Tomislav Opačak, 43-godišnji poduzetnik i vlasnik PZC Grupe iz Slavonskog Broda koji je od 6. ožujka ove godine bio u bijegu u Bosni i Hercegovini kako bi izbjegao odsluženje preostalih pet od ukupno osam mjeseci zatvorske kazne, odlučio se u ponedjeljak ujutro prijaviti graničnoj policiji u Svilaju, koja ga je potom, kako nam je potvrdio njegov odvjetnik Mijo Kladarić, prepratila na izdržavanje zatvorske kazne u Kaznionicu u Požegi. Prije predaje odlučio je ekskluzivno za Nacional objasniti zašto se skrivao od hrvatskog pravosuđa u Bosni i Hercegovini, kako je uopće došlo do toga da bude osuđen na osam mjeseci zatvora zbog poticanja na otmicu i iznuđivanja novca od vlastitog zaposlenika te zašto sumnja da je stvarna pozadina tog događaja bila vrijedan ugovor koji je njegova tvrtka potpisala s Hrvatskim cestama za održavanje cesta. Govorio je i o svojim političkim poznanstvima, živopisnim epizodama iz svog života od rođenja u kamp-kućici te otkrio kako mu je tromjesečni boravak u pritvoru u Remetincu zapravo spasio život.

PZC Grupa bavi se izgradnjom cestovne građevinske infrastrukture, održavanjem, ophodnjom, nadzorom i popravkom cesta, kao i proizvodnjom građevinskog materijala, betona i asfaltne mase. Jedna je od najvećih tvrtki u Slavonskom Brodu, ali je nedavno završila u predstečaju. Opačka se, između ostalog, javno prozivalo da je prije toga veliki dio novca iz poduzeća prebacio u obliku pozajmica tvrtkama u vlasništvu članova svoje obitelji. Jedna od tih tvrtki, Feliks regulacija u vlasništvu njegovih roditelja, bila je jedan od najvećih donatora predsjedničke kampanje Zorana Milanovića prije pet godina. Inače, slučaj Tomislava Opačka pažnju javnosti privukao je i zato što je njegova sestra Marina Opačak Bilić bila saborska zastupnica SDP-a, kao i zato što je u nekima od tvrtki koje se s njim povezuju svojedobno zaposlio bivšu državnu tajnicu Josipu Pleslić, nekadašnju Rimac, i bivšeg gradonačelnika Požege Darka Puljašića.

Opačak ima bosanskohercegovačko državljanstvo po ocu Miji koji je rođen u Bijelom Brdu kod Dervente. Uslijed onoga što neki nazivaju „prodajom i izdajom“ Bosanske Posavine, to mjesto je sada formalno u Republici Srpskoj, tamo se gotovo nitko od Hrvata nije vratio, ali je zato upravo zahvaljujući velikoj donaciji Mije Opačka ondje ponovno izgrađena katolička crkva u kojoj se povremeno održavaju procesije na koje dolaze iseljeni Hrvati. Međutim, tijekom boravka u Bosni i Hercegovini Tomislav Opačak nije bio u očevoj rodnoj kući, kako se pisalo u medijima, već u hotelu Euro u Odžaku koji drži njegov stric. Tamo nas je i dočekao.

NACIONAL: Ovaj intervju radimo uoči vaše najavljene predaje hrvatskoj policiji, a u trenutku izlaska ovog broja Nacionala vi ćete, pretpostavljam, već biti u zatvoru. Jeste li predaju najavili policiji i što je bilo dogovoreno te jesu li vam objasnili postupak?

Policiji sam preko svog odvjetnika Mije Kladarića najavio da ću u ponedjeljak doći na granični prijelaz Svilaj. Oni su mi objasnili postupak, da ću biti odmah prepraćen u Kaznionicu u Požegi s obzirom na to da je presuda protiv mene pravomoćna.

NACIONAL: Budući da ste bjegunac, hoće li to pogoršati vašu situaciju?

Nisam ja bjegunac.

NACIONAL: Kako niste?

Nisam. Ja sam otišao na rehabilitaciju, što dokazujem medicinskim nalazima. U međuvremenu, dok sam bio na rehabilitaciji, podnio sam u Bosni i Hercegovini zahtjev za prebacivanje kazne, da platim novčanu kaznu u Bosni i Hercegovini, no nisam još dobio odgovor.

NACIONAL: Kako mislite da platite novčanu kaznu?

Pa u Bosni i Hercegovini je dozvoljeno plaćanje novčane kazne umjesto izdržavanja zatvorske kazne ako je kazna manja od godine dana zatvora. Međutim, iz principa sada ni ne želim to platiti jer se o meni pisalo da sam bjegunac i da sam ovdje u BiH došao platiti kaznu. Izdržat ću zatvorsku kaznu iako nisam počinio kazneno djelo za koje me terete.

NACIONAL: Zašto ste onda priznali počinjenje kaznenog djela, to jest, poticanje dvojice svojih djelatnika da od trećeg djelatnika, nakon što su ga prisilno zatvorili u jednoj prostoriji i tukli, iznude potvrdu da im duguje 11 tisuća eura koje će im vraćati u mjesečnim ratama?

S tim djelom nemam nikakve veze, ali sam zbog određenih razloga, koje sada ne želim iznositi, priznao počinjenje djela te sam na temelju toga osuđen. Ne mogu sada to vratiti niti dokazati. Opet vam ponavljam da nemam veze s tim djelom i da je sve to iskonstruirano, što ću s vremenom i dokazati. U optužnici mene nitko izravno ne tereti da sam ja naložio to djelo i to bi palo na svakom normalnom sudu da je bilo suđenja. Recite mi, bi li to radio netko tko ima ugovore u milijunskim vrijednostima?

NACIONAL: Jedno je to što vi tvrdite da niste bjegunac, ali drugo je kako vas službeno tretiraju. Mislite li da vam se neće povećati kazna zato što niste došli na izdržavanje i niste bili dostupni policiji?

Iz policije me nitko nije niti kontaktirao niti tražio.

NACIONAL: Zašto je onda zbog vašeg bijega bio smijenjen načelnik policije u Slavonskom Brodu?

Ne poznajem tog gospodina, osim iz viđenja, niti znam zašto je smijenjen. Nisam nikad s njime kontaktirao što policija vrlo lako može provjeriti. Nikad u životu nisam ni kavu s njim popio.

NACIONAL: A rakiju?

Ni rakiju.

NACIONAL: Je li točno da ste dva, tri dana prije bijega bili u policijskoj postaji kako biste podnijeli kaznenu prijavu i o čemu je riječ?

Točno je, bio sam u policijskoj postaji jer su objavljene lažne poruke koje sam navodno pisao. Prijavu sam podnio protiv poduzetnika Željka Garića i ostalih.

NACIONAL: Kada odete u Požegu, tamo ćete biti u otvorenom, poluotvorenom ili zatvorenom tipu zatvora?

Ne znam. Kako svi zatvorenici tako i ja. Nema razlike. U zatvoru smo svi jednaki. Nadam se barem da je tako.

NACIONAL: Mislite li da će vam se, zapravo, pozitivno tretirati što ste se ipak sami predali?

Ne razmišljam o tome. Kaznu na koju sam osuđen moram odraditi i sve što je po kućnom redu Kaznionice u Požegi, to ću i poštovati.

NACIONAL: Zašto tvrdite da niste počinili djelo za koje ste osuđeni?

Zato što ga sigurno nisam počinio. Terete me za djelo poticanja iznude i otmice mog zaposlenika. Niti sam počinio djelo niti imam ikakve veze s tim i svakako da to osuđujem, ali s tim apsolutno nemam veze.

NACIONAL: Da pojasnimo, mladi zaposlenik vaše kompanije Veselko Lovrić prijavio je dvojicu vaših zaposlenika da su ga na vaš poticaj zatvorila u jednoj prostoriji te skinula do gola, tukla i prisilila da potpiše potvrdu da je dužan 11 tisuća eura i da će dug plaćati u ratama. S druge strane, vaš drugi djelatnik Igor Bilić, koji je optužen da je tukao Lovrića, tvrdio je da je Veselko Lovrić njemu ukrao 500 ili tisuću eura dok su zajedno bili na nekom putu.

S tim djelom nemam nikakve veze. Štoviše, taj zaposlenik tvrtke PZC Veselko Lovrić nedugo prije toga napravio je štetu tvrtki jer je slupao novi novcati kamion koji smo mu dali na korištenje, i to tako što je na mjestu gdje je ograničenje bilo 40, vozio 90 kilometara na sat. Šteta je iznosila 10.000,00 eura, postoji policijski zapisnik u kojem je utvrđeno da je skrivio prometnu nesreću jer je vozio prekomjernom brzinom i sletio s ceste dok je obavljao posao u zimskoj službi. I točno je samo to da je Veselko Lovrić potpisao suglasnost da će mu se polovica iznosa štete u periodu od 33 mjeseca odbijati od plaće, dok je polovicu od 5000 eura snosila tvrtka. To je bilo nekoliko mjeseci prije ovih događaja za koje me terete i koji sa mnom nemaju veze. Međutim, pozadina i cilj svega toga bio je da se raskine 53 milijuna eura vrijedan ugovor o održavanju cesta koji je Grupa PZC sklopila s Hrvatskim cestama na temelju provedena javnog natječaja.

NACIONAL: Tko je sad dobio taj ugovor?

Mislim da su ga dobile tvrtke Ceste Karlovac, Ceste Sisak i Zagrebačke ceste Zagrebačke županije, i to za puno veći iznos, neke od tih tvrtki u vlasništvu su županija, a neke su privatne.

NACIONAL: Želite li reći da je u pozadini to da vam je netko želio oteti posao?

Točno. Cilj je bio mene zatvoriti, raskinuti ugovor i dovesti do toga da je od tvrtke koja je u kolovozu prošle godine imala 242 zaposlena, PZC sada sveden na nekih 40-ak, 50-ak djelatnika. Međutim, tvrtku sada vodi moja supruga i ponosan sam na nju jer smo završili nadvožnjak Vinkovci, projekt od značajnog interesa u Vukovarsko-srijemskoj županiji. No i u tom poslu nije nam isplaćeno nekih 3,5 milijuna eura zbog kojih smo u sporu s Gradom Vinkovcima. Unatoč tome, ponosan sam na to jer je kompanija napravila takav značajan projekt o kojem se govori od sredine 80-ih godina.

NACIONAL: Zašto je onda tvrtka završila u predstečaju?

Moja supruga je pokrenula predstečaj jer nismo mogli naplatiti potraživanja.

NACIONAL: Zašto vam osporavaju potraživanja?

Tvrde da smo kasnili s rokovima iako smo imali uredno potpisane anekse ugovora. Produljenje je bilo zato što se u to vrijeme, a to je bilo vrijeme korone, drastično povećala cijena čelika, a postojao je i problem isporuke čelika pa smo upravo zbog toga umjesto slovačkog uzeli talijanskog kooperanta, koji je bio skuplji, ali nam je izdao garanciju. Riječ je o projektu čija je vrijednost tada iznosila oko 75, 80 milijuna kuna, a na kraju se pokazalo da je cijena čelika od ugovaranja do početka radova narasla četiri do pet puta.

NACIONAL: Nije li država i za Pelješki most na kraju plaćala kineskim izvođačima veću cijenu upravo zbog porasta cijene čelika?

Da, njima su platili, a meni osporavaju. Ali nema veze, svejedno sam ponosan što smo izveli taj projekt na koji se čekalo skoro 50 godina. Iza psa ostane lanac, a ja sam ponosan što iza mene mogu ostati ovakvi projekti. Mogu rušiti sve, ali ne mogu uništiti moj um i moje organizacijske sposobnosti. Nisam ni školovan ni previše pismen, ali sam veliki radnik. Red, rad i disciplinu nitko mi ne može osporiti. Jer iza mene stoje djela, činjenice i rezultati i to je sve dokazivo. Puno tu ima dušmana jer čim malo dignete glavu, smetate nekoj konkurenciji i nekim ljudima i interesnim grupacijama. Koji su to ljudi i interesne grupacije, vrijeme će pokazati. A moja supruga i ja smo 15 godina uspješno vodili tu kompaniju da bismo sada došli na „crnu listu“. Nismo mi nikakva crna lista, vratit ćemo se. Imate primjere drugih kompanija u Hrvatskoj koje su se uspješno izvukle iz predstečajnog postupka. Ne ulazim u njihove sfere, ali evo, mi smo sve svoje projekte odradili korektno i pošteno. Dok su nekima otpisane milijarde.

NACIONAL: Zašto vas onda nazivaju kontroverznim poduzetnikom?

Ne znam odakle im to. Samo uzmite da postoji policijska zabilježba da sam ja prijavio vlasnika i novinara jednog lokalnog portala zbog uplata koje sam imao prema njima.

NACIONAL: Što se dogodilo?

Ništa, nisam im više htio plaćati. To je krenulo s donacijama pa su te donacije počele prelaziti okvire mogućnosti. Unazad deset godina, dok mu nisam bio donator, pisali su negativne članke o meni. Da bi promijenili retoriku kad sam ih počeo sponzorirati. Uplatio sam im ukupno nekih 50-ak tisuća eura, što preko računa što u gotovini za donacije i reklamiranje. Odjednom sam se pretvorio u pozitivca, ali kad sam to prijavio policiji, postao sam ponovno negativac. Sama činjenica, koju i sami možete provjeriti, jest da uvijek taj jedan te isti novinar mene naziva kontroverznim poduzetnikom.

NACIONAL: Dobro, ali ne možete njih kriviti za probleme u kojima ste se našli.

Ne krivim ja njih za probleme. Za ovaj cijeli problem oko tog zaposlenika nisam kriv. Tko god me poznaje, zna da sam na tisuće i milijune kuna i eura poklonio ljudima. Ne postoje nogometni klub ili ustanova kojima nisam bio donator i sponzor. Da bi mene netko krivio za 900 ili tisuću eura za koliko tvrdi da sam ga reketario. To je nemoguća misija.

NACIONAL: Zašto se tvrdi da ste vi oteli, to jest, poticali na otmicu tog mladog zaposlenika Veselka Lovrića? Kako ste ga oteli i tko ga je oteo?

Nitko ga nije oteo. Drugi zaposlenik Igor Bilić prijavio ga je da mu je ukrao novac. Opet ponavljam da ja na to gledam kao na odnos između dvojice zaposlenika.

NACIONAL: Zašto se onda niste žalili na sve to, već ste u Remetincu priznali djelo?

Zato što se nisam snašao. Bio sam u pritvoru u Remetincu, nisam imao komunikaciju, nisam mogao ništa dokazivati. Istovremeno, trebalo je voditi tvrtku, već su me tri mjeseca držali u pritvoru, možete misliti što to znači za poslovanje jedne tvrtke, a odvjetnik Zoran Matajić mi je rekao da mogu potpisati nagodbu jer ću u protivnom dobiti godinu i pol zatvora. I da što god ja govorio, da ću biti osuđen te da mi je bolje priznati djelo i prihvatiti nagodbu.

NACIONAL: A u kojoj je fazi postupak u kojem ste 2022. prvostupanjski osuđeni zbog prevare pri kupovini dionica dubrovačke tvrtke Ragusa?

U tom slučaju nema štete. Prvooptuženi je bio moj partner koji je dobio godinu zatvora zamijenjenu radom za opće dobro, a ja sam kao drugooptuženi osuđen na bezuvjetnu kaznu od godinu dana zatvora. Međutim, nije logično da drugooptuženi bude teže kažnjen od prvooptuženog. Čekamo pravorijek u tom predmetu.

NACIONAL: Kako je išla prevara oko te Raguse?

Ma, nema nikakve prevare, to je izmišljena priča.

NACIONAL: Znate, javnosti je ipak malo teže povjerovati da su baš sve optužbe protiv vas izmišljene.

A kad bih vam rekao da me je i gradonačelnik Slavonskog Broda prijavio za prijetnju, a nisam mu prijetio, već sam ga nazvao na telefon i, istina, jesam psovao, ali nisam prijetio, i to zato što je počeo opstruirati sve moje tvrtke? Dakle, sve tvrtke u Brodu dobivale su poslove osim moje i svi natječaji su bili namješteni. Sve tvrtke koje je gradonačelnik Duspara gurao, možete na Poslovnoj Hrvatskoj provjeriti da nisu imale ni tačke i lopate. On ih je iskonstruirao i napravio i stoji iza njih. Znači, optužili su me za Dusparu kao što su me optužili i da sam ukrao kontejner i za to sam platio 37 tisuća kuna, a novi je u to vrijeme koštao 18 tisuća kuna. A moje poduzeće ima brdo kontejnera.

NACIONAL: Zašto su vas optužili?

Zato što je s gradilišta bio pokupljen kontejner koji je bio u vlasništvu jedne tvrtke u kojoj je PZC imao udjele, a imali smo spor oko udjela u toj tvrtki. Kad smo donirali deset kontejnera i 20 kamiona robe ljudima na Baniji nakon potresa, optužili su me da sam ukrao taj kontejner. Uredno sam platio tih 37 tisuća kuna. Dakle, nisam taj kontejner uzeo sebi, nego sam još deset drugih kontejnera odvezao na Baniju i nikad ih nisam tražio natrag, već sam ih poklonio ljudima koji su u tom trenutku trebali smještaj. I kažu, priznaj i to. I ja priznam i platim 37 tisuća kuna. Kome treba jedan kontejner, a imam sto kontejnera? Kod mene se, dakle, traži dlaka u jajetu.

NACIONAL: Jeste li i zašto prije proglašenja stečaja izvukli oko 2,5 milijuna eura iz tvrtke putem 29 ugovora o pozajmicama tvrtkama povezanim s članovima vaše obitelji?

Pozajmice su tim tvrtkama davane radi redovitog poslovanja, a nisu podijeljene prije stečaja, već unazad nekoliko godina za što uredno postoje ugovori o zajmu sa zakonskim kamatama, a radi se o tvrtkama koje su surađivale s PZC-om i neke od njih nisu povezana društva s PZC-om ni u vlasništvu članova obitelji.

NACIONAL: I sami ističete da imate poslovni talent, ali i da niste školovani. Zašto se niste školovali? Što ste zapravo završili?

Nisam završio ništa. Osam razreda osnovne škole.

NACIONAL: A jeste li išli u srednju školu?

Ne, jer sam od četrnaeste, petnaeste godine po 16 sati dnevno radio na bageru kod oca, kopao šljunak, pijesak, tovario, radio i na to sam ponosan. To mi je bio životni fakultet. I cijeloga života posvećen sam poslu, ustajao sam svakoga jutra u pet sati, a išao spavati u ponoć, vozio do Sofije, Milana, Splita, Beograda, Sarajeva… Po danu sam radio, po noći se vozio ili spavao u autu. Došao bih u hotel, istuširao se, obukao odijelo i išao na sastanke. I isplaćivao svojim radnicima plaće na vrijeme. I opet ću to raditi.

NACIONAL: Pa dobro, ali zašto vas otac ipak nije natjerao i da idete u školu?

Nisam htio ići jer sam mislio da sam dovoljno sazrio da mi škola više ne treba. Ali imam diplomu ekonomista koju sam naknadno stekao na Pučkom učilištu u Slavonskom Brodu.

NACIONAL: A vaš otac je zapravo imao ovu tvrtku prije vas?

Da, bavio se šljunčarenjem. Imao je tvrtku od 90-ih, a Poduzeće za ceste, koje smo kasnije preuzeli, postoji od 1961.

NACIONAL: Stekli ste tu tvrtku privatizacijom ili kako?

Ne, supruga i ja kupili smo PZC, kad je propao, od više dioničara, među kojima se sjećam imena Lovrić. Mogao bih vam sad napisati što mi je sve uzeo i oteo. Kroz neko vrijeme oteli su mi imovinu velike vrijednosti. Ali ne mogu oni meni uzeti koliko ja mogu napraviti. A zamislite da još imam fakultet, koliki bi moj ugovor bio.

NACIONAL: Kakva je vaša politička pozadina? Bili ste u SDP-u, a i sestra vam je bila saborska zastupnica SDP-a. Kako ste došli u doticaj s politikom?

U SDP sam ušao preko ljudi koje sam poznavao, a bili su članovi te stranke. Ali ja sam vam antipolitičan. Kad bih došao u HDZ, sigurno bih im smetao jer jako brzo napredujem. Smetao sam SDP-u, smetao bih i HDZ-u, jer u svakoj partiji brzo napredujem, a imam neke otvorene simpatije prema ljudima pa me ljudi vole. Kod mene nema „može, ne može“, ili me vole ili me ne vole. Svi koji me poznaju znaju kakva sam osoba. Kome nisam pomogao, nisam ni odmogao. Nikome, jednu lipu ili cent.

NACIONAL: Vi ste i ovdje u Odžaku otvorili tvrtku?

Imam tvrtku PZC Odžak u kojoj sam zaposlen od 2022. jer i u Bosni i Hercegovini razvijam neke projekte.

NACIONAL: Jeste li rođeni u Slavonskom Brodu ili u Bijelom Brdu odakle vam je otac?

Slučajno sam rođen u Kutini jer je moj otac kao radnik Đure Đakovića tamo bio na terenu kad se gradila Petrokemija. Imao je fiću i kamp-kućicu i ja sam rođen u toj kućici.

NACIONAL: Je li vaša sestra morala zbog vas otići iz SDP-a i kako je vaš slučaj utjecao na njezinu političku karijeru?

Ne želim govoriti o sestri, ali smatram da je ona uredno i odgovorno obavljala svoj posao. I ona i ja smo zbog svega toga imali otežane okolnosti u svom radu.

NACIONAL: Dobro, barem vas stric voli kad ste kod njega u hotelu.

A valjda, moram ga pitati da li me voli.

NACIONAL: Kako to da ste bili jedan od najvećih donatora prošle predsjedničke kampanje Zorana Milanovića? Osobno ga poznajete ili je to išlo preko SDP-a?

Osobno ga i poznajem i ne poznajem i hvala mu što mi nije potpisao amnestiju.

NACIONAL: Tražili ste to od njega?

Ma nisam tražio, ne bih ni tražio. Ali pogledajte koliki sam ja bio donator i koliko je moje srce bilo veliko. Znači, ne samo Milanoviću, postoji puno njih kojima sam bio donator. Neću im navoditi imena, ali znaju oni tko su. Iz svih stranaka. I sa svima sam prijatelj. Uključujući i Velimira Bujanca.

NACIONAL: A kako ste upoznali Milanovića?

Ne sjećam se točno, svakodnevno sam upoznavao ljude te se ne sjećam detalja kako i gdje sam koga upoznao.

NACIONAL: Vi ste 2014. skupljali potpise za kandidaturu, ali se na kraju niste kandidirali?

Odustao sam od kandidature jer sam se u to vrijeme odlučio posvetiti poslu.

NACIONAL: Kako ste došli do Josipe Rimac, sada Pleslić, ili ona do vas?

Dok je bila gradonačelnica Knina, Josipa Rimac i ja bili smo jako dobri prijatelji te smo i dan danas prijatelji. Upoznao sam je kad sam dolazio u Knin s prijateljima Vladom Čuljkom odnosno Vladom Citroenom, kako ga zovu, i s Franjom Čuljkom.

NACIONAL: Kad ste onda Josipu Rimac zaposlili u svojoj tvrtki?

Josipa Rimac nikad nije radila u mojoj tvrtki, a za sve te tvrtke za koje se navodi da sam im vlasnik, lako se može provjeriti tko im je zapravo vlasnik.

NACIONAL: Članovi vaše obitelji?

Ne. Ona je bila zaposlena u tvrtkama koje su imale podružnice u Hrvatskoj i od kojih smo dobivali reference. I više nije tamo zaposlena, odnosno, ističe joj ugovor. A istina je da je u jednoj od mojih tvrtki radio gradonačelnik Požege Darko Puljašić.

NACIONAL: Sve neki „robijaši“?

A eto, ja sam SDP-ovac, a svi HDZ-ovci kod mene završe. Jer sam čovjek velikog srca i kad bih mogao, opet bih sve isto napravio.

NACIONAL: Jeste li sad psihički spremni za zatvor?

Psihički sam spreman, što je najbitnije, iako još osjećam neke bolove.

NACIONAL: Sva sreća da nije bio zloćudni tumor. I u otpusnom pismu piše da je ranu od operacije potrebno tretirati kremom?

Tumor je bio dobroćudan, ali je bio veličine gotovo kutije cigareta. Tumor su mi otkrili dok sam bio u istražnom zatvoru u Remetincu, kad sam morao na sistematski pregled. Pa se može reći da mi je boravak u Remetincu spasio život jer inače možda ne bih ni otkrio tumor. Operacija na zagrebačkom Rebru trajala je četiri i pol sata i o njoj mogu govoriti liječnici koji su me operirali, a ne razni komentatori. Doktori su mi rekli da nakon operacije možda neću osjećati desnu stranu glave. Inače nikad ne idem kod doktora, bojim se i krv izvaditi i to je sve skupa za mene bilo veliki šok i naprosto ranije nisam bio psihički spreman ići u zatvor. Ali nisam bjegunac i nisam pobjegao.

NACIONAL: Kako ćete provoditi vrijeme u zatvoru?

U zatvoru ću imati mnogo vremena za razmišljanje o “prijateljima”, a o neprijateljima već sve znam.