Djeca daju razne, ponekad i fantastične odgovore kada ih se pita što žele biti kada odrastu, a rijetko koja odrasla osoba postane ono što je željela biti kao dijete. Da su to pitali Tomislava Nevistića, dvadeset i sedmogodišnjeg Zagrepčanina koji stvara impresivnu plesnu karijeru u New Yorku, on bi još kao dijete odgovorio: plesač. Naime, plesom se bavi od četvrte godine i oduvijek je znao da će plesna umjetnost postati njegov život. Još u vrtiću nakon što je vidio sat plesa rekao je majci da se želi upisati na ples. Sjeća se i danas uzbuđenja oko kupnje prvih plesnih šlapica. U djetinjstvu ga je jako privlačila gimnastika i fizikalnost, moć upravljanja tijelom i radost koja se oslobađa pri plesanju, posebno pri vrtnjama koje su njegov glavni element.

Kada je krenuo u osnovnu školu, upisao se u zagrebački plesni studio Step by Step u kojim je plesao i natjecao se sve do odlaska u SAD. Televizijska emisija „So You Think You Can Dance“ motivirala ga je da postane profesionalni plesač pa se upisao u Školu za suvremeni ples Ane Maletić. Položio je 2015. prijemni na plesnom odjelu zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, ali je zbog nedostatka prostora Akademija te godine preskočila generaciju. Preselio se 2015. u New York kako bi studirao na “The Alvin Ailey School” za detaljno proučavanje tehnike modernog plesa. Trenutno je glavni plesač Plesnog kazališta “Ziel Dance Theater” gdje je 2020. imao priliku izraziti svoje koreografije kroz film. U rujnu je plesao u predstavi “Freedom≠Britney“ posvećenoj pjevačici Britney Spears i njezinoj borbi za slobodu od oca koji ima skrbništvo nad njom, a trenutno radi na ulozi u plesnoj predstavi “Lovac u žitu”, što je plesna adaptacija kultnog američkog romana.

Tomislav Nevistić u paru s kolegicom, francuskom plesačicom Mathilde Havard. FOTO: Privatna arhiva

Voli da svaki pokret ima smisao i da on kao izvođač zna zašto ga u tom trenutku koristi i što pokret znači:

„Baš kao verbalni jezik, mora biti smislen, ali u njemu se mogu nalaziti metafore i različiti slojevi značenja. Mnogi tvrde da im je ples previše apstraktan, ali jednom kad ga se počne promatrati kao neverbalnu komunikaciju koju svi koristimo i s kojom su se ljudi sporazumijevali u prapovijesno doba, to više nije tako apstraktno. Kao i vrsni govornici, vrsni plesači znaju prenijeti poruku. Ples je kao slušanje pjesme na stranom jeziku, možda se ne razumije sadržaj, ali se osjeti poruka i emocija koju izvođač prenosi. Ples je vrlo sličan sportu zbog iznimne fizikalnosti, zahtjevnosti pokreta i vremena potrebnog da se usavrše vještine, izdržljivosti koja je potrebna i prisutnog rizika od ozljeda, ali uz sve to ples je prvenstveno umjetnost. Kao i svaka druga umjetnost, ples ima moć prijenosa emocije, priča priču i prenosi dijelove kulture, odražava ugođaj, daje društvene komentare i postavlja egzistencijalna pitanja o životu i odnosima te kritizira i navodi gledatelja na promišljanje i budi reakciju i emociju koja ima utjecaj. Uvijek se sjetim izreke Marthe Graham da tijelo nikada ne laže i zato mislim da ples obuhvaća uvećane i istančane one iste pokrete koje koristimo u svakodnevnom životu. Iako je ples često povezan s glazbom, kostimima i scenografijom, može biti izvođen i bez dodatnih potpora i to ga čini samostalnom umjetnošću.“

Odgovorio je na pitanje koliko traju plesači i gdje se vidi nakon plesne karijere.

„Ples je vrlo fizička aktivnost koja zahtijeva jako puno tehnike, snage, vježbanja i izdržljivosti a pritom je cilj da izgleda lagano i elegantno. Kada dolazi kraj karijere ovisi o tome koliko je tijelo spremno i koliko može podnijeti dugotrajne i naporne probe i nastup. Mnogi plesači, pogotovo u baletnom svijetu, odluče, dati svoj ‘labuđi ples’ u četrdesetima. Iako postoje i izuzeci kao što je, primjerice, Martha Graham koja je plesala aktivno u šezdesetima, mnogi profesionalni plesači nastave svoje karijere kroz podučavanje i mentorstvo a ponekad i nastupanje u karakternim ulogama na sceni koje ne zahtijevaju iznimnu fizičku aktivnost. Naravno uz dobru tehniku, konstantno usavršavanje i vježbanje, brigu o tijelu i veliku volju može se produžiti vijek profesionalnog nastupanja. Koreograf Jiri Kylian je prepoznao želju i strast ‘starijih’ plesača za nastupanjem i otvorio plesnu kompaniju NDT3 za plesače iznad četrdeset godina. Smatram da se profesionalno može nastupati cijeli svoj život, ali se treba prilagoditi mogućnostima. Za mene je život ples i znam da ću plesati i u svojoj osamdesetoj. U tom ću razdoblju života imati nove teme koje mogu izučavati i nalaziti načine da dođem do novih pokreta i u ‘novom’ tijelu. Ples je jezik duše i smatram da ne nestane njegova izražajnost s godinama, nego da se fizikalnost pretoči u novo godišnje doba koje daje nove boje i novo svjetlo pozornici i nastupanju“, rekao je Nevistić.

Od hrvatskih plesača istaknuo je prvake baleta Tomislava Petranovića i Dinka Bogdanića, a od suvremenih plesača Branka Bankovića, Matiju Ferlina, Ognjena Vučinića i Marina Lemića. Smatra da Hrvatska, iako je mala zemlja, ima razvijenu plesnu scenu i iskusne plesne edukatore koji mogu pružiti dobru podlogu za daljnji razvitak mladih plesača. Iako, kaže, posjedujemo iznimne talente, ne postoji dovoljno prilika za plesne nastupe.

„Također, veća zastupljenost plesa u medijima stvorila bi veći interes za ples. Iako postoje razni talent showovi, nema onog koji je posvećen isključivo plesu. Volio bih kad bi se u Hrvatskoj stvorio plesni show na televiziji u stilu ‘So You Think You Can Dance’. Hrvatska ima talentirane plesače u suvremenom plesu, hip-hopu, streetu, stepu, baletu, latinu, jazzu i drugim plesovima, ali u slučaju da ne plešete za veliku kuću kao što je HNK ili ZPC nema se prilike prikazati njihove sposobnosti i kreativnost. Kada bi se javnost upoznala s njihovim radom i talentom bila bi puno veća zainteresiranost za plesne predstave, ali također bi se potaknuo interes za upis na tečajeve, radionice pa čak i upise u plesne škole. Ples je izvanredna vještina koja daje puno dobrobiti u razvoju. Od razvitka koordinacije i spretnosti tijela do razumijevanje glazbe, ritma, prostorne orijentacije, samostalnog rada, rada u paru i grupama. Ples stimulira memoriju i njeguje kvalitete upornosti, samodiscipline i kreativnosti. Također, volio bih vidjeti da se mlađi umjetnici povežu jedni s drugima i zajedno rade predstave koje izvode i promoviraju. Bilo bi fenomenalno vidjeti predstavu s našim muškim plesačima u različitim plesnim stilovima. Tako bi se razbile mnoge predrasude ne samo o muškim plesačima, nego i o plesu.”

Tomislav Nevistić s kolegama plesačima u predstavi ‘Secular Games ‘za Graham2 sezonu. FOTO: Privatna arhiva

Iako se na ples, ističe, često gleda kao žensku profesiju, za njega je ples neutralan i nema razlike između muških i ženskih plesača.

“Postoji razlika u tjelesnim karakteristikama i sposobnostima i zato je zanimljivo vidjeti dinamiku i energiju koju iznose muški i ženski plesači. Muški plesači, pogotovo baletani u Rusiji su nacionalni simboli i ikone. Njihova je cijela kultura posvećena baletu i smatra se visokom časti imati prilike školovati se na njihovoj akademiji a kasnije i nastupati u kazalištu u baletnim predstavama. Diljem svijeta u velikim gradovima poput Pariza, Rima, New Yorka, Chicaga i Berlina muški plesači su cijenjeni i imaju prisutnost u medijima poput filmskih zvijezda, dok se u manjim sredinama javljaju predrasude i rijetko se vide muški plesači. Veliki broj muških plesača počne se kasnije formalno školovati zbog straha od okoline i predrasuda. U Hrvatskoj još uvijek nisu muški plesači prepoznati i rijetko se podupire djecu da se bave plesom i to je šteta jer ples nudi odlično dodatno obrazovanje i sposobnost za kasnije u životu. Za vrijeme školovanja u Hrvatskoj većinom sam bio jedini muškarac koji se bavio plesom i često sam osjetio kod drugih čuđenje ili čak podsmijeh. Nikada nisam dopustio da me to pokoleba. Imao sam sreću da su me roditelji uvijek podržavali i omogućili mi umjetnički razvoj.”

Smatra da život plesača nije glamurozan, ali je glamurozno plesanje na sceni pred publikom.

“Ples je stvar trenutka i svaki plesač živi za trenutak kad izvodi ples na sceni i to je najglamurozniji dio ovog posla. Predstave su glamurozne i odlazak u kazalište je glamurozan, ali rad iza scene koji publika ne vidi je vrlo zahtjevan, naporan, pun priprema i dugotrajan, i to sve da se dođe do uspješnog rezultata. Također ples zahtijeva strahovitu samodisciplinu i motivaciju koju nije uvijek lako pronaći. Pokreti se ponavljaju iz dana u dan i isti repertoar se izvodi iz godine u godinu, ali je na vama kao umjetniku da pronađete načine da ga napravite novim. U mnogim trenucima plesači moraju naći način i da plešu s ozljedama, ponekad nema opcije zamjene ili otkazivanja nastupa. To su sve neke stvari koje nisu očigledne pri nastupu i na blještavilu pozornice, ali su vrlo prisutne. Umjetnikov je zadatak da vas uvede u priču, da prenese emociju i da sve izgleda uvježbano i lagodno. To zahtijeva veliku dozu odgovornosti, kontrole, dobre procjene vlastitog tijela i mogućnosti i u tom procesu nema mjesta egu. Koliko god vama ples služi i vi služite plesu, iza završnog ‘proizvoda’ koji izgleda ‘savršeno’ na van leže sati i sati muke koji su uloženi da bi se došlo na tu razinu virtuoznosti. Također ples ne postaje lakši s godinama, jer dolaze mladi plesači gladni uspjeha i s mladenačkim tijelima, stoga je jako bitno znati izbalansirati sve. Unatoč tomu svemu, uvijek bih izabrao ples i ja plešem jer to volim pa se biram usredotočiti na najljepše trenutke i ići naprijed sa željom da stvorim uvijek nešto bolje i da podijelim prekrasnu energiju i priču s publikom.”

Tomislav Nevistić plesom se bavi od četvrte godine i uvijek je znao da će se baviti upravo plesom. FOTO: Privatna arhiva

Epidemija je, ističe, promijenila cijeli svijet, a pogotovo umjetnički.

“Cijeli svijet se okrenuo online načinu rada pa čak i plesni svijet. Mnoge plesne kompanije su prikazivale svoje predstave na internetu tako da je svatko imao pristup tomu, počelo se podučavati i imati probe preko zooma. Ispočetka je bilo čudno, ali našao se način da se ostane aktivnim i da se trenira tijelo i tehnika. Zoom nije dugotrajno rješenje zbog ograničenja prostora, kontakta i izmjene energije pa mi je drago da smo se vratili u plesne studije, dvorane i nastupe uživo. Za vrijeme korone sam snimio tri plesna filma na poznatim lokacijama u New Yorku, što bi bilo nezamislivo u normalnim uvjetima. Film ‘Me, Myself & Your Eyes’ je plesni film za koji sam osmislio i izveo koreografiju u podzemnoj željeznici. Cijeli film je inspiriran očima koje su umjetnici oslikali na zidu. Imao sam osjećaj da me sve te oči promatraju i na temelju toga osmislio koreografiju o čovjeku koji hoda na rubu stvarnosti i iluzije, na rubu ludosti i razuma dok cijeli svijet promatra. To je komentar na društvene mreže i na to kako stvaramo sami sliku u sebi i pozivamo publiku u naš život. Film je prikazan i nominiran za nagradu u kategoriji kratkometražnih filmova na festivalu Lift-off Global network First-Time Filmmaker Sessions. Drugi film ‘No More Perchance To Dream’ je inspiriran Shakespeareovim monologom u ‘Hamletu’ i vječnom pitanju biti ili ne biti. Hamlet je ovog puta stavljen u ulogu duha i ples je odraz njegovih promišljanja i konfliktnosti s kojom se svatko može poistovjetiti. Film je zamišljen da gledatelj uđe u Hamletove misli te da dobije dojam kako one plešu iz jedne krajnosti u drugu. Film ‘Summer’s Set’ je snimljen pored prekrasnog Brooklynskog mosta gdje se mogu vidjeti vizure New Yorka.”

Trenutno kreira i uvježbava novu predstavu koja bi se trebala izvesti iduće godine, a to je “Lovac u žitu”.

“Inspiriran sam slikom koja je opisana u romanu o ‘lovcu’ koji stoji pred liticom i čuva djecu od skoka prema odraslom svijetu. Ja namjeravam tu sliku uzeti i iskreirati kroz ples na svoj način oslikavajući ljudske odnose. Rub scene simbolizirat će liticu, a kulise će biti prekrivene žitom iz kojih će plesači izranjati i pričati priče kroz sola, duete, trija i grupne intrige. Jako me zanima koncept slučajnosti i sudbine, pitanje zašto se neki ljudi pojave u našem životu i jesmo li ih spremni pustiti kada dođe vrijeme. Je li uopće postoji slučajnost ili je sve sudbina i obrnuto. Koliko sreća igra cijelu ulogu u tome i kako znati otpustiti kad je vrijeme. Plesna priča će biti ispričana kroz razne ljudske odnose. Predstava je jako zahtjevna i zahtijeva puno rada u duetu, svaki od partnera mora naći način kako balansirati energiju i fizikalnost druge osobe s kojom pleše. Također ‘Ziel Dance Theater’ priprema ‘Chamber the Experience’ koji je nastavak festivala Refractions, gdje će publika biti dio predstave u komori sa zrcalima. Glazba će biti eksperimentalnog karaktera, prožeta sa zvukovima lomljenja stakla i zvonjave zvončića. Radim također na mnogim slikarskim i kiparskim djelima koja bih rado ukomponirao u svoje nove plesne ideje. Planiram skori dolazak u Hrvatsku gdje želim u ljeto održati niz radionica za sve uzraste i plesne nivoe kako bih inspirirao druge i širio moju ljubav prema plesu’’, zaključio je Tomislav Nevistić.