Kokpar zahtijeva ozbiljan fizički i emocionalni napor. Inače treniramo 3-4 puta tjedno, a uoči velikih natjecanja okupimo se na ozbiljnim pripremama. Ovaj sport traži potpunu predanost, ključni su elementi odnos s konjem i razvoj timskog duha. Ne treba sve svoditi samo na pokazivanje fizičke snage i vještinu. Kokpar potiče i naše nacionalno jedinstvo, na određeni način njime iskazujemo poštovanje prema našim korijenima“, ponosno govori Turganbekuli, dodajući da interes za kokpar svake godine raste sve više, što doprinosi i njegovoj sve većoj profesionalizaciji.

Borba za zlato u Astani na rasporedu je netom prije svečanog zatvaranja Igara, a mnogi finale kokpara iz nomadske perspektive uspoređuju s utrkom na 100 metara na Ljetnim olimpijskim igrama. U Kazahstanu danas postoji krovna kokpar organizacija i diljem zemlje održavaju se godišnja natjecanja uz velik broj gledatelja. Vlada itekako financijski pomaže profesionalne klubove, a Nacionalna banka Kazahstana reprezentativne nastupe. Susreti se prenose na državnoj televiziji, najbolji igrači su dobro plaćene zvijezde. Ovisno o učinku po utakmici, redovito kao nagradu dobiju nekoliko konja ili automobil.

„Tradicionalni sportovi poput kokpara iznimno su važni za očuvanje našeg nacionalnog identiteta i kulture. Ti nas sportovi povezuju s prošlošću, čuvajući sjećanje na naše pretke i njihov način života. Pomažu nam da se prisjetimo tko smo kao narod i služe kao simbol nacionalnog ponosa te jačaju nacionalnu svijest. Ne zaboravite, konj je pritom oduvijek bio središnji simbol kazahstanske kulture, utjelovljujući slobodu, snagu i jedinstvo s prirodom“, naglašava Turganbekuli.

Jedan od sportova koji na Igrama oduzima dah jest i tenge ilu. U zahtjevnom testu okretnosti i vještine jahač na galopirajućem konju mora s tla podići novčiće. Natjecatelji su podijeljeni u dva tima. Po jedan iz svake momčadi nakon sučeva znaka kreće u juriš stazom dugom 120 metara. Na tom putu iz plitkih jama mora podignuti čim više zamotuljaka s novčićem, bez zaustavljanja ili usporavanja. Na svakih deset metara staze postavlja se pet novčića. Pobjeđuje momčad koja ih sakupi više. Tenge ilu samo je jedan od sportova koji su vezani uz nomadski način života, kada su predcima današnjih Kazahstanaca bitni suputnici u životu bili konj, hrt i orao.

Lov s orlovima na lisice i zečeve potječe još iz 2. stoljeća prije Krista, a vještina hvatanja i dresure mladih orlova prenosi se u Kazahstanu s oca na sina. Suri orlovi u toj su zemlji zaštićena životinjska vrsta, zabranjen je lov na ptice grabljivice ili odvođenje mladunaca iz gnijezda i u slučaju sokolova ili jastrebova. Mogu se zato kupiti u posebnim uzgajalištima.

„Suri orao nalazi se i na našoj nacionalnoj zastavi jer ta moćna ptica predstavlja neovisnost i veličinu. On može loviti životinje mnogo veće od sebe, poput jelena ili vukova. To ga čini simbolom hrabrosti i moći. Istovremeno, kusbegilik za Kazahstance simbolizira slobodu i snagu. Smatramo ga dijelom svog kulturnog i duhovnog identiteta, službeno je priznat kao nacionalni sport,“ zaključuje Arman Koškarov, podvlačeći kako mnoge regije imaju specijalizirane klubove i škole za one koji žele naučiti tu vještinu.

Trenutačno se sustavno sportom ili fizičkom aktivnošću bavi 40 posto Kazahstanaca. Od toga gotovo milijun djece i adolescenata. Ne čudi stoga što je i UNICEF službeni partner Svjetskih nomadskih igara. Poručuju da tradicijske narodne igre imaju golem obrazovni potencijal i da su temelj uspješnog razvoja djeteta jer mu mogu pomoći u poimanju vlastite kulture.

Susreti se prenose na državnoj televiziji Kazahstana, najbolji igrači su dobro plaćene zvijezde. Za nagradu dobiju nekoliko konja ili automobil

„Kazahstansko hrvanje za mene je postalo više od sporta. To je način da se izrazim i sačuvam bogatu povijest i kulturu svog naroda. Ovaj sam sport izabrao jer utjelovljuje naš duh i tradiciju. Uči nas disciplini, ustrajnosti i otpornosti, ali i poštovanju protivnika. S obzirom na jaku konkurenciju, sportaši koji postignu uspjeh u kazahstanskom hrvanju vrlo su cijenjeni u našem društvu i služe kao uzori mlađim generacijama. Da bih ostao u vrhu treniram pet dana u tjednu, dvaput dnevno. To zahtijeva i fizičku izdržljivost i mentalnu snagu,“ sumira Žumažan Azimžanuli, velika uzdanica domaćina kada je riječ o borbi za zlatno odličje.

5. Svjetske nomadske igre nisu samo sportski spektakl. Kazahstanci u svom glavnom gradu tijekom održavanja Igara očekuju i više od 100 tisuća turista. Među njima i desetke blogera i influencera koje su pozvali da svjedoče Okupljanju Velike stepe, kako glasi moto Igara.