Arhitekt i povjesničar moderne arhitekture Tomislav Premerl govori o novom izdanju svoje knjige o arhitekturi između dva rata i pojašnjava zašto smatra da imamo vrijedna djela moderne međuratne arhitekture koja još uvijek dovoljno ne prepoznajemo i ne čuvamo kao baštinu

Ugledni hrvatski arhitekt i povjesničar moderne arhitekture Tomislav Premerl nedavno je u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt promovirao novo i treće dopunjeno izdanje svoje knjige “Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija” u izdanju EPH Medie (glavni urednik Gordan Zečić, urednik izdanja Krešimir Galović). Naime, prva knjiga tiskana 1989. godine u Nakladnom zavodu Matice hrvatske odavno je rasprodana u dva izdanja i ne može se više pronaći ili naručiti u antikvarijatima. Radi se o knjizi koja je u to vrijeme bila jedini sveobuhvatni prikaz hrvatske moderne arhitekture između dva svjetska rata i služila je mnogim generacijama stručnjaka, ali je i senzibilizirala kulturnu javnost oko značaja domaćih protagonista moderne arhitekture i njihovih vrijednih djela.

TOMISLAV PREMERL BIO JE PRVI TEORETIČAR I POVJESNIČAR ARHITEKTURE koji je kod nas sustavno istraživao i dokazao da je hrvatska međuratna graditeljska tradicija najizvornija vrijednost tog vremena, bez čijih stilskih i graditeljskih iskustava je danas nezamisliva slika recentne hrvatske arhitekture.

U razgovoru za Nacional pojasnio je zašto smatra da Hrvatska ima posebno vrijedna djela moderne međuratne arhitekture koja se još uvijek dovoljno ne prepoznaju i ne čuvaju kao baština, zašto treba sustavno raditi na edukaciji i svijesti o tomu da je Hrvatska u dvadesetim i tridesetim godinama ravnopravno sudjelovala u modernim europskim arhitektonskim zbivanjima i što se može naučiti od prošlosti.

“NAPRAVIO SAM PRVI SUSTAVNO OBRAĐENI KRITIČKI PREGLED hrvatske moderne između dva rata. No bilo je i prije spomena o hrvatskoj moderni. Profesor Šegvić još 1946. piše članak u Kolu MH ‘Prilog razumijevanju moderne arhitekture’ pa 1952. u Republici članak ‘Arhitektonska moderna u Hrvatskoj’. Vlado Potočnjak još 1938. piše dulji tekst ‘Arhitektura u Hrvatskoj 1888. – 1938.’ kao prilog velikoj izložbi ‘Pola vijeka hrvatske umjetnosti’. Moji profesori, osobito Vladimir Turina, često su spominjali to razdoblje, a Andrija Mutnjaković u više tekstova, no sve sporadično, ali meni tada vrlo važno kao putokaz”, tumači Tomislav Premerl.

Premerl navodi kako ne samo da su s profesorom Turinom radili projektantske vježbe na fakultetu, već je fakultet tada bio i mjesto za diskusije i teoretiziranja. “Zaintrigirala me moderna, a i više je profesora još 60-ih godina bilo sudionicima moderne – Turina, Galić, Kauzlarić, Albini, Seissel. S njima sam često i žustro razgovarao, kao i sa Šegvićem pred diplomom. Smišljeno sam išao gradom, bilježio objekte koje sam prepoznavao kao modernu, zatim prema adresama rad u gradskom arhivu, biblioteci Muzeja grada Zagreba, skupljao literaturu i bibliografiju, predratne časopise Građevinski vjesnik i Arhitektura te već 1964. pisao o Dragi Ibleru, a 1965. u Poletu tekst ‘Zanemarene vrijednosti naše moderne arhitekture’. Od tada pratim povijest moderne do danas”, ističe Tomislav Premerl.

• ‘PRIJE JE BILO VIŠE POVJERENJA U struku, a investitori su sukladno ekonomskom zamahu i željom za vlastitim isticanjem najmili mlade školovane ljude i povjeravali im zadatke’

U MEĐUVREMENU JE INTERES ZA MODERNU ARHITEKTURU porastao i u stručnim krugovima, a pojavilo se i više stručnih i znanstvenih radova te doktorata znanosti koji su direktno bili potaknuti prvom knjigom Tomislava Premerla. U novom izdanju autor rasvjetljava rad niza pojedinačnih arhitekata, donosi novu građu i bogatu bibliografiju, iako je njegov odnos prema međuratnoj moderni ostao u suštini isti kao i prije dvadesetak godina.

Međuratna generacija arhitekata i graditelja značajna je po tomu što je studirala na najboljim europskim arhitektonskim adresama, ali se i vratila u Hrvatsku, prenosila vanjska iskustva i trendove. “Naši arhitekti su do 1919. kada je otvorena arhitektonska škola na Tehničkom fakultetu, studirali u Beču, Pešti, Berlinu, Parizu i drugdje, vraćajući se raditi i ovdje. Mnogi diplomanti dvadesetih godina odlaze u europska središta gdje rade kod tada najznačajnijih arhitekata Bartninga, Behrensa, Hoffmanna, Le Corbusiera, Loosa, Poelziga i ostalih i vraćaju se u Zagreb gdje rade samostalno ili u tandemima, puni elana i kreativne snage za borbu za svoje humane principe”, pojašnjava Premerl.

TREBA NAGLASITI DA SU DJELA MODERNE MEĐURATNE ARHITEKTURE oblikovala prostor ne samo Zagreba, već i drugih hrvatskih gradova, a objekti javne, socijalne, zdravstvene, školske, sakralne, turističke, sportsko-rekreativne i poslovno-upravne namjene – od banovinskih palača, burzi rada i radničkih domova do palača banaka, pošti ili industrijske arhitekture – koji su tada projektirani i sagrađeni, identičnu funkciju imaju i danas te daju arhitektonsko-urbanistički jedinstveno lice Zagreba i drugih gradova.

PREMERL POJAŠNJAVA DA JE TO BILO VRIJEME EKONOMSKOG ZAMAHA, nove industrije, privatnog i državnog ulaganja kapitala, ali smatra da se radilo i o vjeri u izgradnju vlastite domovine. Čini se i da su investitori nekada više slušali arhitekte – dok je danas često obratno – no tada je mnogo investitora dolazilo iz srednjeg i višeg srednjeg građanskog sloja pa su razumjeli neke opće postavke i zakonitosti arhitekture i željeli su slijediti europske trendove funkcionalizma i konstruktivizma u arhitekturi.

“Da, bilo je više povjerenja u struku, a investitori su sukladno novom vremenu, ekonomskom zamahu i želji za vlastitim isticanjem, najmili mlade školovane ljude, najčešće netom sa školovanja ili suradnje u inozemstvu, i povjeravali im velike zadatke. No i tu nije uvijek bilo baš sve idealno, ali duh napretka i kreativnog htijenja najčešće je nosio pobjedu. Bilo je to sasvim drugo vrijeme, a na nama je danas da ga pravilno shvatimo kako bismo u cijelosti osjetili vrijednosti koje smo tada dobili”, navodi Tomislav Premerl.

• ‘OBITELJSKE KUĆE – OBITELJSKE VILE pojam je koji se danas gubi. Stoljećima znamo što je vila. Ovaj pojam je marketinški trik i izmišljotina za višestambene zgrade u tzv. ‘elitnim’ četvrtima’

Danas se često gubi tipološka razlika između obiteljske kuće, obiteljske i urbane vile, jer prema pravilnoj kategorizaciji arhitekture, većina današnjih vila zapravo su obične stambene zgrade s nekoliko stanova, samo izgrađene u malo boljem dijelu grada. To je važan detalj koji je u novoj knjizi sasvim razvidan u tipologiji moderne arhitekture.

“OBITELJSKE KUĆE – OBITELJSKE VILE, svima je jasan pojam. Nažalost, danas se gubi, teško je više naći obiteljsku kuću s vrtom u prigradskim tzv. otmjenim zonama. Dobili smo, naravno ne od struke, pojam, pa i takozvanu tipologiju ‘urbane vile’. To, naime, ne znači ništa, taj je pojam nonsens! Jesu li to vile u urbanim aglomeracijama, za razliku od ruralnih vila? Stoljećima znamo što je vila. Ovaj novi pojam je marketinški trik i izmišljotina za višestambene, ne prevelike zgrade u ‘elitnim’ četvrtima. Samo što su one često tako nagruvane jedna do druge da su same svoja negacija. To danas stvarno odgovara investitorima i neukim kupcima”, pojašnjava Premerl.

U ZAVRŠNOM POGLAVLJU KNJIGE PREMERL RAZVIJA TEZU prema kojoj veliki povijesni proces moderne praktički i misaono nije završen sve do našeg vremena i morfologija i duh moderne, apstraktne arhitektonske misli je “nedovršeni projekt”, a u ovom izdanju autor je dodao novo poglavlje “Memorija moderne” pojašnjavajući na primjerima nekih mlađih arhitekata kako i na koji specifičan način ta tradicija moderne još uvijek traje.

“Da, naša je moderna nezavršeni proces i zato pruža mogućnost vlastitog razvoja, ona je kontinuitet, vidimo to i danas u boljim novim ostvarenjima. To ne znači da je duh ‘klasične moderne’ konstanta, ali on ostaje permanentan poticaj u kreativnoj, misaonoj sferi prema budućem”, smatra arhitekt Premerl.

Slaže se da se ipak danas zatiru osnovne velike estetske i humane vrijednosti moderne, što je posebno uočljivo na primjeru današnjeg urbanističko-arhitektonskog planiranja Zagreba. Naime, 1928. osnovan je Urbanistički odjel grada Zagreba na čijem čelu su bili istaknuti arhitekti Stjepan Hribar te Ivan Zemljak, kao šef Gradskog projektnog odjela. U to vrijeme u Uredu rade arhitekti Antolić, Ulrich, Bahovec, Seissel, Z. Kavurić, kao najnapredniji mladi stručnjaci s inozemnim diplomama. “Nemojte o urbanizmu danas i kod nas. Mi smo urbanizam učili drugačije. Što je danas urbanizam, predaleko bi nas odvelo to pitanje. Neka odgovaraju urbanisti, oni postoje još samo na fakultetu, u praksi nema urbanizma. To je veliko pitanje i veliki problem. Trebali bismo o tome pričati, a to će vidim biti teško”, kategoričan je Premerl.

Opći dojam je da bi se moglo bolje i sustavnije čuvati i obnavljati objekte moderne arhitekture međuratnog razdoblja, jer mnogi objekti danas trpe nečuvene devastacije, dogradnje i rekonstrukcije, dok službe ništa ne poduzimaju.

• ‘OPĆI JE DOJAM kako bismo mogli bolje obnavljati objekte moderne arhitekture međuratnog razdoblja jer trpe nečuvene devastacije i rekonstrukcije, dok službe ništa ne rade’

“Imamo zavode za zaštitu spomeničke baštine u sklopu Ministarstva. Ne ulazeći u njihove stručno administrativne probleme, ipak mislim da bi se u tom smislu moralo više raditi, više objekata i cjelina zakonom zaštititi. Nešto je ozakonjeno – premalo, premalo istraženo. Ali zakon nije sve ako se ne provodi. Službu zaštite moderne trebalo bi reanimirati, reorganizirati, a to je složeni posao. Ako čekamo, ostat će nam tek nekoliko tzv. spomenika arhitektonske kulturne baštine”, ističe arhitekt Premerl.

SMATRA DA JE DOŠLO VRIJEME DA TURISTIČKA ZAJEDNICA GRADA ZAGREBA osmisli turu razgledavanja modernih vila i javnih objekata međuratne arhitekture u centru grada, poput rijetko cjelovito sačuvane Novakove ulice. “Naravno, to je izvrsna ideja. Ali Turističku zajednicu za takav program treba osposobiti. Poradimo na tome. Posjedujemo veliko arhitektonsko blago, pokažimo ga jer je ono ‘al pari’ sa svjetskim blagom”, zaključio je Premerl.