Tommi Mischell, umjetnička ravnateljica festivala Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku, u sklopu kojeg će njezina kći Ella Mische organizirati filmski festival, prisjetila se svoje pjevačke i glazbene karijere, Splitskog festivala, ali i svojih značajnih dizajnerskih uspjeha.

Tomislavu Miše u Trogiru su od ranog djetinjstva zvali Tomi. Pjevala je već kao djevojčica, a kao djevojka nastupala je s bratom Mirom u bendu koji se zvao Tommy. Nadimak iz djetinjstva postao joj je umjetničko ime. Sazrijevala je na Splitskom festivalu početkom 90-ih i postala poznata prvo po nezaboravnom duetu s Vinkom Cocom, a potom i po pjesmi Nima te koja joj je, kako kaže, obilježila život. No odlaskom u SAD-a 1997. godine Tomi Miše je postala Tommi Mischell. I dalje se bavila glazbom, ali je svoj trajni poslovni i umjetnički interes pronašla u dizajnu i unutarnjem uređenju reprezentativnih stambenih i poslovnih objekata. U SAD-u je već skoro trideset godina, izgradila je karijeru uspješne dizajnerice te je dobitnica prestižne Society of British International Design Award u kategoriji Residential Luxury Penthouse.

Hrvatska je moj dom, a Philadelphia kuća u kojoj živim, rekla je Tommi Mischell te istaknula da se sve više želi vratiti u svoj dom. Dobru priliku za to prepoznala je u novom obiteljskom poslu, postala je umjetnička ravnateljica festivala Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku, u sklopu kojeg će njezina kći Ella Mische organizirati filmski festival. Tom izazovu i ponudi Branka Viljca da preuzme daljnje vođenje Festivala dalmatinske šansone, na kojem je od 2008. godine rado nastupala, pjevačica i kantautorica Tommi Mischell nije mogla odoljeti. Festival je pred vratima, počinje u kolovozu, a ona planira i radi na nizu promjena kako bi mu dala novo ruho. Od ovoga ljeta Festival dalmatinske šansone imat će i filmski dio, Croatian International Film Festival (CIFF). O organizaciji dvodnevnog CIFF-a brine se moja kći, glumica Ella Mische, što će za Šibenik biti zanimljiv događaj i ozbiljna manifestacija koju taj grad zaslužuje, rekla je Tommi Mischell. Mlada američka glumica Ella Mische objasnila je da je uvijek tražila način da poveže svoja dva svijeta. Kad se usred prošlog sparnog ljeta u Šibeniku mama složila s mojom idejom, rođen je CIFF, Hrvatski međunarodni filmski festival, istaknula je Ella Mische. Oduvijek sam željela zbližiti razlike između stvaranja filma ovdje i vani. Žudjela sam za festivalima međunarodnog tipa jer su dobar povod da se malo više bude u Hrvatskoj. Zato je ovo najlakši i najslađi pokušaj koji sam ikada napravila, sretna je Ella što će CIFF-om povezati svijet i Hrvatsku putem filma i tako potaknuti ovdašnju filmsku industriju u stalnom razvoju.

Publika će, između ostalog, moći pogledati Strančev slučaj, Sasquatch Sunset braće Zellner i La cocinu Alonsa Ruizpalaciosa. Hrvatski međunarodni filmski festival je obiteljska stvar, kao i Večeri dalmatinskih šansona. Svi radimo zajedno i držimo se jedni drugih, naglasila je Ella Mische, koja je u New Yorku završila Academy of Dramatic Arts. Usred velikih priprema i odabira pjesama za 27. šibenski Festival dalmatinske šansone, Tommi Mischell se za Nacional prisjetila svoje pjevačke karijere u Hrvatskoj, Splitskog festivala, Vinka Coce, Ede Matkovića, skladbi koje su je obilježile, zagrebačke i američke glazbene karijere, svojih značajnih dizajnerskih uspjeha, ali i dugogodišnje privrženosti Večerima dalmatinske šansone, u čiji je razvoj spremna uložiti svu svoju energiju i ljubav prema dalmatinskoj pjesmi.

NACIONAL: Zašto ste odlučili preuzeti upravljanje Festivalom dalmatinske šansone u Šibeniku i postati njegova umjetnička ravnateljica?

Tu sam dužnost prihvatila punim srcem jer je upravo taj festival izraz moje velike ljubavi prema glazbi u kojoj sam se uvijek osjećala snažno i sigurno. Šansone su renomirani festival s dugogodišnjom kvalitetom koji su Duško Šarac i Branko Viljac brižljivo njegovali. Ja ću nastaviti tu tradiciju i raditi na nadogradnji Festivala. Vrata treba otvoriti novim snagama i poticati ih na njegovanje hrvatske zabavne glazbe usmjerene na šansonu u kojoj zunzi lipa dalmatinska rič i besida. Zato sam rado prihvatila poziv direktora Večeri dalmatinske šansone Branka Viljca da preuzmem umjetničko ravnanje tim Festivalom i da zajednički razvijamo budućnost dalmatinske šansone. Dugogodišnji umjetnički direktor Duško Šarac povukao se iz upravljanja i ovim i Festivalom dalmatinskih klapa u Omišu. Ovaj angažman nije došao odjednom, već je rezultat dugogodišnje poslovne suradnje i divnog prijateljstva. Prijateljstvo s Duškom Šarcem proteže se još od mojih zagrebačkih dana, dakle, više od četrdeset godina. Branko i Duško su taj festival vodili 26 godina vrlo uspješno, s puno ljubavi i entuzijazma. U životu me pokreće velika ljubav prema svemu što radim. Na Šansonama nastupam od 2008. godine jer su one za mene, i kao kantautoricu i pjevačicu, uvijek bile prirodno utočište. Od mene se očekuje djelovanje u nekoliko smjerova – da Festival dobije novi izgled, novu scenografiju i novu energiju, da se odvija u boljim tehničkim i drugim uvjetima, ali da Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku budu još veća potpora mladim kantautorima, skladateljima i pjevačima. Festival će ostati ljetna promenada za već eminentne izvođače i comeback stage za druge. Prva večer Šansona ove godine posvećena je našoj dalmatinskoj ikoni, kantautorici Meri Cetinić, koja će imati svoju večer s gostima.

‘Od mene se očekuje da Festival dobije novi izgled i odvija se u boljim uvjetima, ali i da Večeri dalmatinske šansone budu još veća potpora mladim kantautorima i pjevačima’

NACIONAL: Što želite postići još ovoga ljeta?

Radimo na digitalizaciji glasovanja. Nadam se da ćemo s tim započeti još ove godine. U izradi su nova web stranica i novi imidž Šansona. Povećat ćemo pozornicu, postaviti novu scenografiju, nabaviti polu-koncertni klavir, preurediti iznajmljeni prostor u kojem će i Večeri dalmatinske šansone i Croatian International Film Festival dobiti svoj salon. Zaprimili smo rekordni broj, čak 80 divnih skladbi. Imali smo vrlo težak zadatak izabrati 24 pjesme koje će biti izvedene. Oduševljena sam brojem mladih kantautora i doista sam sretna da hrvatska glazba dobiva nove i zdrave snage. Ovaj poslovni potez je i od velikog značaja za moju obitelj iz više razloga. To će ubrzati naš proces povratka u Hrvatsku koji smo planirali. Meni kao majci posebno je drago da je moja kći Ella sad privezala cimu za Hrvatsku jer se prihvatila organizacije novog filmskog festivala kao posebnog i dodatnog dijela Festivala dalmatinskih šansona. Ovoga kolovoza Ella će producirati prvi Hrvatski međunarodni filmski festival. Budući da je ona nakon završene Dramske akademije ostala u New Yorku, bojala sam se da će izgubiti sponu s domovinom. Na sreću, to se nije dogodilo.

NACIONAL: Kako se dogodilo da će se uz Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku održati i prvi Hrvatski međunarodni filmski festival?

To je isključivo Ellina ideja. Prošlo ljeto joj se u New Yorku učinilo nesnosno dugim. Još je i stigla vijest da se štrajku SAG-AFTRA, koji je već bio u tijeku, ne vidi kraj. Zbog toga je cijela filmska ekipa i cijela filmska industrija sedam mjeseci bila bez posla. Došla je u Hrvatsku, mene je zatekla na produkcijskom sastanku u vezi preuzimanja vođenja Festivala dalmatinske šansone. Sjedila je i slušala kako strastveno govorim o izgledu nove pozornice i iznenada mi predložila da bi uz Večeri dalmatinske šansone trebalo organizirati i Hrvatski međunarodni filmski festival. Rekla sam: Pa da, trebalo bi! I doista, potrudila se, jer filmski festival u Šibeniku itekako ima smisla kao najbolji način povezivanja dvaju Ellinih svjetova, SAD-a i Hrvatske, kroz snagu filma. Njezine kolege su već u siječnju počele rezervirati letove, svi su odjednom znali da Ella radi CIFF u Hrvatskoj, filmovi su na Film Freewayu počeli pristizati. Do travnja nam je dosta osoba s filmske A liste poslalo filmove na razmatranje. Ella je osjetila ljeto u srcu, sve je bilo u redu – i CIFF je rođen.

NACIONAL: Kakav će program donijeti CIFF? Tko će sve doći?

Na CIFF-u će biti prikazano sedam dugometražnih i četrdeset kratkometražnih filmova. Festival će imati Kutak za kratki film, Studentski kutak, Povijesni kutak i industrijske panele. Ellinim trudom dobili smo na uvid i prijavu više od 150 filmova iz cijeloga svijeta. U finalnom izdanju predstavit će se filmske industrije iz 16 zemalja, od SAD-a do Japana, od Meksika do Ukrajine, Njemačke, Španjolske, Nepala… Stranger’s Case, A Song For Imogene, Sasquatch Sunset, La Cochina, samo su neki od naslova koje će publika moći vidjeti. Sjajno je što ćemo na CIFF-u imati tribinu Glumci o glumcima, s američkom glumicom Kathrine Narducci poznatoj po Priči iz Bronxa i televizijskoj seriji Obitelj Soprano, potom redateljima Danom Schechterom, koji je režirao film Life of Crime s Jennifer Aniston, Brandtom Andersonom koji je režirao Stranger’s Case i braćom Zellner, redateljima Sasquatch Sunseta. Festival će otvoriti Goran Višnjić, kao umjetnik kojem je Šibenik rodni grad. CIFF će se fokusirati na žene u medijima i redateljice koje snimaju svoj drugi film. No ovogodišnji hommage pripada Špiri Guberini. Publika će uživati u dugometražnom prikazu njegova djela, kao sjećanju na tog velikog glumca i divnog čovjeka. Festival će se od 8. do 11. kolovoza održati na pet šibenskih lokacija, Trgu Republike Hrvatske, Kući Arsen, tvrđavi Barone, u Civitas Sacri i Muzeju Grada Šibenika.

NACIONAL: Prijelomna točka vaše pjevačke karijere u Hrvatskoj bio je Splitski festival ‘93. Tada ste bili zapaženi i zapamćeni po duetu s Vinkom Cocom i pjesmi Da je meni s tobom kroz Pasike, koja je postala hit, a dvoje Trogirana je pokorilo Split. Tko je prvi prepoznao vaš specifičan, nježan i moćan glas?

Dva su čovjeka prepoznala moj glas i pjevačke sposobnosti. Prvi je moj brat Miro, koji je već u djetinjstvu bio moj mentor. Drugi je veliki Zdenko Runjić, po čijoj su želji i nastali moj duet s Vinkom Cocom i pjesma Da je meni s tobom kroz Pasike, koja je doista obilježila Splitski festival ‘93. Zapravo, cijela priča o duetu s Cocom započela je puno prije. Moj brat i ja smo napisali Ne padaj, svitli zvizdo moja, što je bio prvi duet koji smo otpjevali Vinko i ja. Ali, sjećam se kao jučer, brat i ja smo se uputili iz Trogira na Radio Split, gdje je Zdenko Runjić radio kao glazbeni urednik. Kad je poslušao Vinka i mene, Zdenko je rekao: Davno nisam čuo ovakva dva glasa koja se baš ljube! Ovo je odlično. Dao nam je savjete kako napraviti pjesmu još raspjevanijom, sugerirao nam je da radimo zajednički album s duetima, kako su to nekad radili Ivica Šerfezi i Ljupka Dimitrovska. Potom je moj brat predložio splitskom skladatelju Neni Ninčeviću da napiše duet za Vinka i mene. I tako je nastala naša lijepa suradnja, stvorili smo Pasike, koje su i danas evergreen. Skladba Da je meni s tobom kroz Pasike više je pomogla Vinku u daljnjoj karijeri i ciljano je i zasluženo bacila svijetlo na njega. Meni je donijela reputaciju kod kolega i skladatelja, ali je moj drugi nastup na Splitskom festivalu ‘93 ostao obilježen jednom iznimnom pjesmom – Nima te.

Tommi Michell između svoje kćeri Elle i supruga Nicka Kačića Miošića | Foto: Ivana Ivanovic/PIXSELL

NACIONAL: Ta je skladba dobila nagradu za najbolje stihove. Je li ona i danas, nakon toliko godina, još uvijek vaš moćni zaštitni prepoznatljivi pjevački znak?

Nima te je sigurno najljepša dalmatinska šansona koju sam otpjevala. Te lirske slike pretočene u melankolične stihove bile su prepoznatljiv rukopis vrsnog splitskog umjetnika, slikara Ede Matkovića. Ne mogu odoljeti, a da s vama ne podijelim nekoliko stihova pjesme, koja počinje bijesom mora: Bis mora barke svađa / Ča stišću se u portu / bis mora barke svađa / a konopi sviraju / Nima te/ Kad se sitin kako lipo bilo je / Nima te / Tek vidin da ću skončat bez tebe… I iduće godine, na Splitu ‘94, dopala me čast nastupiti s još jednom predivnom Edinom skladbom Nek’ se svitlon kupa. Te su dvije pjesme otvorile škure moga unutarnjeg svijeta i postale prekretnica u pisanju moje poezije. Edine pjesme su me naučile vidjeti ono u što gledam, zapaziti najsitnije detalje. Shvatila sam vlastitu ovisnost o pejzažu u kojem sam odrasla. I taj krajolik djetinjstva i mladosti postao je moja inspiracija ne samo u glazbi, već i u drugoj profesiji koju sam započela dolaskom u Ameriku. Da odgovorim na vaše pitanje – te pjesme nisu me učinile poznatom u hrvatskim razmjerima, ali su me učinile onom koja danas jesam.

NACIONAL: Može li Nima te konkurirati za najbolju istinsku lirsku dalmatinsku šansonu? Biste li je ponovno snimili?

Naravno da je ta skladba dalmatinska kantilena, šansona koju sam često izvodila, pa i na jednoj od Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku. Već je doživjela novi aranžman na mojem zadnjem CD-u Vrime je, koji sam izdala 2016. godine za Croatia Records. Skladbu sam snimila u SAD-u, kao i cijeli album, s orkestrom uživo, što ta skladba i zaslužuje. Novi aranžman radio je moj američki producent Alen Slutsky, dobitnik prestižne američke nagrade Grammy.

NACIONAL: Jeste li se ipak udaljili od pjesama s oznakom Dalmacije kad ste 1997. godine otišli u Zagreb? Što ste tražili?

Ako dopustimo novim sredinama da utječu na nas, to nikako ne znači da se udaljavamo od onog što nosimo u srcu. Svoj odlazak u Zagreb doživjela sam kao novi list u knjizi svoga života. Na taj korak potaknuli su me pokojni Tomislav Ivčić i ugovor s njegovom diskografskom kućom Zlatna palma. Nedugo nakon toga dogodila se njegova strašna tragedija. Ostala sam u Zagrebu, ni u jednom trenutku nisam pomišljala na povratak u Trogir. Zagreb mi se vrlo brzo uvukao pod kožu. Voljela sam sjediti na tramvajskoj stanici, slušati zvonce prilikom zatvaranja tramvajskih vrata, dočekala sam i svoj prvi Božić na snijegu, kolač od kestena, mirise i okuse grada. Sve to zamijenilo je šušanj škrape, svjetlucanje mora pri zalasku sunca… Ništa posebno nisam tražila, već sam se otvorila utjecaju nečeg drugog i glazbeno evoluirala. Stilski se nisam željela uokviriti samo jednim glazbenim stilom pa sam tijekom boravka u Zagrebu surađivala s Miljenkom Prohaskom na Danima jazza u Lisinskom. Istovremeno je nastala suradnja s fenomenalnim skladateljem Mirom Buljanom koja je urodila novim albumom optimističnog naslova Sve je dobro u izdanju Croatia Recordsa.

NACIONAL: Sve je dobro, ali te 1997. godine odlazite u SAD. Što je tamo bilo dobro i je li za glazbenu karijeru to bila dobra odluka?

Ukazala mi se prilika da odem u SAD na probno snimanje. Otišla sam zbog svoga znatiželjnog duha i stalne gladi za usavršavanjem. To je uistinu bio nezgodan trenutak. Tek sam bila izdala album za Croatia Records i tim sam potezom definitivno zapečatila njegovu neuspješnu sudbinu. Ali na taj odlazak gledala sam kao na jednu tramvajsku stanicu na cijeloj ruti svoga života. Nisam previše razmišljala, već sam se hrabro prepustila intuiciji. S vremenskim odmakom mogu reći da je to bio dobar potez i za moje osobno i za glazbeno iskustvo.

‘Radimo na digitalizaciji glasanja. Zaprimili smo rekordan broj, čak 80 divnih skladbi i imali smo vrlo težak zadatak izabrati 24 pjesme koje će biti izvedene’

NACIONAL: U SAD-u ste postali Tommi Mischell i krenuli vrlo ambiciozno, s If I ever loose this Haven.

If I ever loose this Haven je skladba Quinceyja Jonesa koju obožavam. Snimila sam je u svojoj verziji u pratnji Average White Banda. Ta skladba je jedini cover song na mojem američkom self title albumu Tommi Mischell, koji sam objavila 2000. godine. Bio je to vrlo zapažen funky jazz album, koji je ušao u sedam različitih polja za nominaciju za Grammy, a skladba Echoes of Love bila je te godine 26. na Play listi Top 40.

NACIONAL: Zašto ste odlučili prekinuti glazbenu karijeru i okrenuti se nečemu sasvim drugom, studiju unutarnjeg uređenja, umjetnosti i dizajna?

Nikada nisam prekinula glazbenu karijeru. Možemo radije reći da osam godina nisam bila prisutna na hrvatskoj glazbenoj sceni. Sve do povratka na Festival dalmatinske šansone u Šibeniku 2008. godine sa skladbom Ljubim te. Ali uvijek sam se, usporedo s glazbom, bavila i drugim poslovima. U ranim dvdesetima u Trogiru sam imala svoj boutique, dizajnirala sam odjevne predmete. I jako mi je dobro išlo. U isto vrijeme sam pjevala u sastavu Tommy, u kojem je moj brat Miro bio klavirist. Bili smo pratnja eminentnim zvijezdama toga vremena. Tako je bilo i u SAD-u. Osjetila sam potrebu, upisala studij i završila Moore College of Art and Design. Specijalizirala sam se za umjetnost unutarnjeg uređenja vila i rezidencija. Danas nakon skoro tri desetljeća vodim svoju uspješnu tvrtku za umjetnost i dizajn Tommi Mischell Interior Architecture & Design, nastanila sam se u Philadelphiji, suosnivačica sam i suvlasnica K Gallery Art & Design, sa svojim suprugom Nikicom Nickom Kačićem Miošićem. I uvijek su usporedo s tim poslom glazba, skladanje, pisanje. Često inspiraciju nalazim u glazbi. Volim reći da je odličan dizajn kao divno napisana poezija u kojoj rima nije isforsirana. U mojem dizajnerskom brandu namještaja, koji se zove Lijepa Dalmacija, inspiracija su mi more i Dalmacija, baš kao i u mojim skladbama.

NACIONAL: Što posebno ističete kao svoje velike dizajnerske uspjehe na američkom tržištu?

U početku 27-godišnje dizajnerske karijere bavila sam se nizom manjih projekata. Ali u posljednjih petnaest godina posao se razvio u vrlo kompleksnu djelatnost. Moja specijalizacija postali su veliki projekti, površinom veći od 1500 četvornih metara. Bavim se projektiranjem i uređenjem stambenih i poslovnih prostora. Razlog moga uspjeha je u tome što sam u osmišljavanju prostora prvenstveno kompleksna umjetnica, pa onda dizajnerica. U tim interijerima osjeća se umjetnička ruka, a ne samo elementi tehnički solidno odrađenog posla. Moji dizajni prepuni su detalja i teško izvedivi. Stoga zahtijevaju izvođače visoke vještine. Čak 25 godina bila sam Staff Designer popularnog i poznatog Philly Home Showa, dobivala nagrade i držala predavanja o unutarnjem uređenju. Moji radovi prikazivani su na američkoj TV NBC 10 i ABC 6 u više navrata. Nedavno sam postala senior partner u tvrtki International Developing Group. Britanski međunarodni odbor za dizajn interijera prepoznao je 2022. godine jedan od mojih radova Penthouse in Philadelphia i uvrstio ga među deset najboljih penthousea. Radim na projektima po cijelom SAD-u, ne samo duž istočne obale. Neki od projekata su na Floridi, u Boca Ratonu i Naplesu, neki u Pennsylvaniji.

NACIONAL: Koji su vam najdraži projekti?

Najveći izazov bili su mi obnova hrvatske crkve u New Yorku u povodu 100. obljetnice osnutka i spomenuti Penthouse u Philadelphiji na kojem sam radila dvije godine. Vitraže je osmislio hrvatski slikar Josip Botteri – Dini. U velikom vestibulu toga projekta je predivan brački kamen. To je projekt koji je izabran među deset najboljih na svijetu u konkurenciji projekata iz 48 država.

‘Nikada nisam prekinula glazbenu karijeru. Možemo radije reći da osam godina nisam bila prisutna na hrvatskoj glazbenoj sceni. Sve do povratka na Šansone 2008. godine’

NACIONAL: Zašto ste bili uspješni i što karakterizira vaš projekt Penthouse in Philadelphia? Što ste poručili uređenjem u projektu Traditional Home – New Jersey iz 2022. godine?

Imam prirodnu predispoziciju za uspjeh zahvaljujući tome što sam Dalmatinka koja u srcu nosi i orkestar vali ča u konope svira i zimske sjetne ulice Gornjega grada. Philadelphijski penthouse i tradicionalna vila u New Jereseyju imaju jednu zajedničku sponu, a to je brački kamen. Naša tvrtka uvozi originalni brački kamen i njime oprema, uređuje i oplemenjuje američke prostrane vile i rezidencije za stanovanje. U modernoj vili sam brački kamen upotrijebila kao glavni materijal koji nosi jednostavnost i čistoću modernog ambijenta. U tradicionalnoj vili smo od bračkoga kamena klesali arhitektonske elemente poput balustrade i kolone koje se nalaze na portiku samog ulaza. Sve te radove u kamenu nadgleda i vodi moj suprug Nikica Kačić Miošić, akademski kipar i izdanak sedme generacije stare klesarske obitelji. Nick je prošle godine dobio nagradu Leonardo da Vinci Museuma iz Milana za svoju skulpturu Weep, ali i nagradu Best od Sculpture londonskog Biennala.

NACIONAL: Zašto baš brački kamen? Možda koristite još neki materijal s ovih prostora?

Brački kamen je nadaleko poznat. Gdje god to budžet odobrava i dozvoljava, ugrađujem dio hrvatske graditeljske tradicije i uređenja prostora. Upotrebljavam naše materijale poput bračkog kamena u kombinaciji s divnim mramorom Rasotica iz BiH, koji je tamnosmeđe boje s bijelim fosilnim školjkama.

NACIONAL: Nedostaje li vam poslovni svijet kreativnog dizajniranja i uređenja vila i poslovnih objekata?

Ne, ovoga trenutka nimalo. Sve to može pričekati. U prvom planu je Festival dalmatinske šansone i sve što treba učiniti za njegovu budućnost, kao i filmski festival CIFF. Znam da će Ella učiniti sve da CIFF s vremenom raste. Ona se drži uzrečice svoga djeda: Zašto ići od kuće ako svijet dolazi tebi? Zabavan će biti kolovoz u Šibeniku.