Nakon osvojene srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju, jedriličar Tonči Stipanović osvojio je i broncu na Svjetskom prvenstvu u Barceloni. Za Tempo opisuje svoj put do svjetskog uspjeha

Posljednji mjesec u ovoj godini ponajbolji hrvatski jedriličar Tonči Stipanović (35) sam sebi odredio je za nešto dulji odmor: iza nositelja dviju olimpijskih odličja za Hrvatsku najuspješnije je razdoblje karijere, ponovno je odradio prosječnih dvjestotinjak dana daleko od kuće. „Bolji sam od prosječnog pomorca“, našalit će se – a i dogodine ga čeka sva sila natjecanja. U razgovoru za Tempo Stipanović je otkrio što ga je zapravo privuklo jedrenju, kako su izgledali počeci njegovog bavljenja tim sportom, gdje Hrvatska stoji u odnosu na konkurenciju i gdje vidi sebe nakon završetka blistave karijere.

„Za početak, dogodine imam Svjetsko prvenstvo u Meksiku, Europsko prvenstvo u Francuskoj, između toga regate u sklopu Svjetskog kupa, potom jubilarno stoto svjetsko prvenstvo klase zvijezda u američkom Bostonu, a tu je i Svjetsko prvenstvo nacija u Švicarskoj, gdje prvi put nastupamo kao nacionalna ekipa. Bit će to zanimljivo: natjecanje je organizirano po uzoru na svjetsko prvenstvo u nogometu, po skupinama, nas devetorica činimo tim na velikom regatnom brodu RC 44“, govori nam ovaj Splićanin. Ovo je, rekli smo, bila njegova najuspješnija godina dosad: nakon što je na Olimpijskim igrama u brazilskom Riju donio Hrvatskoj srebro, kao prvu medalju u povijesti našeg jedrenja, isti podvig ponovio je u Tokiju, da bi se nekoliko mjeseci kasnije okitio i broncom na Svjetskom prvenstvu u Barceloni. Mjesec odmora, a onda na pripreme na Maltu: ondje su zimski uvjeti ipak malo bolji za jedrenje. Nešto je toplije, a uvijek ima vjetra.

„Ali normalno da treniram svaki dan, radi se o fizički vrlo zahtjevnom sportu“, napominje sugovornik Tempa. Kad nije na moru – a to je u svakoj pogodnoj prilici – najčešće biciklira. Odradio je i nekoliko ozbiljnih utrka, iza njega su stotine i stotine prevaljenih kilometara. U doba najčvršćeg zaključavanja zbog koronavirusa sam je sebi izradio simulator za vježbanje pa potezao vesla na vlastitom balkonu.

Na splitskoj šetnici postavljaju se ploče s imenima splitskih osvajača olimpijskih medalja pa je tako Tonči Stipanović dobio svoje mjesto nakon osvojene srebrne olimpijske medalje u Rio de Janeiru 2016. godine. FOTO: MIRANDA CIKOTIC/PIXSELL

„Počeo sam negdje s osam godina života: živjeli smo na Mejama, s pogledom na Mornarevu lučicu, a moj otac već u to doba imao je ambiciju izgraditi vlastiti drveni brod od devet metara. Sjećam se, jarbol je bio uskladišten tako što je bio naslonjen na fasadu naše zgrade. Baš u to doba jedan čovjek je već sebi izgradio brod od 7,5 metara pa je s ocem dogovorio zamijeniti ga za materijal koji je imao pripremljen. Eto, to je moja priča…“, govori nam Stipanović. Dvije godine kasnije počeo se natjecati u klasi Optimist i tada je upoznao Jozu Jakelića, vjerojatno ključnu osobu u svojoj karijeri, trenera s kojim će provesti idućih 25 godina. Sve do danas. S trinaest godina osvaja svjetsko zlato u klasi „optimist“ i tada, priznaje, shvaća da je jedrenje nešto čime se želi baviti cijelog života.

Nije to previše bogat sport, koliko god skupo izgledao: nagradni fond nikada nije postojao izuzev kratkog četverogodišnjeg razdoblja, pa se sva primanja svode na svijest društva i odgovornost države. Hrvatska je, priznaje, u tom pogledu zapravo bolja od konkurencije: dok se u većini mediteranskih zemalja dosta toga svodi na ulaganje roditelja, kod nas postoji kakva-takva infrastruktura. Samo u Splitu, prijestolnici hrvatskog jedrenja, postoji čak pet klubova, a svojim sportašima oni osiguravaju praktički sve – od broda i opreme do troškova putovanja i smještaja na regatama. Na jedriličarima je samo da si osiguraju dobro odijelo.

„Istina, u nekim segmentima i kaskamo: da smo na Olimpijskim igrama u Londonu imali usluge specijaliziranih meteoroloških tvrtki, kao druge reprezentacije, i ondje bi bilo medalja“, prisjetio se Stipanović trenutaka kada se morao zadovoljiti četvrtim mjestom. Drvenom medaljom. Stručne meteorologe od tada plaća vlastitim novcem.

S 10 godina Stipanović se počeo natjecati u klasi Optimist i tada je upoznao Jozu Jakelića koji mu je i danas, 25 godina kasnije, još uvijek trener

Koliko ga može imati: sportaši njegova ranga u Hrvatskoj imaju mogućnost angažirati se u pričuvi Hrvatske vojske, postoje programi Hrvatskog olimpijskog odbora koji stimuliraju izvrsnost, a odnedavno mu i jedan proizvođač brodova svake godine isporuči jednu sponzorsku jedrilicu. „Ali znate li da sam ja prvi splitski nositelj olimpijske medalje koji nije dobio ni gradski stan ni novčanu nagradu? Ukinuo gradonačelnik Baldasar… I što ćemo, supruga koja radi u odvjetničkom uredu podigla kredit, kupili smo stančić i sada se u njemu stišćemo s dvoje male djece“, vedro se smješka Stipanović. Pitamo ga logično pitanje: kako je uopće došlo do procvata hrvatskog jedrenja, sporta koji je od njegove medalje u Riju počeo nizati titule i medalje kao nikada prije?

„Dogodila se talentirana generacija nas rođenih sredinom osamdesetih, a onda su i naši treneri napravili pritisak da se osiguraju financije i normalni uvjeti za rad. Puno su koristili svoje vlastite veze i poznanstva, prijateljstvo sa sportašima i trenerima iz drugih država, pa je na koncu sve profunkcioniralo. S nacionalnim savezom je bilo uspona i padova, ali ne može sve uvijek biti savršeno“, ponovno se smije Stipanović.

Na Olimpijskim igrama u Tokiju zlato je osvojio Australac Matt Wearn, Stipanoviću je pripalo srebro, dok je broncu osvojio Norvežanin Hermann Tomasgaard. FOTO: BERNAT ARMANGUE/AP/GuliverImage

„Nosilac svih srebara koja postoje“, tako su ga u šali znali titulirati katkad otrovni, makar uvijek izuzetno topli sugrađani. Dobro se pamte njegovi dočeci u Mornarevoj lučici, u njegovu klubu, gdje se uz veliki karusel i spektakularnu bakljadu redovito pojavi valjda pola grada. Tonči Stipanović veliki je sportaš i veliki pobjednik pa s nježnošću odgovara na zločesta podbadanja da će ga uskoro početi zvati „Srebrni“:

„Split voli pobjednike i cijeni zlato, to je jasno. Ali tako mora biti: da je drugačije, ne bi bilo tog poticaja koji te uvijek gura više i jače. Nigdje na kugli zemaljskoj nema takvog grada i ne bih sebe mogao zamisliti u bilo kojoj drugoj sredini. Topla je, ali ponekad gruba, poticajna ali nemilosrdna. Gdje ćeš bolje?“

On sam neće nikamo: računa da ima još dobrih pet godina karijere u jedrenju i formu već danas tempira za Olimpijske igre u Parizu 2024. godine. Do njih je još pregršt europskih i svjetskih prvenstava, svjetskih kupova, regata i drugih natjecanja. „Nije uvijek jednostavno izbivati iz kuće više od dvjesto dana godišnje, to zna biti dosta naporno. Putuj, treniraj, vježbaj, bicikliraj, čuvaj koljena… Iscrpi to čovjeka“, priznaje Stipanović. No more je uvijek more, privlači k’o magnet.

„U mladosti sam znao češće odlaziti na ‘đite’, skoknuti iz Splita do kakvog otoka ili uvale u blizini, a sada s dvoje male djece to je ipak malo teži zadatak. Dat ću im još koju godinu…“ smije se Stipanović. Priznaje da mu se javlja želja odraditi prekooceansku turu barem jednom u životu, makar bi se teško odvažio sam izvesti takav pothvat. Danas su brodovi ipak nešto brži i sofisticiraniji nego ranije pa bi s dobrom posadom vjerojatno bio gušt zaputiti se na drugi kontinent na kraju svijeta – ali, eto, i tu se vrijeme pokazuje kao najzahtjevnija kategorija. Tko će sve to stići…

‘Split voli pobjednike i cijeni zlato. Da je drugačije, ne bi bilo tog poticaja koji te uvijek gura više i jače. Nigdje na kugli zemaljskoj nema takvog grada’

„Prioritet mi je Svjetsko momčadsko prvenstvo nacija iduće godine. To je zanimljivo natjecanje koje se održava prvi put, a format mu je još zanimljiviji, sudjeluje pedeset država, a Hrvatska je sklopila dobru posadu koja ima ambicija. Trenutno smo jedanaesti na globalnom rankingu, koji se sastoji od bodova osvojenih na raznim regatama tijekom cijele godine, a cilj nam je ostati među prvih petnaest kako bismo preskočili kvalifikacijsku fazu. Natjecanje se održava u skupinama, kao u nogometu, pa slijedi eliminacijska faza. Veliki su brodovi, deveteročlana posada odlično sastavljena od nas jedriličara i iskusnih pomoraca koji plove na većim brodovima, zašto ne bismo pucali visoko?“, govori nam Stipanović. On je kormilar, Šime Fantela kapetan i taktičar, Mihovil Fantela trimer glavnog jedra, Stjepan Vitaljić i Igor Marenić trimeri prednjih jedara, Josip Olujić grinder. Ima ih još.

Sam Tonči Stipanović jedrenja se ne namjerava ostaviti ni kada napuni četrdeseti rođendan ili kada već dođe vakat za to. „Uhvatit ću se trenerskog posla i svakako ostajem u svom Mornaru, ovako ili onako, samo je pitanje hoću li početi s neiskusnima ili onima u nešto višem rangu. Savez? Neka zasad ostane lebdjeti u zraku, zasad nemam konkretnu viziju kako bi sve to skupa izgledalo. A i treba voditi računa o djeci: Tino ima četiri, a Sara jedva dvije godine, ali brzo će mi narasti“, iskreno govori ovaj Splićanin.

Čovjek kojemu je more, izgleda, prirodno stanište, ne može se od njega odmaknuti. Kažemo li da ipak pronađe vremena i za upravljanje modelima brodova na daljinsko upravljanje, rijetki će povjerovati – ali jest, tako je. Baš nedavno nastupio je na državnom natjecanju i sa svojim malim brodom osvojio medalju.

Pogađate, srebrnu.