Što je to što čovjeka koji je skoro umro od smrzavanja na planini, iznutra goni da se stalno vraća na planinu? To je samo jedno od pitanja o Stipi Božiću koje je zaintrigiralo Tončicu Čeljusku kada je odlučila da će poznati hrvatski alpinist biti njezin šesti sugovornik. Izabrala ga je slijedeći svoj urednički kriterij i unutarnji kompas za ljude čiji uspjeh počiva na zdravim temeljima i može biti inspiracija drugima. Ta novinarka i urednica s više od dvaju desetljeća iskustva u televizijskom novinarstvu, u okviru jesenske programske sheme Hrvatske televizije dobila je priliku na Prvom programu HTV-a, utorkom u 20.05 sati, voditi razgovornu emisiju “U svom filmu”. Sve je počelo kao prijedlog da se na HTV-u napravi novi talk show koji odudara od sličnih emisija. “Željela sam dobiti osobnu priču svog sugovornika s naglaskom na vrijednosti, uvjerenja, motivaciju, interese i ukuse koji ga pokreću. Zanima me kako sugovornik vrijedan pažnje vidi ljude oko sebe, kako vrednuje, primjerice, materijalno i duhovno ili javno i privatno. To je jedna neispričana strana nečijeg života, rada i djelovanja. Mi vidimo ljude kada dođu na tron, ali nemamo dovoljno saznanja o onome što se događalo prije. Najčešće je to dugi period napornog rada u sjeni pa se dogodi uspjeh, bilo da je riječ o svjetskom rekordu, vrijednoj inovaciji ili umjetničkom djelu. Ideja je ljudima koji zaslužuju takav tip medijskog prostora, dati priliku da ispričaju kako je sve započelo, kako su dospjeli tu gdje jesu, s kojim su se problemima suočavali, bi li sve ponovili i slično”, istaknula je Tončica Čeljuska na početku razgovora za Nacional. U emisiju je utkano i nekoliko reportaža, iznosi se životopis sugovornika, pokazuje kako drugi ljudi gledaju na njega i njegov uspjeh, a bit svega je dati osobi priliku da se pokaže u novom, dubljem, manje poznatom svjetlu. Ili kako sam naslov sugerira, da se pokaže “u svom filmu”.

Tončica Čeljuska navela je neke od sugovornika za koje je procijenila da su dovoljno inspirativni za mjesto u takvoj emisiji. “Stipe Božić je čovjek koji je snimio 120 dokumentarnih filmova, popeo se na najviše planine svijeta, bio prvi Hrvat na Sjevernom polu, našao se u pogibeljnim okolnostima, morao ostaviti umiruće suputnike alpiniste da spasi sebe i ostatak ekipe, uz pomoć HGSS-a spasio je 2000 života, izgubio sina… On je običan i jednostavan čovjek koji ima srce, karizmu i viziju. Ili, recimo, Nenad Bakić – koji je također bio u emisiji – čovjek je koji ima ambiciju olakšati učenje informatike i programiranja u školama, filantrop koji daje svoja sredstva i potiče druge poduzetnike da učine isto, osoba koja investira u promoviranje svoje ideje ne tražeći pomoć od države. U emisiji je prošlog tjedna gostovao i jedan od najbogatijih ljudi svijeta, turski poduzetnik Ferit Sahen koji već nekoliko godina ulaže u Hrvatsku, u luksuzne hotele i marine. Prije nekoliko godina upoznala sam ga tijekom jedne poslovne konferencije u Zagrebu i već tada sam ga ugostila u Dnevniku. Mislim da gledatelji trebaju vidjeti kako razmišljaju o poslu i prilikama oni koji su u svjetskim razmjerima uspješni i čiji je biznis globalno testiran. Osobito je ovih dana to zanimljivo dok gledamo urušavanje poslovnih koncepata za koje su mnogi godinama vjerovali da su stabilni”, istaknula je Tončica Čeljuska.

Kako bi uopće definirala uspjeh? “Uspješni ljudi koji zavrjeđuju medijsku pozornost su oni koji imaju postignuća na dobrobit i veselje većeg broja ljudi. Uspješan je čovjek netko tko se konsolidirao, a bio je na dnu, onaj koji autentično i s predanošću daje sve od sebe. Drugo je pitanje prate li ti rezultati uvijek materijalnu komponentu i je li Hrvatska pravo okruženje za uspjeh.”

Odgovorila je i na pitanje smatra li da će takve priče na gledatelje djelovati pozitivno ili će im, u sveopćem sivilu, samo pojačati osjećaj frustracije. “Mi smo sredina koja oprašta sve osim uspjeha. Kada kažeš da ćeš zvati uspješne ljude u studio, već imaš problema. Na neki način smatram da je ovdje teže uspjeti nego drugdje, ako uspiješ u Hrvatskoj, možeš bilo gdje. Želja je da ti sugovornici pobude u gledateljima osjećaj da i oni mogu uspjeti u skladu sa svojim kriterijima i vizijom, a ne da ih oni nerviraju. Ako netko općenito vidi svijet ogorčenim očima, teško će podnijeti i tuđi uspjeh. Mi često ne dijelimo znanje i informacije, čak i ako možemo pomoći radije gledamo iz prikrajka nekoga tko se muči. Trebali bismo kao društvo biti otvoreniji jedni prema drugima i veseliti se tuđem uspjehu. Hrvatska je puna dječjih bolesti, ali u perspektivi 25 godina nije puno za državu koja se iz jednog socijalističkog uređenja brutalno – kroz rat – katapultirala u kapitalizam i tržišnu ekonomiju. Neki primjeri pozitivnih i uspješnih ljudi za koje šira javnost ne zna, a rade sjajne stvari, daju mi nadu da će i društvo u cjelini krenuti naprijed”, rekla je televizijska novinarka koja se nada da je ova emisija makar mali korak u smjeru mijenjanja nepovoljne duhovne klime. Svjesna je da nije moguće pogoditi svačiji ukus, ali se trudi pokriti širok spektar sugovornika, od sportaša, umjetnika i znanstvenika preko ljudi iz poslovnog svijeta do političara koji, ipak, za sada nisu pri vrhu liste prioriteta.

Tončica Čeljuska rođena je 1967. u Baškoj Vodi. U Zagrebu je diplomirala hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Bila je među 250 ljudi koji su – u konkurenciji od njih 2500 – prošli audiciju za rad na HRT-u pa je 1994. započela svoju karijeru na javnoj televiziji. Počela je s prilozima za “Zagrebačku panoramu”, uslijedilo je vođenje te emisije pa vremenska prognoza u Dnevniku, Vijesti, Dnevnik 3 i vođenje i uređivanje središnjeg Dnevnika nakon 15 godina rada na HTV-u. “Uvijek sam voljela čitati beletristiku, fakultet se upisuje iz afiniteta, nije da sam odmah imala razrađenu viziju budućeg rada. Stjecaj okolnosti doveo me na Radio 101 pa sam tamo stažirala, a kada sam prošla tu audiciju, bez velikog razmišljanja našla sam se u televizijskom novinarstvu. Sjećam se, imali smo zahtjevni pismeni test iz opće kulture koji smo polagali u Kongresnoj dvorani Zagrebačkog velesajma, svi smo tek završili studije pa smo bili dobro potkovani znanjem. To je generacija u kojoj su bili i Nensi Brlek, Iva Gačić, Željko Vela, Mirjana Hrga, Stipe Alfieri, a Đuro Tomljenović bio je moj prvi šef. Počela sam pratiti gospodarstvo, ekonomija me zanimala, čak sam je i studirala kraće vrijeme, ali sam shvatila da je i tu istina fluidna kategorija”, rekla je Tončica Čeljuska. Novinarstvo ubraja u ona zanimanja koja su više poziv nego posao. Vidi ga kao vrlo dinamičan posao zato što se svijet i društvo neprestano mijenjaju. Smatra se privilegiranom jer je bila svjedokom različitih događanja i imala priliku razgovarati s glavnim akterima o različitim temama. Ipak, da je netko pita bi li se opet upustila u avanturu bavljenja novinarstvom, nije sigurna da bi odgovor bio pozitivan.

Usporedila je današnje bavljenje novinarstvom s vlastitim počecima. “Kada sam nekada istraživala neku temu, iščitavala sam materijal u novinskim arhivima, pregledavala novine i knjige. Danas je sve dostupno na internetu. Dostupniji resursi znače i da postoji puno više informacijski bezvrijednog materijala, lažnih interpretacija, poluistina i podvala. Novinar mora biti svjestan odgovornosti oko odabira resursa i izvora koje koristi. Kada sam počela raditi imali smo pisaće mašine i samo nekoliko kompjutera na čitavoj televiziji, a danas možemo snimati pametnim telefonom i emitirati u realnom vremenu u cijelom svijetu. Ta tehnologija koja neprestano raste dovela je do novih biznisa i platformi, što je fascinantno. Ako čovjek želi biti otvoren prema svijetu i novim stvarima, uvijek može naći neku inspiraciju. S druge strane, danas je zamro redakcijski rad i prenošenje iskustva sa starijih na mlađe novinare. Sve je virtualno. Kada je o izvorima i sugovornicima riječ, nerijetko se uzme izjava s interneta umjesto da se porazgovara telefonski ili uživo s osobom i dobije puno bogatiji materijal”, istaknula je Tončica Čeljuska. Dodala je da nikada nije imala dilemu treba li nešto prenijeti ili ne ako je osjetila da je riječ o temi od javnog interesa ili nečemu što je stubokom pogrešno.

Osim novinarstva, književnosti i ekonomije, njezin je interes psihologija i psihoterapija u svojim različitim vidovima. Završila je nekoliko tečajeva kod Nade Kaiser, psihoterapeutkinje i jedne od osnivačica neurolingvističkog programiranja u Hrvatskoj. “Ako ćemo pošteno, to nije sustavna edukacija, nego otvaranje vrata i raznih perspektiva koje se bave osobnim razvojem. NLP je ozbiljna znanost koja traži temeljnu edukaciju, ja sam se na to odlučila radi boljeg razumijevanja sebe i kvalitetnije komunikacije s drugima. Svaki se čovjek ponekad nađe u slijepoj ulici i pat poziciji u odnosu s djetetom, partnerom, prijateljima ili na poslu. Dobro je da čovjek radi na sebi prije dramatičnih životnih trenutaka i da već ima spremne alate i zalihe unutarnje snage i mira, a to je rijedak slučaj. Okolina je uvijek takva kakva jest, zato je najbolje sebe što je moguće bolje postaviti u odnosu na druge”, rekla je Tončica Čeljuska. Istaknula je da se s tim neće detaljnije baviti, ali joj pomaže u novinarskom poslu, za bolje razumijevanje sugovornika. “Sigurno mi je zbog tih nekih uvida život ako ne lakši, onda makar jasniji. Svi mi krećemo iz jednog nemira i imamo želju doći do ravnoteže i napraviti neki balans, a ono što se događa nas destabilizira. Život je prepun udaraca i zbunjujućih situacija. Kada se krene putem svjesnosti i počne strukturirati taj prostor u sebi, mora biti lakše. Svatko je sam sebi jedina osoba koja ostaje tu do daljnjeg, ostalo je prolazno, zato je važno sebe posložiti. Jednom postignuto stanje harmonije nije permanentno, čovjek se oko toga mora neprestano truditi, propitkivati sebe i druge, rezimirati svoj dan, polagati si račune”, podcrtala je Tončica Čeljuska.

Upoznata je s tezom psihoterapeuta Zorana Milivojevića koji smatra da je zrela ličnost nadrasla potrebu za zaljubljivanjem te se s tim u neku ruku slaže. “Zaljubljenost je stanje nerealne početne omamljenosti koja po prirodi stvari ne može biti dugoga vijeka, ali to je nešto poput inicijalne kapsule bez koje ne možemo zamisliti započinjanje nekog ljubavnog odnosa. To je ljudima najmilije, svi se volimo zaljubiti jer je to osjećaj koji se može usporediti s mirišljavom pjenom i toplom kupelji. Ljubav je, s druge strane, (cijelo)životni zadatak koji uključuje volju za razumijevanjem čovjeka u svojoj kompleksnosti i nesavršenosti, ali ne u smislu da je to nešto naporno i teško, nego je riječ o podvigu koji traži ljudskost i predanost. Ljudi ne bi trebali ovisiti o kratkotrajnosti čiste zaljubljenosti, to je upravo korak naprijed i svijest o prolaznosti najintenzivnijih osjećaja. Zaljubljenost nama paše, zaljubljujemo se zbog sebe, a volimo zbog drugih”, iznijela je Tončica Čeljuska svoje viđenje tog pitanja.

Smatra da se ljudi zaljubljuju na temelju unutarnjih podsvjesnih zakonitosti. “Neki ljudi dotaknu nešto što je u nama, a da to ne možemo uvijek i do kraja objasniti. Svaka osoba ima neku svoju rezonancu koja je kompatibilna s onom druge osobe. Kada se to dogodi onda sve raste i mi otkrivamo sebe i tog drugoga sloj po sloj i polako dolazi do izazovnih momenata. Svi dolazimo u odnose s vlastitom prošlošću, koferima, obiteljskim pedigreom pa sve to izlazi na vidjelo jednom kada se početni zanos smiri. Izazov je moći podnijeti istinu o sebi i drugom čovjeku, pokazati ranjivost i suosjećajnost, sposobnost za gradnju odnosa, a tu mnogi odustanu. Ljudi se ne trude i ne bore jedno za drugo, pogube se u očekivanjima, zamjeranjima i pretpostavkama. Međuljudskim odnosima nitko nas ne uči”, rekla je Tončica Čeljuska koja smatra da je čovjek uvelike odgojno uvjetovan.

“Najčešće kopiramo krive obrasce iz roditeljskog doma pa se negdje zakrivimo po putu i ne evoluiramo. Dovoljno je pogledati kakva je nečija obitelj i odnos s roditeljima da bi se imalo uvid u to kakav će netko biti u odnosima s drugima. To su praobrasci koji se nalaze duboko u nama. Oni, doduše, ne govore sve o nama, možemo ih i nadrasti, raskrstiti s nepovoljnim uvjetima, ali neupitno je da nas to uvelike definira. Moj interes za psihologijske i psihoterapeutske teme rodio se upravo iz želje da razumijem što mi se u životu događa jer sam i sama imala uspona, padova i razočaranja. Zanimalo me osvijestiti što radim pogrešno i zašto drugi griješe pa sam shvatila da svatko radi najbolje kako zna i umije. Spomenuto njegovanje ljubavi čija podloga više nije u najvećoj mjeri zaljubljenost jedan je od većih izazova u tom smislu. Ima puno ljudi koji u tome uspijevaju, mogu reći da sam i ja uspjela u nekoliko navrata, ali i dalje učim. Život nas sa svojim lekcijama uvijek stavlja tamo gdje trebamo biti”, zaključila je Tončica Čeljuska u razgovoru za Nacional.