Ove se godine obilježava tužna godišnjica, 30 godina od smrti Dražena Petrovića, po mnogima najboljeg hrvatskog košarkaša svih vremena. Njegova životna priča inspiracija je bila i dok je bio među živima, ali je i danas jer je pokazao kako se radom i trudom iz malog Šibenika može napraviti fantastična karijera. Osim što se prošlog tjedna počeo snimati film o njegovu životu, njegova životna priča može se gledati i u kazalištu. Nakon šo9benske praizvedbe u srpnju, 22. listopada – na Draženov rođendan – premijerno će se u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnja izvesti zagrebačka premijera predstave ‘Dražen.

Riječ je o koprodukciji Trešnje i Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, a tekst Paška Vukasovića i Ivane Vuković nastao je prema motivima stvarnih događaja i osoba iz kasnog djetinjstva i adolescencije Dražena Petrovića. Svaka od scena u predstavi ima stvarno utemeljenje, pozadinsku priču i povijesnu istinu kao podlogu u njenom kreiranju. Predstava Dražen, u režiji Paška Vukasovića, namijenjena je djeci i mladima, a kroz priču o Draženu Petroviću motivira se publiku na promišljanje o važnosti upornosti, ustrajnosti i neprestanom stremljenju ka napretku kao pokretaču na svim poljima ljudskog djelovanja. Predstava se bavi i popularizacijom košarke i sporta općenito, prenoseći preko sporta temeljne ljudske vrijednosti pomaganja i zaštite slabijih, ljubavi, poštenja, zajedništva i prihvaćanja različitosti.

Dražen je običan dječak koji odrasta sa svim uobičajenim problemima koji prate njegove vršnjake. Uzor mu je stariji brat Aco kojeg prati u stopu, kopira i od njega upija kao spužva. Iako su ih roditelji poslali u glazbenu školu, jedan ulazak u košarkašku dvoranu sve je promijenio.

Ulogu Dražena Petrovića igra 25-godišnji dubrovački glumac Toni Kukuljica, koji je upravo diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

NACIONAL: Predstava ‘Dražen’ pripremala se jako dugo, krenulo se prije korone pa je nakon šibenske došla na red i zagrebačka premijera, i to – simbolički – na njegov rođendan. Kakva je predstava, što prikazuje i na koji način?

Predstava slavi Dražena, prigodno za njegov rođendan. Ona prikazuje njegovo djetinjstvo i odrastanje u košarkaša kojeg danas svi poznajemo i volimo. Od njegove školske dobi gdje nije htio svirati gitaru, preko prvih treninga košarke, sve do povijesnog naslova prvaka sa Šibenkom.

NACIONAL: Što vas je privuklo predstavi, što vam je u fokusu?

Sama činjenica da je predstava o Draženu Petroviću, dovoljna je da me privuče, pogotovo jer mi je košarka omiljeni sport kojeg sam trenirao velik dio svog života i jer smatram da je Dražen naš najveći košarkaš svih vremena. U fokusu mi je ispričati njegovu priču, dio koji ljudi većinom ne znaju jer je bio prije slave i velikih ugovora, i probati prenijeti njegove emocije i duh na publiku.

Predstava ‘Dražen’ je koprodukcija zagrebačkog gradskog kazališta Trešnje i Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku. FOTO: Bojan Haron Markičević

NACIONAL: Dubrovčanin ste, u Dalmaciji kao i u cijeloj Hrvatskoj itekako se njeguje Draženova ostavština. Danas je zaista dovoljno reći ‘Dražen’ a da se točno zna na koga se misli, nije potrebno daljnje pojašnjavanje. Kako gledate na to? Nije to slučaj samo s Hrvatskom, ali ovdje je zaista jako izraženo..

Mislim da cijeli svijet zna tko je Dražen Petrović, a u Hrvatskoj stvarno i je dovoljno samo reći “Dražen” i Petrović je prvi koji svima padne na pamet. To samo pokazuje koliko je značio svima, što zbog svojih košarkaških uspjeha i također zbog toga što je ipak na kraju krajeva iz jednog malog grada na dalmatinskoj obali, a bio je među najboljima u svijetu.

NACIONAL: Zašto je važno pamtiti takve ljude, prisjećati ih se, učiti od njih čak i kada ih nema?

Mislim da je važno naučiti nešto od takvih ljudi, inspirirati se i probati primijeniti neke njihove vrline na svoj život. Oni su tu bili prije nas i ostavili trag, primjer po kojemu se možemo ravnati i razvijati.

NACIONAL: Niste se ni rodili kad je Dražen igrao, a niti kad je nažalost poginuo 1993. godine. Koliko ste znali o Draženu Petroviću prije nego što ste počeli pripremati predstavu, što ste naučili, što vas je iznenadilo?

Znao sam podosta o Draženu zbog moje ljubavi prema košarci, no bio sam ugodno iznenađen čitajući tekst i otkrivajući neke stvari iz Draženovog djetinjstva koje nisu toliko poznati javnosti, tako da je bilo kao da imam neki mali prozorčić u prošlost i njegovo djetinjstvo.

NACIONAL: Priprema je uključivala i razgovore s obitelji, najboljim prijateljima, onima koji su Dražena najbolje poznavali. Što vam se urezalo u pamćenje, čega se najradije sjetite iz priprema predstave i iz samog teksta? Citat, ljudi, anegdote, kakvo je to vrijeme bilo?

Anegdota Draženovog i Acinog bacanja slučajno zapaljenog kauča kroz prozor na ulicu je definitivno ostavila najveći utisak u smislu zanimljivosti i neočekivanosti. No najdraži aspekt bi mi bio njegov odnos s bratom, koji je bio Draženov najveći utjecaj i inspiracija.

NACIONAL: Dražen je vanserijski talent. Vjerujete li da svaki takav talent izađe na vidjelo, da se realizira, ili je za to potrebno puno sreće, ili kako se to kaže – da se zvijezde poklope?

Mislim da mnogo takvih talenata prođe neopaženo ili se nikada u potpunosti ne realiziraju. Sreća je velik faktor u životu, isto kao i životne okolnosti. Talent je ništa bez rada, a rad na žalost može ispast ništa bez sreće.

NACIONAL: I vi ste, kao što ste spomenuli, privatno igrali košarku, je li vam to pomoglo u predstavi?

Naravno, dalo mi je sigurnost jer znam što radim s loptom, ipak igram Dražena, ne smijem imati ‘dvije lijeve’. Također mi je jasna njegova ljubav prema sportu i sve što on nosi sa sobom jer sam većinu života proveo baveći se sportom.

NACIONAL: Iako ste mlad glumac, tek ste diplomirali u svibnju, iza vas je impresivan broj uloga. Koje se svoje predstave ili uloge najradije sjetite, koju ulogu biste voljeli još dugo igrati?

Službeno sam diplomirao sad u rujnu, ali da, u svibnju je bila završna predstava. Najdraža uloga mi je zapravo iz jedne ispitne predstave “Obitelj” koju smo igrali na Akademiji. Igrao sam lik Liama, problematičnog adolescenta, koji se pokušava izvući iz grozne situacije koju je napravio. Žao mi je što se ti ispiti ne igraju nakon što završe jer smatram da sam tu dobio najviše prostora i da sam mogao pokazati najviše.

NACIONAL: Studirali ste najprije preddiplomski studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a zatim diplomski na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Zašto?

Rijeka je imala ljetni rok za preddiplomski, a Zagreb samo jesenski pa sam u Rijeku upao prije. Nakon preddiplomskog sam naravno htio proširiti svoje znanje i obrazovanje i odlučio da bi diplomski u Zagrebu bio najbolji odabir.

NACIONAL: Kad biste morali uspoređivati, što biste rekli? Koje su prednosti tih dviju akademija?

Prednost riječke akademije je to što se fokusira na više stvari, a ne samo na glumu, tako da naučiš podosta i o dramaturgiji, režiji i također dosta teorijskog znanja iz umjetničkog, ali i filozofskog polja. Zagreb je, u drugu ruku, fokusiran isključivo na glumu i na metode koje se predavaju vjerojatno od početka Akademije, što daje malo fokusiraniji, ali oskudniji program.

NACIONAL: Što ste naučili iz tog iskustva?

Naučio sam da svako mjesto ima svoje prednosti i mane, te da je bitno proći što više pristupa i metoda rada. Jako sam zadovoljan sa svojom studentskom putanjom od Rijeke do Zagreba.

NACIONAL: Smatrate li, kao mnogi vaše kolege, da u Hrvatskoj ima zaista previše akademija? 

Možda bismo trebali postaviti pitanje zašto ima toliko malo posla u Hrvatskoj? Zašto se snima oskudan broj filmova s istim glumcima svaki put? Zašto ljudi ‘stoje’ na plaćama u kazalištima bez da odigraju i jednu predstavu u sezoni? Mislim da bismo se trebali pozabaviti tim problemima pa će problem prevelikog broja akademija biti puno manji.

NACIONAL: Kao posljedica toga je ne samo mnogo glumaca i drugih umjetnika na tržištu rada, već i pad kvalitete. Biste li se složili s tim?

Pad kvalitete dolazi s kapitalističkim strojem kojemu je u cilju što više, a ne što bolje, a to naravno traje godinama i postaje sve gore i gore. No mi kao glumci imamo jako malo izbora i nismo u poziciji birati, jer moramo zaraditi za život, a to se na žalost ne može postići snimanjem nezavisnih filmova, iako bi to bilo savršeno.

‘Zašto se snima malo filmova, ali s istim glumcima? Zašto ljudi ‘stoje’ na plaćama bez i jedne predstave u sezoni? Kad na to odgovorimo, problem velikog broja akademija bit će manji’. FOTO: Bojan Haron Markičević

NACIONAL: Mnogi umjetnici – glumci, redatelji, dramaturzi, producenti – odlučuju se za otvaranje vlastitih umjetničkih organizacija, odnosno za nezavisnu scenu. Kako biste opisali tu scenu u Hrvatskoj, vidite li sebe njezinim dijelom?

Veliki sam fan svega nezavisnog jer to iziskuje puno truda i hrabrosti. Volim projekte koji se rade iz ljubavi, a ne zbog novca, tako da se naravno vidim u tome i nadam se da ću moći doprinijeti toj sceni.

NACIONAL: Postoji li mogućnost da u Dubrovniku egzistira jedna takva organizacija, vrijedi li pokušati?

Teško. Mislim da je Dubrovnik premala i zatvorena sredina koja ne bi pružila dovoljnu potporu nezavisnim projektima i umjetnicima.

NACIONAL: Zašto ste odabrali glumu, što vas je tako zaintrigiralo?

Sloboda i igra koju osjećam dok to radim. Ne znam zašto se osjećam dobro u tome jer sam u privatnom životu introvertiranija osoba, no na sceni to sve nestane, i zato to toliko volim.

NACIONAL: Introvertirani ste, pa kako se osjećate na pozornici?

Osjećam se živo i kao da imam svrhu, da sam tu s razlogom da iznesem nešto i prenesem to na publiku.

NACIONAL: Da se vratimo na predstavu ‘Dražen’. Zamišljena je kao predstava za djecu i mlade, zašto je važno njima prikazati priču o Draženu Petroviću?

Mislim da je važno da mladi vide predstavu i da znaju o Draženu zbog toga što Dražen predstavlja. Ljubav, strast, upornost i odlučnost. Pogotovo u današnjem dobu gdje se djeca i ljudi zatvaraju sve više u sebe i povlače pred ekrane i internetske svjetove radije nego da žive i hvataju svoje snove u stvarnom životu. Tko zna, da sam u osnovnoj školi pogledao našu predstavu možda nikad ne bih prestao trenirati košarku.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon premijere? Predstava će sigurno živjeti, što ćete vi raditi?

Kao nezavisni glumac jako je teško znati što dolazi, i većinom razmišljanje o tome stvara stres i nesigurnost, zbog čega pokušavam živjeti dan po dan. Nakon premijere imam dvije manje uloge u dva nova hrvatska filma i igrat ćemo završnu diplomsku predstavu u Kerempuhu. U međuvremenu ću se prijavljivati na audicije, nadati se nekom dobrom filmu i također pisati svoje scenarije i baviti se fotografijom kako bih ispunio svoje kreativne i umjetničke porive između glumačkih poslova.