Studentsko kulturno-umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić ove godine obilježava 75. obljetnicu postojanja. Nažalost, proslavu te značajne obljetnice šest sekcija jednog od najznačajnijih kulturno-umjetničkih društava u Hrvatskoj dočekat će razasute po različitim lokacijama u gradu s obzirom na to da još od zagrebačkog potresa 2020. ne mogu boraviti u svojoj zgradi na Opatovini 11.

Radi se o povijesnoj Kući Miletić, smještenoj na jednoj od najatraktivnijih lokacija u strogom centru Zagreba, koja ima status pojedinačnog zaštićenog kulturnog dobra. Iako se kao takva nalazi na listi prioriteta za obnovu prema Programu mjera obnove zgrada oštećenih potresom Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine i iako je zahtjev za njenu obnovu s kompletnom dokumentacijom Ministarstvu graditeljstva predan u svibnju 2021., dakle, prije pune dvije godine, do danas nije doneseno čak ni rješenje za obnovu. Stoga djelatnici SKUD-a Ivan Goran Kovačić s pravom sumnjaju na to da možda iza svega stoje interesi pojedinaca koji koče proceduru jer imaju neke druge planove s tom vrijednom nekretninom.

Njen prvi vlasnik Stjepan Miletić bio je hrvatski kazališni intendant, redatelj, kazališni kritičar i književnik koji je upravu HNK-a u Zagrebu preuzeo 11. veljače 1894. godine. Između ostalog, obnovio je Operu i osnovao prvu glumačku školu u Hrvatskoj. U svojoj drugoj sezoni intendanta preselio je HNK 14. listopada 1895. godine u novu zgradu. Kao tadašnji vlasnik zidane uglovnice Opatovina 11 / Skalinska 4, Miletić je dao pregraditi dvorišna krila i dograditi sjeverno krilo zgrade prema projektu zagrebačkog graditelja Janka Jambrišaka. Sačuvani svodovi u prizemlju i dvorišni trijem svjedoče o najranijoj fazi izgradnje objekta posljednje četvrtine 17. stoljeća. U toj povijesnoj zgradi 1948. godine osnovano je Kazalište Ivan Goran Kovačić, koje s ponosom nosi titulu najstarije sekcije Društva, a osnovali su ga studenti Sveučilišta u Zagrebu.

Današnja generacija goranovaca aktivno djeluje u šest sekcija, a to su Akademski harmonikaški orkestar, Akademski zbor, Folklorni ansambl, Muški vokalni ansambl, Kazalište i Grupa za međunarodni folklor. Društvo je osnivač i organizator književne manifestacije Goranovo proljeće te manifestacije Zvuci Opatovine. Usprkos činjenici da se državne institucije ponose tradicijom SKUD-a Ivan Goran Kovačić, koji sudjeluje i na svim važnijim proslavama državnih obljetnica i praznika, sluha za obnovu te zgrade nema. O tim temama Nacional je razgovarao s tajnikom društva Tomislavom Kosovcem.

NACIONAL: SKUD Ivan Goran Kovačić u ovoj povijesnoj zgradi djeluje od 1948., ali niste jedini vlasnici?

Točno, zgradu dijelimo s još dvoje vlasnika, no zgrada je potpuno etažirana i vlasnički odnosi odavno su uređeni. Naš je prvi kat i dio podruma, odnosno sveukupno 400 kvadrata. Tu su nam uredske prostorije, arhivi društva i dvorana za probe. Nakon prvog potresa, a još više nakon drugog, onog petrinjskog, zgrada je teško stradala. Svi dimnjaci su se pomaknuli i prijetili su rušenjem. Srušio se i zabatni zid, upravo dolje na Dolac. Sreća je da se potres dogodio tako rano i da nije dolje bilo ljudi i tako je izbjegnuta tragedija. Da je bilo malo kasnije, sigurno bi puno ljudi stradalo jer je sve bilo potpuno devastirano. Krovište je uništeno potpuno, na njemu su velike rupe, dok su vanjski nosivi zidovi odmaknuti, tako da se na prvom katu i u potkrovlju kroz njih može vidjeti van na cestu.

NACIONAL: Tri godine je prošlo od zagrebačkog potresa, zgrada i dalje predstavlja opasnost za vas i za prolaznike, no pomaka nema. Ali vi ste, kao suvlasnici, poduzeli sve kako biste mogli aplicirati za europski novac iz Fonda solidarnosti, zar ne?

Mi smo se kao suvlasnici odmah oko svega dogovorili, prikupili svu dokumentaciju, potpisali što je bilo potrebno kod javnog bilježnika kako bismo mogli aplicirati za obnovu i dokumentacija za zahtjev za obnovu predana je u sustav Ministarstvu graditeljstva točno prije dvije godine – 21. 5. 2021.

NACIONAL: Zgrada Miletić, iako je u privatnom vlasništvu, zaštićeni je spomenik kulture. Jeste li se javili Ministarstvu kulture i medija?

Da, to je pojedinačno zaštićeni spomenik kulture. Kuća Miletić stara je otprilike 400 godina i jedan je od rijetkih primjera građevina iz tog vremena koji se još uvijek drže. Zanimljivo je kako su nas pohoditi iz Ministarstva kulture, Instituta za povijest i ostalih instituta počeli tek nakon potresa. Onda su ostali u čudu gledajući tu arhitekturu i govorili: Vau, kakve primjerke vi ovdje imate! Prije toga kao da ova zaštićena kulturna baština nije postojala. Pitanje je, naravno, zašto je nisu i ranije došli pogledati, a radi se o kategoriziranoj zgradi i klasificiranoj, u Registru zaštićenih kulturnih dobara, o kojoj bi država morala skrbiti. Inače, preko Ministarstva kulture pokušali smo također intervenirati, jer je zgrada u njihovoj nadležnosti, i zamolili smo ih da upute neki dopis ili preporuku Ministarstvu graditeljstva. Međutim, tu su nas praktički ismijali uz napomenu – kako bi to izgledalo da jedno ministarstvo vrši pritisak na drugo i govori mu što da radi? Praktički su nas zamolili da to više ne spominjemo kao ideju.

NACIONAL: A jeste li predavali dokumentaciju Fondu za obnovu?

Ne, iako je tada još Fond postojao, ali kao što je poznato, ništa nije radio. Zato smo aplicirali na Ministarstvo graditeljstva, koje je nadležno za obnovu i izdaje rješenja. Ali tog rješenja do danas nema.

NACIONAL: Zašto, jesu li vam išta odgovorili?

Vrlo je teško doći do ikoga u Ministarstvu, ta komunikacija je otežana, a objašnjenja koja smo neslužbeno dobivali bila su da se radi o kompliciranoj i zahtjevnoj dokumentaciji, ili onaj generički odgovor da je neuređena vlasnička struktura, što nije točno. Zapravo je smiješno takvo opravdanje jer se radi o šest dokumenata, dok je vlasnička struktura potpuno uređena. Imamo međuvlasnički ugovor trideset godina, zgrada je etažirana, znači sve je čisto. Kao što sam rekao – u pitanju je doslovce šest papira. Ne vidim tu ništa komplicirano. Međutim, odgovora nema. Činjenica jest da nas svako malo zovu iz Ministarstva graditeljstva, svakih mjesec-dva, i pitaju jesmo li se možda odlučili za samostalnu obnovu. To je za nas apsolutno nemoguća misija jer je prva preliminarna procjena, i to iz 2021., prije podizanja cijena radova, bila između tri i pet milijuna eura. Sada se uopće bojimo tražiti novu procjenu, koja će biti puno viša i jasno je da nitko od suvlasnika to ne može platiti. SKUD dobiva dotacije iz Grada Zagreba za programe, to je nešto manje od 50 tisuća eura godišnje i sav taj novac namjenski se troši. Mi ostalih prihoda nemamo. A još jednom napominjem – radi se o zaštićenom spomeniku kulture, za koji postoji europski novac.

NACIONAL: Zar ne bi upravo zato i zbog pozicije u samom centru grada, ta povijesna zgrada trebala biti među prioritetima?

Mi smo na prioritetnoj listi, onoj prvoj koja je napravljena, i to u prvoj ili drugoj od šest kategorija, ovisno kako se tumači, jer smo u samom centru grada. Tu postoji velika opasnost da bi se dodatnim urušavanjem zgrade mogao dogoditi veliki problem. Naime, ta zgrada ima preko tisuću kvadrata i mogla bi se srušiti na ribarnicu na Dolcu, na tržnicu, na Opatovinu, na Skalinsku, što bi bilo zaista strašno. Osim toga, kao što smo rekli – spomenik je kulture. Međutim, kada smo se o tome raspitivali u Ministarstvu graditeljstva, rekli su nam doslovce „gdje bismo došli kada bismo gledali te prioritete“ i dodali da su im primarni cilj kuće u Petrinji. U redu, važne su kuće u Petrinji, ali koliko mi je poznato, u dvije godine izgrađeno je tek desetak kuća, centar Petrinje je i dalje devastiran, a što je s centrom Zagreba, za koji je prvi novac iz europskog Fonda solidarnosti i dodijeljen?

‘Smiješan je generički odgovor da nije uređena vlasnička struktura, jer sve je potpuno uređeno’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jeste li pisali požurnice ili radili neku drugu vrstu pritiska?

Redovno nazivamo Ministarstvo i pokušavamo izvršiti neku vrstu pritiska, no sada se već sami sebi smijemo, jer znamo što ćemo čuti. Kad nam se jave na telefon, onda kažu – vidimo da ste zvali i prije mjesec dana, bit će zabilježeno. Zanimljivo je kako se više niti ne javlja Ministarstvo, već agencija koju su angažirali da to odrađuje. Ona za njih daje odgovore građanima. Radi se o vanjskoj agenciji, za koju smo saznali sasvim slučajno. Kada se javi automat na početku telefonskog poziva, oni doslovce otvore sustav, pogledaju vaš predmet i stave bilješku da ste zvali. I nakon toga ništa. Mi dvije godine čekamo rješenje o obnovi i nikako da ga dobijemo.

NACIONAL: A ministar Branko Bačić? Jeste li pokušali doći direktno do njega?

Jesmo, više puta, pokušali smo na sve načine. Osim toga, imamo sreću da u društvu imamo oko 400-tinjak aktivnih članova. U 75 godina postojanja radi se o 12 do 14 tisuća ljudi koji su prošli kroz I.G.K. Možete zamisliti koliko je to širok krug kontakata, a radi se o ljudima koji mahom pripadaju akademskoj zajednici. Dakle, nama doći do bilo koga u aktualnoj, kao i u onim prethodnim vlastima, nije problem. Ako ništa, barem su nas primili i porazgovarali o njima. S tim ljudima smo ostali u dobrim kontaktima i kada nam treba neki savjet, uvijek se jave. No kada se otvori tema obnove, s druge strane nastane tišina. S time se do sada nismo susreli. Čak smo jedno vrijeme mislili da oni možda naš zahtjev nisu zaprimili i željeli smo provjeriti je li dokumentacija u redu. Za to je trebalo doći do referenta i trebalo nam je otprilike dva mjeseca samo da bismo uspjeli saznati u čijoj ladici se taj zahtjev, koji je zaprimljen, nalazi.

NACIONAL: U Kući čuvate i fundus narodnih nošnji SKUD-a I. G. Kovačić. Jeste li ih negdje pohranili?

Točno, imamo veliki fundus – četiri do pet tisuća dijelova narodnih nošnji, oko 750 kompleta, koji predstavljaju neprocjenjivu vrijednost. Taj fundus je i dalje tu, na nekih stotinjak kvadrata, jer nemamo adekvatan prostor u koji bismo ga iselili. A i naš zborski arhiv ima nekih stotinjak kvadrata, gdje su samo note. Imamo sreću da su nošnje smještene u stražnjem dijelu zgrade, koji je najbolje prošao u potresu. Nema rupa u stropu ni sa strane, građen je u trstici, nema vlage. Zato ih i nismo iselili jer takvo blago ne možemo staviti u neku garažu. To je arhivska građa. Imali smo i ogromnu sreću da proteklih nekoliko godina nije bilo prave zime u Zagrebu, ni snijega ni leda, jer bi u tom slučaju došlo do smrzavanja i pucanja. Inače, nama kroz dva kata sada prokišnjava voda.

NACIONAL: Kako objašnjavate takvu nebrigu institucija, budući da se SKUD-om Ivan Goran Kovačić država jako ponosi, sudjelujete na svim velikim koncertima, državnim proslavama…

Da, redovno nas zovu na sve najbitnije državne i gradske manifestacije i mi se, naravno, odazivamo jer smatramo da je to naša dužnost. Od inauguracije predsjednika Republike do proslave Dana grada. Apsolutno sve što treba, mi smo uvijek tu. Ali sada kada nama treba, sluha nema.

NACIONAL: Jeste li pokušavali razgovarati s Gradom Zagrebom?

Jesmo. U toj komunikaciji nema problema. Kad god smo zatražili sastanak ili razgovor, izašli su nam u susret. Razgovarali smo i s pročelnicom Ureda za kulturu, kao i sa zamjenikom Lukom Korlaetom. Međutim, to nije u njihovoj domeni. Oni mogu kasnije, kada se napokon donese rješenje za obnovu, eventualno uskočiti s privremenim zamjenskim prostorom. Ali sama obnova nije u njihovoj nadležnosti, već u nadležnosti države.

NACIONAL: SKUD Ivan Goran Kovačić ima puno sekcija – gdje sada one imaju probe, gdje ste sve razmješteni?

Posvuda. Imamo šest sekcija i dvije manifestacije, plus neke dodatne podsekcije. Ukupno jedanaest različitih sastavnica društva. Akademski zbor je na FER-u, i to čak od prije potresa, jer naša dvorana ne može primiti 150 ljudi. Folklor je na lokaciji Srednjaci-Horvati u mjesnom odboru, dio vokalnih proba je bio tu, no sad i to izbjegavamo, harmonikaški orkestar se seli od FER-a do Ribnjaka, gdje smo uspjeli dogovoriti jedan prostor, gdje ćemo izmjestiti i kazalište i muški vokalni ansambl. Problem je da više nemamo središnje mjesto po kojem smo bili poznati i koje nas je na neki način i držalo na okupu. Mi smo jako veliki i puno nam znači kada imamo centralu.

NACIONAL: Ove godine SKUD Ivan Goran Kovačić obilježava 75. obljetnicu postojanja. Planirate li proslavu i gdje?

Imat ćemo proslavu, dogovorili smo već i termin u studenom s Koncertnom dvoranom Vatroslav Lisinski. To će biti proslava na razini cijelog društva, dok će pojedine sekcije imati i svoje proslave. I Akademski zbor i Folklorni ansambl slave 75 godina, dok je prva originalna sekcija zapravo bilo Kazalište. Kroz njega su prošli mnogi poznati glumci, od Rade Šerbedžije nadalje. Oni su možda najviše i pogođeni potresom jer se naša dvorana prije nekih deset-petnaest godina potpuno opremila kao kazališna dvorana, u kojoj su održavane i probe i predstave, a sada je sve srušeno. Kazalište zapravo ovu obljetnicu i neće moći proslaviti jer nema prostor. Opremu se nema gdje preseliti i oni nemaju gdje raditi.

NACIONAL: Imate li neki plan što dalje? Vi ne možete sami aplicirati za europske fondove?

Ne, nažalost. Mi smo mislili da možemo aplicirati na poziv Ministarstva kulture i medija, da barem dobijemo sredstva za izradu projektnog plana obnove. No kada smo pripremali svu potrebnu dokumentaciju ispalo je da ne možemo aplicirati jer je jedan od suvlasnika fizička osoba. To je ispao najveći problem, što je suludo. Ne možemo shvatiti zašto je to bilo tako, da samo pravne osobe mogu aplicirati, no to su bili uvjeti koje je propisalo Ministarstvo. Da je tih 10% zgrade koje je etažirano i u vlasništvu privatne osobe dan prije potresa bilo prebačeno na pravnu osobu, ne bi bilo problema. A samo projekt obnove košta oko 50 tisuća eura, dok ukupna dotacija koju za svoje redovne programe dobivamo godišnje od grada Zagreba iznosi oko 310 tisuća kuna. Dakle, mi tih sredstava nemamo.

NACIONAL: Mislite li da bi neka vrsta javnog pritiska imala nekog efekta?

Sada mislimo da bi. Međutim, iako je SKUD Ivan Goran Kovačić u svojoj povijesti bio jako buntovan i kontra sistema, to se s vremenom promijenilo. Mi smo uvijek dobro surađivali i s Gradom i s državom, neovisno o tome tko je bio na vlasti. Smatrali smo da su prepoznali našu kvalitetu i da nije potrebno ići u neke posebne akcije. Ta suradnja je uvijek bila vrlo konstruktivna i ugodna i mi smo zato i sada na miran način pokušali riješiti problem. Ali očito ne ide bez buke. S druge strane, vidimo da nema obnove niti obiteljskih kuća u Zagrebu – na primjer, naša prva susjeda cvjećarka Ruža, iz epicentra potresa, dvije godine nije imala grijanje jer si ne može priuštiti dimnjak. Njoj nije došla država da joj popravi krov ili ponudi zamjenski smještaj. Čemu onda da se mi nadamo? Da mi sada idemo dizati pobunu i boriti se za obnovu zgrade kako bi djeca imala gdje plesati i pjevati, dok s druge strane ljudi nemaju gdje živjeti, činilo nam se nekako neprimjereno. Zato smo i išli pacifistički cijelo vrijeme.

NACIONAL: Ali Bačić tvrdi da je obnova u punom zamahu i da će uspjeti potrošiti sav europski novac…

Ja bih volio jako na konkretnom primjeru čuti što se to pokrenulo. Neka mi pokaže fotografiju kuće u Zagrebu koju su izgradili i obnovili. Ili srušili. Osim one četiri kuće u tri godine. Odličan rezultat. Oni se hvale bolnicama, vrtićima, školama. Država je obnavljala samo za sebe ono što je državno, gradovi ono što je gradsko, a privatne tvrtke same sebi financiraju obnovu. Dakako, one koje si to mogu priuštiti. Neka mi pokažu privatnu zgradu od povijesnog značaja koja se obnovila uz pomoć države. A to je bio cilj europskih fondova. Sjećate se kako su zvali ljude da apliciraju za jednokratnu pomoć od 10 tisuća kuna za dimnjake koji su se morali sanirati. Većina je morala srušiti dimnjake i izgraditi nove s kondenzacijskim bojlerom, to su sami platili, a do danas tih 10 tisuća kuna nisu vidjeli. Volio bih da Ministarstvo izađe s podatkom o broju ljudi kojima je taj novac isplaćen. Lako se hvaliti, neka pokažu konkretne brojke. Izgovor su im bili i nesređeni vlasnički odnosi. A i što ako nisu? Zar ćemo prvo sređivati zemljišne knjige, koje je još Vesna Škare Ožbolt pokušala riješiti, a onda ćemo krenuti u obnovu? Pa za to bi nam trebalo dvjesto godina. Gdje je i čiji interes u tome?

NACIONAL: Zbog svega navedenog, jeste li izgubili nadu da će europski novac biti potrošen na obnovu?

Da. Budući da mi inače radimo na EU projektima i znamo kako to funkcionira, vrlo je jasno da više nema vremena. A ako se novac ne potroši na ono za što je namijenjen, država će ga morati vratiti. Pitanje je samo tko će onda financirati tu obnovu. Ili ta obnova nekima nije u interesu jer se radi o golemom zemljištu na prestižnoj lokaciji u gradu? Uostalom, radi se o tisućama građevina koje bi trebalo obnoviti i meni se čini vjerojatnijim da će se radije dopustiti da se uruše. U tom slučaju dobit će se jako puno slobodnog zemljišta na najatraktivnijim lokacijama u gradu.