U zagrebačkom Studiju Moderne galerije „Josip Račić“ do 20. studenoga otvorena je izložba slika Tome Gusića „Grad“, posvećena dubrovačkom Stradunu, prolaznicima i šetačima po Gradu. Nova ulja na platnu nastala su u zadnjih nekoliko godina i ukazuju na iznimno visoku razinu morfološkog baštinjenja kolorističke apstrakcije, odnosno tzv. apstraktnog pejzažima.

Tomo Gusić (Dubrovnik, 1931.) nakon osnovne i srednje škole u Dubrovniku, upisao je studij arhitekture na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a 1953. polaže prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje i upisuje studij slikarstva kod Otona Postružnika. Diplomirao je 1957., a poslijediplomski studij završava 1959., nakon čega se vraća u Dubrovnik. Godine 1963. ponovno odlazi u Zagreb gdje povremeno sudjeluje na skupnim izložbama Udruženja likovnih umjetnika i bavi se grafičkim dizajnom, radeći kao likovni urednik u redakciji Školske knjige. Zagreb je napustio 1981. i od tada stalno živi u Dubrovniku, gdje mu je 2009. priređena monografska izložba.

Zdenko Tonković, ugledni povjesničar umjetnosti i autor koncepcije izložbe, smatra da je za Tomu Gusića Dubrovnik bio slikarska sudbinska nužnost. Naime, Tonković ističe kako je „u Gusićevom sazrijevanju i intelektualnom arealu te u likovnom iskazu, opsjednutost Dubrovnikom bila u kvaliteti one Stančićeve Varaždinom ili Vidovićeve Splitom, a i likovno se mogu povući dodiri ovih slikara: geometrizirajućeg Stančićevog svjetla i amorfnih ploha Vidovićevih sumraka“. U nekim dalekim natruhama, prepoznat ćemo i utjecaj Iva Dulčića, jer je u Gusićevom formiranju presudno bilo Dulčićevo ozračje, s obzirom na to da je kao gimnazijalac polazio njegovu crtačku školu. Na Dulčićev nagovor mladi slikar odlučuje se za umjetnički put, i njihova će veza ostati neraskidiva. No, ne bi bilo korektno Gusića nazvati tek jednim Dulčićevim sljedbenikom, jer je njegovo slikarstvo razvojno otišlo mnogo dalje, prema slobodnim predjelima kolorističke apstrakcije koju u genezi povezujemo s nasljeđem tzv. druge Pariške škole.

Zdenko Tonković konstatira kako je Gusić slikar ‘’gradobraza’’, a tim korpusom slika zatvara luk svog oduševljenja Stradunom kroz osam desetljeća, “od trenutka kada ga je u djetinjim očima prvi puta osupnuo”. Takva teza zaista ne zvuči pretjerano, jer je konstantna motivska vezanost slikara za dubrovačke teme po intenzitetu ravna slikarskom dnevniku u kojemu je modernistički jedan grad kao organizam glavni protagonist radnje i glavno lice romana – u ovom kontekstu, slikarstva. Kod Gusićeve interpretacije Dubrovnika, važna je značajka emotivno-psihološki doživljaj gradske vreve, prenapučenosti turista i vreve koja guta arhitektonsku pozornicu Grada. Njegovo slikarstvo nije tek neka sunčana oda Dubrovniku, ima tu i dosta melankolije, tjeskobe i fine kritike suvremenog načina života: kao da se slikar pita je li ljudi čine Grad i daju mu život ili ga neumitno rastvaraju izvana i iznutra. Ta ljudska košnica s Gusićevih slika, koja istovremeno može biti evokacija idiličnih proljeća i ljeta u Gradu, iščekivanog „šušura“, jednako tako ima u sebi na pojedinim platnima dimenziju kaosa, otuđenja, degeneracije i dekadencije. Ali, da se vratimo na lakše razine ovog iznimno dorađenog slikarstva: Tomo Gusić je prije svega majstor svjetlosti i boje, koga u slici zanimaju odsjaji i treperenja dnevnog i noćnog svjetla i koji prostore svjetla i tame opet interpretira metaforički.

Na njegovim slikama nećemo pronaći nijedno kompozicijski slabo mjesto.