Zagrebački glumac i redatelj Marko Torjanac se kao neovisni gradski zastupnik u Skupštini grada Zagreba susreo s neočekivanim neuspjehom svoje ideje o pomoći slobodnim novinarima. Duži Torjančev post prenosimo u cijelosti.

“U pozadini prekjučerašnje skupštinske drame oko kulture odigrala se tiha, puzajuća intriga, pravi balkanski politički triler koji sam iz znakova pored puta naslućivo, ali nisam vjerovao da će imati takav doseg.

Naime, riječ je o Prijedlogu Zakjučka o pomoći slobodnim novinarkama i novinarima HND-a koji sam predložio na inicijativu samih novinara.

No, krenimo ispočetka.
(Tekst je duži, no raskrinkavanje zakulisnih igara traži preciznost.)

Par dana nakon izglasavanja (sada oborenog) Zaključka o hitnoj isplati sredstava kulturi i pokrivanju troškova prostora nezavisnim organizacijama u kulturi, obratio mi se g. Domagoj Margetić, slobodni novinar i predsjednik Ogranka samostalnih novinara u HND-u s pitanjem bismo li ja i Klub nezavisnih zastupnika, čiji sam član,na sljedećoj sjednici Gradske Skupštine predložiliZaključak kojim bi se izglasale mjere pomoći za 204 slobodne novinarke i novinara koji rade u Gradu Zagrebu.

Kako je naša dužnost kao gradskih zastupnika odazvati se molbama i prijedlozima građana i zastupati njihove stavove te predlagati Zaključke kojima im Grad može pomoći, nakon što me g. Margetić službenim dopisom upoznao s realnim i opravdanim prijedlozima Ogranka samostalnih novinara, nisam časa dvojio treba li ihpredložiti Skupštini. Valja reći i to da su prijedlozi mjera pomoći novinarimabili izuzetno skromni; dapače, daleko skromniji od većine sličnih točaka koje imamo na dnevnim redovima Skupštine (navodim ih na kraju posta) i zbog toga nisam imao sumnje u pružanje podrške.

No, nemalo sam se iznenadio kada je kolega Renato Petek, predsjednik Kluba nezavisnih zastupnika kojeg sam, ponavljam, član, a kojega su podržala druga dva člana Marijana Sumpor i Tihomir Milovcac, iskazao nevoljkost da podrži ovu točku dnevnog reda bez da mi je pružio ijedan valjan argument.
Jedini argument koji mi je dan par dana nakon što sam im izložio prijedlog i tek na moje ponovljeno pitanje hoćemo li podržati molbu novinara, bio je da u bi u točku trebalo uključiti i mjere za neke druge grupacije i onda ići s takvim objedinjenim prijedlogom Zaključka. Složio sam se s tim prijedlogom, no kad sam ih pitao na koje mjere i koje grupacije misle, nisu mi znali reći niti su ikakve mjere predložili.

Istom prigodom odbili su i moju inicijativu da kao Klub predložimo Zaključak o besplatnom parkiranju na rok od 3 mjeseca za sve građane Grada Zagreba, a kao argument za odbijanje mojeg prijedloga, predjednik Kluba Petek je rekao da će to ‘Bandić riješiti'(sic!) kao da je Bandić naš partner kojemu trebamo prepustiti ovu inicijativu. No, kako vidimo, Bandić je nije riješio, a zašto je Petek blokirao ovu inicijativu ispred Kluba nezavisnih zastupnika, i tako svjesno odlučio bojkotorati pomoć svojim sugrađanima, možemo samo nagađati.

No, tada sam još, budući da je do sljedeće sjednice bilo dosta vremena, očekivao da će članovi Kluba u tih cca mjesec dana, vezano uz prijedlog o novinarima, predložiti te spomenute dodatne ‘još neke mjere za neke grupacije’ i da ćemo tako objedinjen prijedlog, koji će uključivati i mjere pomoći novinarima, predati kao prijedlog Zaključka ispred našeg Kluba.

No, vrijeme je prolazilo, a nikakvi prijedlozi ni od koga nisu stizali. Nakon toga sam ponovno, u još dva navrata, članove Kluba pitao jesu li razmislili hoće li možda ipak podržati prijedlog za slobodne novinare, a nakon što nisam dobio odgovor, obavijestio sam ih da ću oba prijedloga sam iznijeti budući da nisam vidio niti jedan razlog da to ne učinim kao što ga ne vidim niti danas.

Dapače, bilo mi je tada već prilično jasno da moji prijedlozi nisu naišli na podršku, jer su to bili već treći i četvrti Zaključak koji predlažem dok ostali u Klubu nisu predložili niti jedan.

I tako sam Zaključke o pomoći novinarima i o parkiranju predao samostalno.

Zatim… otprilike dva tjedna prije sjednice Skupštine, netom nakon što je na web stranicama Skupštine izašao dnevni red sjednice, zvoni mi telefon i javlja se vidno ljut g. Hrvoje Zovko, presjednik HND-a i govori mi kako on nije znao za točku dnevnog reda o samostalnim novinarima i da je on preskočen u toj inicijativi. Razgovor je trajao prilično dugo, a tijekom razgovora uglavnom je govorio g. Zovko bijesan na svog kolegu g. Margetića. Rekao sam mu da osobno ne vidim ništa sporno u prijedlogu g. Margitića, no da mi, ako želi poduzeti neke konkretne korake poput uklanjanja točke s dnevnog reda, službeno pošalje dopis ispred HND-a kao što mi se službeno obratio i g. Margetić budući da samo na temelju službene i pisane dokumentacije mogu nešto pokretati ili opozvati. Na to je g. Zovko rekao da to ne kani činiti, već da je samo jako ljut. Rekao sam mu da mogu razumjeti da je ljut ako je preskočen, ali daje to stvar unutarnje komunikacije unutar HND-a i da to moraju riješiti između sebe. Ja sam kao zastupnik otvoren svakome i svakoj inicijativi s kojom će mi se obratiti ukoliko je razumna i legitimna. No, nitko mi se nije obratio. Niti zahtjevom za opoziv niti bilo kojim drugim prijedogom.

Nakon još cca desetak dana nazvao me Renato Petek, predsjednik Kluba, uznemiren da ga je zvao g. Zovko i rekao mu da nije znao za taj prijedlog. Petek je također rekao da je razgovarao ‘s još nekim ljudima’ i apelirao na mene da povučem Zaključak. Na pitanje s kime je još razgovarao, nisam dobio odgovor. Pitao sam ga je li g. Zovko tražio povlačenje Zaključka, Petek je odgovorio ‘Ma, ne, ne… nego ne znam je li pametno ići s tim’. No, nije mi ponudio niti jedan valjan argument zbog kojeg bi Zaključak trebalo opozvati.

No, sad mi je, naravno, bilo već prilično jasno da su posrijedi neke zakulisne igre i da mi neki fantomski sugovornici preko Peteka pokušavaju’sugerirati’ što bih trebao učiniti pod egidom ‘pametnog postupanja’.

Rekao je Petek u tom razgovoru da ‘ima tu i nekih drugih točaka koje bi HND predložio da je znao za inicijativu’ na što sam mu odgovorio da, dapače, neka mi HND napiše dopis i da ću rado uključiti u Zaključak i sve ostale inicijative. Također sam mu rekao da ne mogu povlačiti prijedlog jer je on uznemiren i ponovio da možemo razgovarati o eventualnom povlačenju ili, dapače, nadopuni Zaključka, samo ako mi netko pošalje službeni dopis s obrazloženjem opoziva tj. dodatnih prijedloga Zaključka kao što mi je i g. Margetic posao službeni dopis s molbom da Zaključak uvrstim.

Do sjednice mi nikakav službeni prijedlog niti opoziva niti dodatnih prijedloga ni od koga nije stigao. I jedini službeni dokument koji do danas imam je molba g. Margetića slijedom koje sam Zaključak predložio.

Na sastanku Kluba, pak, prije same sjednice još jednom mi se pokušalo sugerirati da povučem točku na što sam ponovio koji su uvjeti za to: službeni dopis, a ne fantomski ‘savjeti’.

Tijekom same sjednice, netom pred samu točku dnevnog reda o novinarma, Renato Petek me nazvao i rekao da smo se valjda razumjeli da će oni (on i dva člana Kluba, Sumpor i Milovac) biti suzdržani oko te točke. Iako to nije bio dogovor, rekao sam mu da mi je to, u stvari, i draže, jer će konačno postati jasno da sam s oba prijedloga išao sam ne zato jer bih samoinicijativno preskočio Klub, već zato jer Klub te Zaključke nije htio podržati. Osim toga, rekao sam da mi se ne sviđaju ucjene i pritisci kojima sam izložen i da nisam navikao na ovakvu vrstu tračersko-politbiroovske komunikacije kojoj sam unazad mjesec dana podvrgnut pa će mi biti drago da se konačno o svemu progovori i da se sve razjasni.
(Zanimljivo je da, na koncu, nakon ovog razgovora, Petek o ovoj točki uopće nije glasao kako je dogovorio s članovima svojega Kluba. No, to više nije moja briga.)

No, vratimo se nazad na samu sjednicu na kojoj ovaj balkanski triler postaje još zanimljiviji i isprepleteniji.

Vrlo brzo nakon ovog razgovora s Petekom, razgovarao sam s kolegicom Radom Borić iz Lijevog bloka s kojom sam već prije iskomunicirao ovu točku dnevnog reda i za koju je rekla da će je podržati iako je mi dala do znanja da su se i njoj obraćali (tko, ne znam; opet neki fantomi) i lobirali protiv ovog Zaključka. No, sada mi je, cca pola sata prije glasanja, rekla da je razgovarala (i) sa Sindikatom novinara kojemu isto nije drago (!) da je ta točka na dnevnom redu. (Pritom nije dovela u pitanje podršku Zaključku u što ću se uvjeriti tek kod samog glasanja.)

Nisam mogao vjerovati što čujem. Rekao sam joj da samnom, kao predlagateljem Zaključka, Sindikat novinara uopće nije komunicirao i da mi je ovo prvi glas da Sindikat uopće ima neko mišljenje o ovoj točki.

Na to nije imala što reći osim da su joj (ti neidentificirani likovi) iz Sindikata rekli da bi oni iste mjere pomoći, kao ove za novinare, tražili i za fotoreportere što je trebalo poslužiti kao opravdanje zašto su protiv Zaključka za novinare (!). Rekao sam joj da su za uključivanje fotoreportera u Zaključak imali na raspolaganju gotovo cijelih mjesec dana, od izlaska dnevnog reda do samog dana sjednice. Da su mi se obratili, uključio bih u Zaključak bilo koji razuman i opravdan prijedlog kao što bih razmotrio i razloge opoziva Zaključka da mi se itko službeno obratio. (Također, ne znam zašto ih kolegica i kolege s kojima su ti fantomi komunicirali nisu uputili na mene kao predlagatelja.) No, kako bilo, fantomi iz Sindikata (a moguće i neki drugi) nisu mi se obratili, već su jedino zakulisno lobirali za rušenje postojećeg Zaključka iz čega je jasno da se ovdje ne radi ni o kakvoj konstruktivnoj sugestiji i potrebi, već o destrukciji tj. nekom novinarskom obračunu za koji se zaplotnjački koriste zastupnici u Skupštini Grada.

Tada mi je već bilo potpuno jasno da se cijelo vrijeme u pozadini odvija vrlo intenzivno spletkarenje od strane jednog dijela samih novinara kako bi se osujetio prolaz ove tocke dnevnog reda koja nikoga ne zakida,u kojoj nema ništa sporno i čiju su nadopunu svi mogli tražiti tijekom mjesec dana, a nisu.

Umjesto konstruktivnih prijedloga (ili opoziva) i jasne komunikacije s pisanom dokumentacijom i imenima i prezimenima, misteriozni lobisti u tišini su nagovarali zastupnike ljevice da ne podrže tu točku.

Od kolega zastupnika s ljevice bilo bi minimalno pristojno da su Sindikatu novinara ili kome god s kime su komunicirali, rekli: ‘Obratite se Torjancu, on je predložio tu točku.’, a ne da na temelju fantomskih intervencija ruše točku pomoći prekarnim radnicima koju je postavio kolega s kojim, navodno, dobro surađuju i u čiju su se pouzdanost i karakter imali prilike dobrano uvjeriti.

No, nažalost, a to je najtragičnije, zastupnici ljevice pristali su biti dio ove prljave priče, poslušali su svoje šaptače i po njihovom naputku glasali. A, kako bi im savjest predamnom, koji sam u svim odnosima bio apsolutno korektan,bila čišća, glasali su ‘suzdržano’. Eto.

Veliko, veliko razočaranje. Ne osobno (iako svakako i to, ali ono je daleko manje važno), već razočaranje u moguću alternativu Bandiću.

Jer metode zakulisnih igara iste su kao kod Bandica i HDZ-a, samo je ideološki predznak drugi.

Bez argumenata, bez pisanih tragova, bez službene dokumentacije, bez poštene komunikacije poslušno se servisiraju nečije privatne agende. Nula transparentnosti. Nula legitimnosti.

Prava slika bijedne hrvatske malograđanske zakulisne politike.

Pa da je od Bandica i HDZ-a bilo bi previše. Ali od ‘pravične’ ljevice…
Dapače, mislim da bi Bandić i HDZ, kad već ne bi prema sadržaju, bar prema kolegama unutar vlastite grupacije bili etičniji.

U svakom slučaju, hvala kolegama koji nisu podlegli ucjenama i koji su glasali za logične i skromne mjere pomoći novinarima: Tomislavu Stojaku, Vesni Nađ, Saši Molanu i Vladimiru Ferdeljiju.

Klub Glasa u tom trenutku vise nije bio na sjednici pa nisu ni glasali. Je li tome isto razlog lobiranje – ne znam.

Eto.

Nadam se da će ova nedostojna epizoda (koja je u nekim drugim kontekstima i tuđim životima, nažalost, možda i pravilo) bar poslužiti kao poticaj novinarima da se pozabave etikom i mutnim poslovima u svojim redovima i da preispitaju uloge raznih fantoma i fantomskih djelovanja, uključujući i sam Sindikat novinara na koji se ovdje pozivalo, jer ako bi netko trebao biti lišen ovakvih zakulisnih ‘slabosti’, onda je to upravo novinarska struka.
Ovo je također važno pitanje i za HND-a, a prije svega za vodstvo Sindikata novinara u ime kojeg su ‘progovarali’ isključivo fantomi.

I samo još da dodam da je ovaj blatni balkanski triler ujedno i razlog mog izlaska iz Kluba nezavisnih zastupnika. Spletke, intrige, muljanja i laži nisu moj izbor ni u životu ni u politici. Dapače, ušao sam u politiku zato jer je toga previše i jer upravo to treba mijenjati.

Nepoštivanje procedure, zakulisne igre i pogodovanje raznim lobijima ne može biti opravdano samo zbog drukčijeg ideološkog predznaka. Ako se to shvatilo kao pretpostavka suradnje u redovima opozicije u Gradskoj Skupštini, onda se nismo dobro razumjeli.

(I, da, samo za kraj; budući da je palanački mentalitet već iznjedrio svojstvene mu konstrukcije pa je tako kolegica već dobila poruku ‘Torjancu bi bilo bolje da se manje druži s Margetićem’, samo napomena: s g. Margetićem sam prvi put u životu komunicirao prije nešto manje od dva mjeseca kad mi se obratio s ovom molbom i od tada smo se, isključivo vezano uz točke prijedloga Zaključka, dva puta čuli telefonom, izmijenili dva e-maila i par poruka.)”, stoji u objavi Marka Torjanca.