Eurozastupnik iz redova SDP-a Tonino Picula, bivši ministar vanjskih poslova u vladi Ivice Račana, prošloga tjedna imenovan je izvjestiteljem Europskog parlamenta za Srbiju. Ovo mu je već četvrti euromandat, a na posljednjim europskim izborima u lipnju ove godine izabran je preferencijalnim glasovima s posljednjeg mjesta na listi. Član je Odbora za vanjske poslove, pododbora za pitanja obrane i sigurnosti te izvjestitelj Europskog parlamenta u sjeni za odnose sa SAD-om.

NACIONAL: Postali ste stalni izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju, što nije najbolje sjelo srpskim medijima koji su vas zasuli hrpom kritika, a osvanuli su i plakati s vašim likom i montiranim ustaškim znakom na čelu. Jeste li očekivali takve reakcije?

One za mene nisu iznenađenje, s obzirom na to da ja nisam nepoznat u Srbiji, kao što ni situacija u Srbiji nije nepoznata meni. Moji stavovi oduvijek su bili jasni. Naime, iza mene je dugogodišnje bavljenje regijom – Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Kosovom, dvije države su također u pregovaračkom procesu, a treća još nije. Ja sam, ne samo u proteklom mandatu, već i prije nego što sam postao eurozastupnik, kontinuirano pratio zbivanja na Zapadnom Balkanu. Bio sam i na različitim dužnostima na kojima sam mogao artikulirati odnos Europskog parlamenta prema državama na jugoistoku Europe. Zato bih rekao da je reakcija dijela vlasti i radikalnih skupina u Srbiji očekivana. No mogu samo poručiti da se vulgarnim rječnikom, fotomontažama i psovkama ne može promijeniti stvarnost na bolje. Nasuprot tome, raduje me podrška mnogih građana i organizacija koju dnevno dobivam iz Srbije. Potrebno je promijeniti stvarnost drugim putem, a ja svoju ulogu doživljavam kao mogućnost da u suočavanju s činjenicama i uz poštovanje određenih načela i procedura, Srbija napreduje na svom europskom putu. Toliko puta iskazana dobra volja Bruxellesa nije dovoljna, trebaju dolaziti i dobre vijesti iz Beograda.

NACIONAL: Kako komentirate izjavu Aleksandra Vučića da morate ljepše i s više poštovanja govoriti o Srbiji, te da vas neće primiti dok se ne ispričate? Kakve instrumente imate kao Stalni izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju, ukoliko vas on stvarno odbije primiti prilikom službenog posjeta, u ime Europskog parlamenta?

Moj komentar na to je jednostavan. Ja sam se spreman napričati sa svima kojima je stalo do uspješnijeg puta Srbije prema članstvu u EU, ali nikada i nikome ispričati se za svoje politička stajališta. U narednih pet godina bit ću zadužen za analizu, praćenje i izvještavanje tijela Europske Unije o stanju u Srbiji i usklađivanju s europskim pravnim stečevinama, temeljnim vrijednostima i specifičnim politikama. Budući da sam izvjestitelj u ime Europskog parlamenta, moji primarni sugovornici su srpski parlamentarci, ali zbog cjelovitije slike stanja u zemlji nastojat ću razgovarati sa svima od utjecaja na kvalitetu pristupnog procesa. A takvih sugovornika je zaista mnogo. Ako i kada se uspješno zaključe pregovori, u EU ne ulaze pojedine institucije ili pojedinci što god oni mislili o sebi nego cijelo društvo.

NACIONAL: No očito EU ne želi da Srbija prijeđe na stranu Rusije, a zanimljiv joj je i litij. I Olaf Scholtz i Emmanuel Macron posjetili su Aleksandra Vučića, Francuska Srbiji prodaje Rafale. Je li to licemjerno i je li opravdana sumnja da će se zbog litija Srbiji progledati kroz prste?

Generalno je pozitivno što se nakon dužeg perioda apetit za politiku proširenja EU-a opet pojavio. Ta je tema bila sporedna do ruske invazije na Ukrajinu. Do tada baš i nije bilo prevelikog entuzijazma za nove članice, osobito ne s područja koje je poznato po cijelom nizu manjkavosti u poštovanju ključnih kriterija koje moraju zadovoljiti države kandidatkinje. To se sada ipak mijena i vrata EU-a su se donekle odškrinula. Kako to volim reći – čekaonica se napunila. Nikada nismo bili u situaciji da imamo čak 10 država kandidata koje žele ući u EU. Međutim, veliko je pitanje kada će se čekaonica početi prazniti. U ovom trenutku EU pokazuje određenu dozu ambivalentnosti – s jedne strane inzistira na poštovanju kriterija, prije svega Kopenhaških kriterija, ali i kriterija novije generacije. Nemojmo zaboraviti da je uvedena nova metodologija pregovaranja, osobito nakon što je Hrvatska ušla u EU i da su na prvom mjestu poglavlja 23 i 24 koji su alfa i omega pregovaračkog procesa. Dakle, pitanje temeljnih prava i neovisnost pravosuđa. Vjerujem da će to i dalje biti jasni kriteriji. Ja ću se, kao stalni izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju, toga držati. Međutim, imamo i drugu istinu, a to je pitanje koliko je uvjerljiva zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-a. Pokazalo se da je nakon Putinove agresije na Ukrajinu Europa sposobna reagirati relativno brzo i relativno jedinstveno. Nemojmo zaboraviti da EU nije zajednička država, već zajednica država i da mnoge članice EU-a zadržavaju pravo na realizaciju nacionalnih interesa. I zbog toga postoji diskrepancija između onoga što su jasni kriteriji i onoga što su nacionalni interesi pojedinih zemalja članica. Zato i dolazi do nekih kontradiktornih situacija. Uzmimo za primjer Njemačku, čija je ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock više puta naglasila da nema popuštanja oko tih temeljnih kriterija, a s druge strane kancelar Scholz otišao je u Beograd i potpisao vrlo važan sporazum s predsjednikom Vučićem o litiju u zaoštrenim prilikama u zemlji. Jer, naravno, Scholtz prvenstveno odgovara svojim biračima, a njemačka automobilska industrija izložena je žestokoj konkurenciji iz Kine. Scholtz mora osigurati radna mjesta Njemačkoj i očito je odlučio da, iako neće ignorirati probleme s kojima se Srbija pod Vučićem suočava, ipak mu nisu prioritetni.

NACIONAL: Treba li onda Hrvatska štititi svoje nacionalne interese i blokirati ulazak Srbije, dok se ne riješe neka otvorena pitanja, prije svega pitanje nestalih, njih 1800, među kojima je pola Srba, pola Hrvata, kako je to uvijek isticao pokojni Predrag Fred Matić?

To bi trebalo biti humanitarno pitanje, no budući da znamo da su mnogi problemi Hrvatske i Srbije i dalje neriješeni, to postaje itekako političko pitanje. To će sigurno biti jedan od kriterija i Srbija će morati učiniti više nego što je radila do sada. Vjerujem da će Hrvatska opravdano inzistirati na tim otvorenim pitanjima, no s druge strane uzeti u obzir i vlastite deklaracije. Naime, mi smo prilikom ulaska u EU u Saboru donijeli deklaraciju u kojoj piše da Hrvatska neće stvarati probleme susjednim državama kakve je nama radila Slovenija prilikom procesa integracije, ili kakve godinama rade Grčka i Bugarska Sjevernoj Makedoniji. Naravno, uz to postoji i stvarno stanje na terenu i ne može se ni Srbija pozivati na tu hrvatsku deklaraciju dok ne ispuni potrebne kriterije. Nadam se da će Beograd otklanjati te dubioze na putu prema članstvu u EU-u.

NACIONAL: No pitanje je želi li Srbija u EU. Poznato je da sjede na tri stolca: odbijaju sankcije Rusiji, Putin odlikuje Vučića, posluju s Kinom, odnosi s Kosovom nikako da se normaliziraju.

To je doista ozbiljno pitanje jer ako se poslužimo statistikom, vidimo da je Srbija država kandidatkinja u kojoj je najmanja potpora stanovništva članstvu u EU-u. Ona je godinama konstantno niska, kao što je niska i usklađenost Srbije sa zajedničkom vanjskom politikom EU-a. Osim što odbija uvesti sankcije Rusiji, postoje brojni prigovori na stanje ljudskih prava i sloboda u Srbiji, o čemu govore dokumenti Europskog parlamenta koji redovito prate situaciju u Srbiji i konstatiraju uvijek isti set problema. Dakle, postoje ne samo vanjska opterećenja za napredak, već i interne, unutarnjopolitičke dvojbe o tome koliko Srbija, osim deklaratorno, zapravo prepoznaje EU kao svoju budućnost. Ta dilema ostaje i danas. Na kraju krajeva, predsjednik Vučić nedavno je rekao kako sumnja da će se u ovom mandatu europskih institucija bilo koja zemlja priključiti članstvu. Je li to izraz skepse i rezigniranosti, ili politički program, to ćemo tek vidjeti.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da je Vučić bio pozvan na Summit Ukrajina-Jugoistočna Europa u Dubrovniku, gdje mu je domaćin bio kolega iz EPP-a Andrej Plenković, dok Zoran Milanović nije dobio pozivnicu?

Taj summit očito puno dulje odjekuje na unutarnjopolitičkoj, nego na međunarodnoj razini. Smatram da je dobro da je došlo do organizacije tog skupa država s jugoistoka Europe s ciljem da se podrži Ukrajina, koji je treći u tom formatu. Isto tako, dobro je da je Srbija u njega uključena i da je bio pozvan predsjednik Vučić. On je naravno to iskoristio kao pozornicu da pošalje neke političke poruke koje ogroman dio hrvatske političke scene opravdano odbacuje. S druge strane, predsjednik Milanović nije dobio pozivnicu, a tumačenje Vlade bilo je da ni drugi predsjednici, Albanije ili Grčke, nisu sudjelovali aktivno. No nitko nije mogao, recimo, spriječiti predsjednika Milanovića da se na neki drugi način makar kurtoazno obrati skupu.

NACIONAL: Ali zar ne bi bilo logično da su poslali pozivnicu predsjedniku zemlje domaćina, kad se on ionako ne bi odazvao?

Slažem se da je Vlada u svojoj pristranosti očajno komunicirala situaciju. Cijela dubrovačka priča samo dokazuje da je hrvatska vanjska politika talac sukoba premijera i predsjednika Republike. Bilo bi dobro da je to ostao izolirani incident, no na žalost znamo da to godinama nije tako. Hrvatska ima problema da se jedinstveno artikulira prema nizu otvorenih vanjskopolitičkih pitanja i to će vjerojatno ostati tako dok god su isti protagonisti na čelnim funkcijama u državi.

NACIONAL: Bili ste često kritični prema predsjedniku Milanoviću. Što mislite o njegovim stavovima prema ratu u Ukrajini i na Bliskom istoku?

Ostajem i dalje kritičan prema tim stavovima onako kako ih on artikulira. Mislim da se svatko tko je osobno sudjelovao u našem Domovinskom ratu, a ja to jesam, mora solidarizirati sa žrtvom agresije, odnosno s državom koju je napao autoritarni režim i koja jasno deklarira svoju ambiciju za članstvom u EU-u i NATO-u. Dakle, Ukrajina se brani, Ukrajini treba pomoći i Hrvatska mora pokazati osjetljivost prema situaciji u kojoj se ta zemlja nalazi. Dovođenje toga u pitanje nije mi prihvatljivo. No Hrvatska je, kao i neke druge članice EU-a, stekla tzv. ruski problem u odnosu prema ratu u Ukrajini. Važno je reći da ruska invazija na Ukrajinu postupno mutira u neku vrstu medija preko kojeg se zaoštravaju i prelamaju mnogi drugi neriješeni problemi političke vlasti i političke opozicije.

NACIONAL: U Hrvatskoj traju prijepori oko slanja hrvatskih časnika u NATO-ovu misiju potpori Ukrajini u Njemačkoj, što je predsjednik Republike odbio potpisati, jer smatra da će hrvatski časnici biti poslani u Ukrajinu, a to su djelomično dokazali i deklasificirani dokumenti NATO-a. Slažete li se s tom tezom?

Kako se ti podaci dalje deklasificiraju i kako se ta priča bude dalje razvijala i tu situaciju možemo definirati kao proxy sukob Banskih dvora i Pantovčaka. Što se tiče konkretnog slučaja, jasno je da se radi o realizaciji sporazuma sa summita NATO-a u Washingtonu. Ne treba se sada čuditi činjenici da NATO ima časnike za vezu u Ukrajini već godinama. Tu je naprosto riječ o logističkoj potpori, čemu ne treba pridavati značaj i dimenzije koje ona nema. Ja bih volio da mi ovaj razgovor komentiramo na način: da, rat je stao, više nema potrebe da se o Ukrajini raspravlja kao do sada. Međutim, Ukrajina se ovoga trenutka grčevito brani i zato smatram da ovakva vrsta potpore Ukrajini kroz NSATU nije sporna. Vratimo pogled u retrovizor: imamo misiju EUMAM u kojoj Hrvatska, uz Mađarsku, na žalost, jedina ne sudjeluje. Je li se ta misija, čiji je cilj obuka ukrajinskih vojnika, pretvorila u eskalaciju rata i sudjelovanje vojnika NATO-a u ratu na terenu u Ukrajini? Nije. Kao što sam rekao, ovo što se događa u Hrvatskoj jedna je vrsta zamjenskog sukoba, ne u Ukrajini, već unutar Hrvatske.

NACIONAL: Sada govorite ono što govori premijer Plenković. Kako će na to gledati u SDP-u?

Ja ovdje ne govorim ni o Plenkoviću, niti o Milanoviću. Uostalom, trajem u nacionalnoj i međunarodnoj politici duže nego njih dvojica zajedno. I u ovom slučaju zastupam vlastita stajališta i potporu napadnutoj zemlji. Još prije deset godina bio sam na Majdanu u jeku sukoba proeuropskih demonstranata s Janukovičevim režimom i podržao sam borbu ukrajinskog naroda na pravo da odlučuju o načinu kako njome upravljati i kojim putem ići. Branim Ukrajinu i njihova legitimna prava od početka. To javno komuniciram i to ću raditi ubuduće. Ja sam, dakle, za svaku vrstu podrške Ukrajini. Pritom ne falsificiram vlastite stavove, niti ih prigodno mijenjam.

NACIONAL: Cijela se vlast, a osobito ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, uprla da dokaže kako je Milanović ruski plaćenik, što je SOA demantirala. Kako to komentirate i kako Milanovića doživljavaju u Europskom parlamentu?

Ta ozbiljna optužba hrvatskog ministra vanjskih poslova nije dokazana i SOA je to u svom izvješću jasno rekla. U političkom obračunu ipak treba imati granice. Ako se iznosi takva teza, onda je treba moći i opravdati, a ona nije dokumentirana. No isto tako, nema sumnje da predsjednik Milanović nekim svojim stavovima često izaziva podozrenje, osobito kada se pokušava zaključiti gdje je Hrvatska u rusko-ukrajinskom sukobu. Kao što sam rekao, u ovom sada već permanentnom polemikom unesen je taj ruski problem i na hrvatsku političku scenu. Po meni, bliskost s Putinovim stavovima ne znači automatski da si ruski plaćenik, premda je Kremlj uspješno razvio diseminaciju dezinformacija i strategiju hibridnog ratovanja posvuda u svijetu.

NACIONAL: Argumentacija predsjednika Milanovića nije daleko od argumentacije nekih europskih političara da Ukrajina neće moći vratiti Krim i okupirane teritorije, da treba započeti mirovne pregovore, a onda kasnije provesti neki oblik mirne reintegracije.

Pragmatično gledano, vjerojatno takvi i slični argumenti cirkuliraju za potrebe pronalaska nekih mirovnih formula, ali o tome prije svega trebaju odlučiti Ukrajinci. Oni su ti koji će donijeti odluku o kraju rata i prirodi sporazuma koji bi se eventualno mogao sklopiti s Ruskom Federacijom. Treba voditi računa da je Ukrajina već jednom sklopila jedan sličan sporazum s Rusijom 1994. u Budimpešti, kada se svojevoljno odrekla nuklearnog arsenala i isporučila ga Rusiji, uz jasna jamstva ukrajinskoj državnosti. Vidimo koliko je taj dokument značio Moskvi. Zato smatram da samo Ukrajinci, koji se već treću godinu odupiru ruskom agresoru, moraju odlučiti kada će i na koji način rat prestati.

NACIONAL: Prošloga tjedna na Plenarnoj sjednici Europskog parlamenta vodila se žestoka rasprava o paketu od 35 milijardi eura pomoći koji bi se temeljio na blokiranoj ruskoj imovini. Zastupnici radikalne desnice otvoreno su bili na ruskoj strani i optuživali EU za krađu tuđe imovine. Je li šokantno da se takvi stavovi čuju u Europskom parlamentu?

Dobro je da se čuju. To je samo dokaz da je Europski parlament, za razliku od diktatorskih i autokratskih paraskupština, autentična demokratska institucija i tijelo otvoreno za različite stavove. Takvu vrstu polemike nećete čuti ni u Pekingu, ni u Moskvi ni u Teheranu. Zato sam ja ponosan na Europski parlament koji daje priliku i krajnjoj desnici, ali i krajnjoj ljevici, s čijim stavovima se velika većina zastupnika isto tako ne slaže, Na kraju krajeva, glasanje o ovom paketu pomoći Ukrajini, za koji je diglo ruku preko 500 zastupnika, jasno je pokazalo stav većine. Ali dobro je da se čuje na koji način ljudi, koji udobno žive u europskim demokracijama, artikuliraju stavove koje bi sutra srušili upravo te europske demokracije.

NACIONAL: Sljedećeg tjedna kreću saslušanja kandidata za Europsku komisiju. Hoćete li biti u prilici postaviti pitanje Dubravki Šuici u ime AFET-a i kakva je njena pozicija nakon pisanja Der Spiegela o tome da je prekršila Kodeks ponašanja dužnosnika Europske komisije, jer od 2020. do 2023. nije prijavila najmanje 19 sastanaka s lobističkim organizacijama i tvrtkama na službenoj stranici Europske komisije?

Kandidatkinja Dubravka Šuica opet ima portfolio koji je novi i koji je hibridan. Riječ je o Mediteranu i demografiji. Procedura u Europskom parlamentu je takva da su neki odbori pozvani, a neki su nositelji tih saslušavanja. AFET, Odbor za vanjske poslove, nositelj je tog saslušanja, a naša skupina odredila je set ozbiljnih tema za koje smo zainteresirani čuti objašnjenje Dubravke Šuice. Jedno od pitanja odnosit će se na to kako misli riješiti potencijalni sukob između nje i Kaje Kallas, buduće visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku. Naime, i u prethodnom mandatu smo vidjeli kako neka preklapanja onemogućavaju EU-u da govori istim glasom. Koncentrirat ćemo se i na Mediteran, na odnos prema migracijama, na sporazume Europske komisije s nekim režimima u sjevernoj Africi, gdje financira zadržavanje migranata, na primjer, u Egiptu ili Tunisu. Pitat ćemo je i kako će se baviti eskalacijom sukoba na Bliskom istoku. A što se tiče neprijavljenih sastanaka s lobističkim grupama, to je pitanje za kolege iz LIBE-a, odnosno Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove. Hoće li oni postaviti ta pitanja i kakve će odgovore dobiti, ne znam.

NACIONAL: Ušli ste u predsjedništvo SDP-a. Vjerujete li da će Siniša Hajdaš Dončić dati novi uzlet stranci i pretvoriti je u pobjedničku?

I ne samo zbog boljih običaja, treba mu dati barem stotinjak dana da se može informiranije procijeniti u kojem pravcu stranka ide. No neki su znaci ohrabrujući jer se u stranci počinje dobro razgovarati o internim pitanjima jer moramo ipak poći od sebe. Pritom mislim na teme kako poboljšati organiziranost stranke i vratiti interes članstva za stranku. Vidimo da je izlaznost na unutarstranačkim izborima bila vrlo niska. I na kraju krajeva, kako dobro definirati i još bolje promovirati politike koje građanima nešto znače. Bio sam na nekoliko sjednica Predsjedništva SDP-a i moji dojmovi su pozitivni. Do sada smo već raspravljali o nekim važnim temama, reformi porezne politike, uvođenju vojnog roka u Hrvatsku.

NACIONAL: Kakav je stav SDP-a o uvođenju vojnog roka?

Mogli bismo ga podržati, ali samo pod uvjetom da bude bolje artikuliran i pripremljen.