Odluka Nacionalnog kriznog stožera da se u školskim sportskim dvoranama ne mogu održavati treninzi na kojima bi zajedno trenirali učenici iz različitih razrednih odjela ili učenici s drugim osobama, dovela je do teške situacije u hrvatskom sportu. Na tisuće djece prisiljeno je treninge organizirati na otvorenom. Najglasniji su kineziolozi, koji tvrde da se tako uništava hrvatski sport i da se hitno mora omogućiti povratak u dvorane. Posebno zbog upitnih odluka kojima je, primjerice, juniorima i seniorima omogućeno treniranje – iako u klubove dolaze iz različitih krajeva i među njima u dvorani dolazi do bliske interakcije te je mogućnost širenja koronavirusa velika.

Tomislav Krističević, dekan Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, prokomentirao je za Nacional uvođenje tih mjera, ali i otkrio najnovije podatke o tjelesnoj aktivnosti hrvatskih građana. Svega 38 posto hrvatskih građana aktivno se bavi tjelovježbom, a samo 12 posto njih tri ili više puta tjedno.

NACIONAL: Mnoge hrvatske građane iznenadila je odluka Nacionalnog kriznog stožera kojom se u školskim sportskim dvoranama ne može organizirati trening na kojem bi zajedno trenirali učenici iz različitih razrednih odjela ili učenici s drugim osobama, dok su treninzi za seniore mogući. Budući da klubovi u Hrvatskoj, prema nekim podacima i njih do 90 posto, za treninge koriste školske dvorane, to ujedno znači i da trenutačno imamo situaciju u kojoj djeca ne treniraju, odnosno treniraju vani. Kako vi, kao dekan Kineziološkog fakulteta, gledate na takvu odluku i kako će se ona odraziti na tisuće mladih sportaša?

Teško mi je to komentirati jer se radi o epidemiološkim razlozima. Vjerujem da je ta mjera, ako se pita epidemiologe, opravdana. Vjerujem da se sve preporuke i mjere donose isključivo u cilju zaštite zdravlja građana Hrvatske. No iskreno mi je žao što to ujedno znači i zabranu bavljenja sportom za našu mlađu populaciju. Upravo ta djeca ne bave se sportom profesionalno već rekreativno pa se tako i kvalitetno razvijaju, stječu važna motorička znanja i vještine, da ne govorim o tome da stvaraju društvene veze, prijateljstva, kao i to da kroz tjelesnu aktivnost poboljšavaju svoje zdravlje i imunitet. Nisam epidemiolog pa ne mogu ništa više o tome reći.

NACIONAL: Neki vaši kolege oštro su komentirali te mjere, rekavši da se tako ubija sport.

Ne bih se usudio ići tako oštro jer mi je teško procijeniti je li to nepotrebno. Mjere će imati negativne učinke na sport, ali nadam se da ćemo pronaći načine da se omogući pristup školskim dvoranama.

NACIONAL: Spomenuli ste da vjerujete u opravdanost mjera, ali mnogi su se pobunili protiv njih iz nekoliko razloga. Prvi je taj što je seniorima i juniorima dozvoljeno treniranje u tim istim školskim dvoranama u koje ne smiju mlađi uzrasti. Seniori sigurno nisu iz istog razreda jer ne idu u školu, a u interakciji su s mnogim ljudima pa će mogućnost širenja koronavirusa kod njih biti velika. Isto tako, gledateljima nije dozvoljen boravak na tribinama, a dozvoljeni su diranje i igranje, znojenje i bliska interakcija među igračima u dvorani. Mjere, slažu se mnogi, nemaju smisla.

Kada se tako uspoređuju pojedina pravila i mjere, ponekad se, laički gledano, ne može u njima pronaći logika, ali ponavljam još jednom, kao kineziolog nisam kompetentan za procjenu opravdanosti ili primjerenosti mjera koje propisuju stručna tijela. Iz svoje pozicije jedino mogu apelirati na sve koji takve odluke donose da uzmu u obzir važnost tjelesne aktivnosti za djecu i važnost sporta u društvu.

NACIONAL: Ako ove mjere potraju, o kakvim posljedicama govorimo kad je u pitanju dvoranski sport?

Nije u pitanju samo dvoranski sport iako je on najviše pogođen. Riječ je i o svim drugim sportovima koji se dolaskom zime sele u zatvorene prostore. Svi nacionalni sportski savezi rade modifikacije s obzirom na te mjere i pokušavaju iznaći rješenja za održavanje treninga, početak natjecanja i održavanja natjecateljske sezone. Ne bih kritizirao Krizni stožer jer oni rade u interesu svih, ali hrvatski sport trenutačno ima velikih problema.

NACIONAL: Kako procjenjujete Hrvatsku kad je u pitanju bavljenje tjelesnom aktivnošću? Prema istraživanjima, Hrvatska je već dugi niz godina u jako lošoj situaciji kad su brojke u pitanju. Što vidite kao najveće izazove i kako ih prevladati?

Hrvatska je, gledajući statistiku, pri dnu Europske unije po aktivnosti građana. Prema nekim podacima, čak 62 posto građana starijih od 15 godina uopće se ne bavi nekom tjelesnom aktivnošću koja nije vezana uz radno mjesto. Volimo se zvati sportskom nacijom i činjenica jest da kao mala zemlja imamo čudesno dobre sportske rezultate. Međutim, relativno mali broj ljudi u Hrvatskoj bavi se, kako mi to zovemo, zdravstveno usmjerenom tjelesnom aktivnošću, onim što su ljudi prije zvali rekreacijom. Pođimo od sebe. Koliko često se krećemo, planinarimo, odemo u šetnju, plivamo? Relativno rijetko tijekom tjedna, možda češće vikendom. To nama nedostaje – zdrava navika bavljenja aktivnošću. Volimo gledati sport, najvatreniji smo navijači klubova, a posebno hrvatske reprezentacije u bilo kojem sportu. No ipak, osobne aktivnosti nema, što je zabrinjavajuće. U Hrvatskoj je veliki broj osoba s povećanom tjelesnom masom, pretilošću, dijabetes je sve prisutniji, povišeni krvni tlak i drugi zdravstveni problemi koji se mogu prevenirati kvalitetnom i primjerenom tjelesnom aktivnošću.

‘Trenutačni Zakon o sportu nije definirao tko s kakvim kompetencijama i stupnjem znanja može raditi s kojim uzrastom. Opasno je to dopustiti neškolovanima’

Jedan od puteva da se to ispravi je povećana tjelesna aktivnost već kod djece u školskoj dobi kroz nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture. Tako bi se već u toj dobi razvijale navike bavljenja zdravstveno usmjerenom tjelesnom aktivnošću. Ono za što se zalažu Hrvatski kineziološki savez i sva tri kineziološka fakulteta u našoj zemlji je povećanje broja sati TZK-a u školama, posebno u osnovnim školama. Također smatramo da bi kineziolozi trebali s djecom početi raditi već od prvog razreda osnovne škole.

NACIONAL: Dakle, ne bi s učiteljima imali TZK, već bi u razred dolazili kineziolozi?

Učitelje ne treba potpuno ostaviti po strani jer imaju poseban odnos s učenicima, rade s njima svaki dan i ne bi bilo dobro da oni nisu uključeni. Kineziolozi bi trebali s učiteljima ulaziti u taj prostor TZK-a ne bi li djecu kvalitetnije podučavali usvajanju motoričkih znanja te bi značajnije mogli utjecati na razvoj funkcionalnih i motoričkih sposobnosti.

NACIONAL: Koliko je realno da će se te vaše želje ostvariti? Uspjeli ste u jednome, a to je da od prvog do trećeg razreda osnovne škole djeca imaju tri, a ne kao donedavno dva sata TZK-a.

Nažalost, nastavnici TZK-a, kineziolozi, još uvijek nisu ušli u „taj prostor“. Povećanjem broja sati TZK-a bez uključivanja kineziologa neće se pridonijeti značajnijim rezultatima. Vjerujem da ćemo u razgovoru s novim ministrom Radovanom Fuchsom uspjeti doći do nekih konkretnih dogovora i da tako nećemo ugroziti postojeći sustav nastave.

NACIONAL: Postoje li već programi te vrste?

Postoje u našem širem okruženju. Mi bismo željeli povećati broj sati TZK-a u osnovnim, ali i u srednjim školama. Primjerice, Slovenija je uvela TZK svakog dana u tjednu, razgovarao sam s kolegicom dekanicom u Skoplju pa mi se pohvalila da i oni kroz jedan projekt financiran od EU-a uvode TZK u škole svakoga dana.

NACIONAL: Pretpostavljam da bi se moralo zaposliti puno kineziologa da bi se tako ambiciozan projekt mogao početi ostvarivati?

Tako je, to bi bio veliki trošak, ali zato bismo pokušali dobiti potporu EU-a. Kad bi se taj projekt pokazao učinkovitim, vjerujem da bi se kvaliteta programa prepoznala i da bi se u budućnosti taj projekt financirao iz domaćih izvora.

NACIONAL: Kineziološki fakultet je prošle godine obilježio 60 godina postojanja. Ove akademske godine dva studijska programa na vašem fakultetu bila su najtraženija. Kako objašnjavate tu iznenađujuću zainteresiranost studenata za vaše programe?

Jako smo ponosni na svojih 60 godina rada. U godini kad je Sveučilište obilježilo 350 godina od osnutka, a neki fakulteti sto i više, mi smo se osjećali još jako mlado, ali i ponosno jer smo najstariji kineziološki fakultet u Hrvatskoj. Veliki broj stručnih kadrova u sportu koji rade u Hrvatskoj na neki su način povezani s nama i našim fakultetom. Što se tiče naših programa, oni su se mijenjali tijekom godina prateći trendove u svijetu i potrebe na tržištu rada. Imamo nekoliko studijskih programa – integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Kineziologije te prvu i drugu razinu stručnih studija Izobrazbe trenera. Završetkom petogodišnjeg sveučilišnog studija stječe se završnost magistra kineziologije, prepoznata kao profesor Tjelesne i zdravstvene kulture, s tim da studenti posljednjih dviju godina studija uzimaju dodatnu kvalifikaciju pa se može odabrati specijalizacija u pojedinom sportu. Na stručnim studijima se, pak, od početka vežete za jedan od 42 smjera koja se otvaraju s obzirom na interes. Završetkom student stječe stručne kompetencije za rad u odabranom sportu, sportskoj rekreaciji, fitnesu ili kondicijskoj pripremi sportaša.

Naglasio bih tu i naš doktorski studij koji je sve traženiji te ga upisuju i studenti drugih obrazovnih područja. Posebno smo ponosni na otvaranje novog poslijediplomskog specijalističkog studijskog programa Prevencija i rehabilitacija sportskih ozljeda, u suradnji sa Specijalnom bolnicom Sv. Katarina, koji bi sljedeće godine trebala upisati prva generacija.

Zašto smo postali tako popularni? Zato što su ljudi prepoznali potrebu povećanja aktivnosti ljudi u Hrvatskoj, a i sam studij je iznimno atraktivan.

NACIONAL: Ono što se prečesto događa u Hrvatskoj jest da treneri pojedinih sportova, a gotovo u svim sportovima je slično, nemaju završen Kineziološki fakultet već tečaj, osposobljavanje i slično. Kako vi kineziolozi gledate na to „ulijetanje u svoj teren“? Pogotovo je problematično što takvi ljudi rade s djecom, s kojom ljudi bez osnovnih znanja ne bi trebali raditi.

Po mojem mišljenju, to jest problem u Hrvatskoj. Ali to je zato što Zakon o sportu koji je na snazi nije definirao jasnu kategorizaciju stručnih poslova u sportu. Apsurdno je reći da svi koji rade u sportu moraju imati fakultet jer za to, naravno, nema potrebe. Postoji cijeli spektar poslova koje mogu obavljati stručne osobe osposobljene za rad u sportu putem tečajeva. Tu ne vidim problem niti neku konkurenciju, samo je potrebno jasno definirati koje poslove smije raditi koja grupa kadrova primjereno kompetencijama koje stječe kroz edukaciju.

Ono što vidim kao veliki problem jest to što s našom najosjetljivijom i najmlađom populacijom rade neškolovani ljudi. Ne može se dogoditi da netko tko je završio najniži stupanj obrazovanja ili osposobljavanja u području sporta, ima kompetencije raditi sve što se u sportu može, a posebno je opasno ako mu se dopusti da radi s djecom. Sva tri kineziološka fakulteta u Hrvatskoj će se zalagati za izradu kvalitetnog zakonskog okvira koji će to definirati. Inzistirat ćemo na tome da s tom populacijom koja je u osjetljivim fazama rasta i razvoja, posebno od predškolske dobi do završetka osnovne škole, smiju raditi isključivo školovani kineziolozi.

‘Osobu koja razmišlja kako platiti račune ili gdje se zaposliti, teško se može potaknuti da razmišlja o unaprijeđenju kvalitete života povećanom tjelesnom aktivnošću’

NACIONAL: To je sada daleko od toga, složit ćete se. S djecom rade ljudi koji ne bi smjeli.

Da, to je zaista veliki problem. Mislim da je to posljedica ponašanja „idemo linijom manjeg otpora“. Puno je jednostavnije dozvoliti svima da rade što žele nego propisati pravila ponašanja i potaknuti ljude da se dodatno educiraju i stječu formalnu naobrazbu. Djeca su najosjetljiviji dio populacije i s njima moraju raditi najkompetentniji kadrovi. Također moramo biti svjesni toga da smo, populacijski gledano, mala zemlja, da nemamo kvalitetne materijalno tehničke uvjete za razvoj vrhunskog sporta te da će nam jedino kvalitetno školovani kadrovi u sportu moći omogućiti vrhunske rezultate.

NACIONAL: Može li se nešto po tom pitanju riješiti?

U pripremi je novi zakon o sportu. Vjerujem da je zakonodavac prepoznao potrebu da se kvalitetno uredi to područje, jasno definiraju stručni poslovi u sportu i sukladno kompetencijama i ishodima učenja odredi tko što smije raditi.

NACIONAL: U vašem programu i planovima za Kineziološki fakultet dosta govorite o novcu iz EU fondova i projektima koji se tako financiraju. Kakva je situacija po tom pitanju? Što je najveća želja?

Trenutačno je fakultet nositelj triju znanstveno-istraživačkih projekata koja su ostvarena putem europskih fondova. Tu su se naši djelatnici pokazali kao iznimno kvalitetni i kreativni te znaju jako dobro pripremiti projekte i time otvaraju mogućnost za dodatno financiranje znanstveno-istraživačkog rada. Ono što bismo željeli jest da putem sličnih projekata unaprijedimo materijalno-tehničke uvjete na Fakultetu. Zgrada Fakulteta građena je od 1961. do kraja 1970-ih pa je već u nekim detaljima dotrajala, a nismo ni zadovoljni našim laboratorijima. U trenutku kad je zgrada građena, znanstveno istraživački segment kineziologije nije bio toliko razvijen, a danas nam nedostaje prostor u koji bismo pohranili novu opremu i unaprijedili istraživanja. Projekt koji bismo željeli realizirati je sportsko edukacijski centar u sklopu našeg fakulteta, ali zasad, znam, izgradnja takvog jednog centra državi nije prioritet.

NACIONAL: Kako gledate na politiku prema sportu, ali i prema javnom zdravstvu? Kampanje i projekti kao što je Aktivna Hrvatska ne bi se nikad realizirali da nije bilo privatne inicijative i Kineziološkog fakulteta.

To je točno, ali je taj projekt odmah prepoznat i podržan pa sada imamo sve više suradnika na tom projektu. Kako gledam na politiku prema sportu? Nadam se da će politika uskoro odlučiti kako ona gleda na sport. Svojevremeno je sport bio u sastavu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, nakon toga je bio pod okriljem Središnjeg državnog ureda za sport, a novim ustrojem je u sastavu Ministarstva turizma i sporta. Pričamo o zadnjih pet godina. Takve izmjene donose i promjene u sustavu, što otežava primjenu normativnih akata, pokretanje i provedbu projekata i brojne druge probleme. Ustrojem Središnjeg državnog ureda za sport koji je izradio Nacionalni program sporta, povećavanjem izdvajanja za sport te brigom za trenere u doba pandemije Vlada je pokazala pozitivan pomak u odnosu prema sportu te se nadam da će to i u budućnosti nastaviti.

NACIONAL: Kako se osjećate kao kineziolog kad vidite hrvatske građane koji se malo kreću, malo se bave tjelesnom aktivnošću?

Nikako ne mogu biti zadovoljan ni kvalitetom niti količinom tjelesne aktivnosti svojih sugrađana, ali ne može se nikoga natjerati ni na što. Treba ljude potaknuti na promjenu, treba im davati do znanja što bi se u njihovim životima promijenilo ako se počnu intenzivnije baviti tjelesnom aktivnošću.Treba ljudima dati do znanja da će im se povećati kvaliteta života. Ali trebaju se i stvoriti okolnosti i uvjeti u kojima će se to moći prakticirati. Potpuno je jasno da se osobu koja „krpa kraj s krajem“, koja razmišlja kako platiti račune ili gdje se zaposliti, teško može potaknuti na razmišljanje o unaprjeđenju kvalitete života povećanom tjelesnom aktivnošću. Usprkos tome, ljude treba potaknuti da prate akcije kao što je Aktivna Hrvatska, u sklopu koje besplatno mogu vježbati uz pomoć stručnjaka. Postoje brojni oblici zdravstveno usmjerene tjelesne aktivnosti za koje nam ne trebaju skupa oprema ili specijalizirani prostor, već samo slobodno vrijeme i odlučnost.

NACIONAL: Postoje li podaci o tome koliko se građani Hrvatske bave tjelesnom aktivnošću?

Po studiji koju je za potrebe izrade Nacionalnog programa sporta naručio Središnji ured za sport, samo 38 posto hrvatskih građana bavi se nekim oblikom tjelesne aktivnosti, i to samo 12 posto tri ili više puta tjedno. Pri dnu smo ljestvice među europskim zemljama, situacija nije nimalo dobra. To je zabrinjavajuće, a mnogi to ne primjećuju. No dogodit će nam se to da ćemo za 10, 15 godina imati puno više oboljelih od kroničnih nezaraznih bolesti, što je izravna posljedica ovoga o čemu danas pričamo. To je neminovno i svi stručnjaci koji se bave ovim područjem predviđaju istu stvar ako se nešto hitno ne promijeni.

NACIONAL: Tek kad se zbog pandemije u Hrvatskoj dogodio lockdown, građani su počeli shvaćati koliko im nedostaju tjelesna aktivnost, šetnja, odlazak u prirodu. Je li vas iznenadila takva reakcija građana?

Pa i nije. Moram reći da sam i ja u to vrijeme dva, tri puta tjedno išao na Sljeme. Sljeme je tada bilo puno ljudi i zaobilazili smo jedni druge u širokom luku. Isto je bilo i s Jarunom, s nasipom, kamo god si u to vrijeme otišao, sve je bilo puno ljudi. Mislim da se ta pojava prije svega može pripisati velikoj količini slobodnog vremena. Jer, realno, tad je veći broj ljudi radio od kuće pa je bilo više slobodnog vremena jer se nije trošilo vrijeme na put na posao i natrag, neke djelatnosti su imale smanjeni opseg posla, a neke uopće nisu radile, djeca nisu išla u škole… Slobodno vrijeme potiče ljude da se bave tjelesnom aktivnošću, to je sigurno.

NACIONAL: Pokazalo se da se ljudi žele kretati?

Iskreno, ja vjerujem da naši ljudi žele biti u prirodi, da se žele baviti tjelesnom aktivnošću. Nekako se izgubila ta navika i prevladali su drugačiji oblici druženja i korištenja slobodnog vremena. Zato je potrebno od najmanjih uzrasta stvarati takve navike, osigurati interesantne i atraktivne sadržaje, uređene prostore i kvalitetan kadar. Nije baš jednostavan i lagan put do zdrave nacije koja, uz to, ostvaruje vrhunske sportske rezultate.