Tomislav Jakić jedan je od najuglednijih hrvatskih novinara i političkih analitičara. Rođen 1943., s 23 godine postao je novinar Vanjsko-političke redakcije ondašnje Televizije Zagreb, današnjeg HTV-a. Do 1992., kada je otjeran s posla, bio je, među ostalim, vanjskopolitički prezenter u središnjem Dnevniku, autor brojnih vanjskopolitičkih emisija i reportaža, a intervjuirao je mnoge svjetske političare, poput Richarda von Weizsäckera, Helmuta Kohla, Hansa Dietricha Genschera, Kurta Waldheima, Bruna Kreiskog, Franza Vranitzkog, Olofa Palmea, Šimona Peresa, Jitzaka Rabina, Jasera Arafata… Izvještavao je s najvažnijih događaja onoga vremena, poput potpisivanja sporazuma SAD-a i SSSR-a o ograničavanju strategijskog naoružanja SALT-1, summita Jimmyja Cartera i Leonida Brežnjeva, summita Pokreta nesvrstanih u Zimbabveu… Od 1992., kada je ostao bez posla, do 2000., kada se pridružio savjetničkom timu za vanjsku politiku predsjednika Republike Stjepana Mesića, radio je kao novinar i urednik u brojnim redakcijama poput Deutsche Wellea, Radija Slobodna Europa, Hine, Novog lista, Kanala Ri… Neko je vrijeme bio i glasnogovornik Akcije socijaldemokrata Hrvatske i Instituta Otvoreno društvo Hrvatska. Od 2001., do kraja Mesićeva mandata 2010., bio je vanjskopolitički savjetnik predsjednika Republike, u razdoblju kada je Hrvatska razbila međunarodnu blokadu, ostvarila neke od svojih najvećih međunarodnih uspjeha i postavila čvrste temelje za priključenje EU-u 2013. Tomislav Jakić uredio je i objavio nekoliko knjiga, među kojima se ističu njegovi memoari “Nisam zavijao s vukovima” iz 2010. Ovih dana iz tiska izlazi nova Jakićeva knjiga, “Točno na tacno.net”, u izdanju Centra za kritičko mišljenje i portala tacno.net iz Mostara.

NACIONAL: Objasnite, molim vas, kako je nastala vaša knjiga i što sadrži? Možete li za čitatelje Nacionala ukratko objasniti njezin sadržaj?

Knjiga sadrži gotovo pedeset tekstova objavljenih u rasponu od gotovo deset godina na portalu tacno.net. Većina ih je, međutim, iz posljednje dvije-tri godine. Učinilo mi se da među onime što je objavljivano na portalu ima tekstova koji bi zasluživali malo dulji život od onoga što ga uobičajeno imaju na internetskom portalu. Centar za kritičko mišljenje iz Mostara složio se s takvom mojom ocjenom i tako je nastala knjiga ‘’Točno na tacno.net’’. Podijeljena je u deset odjeljaka, ne bih to zvao poglavljima, potpuno nejednake duljine, od kojih svaki sadrži tekstove – ili tek jedan, možda dva – koji se bave određenim fenomenima u današnjem društvu odnosno u, kako se kaže u podnaslovu, svijetu u kojem živimo. Svaki od tih odjeljaka ima po stranicu uvodnog teksta u kojem sam pokušao objasniti zašto sam pisao upravo o tome, bila to američka politička scena, bila to laž kao fenomen današnje političke i javne scene, bio to odnos prema prošlosti, ili pak rat u Ukrajini. A sam naslov sugerira nešto, što mi se upravo u postojećim prilikama čini bitnim istaknuti. Svaki je tekst pisan na osnovi u tome trenutku dostupnih i provjerljivih činjenica. Može se nekome sviđati ili ne sviđati moje razmišljanje bazirano na tim činjenicama. No one, činjenice, nesporne su.

NACIONAL: Zašto kolumne pišete za mostarski portal tacno.net, a ne za neki medij u Hrvatskoj?

Odgovorit ću vam ovako: kad sam bio dijete, učili su me da ne idem nikamo, gdje nisam pozvan. Zapamtio sam to i primjenjivao cijeloga života. Na medijskoj sceni Hrvatske, osim prije nekoliko mjeseci Privrednika, dodatka tjedniku Novosti i prije nekoliko dana Hrvatskog radija, već dobre dvije i po godine nema i nije bilo nikoga tko bi došao na ideju da me pozove bilo u neku radijsku ili televizijsku emisiju, bilo da napišem neku analizu ili da nešto komentiram u pisanom tisku, ili na nekome od ovdašnjih portala. Nemojte me pogrešno shvatiti: ne žalim se zbog toga, tek odgovaram na vaše pitanje. Portal tacno.net već godinama prihvaća i objavljuje moje tekstove i drago mi je što se tamo pojavljujem jer znam da se čita ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Dakle, dopirem do širokog auditorija.

NACIONAL: Dio tekstova koje ste objavili bavi se ratom u Ukrajini. Ni u jednom od njih niste propustili naglasiti kako je Rusija, vojnim upadom u Ukrajinu 24. veljače ove godine, prekršila međunarodno pravo. Zašto osjećate potrebu baš u svakom tekstu istaknuti tu činjenicu?

Točno je da je odjeljak s tekstovima što se bave ratom u Ukrajini najveći, njih desetak, ali oni ne čine većinu objavljenog materijala u knjizi. A zašto ponavljam notornu činjenicu da je Rusija napala Ukrajinu i da je time prekršila norme međunarodnoga prava i Povelje Ujedinjenih naroda? Jednostavno zato što znam da se u pregrijanoj atmosferi u kojoj smo došli dotle da se prebrojavamo, da je svatko tko ne pristaje na propagandnu priču koja je u ovoj tragediji izuzetno bitna, automatski ‘’pristaša Putina’’, ako ne i ruski plaćenik. Moje gledanje na rat u Ukrajini, na njegove dublje uzroke, na to kako su se stvari razvijale da bi kulminirale ruskim vojnim upadom potkraj veljače, bitno odudara od prevladavajućeg, da upotrijebim moderan izraz, narativa u kojemu je samo i jedino bitno ono što se događa od kraja veljače 2022. E pa nije! Nešto je tome prethodilo. Pa ako je nedvojbena odgovornost za započinjanje rata na Rusiji, postoji nešto što se zove suodgovornost za stvaranje klime u kojoj je do toga rata, usuđujem se reći, moralo doći.

Tomislav Jakić je Jacionalovu novinaru Borisu Paveliću govorio o ratu u Ukrajini i drugim temama o kojima piše u svojoj novoj knjizi ‘Točno na tacno.net’, u izdanju portala tacno.net iz Mostara. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Vaša interpretacija tragičnih, upravo katastrofičnih događaja u Ukrajini uvelike se razlikuje od službene interpretacije kakvoj svjedočimo u EU-u i SAD-u. Možete li sažeti svoje tumačenje uzroka rata?

Pa eto, to je upravo ovo o čemu govorim. Uporno pokušavam reći kako je korijen svega u poznatim manifestacijama na Majdanu, podsjećam koju su i koliku ulogu u poticanju bunta protiv legalno izabranog predsjednika Janukoviča, kakav bio da bio, odigrali ne samo neki američki i europski političari, nego i tajne službe. Podsjećam na to da je priča o primanju Ukrajine u Atlantski pakt bila ‘’prst u oko’’ Ruskoj Federaciji i da je predsjednik Putin godinama na to upozoravao. Podsjećam na to da je posljednjem sovjetskom predsjedniku, Mihailu Gorbačovu, bilo obećano – o tome postoje i dokumenti i objavljena sjećanja protagonista – kako se Atlantski pakt ‘’neće širiti ni pedlja prema Istoku’’, ako Moskva pristane na ujedinjenje Njemačke. Podsjećam također na Minski sporazum kojim se pokušalo riješiti pobunu proruskih elemenata na istoku Ukrajine. To je bila ideja i koncept Zapada, no činjenica je, a i na to podsjećam, da vlasti u Kijevu nisu učinile ama baš ništa da bi se taj sporazum barem počeo realizirati. Ali su godinama artiljerijom tukle područje pod kontrolom pobunjenika. I podsjećam, jer to se nikako ne smije ispustiti iz vida, na izjavu Paula Wolfowitza neposredno nakon disolucije Sovjetskog Saveza: ‘’Nikada više Sjedinjene Države ne smiju dozvoliti da se uz njih na svjetskoj sceni pojavi još jedna supersila’’. Pa da onda stvari postavimo ovako: da nije bilo izvana potpomognutog rušenja Janukoviča, da Ukrajina nije bila stavljena pred izbor: ili s Rusijom, ili sa Zapadom, ne bi došlo ni do referenduma na Krimu, ni do uklapanja Krima u teritorij Rusije. Da se ‘’stalo na loptu’’ u upornom guranju Ukrajine prema NATO-u, ne bi došlo do ruskog prijedloga o stvaranju novog sigurnosnog sustava u Europi, potkraj prošle godine. Da je Zapad, Amerika u prvome redu, pokazao barem malo volje da o tome prijedlogu ozbiljno razgovara, ne bi došlo do gomilanja ruskih trupa na ukrajinskoj granici. Da je NATO u bilo kojem trenutku decidirano rekao kako, doduše, cijeni volju Ukrajine da mu se pridruži, ali toj volji ne može izaći u susret jer bi time ugrozio stabilnost cijele Europe, ruskog upada u Ukrajinu ne bi bilo. Napokon, da u ožujku tadašnji britanski premijer Boris Johnson nije dojurio u Ukrajinu i spriječio nastavak ukrajinsko-ruskih pregovora o zaustavljanju rata, krvoproliće ne bi trajalo do dana današnjega. Znam, mnogo je to onih ‘’da je’’, ali sve što želim reći je sljedeće: stvari se ne događaju same od sebe. Za sve postoje i uzroci i neposredni povodi. Postoji ono što se zove kauzalna, odnosno uzročno-posljedična veza. Neozbiljno je i neodgovorno praviti se kao da prije veljače 2022. ničega nije bilo.

NACIONAL: Pažljivo pratite medije i na Zapadu, ali i u Rusiji. Koje medije preporučujete kao vjerodostojne? Može li se, u sadašnjoj situaciji, uopće doprijeti do koliko-toliko točnih i pouzdanih informacija, ili smo već došli u situaciju da obje strane, u pravom maniru ratne propagande, manipuliraju informacijama?

Ne, ruske medije ne mogu više pratiti jer ih je Zapad ‘’demokratski’’ skinuo sa satelita. O čemu također nitko nije ozbiljno progovorio ni riječi, nego se sve opravdava krilaticom da je potrebno boriti se protiv ruske propagande. S druge strane, tvornica propagande na Zapadu radi punom parom i možemo se samo nadati, ili strahovati od toga, kako tko, da će se jednoga dana razjasniti s koliko poluistina, dezinformacija i laži se uporno i dosljedno ‘’hrani’’ javnost zapadnih zemalja. Ključni zapadni mediji, čak i javne televizije poput onih u Njemačkoj, u potpunosti su upregnuti u kola ratne propagande. Osobno, završio sam na tome da redovno gledam vijesti na kineskoj televiziji CGTN namijenjenoj svijetu i na izraelskoj televiziji i24. Čini mi se da koliko-toliko uspijevaju zadržati distancu, odnosno u najvećoj mogućoj mjeri objektivan pristup, pogotovo u talk-show emisijama.

NACIONAL: Na samom početku rata interno ste iznijeli katastrofični potencijalni scenarij mogućnosti izbijanja nuklearnog rata, koji je izgledao zastrašujuće ostvariv. Kako gledate na tu apokaliptičnu mogućnost? U kojim bi uvjetima, po vama, moglo biti upotrijebljeno nuklearno oružje, i tko bi ga mogao upotrijebiti?

Tu apokaliptičnu mogućnost i dalje ne isključujem, iako mislim kako će se i Zapad i Rusija truditi da do toga ne dođe. Tako nešto ni jednima, ni drugima nije u interesu. Dapače! Nažalost, uvijek treba računati s mogućnošću neplaniranog incidenta, odnosno s ljudskim faktorom, a to znači da su stvari nepredvidive.

NACIONAL: Bili ste dugogodišnji savjetnik predsjednika Republike. Kad bi vas, na primjer, glavni tajnik UN-a danas pitao za savjet kako zaustaviti rat i postići održivo, što biste mu odgovorili?

Formirati malu skupinu uglednih nekadašnjih državnika, povjeriti im ulogu posrednika uz punu podršku Ujedinjenih naroda, s time da bi takva misija imala barem male šanse za uspjeh, ako bi se moglo i Rusiju i drugu stranu – pri čemu, naravno, ne mislim samo na Ukrajinu – uvjeriti da u pregovore moraju ući bez ikakvih prethodnih uvjeta.

NACIONAL: Kako komentirate položaj i ponašanje Europe u aktualnoj krizi prema Ukrajini? Kako da se Europa nosi s činjenicom tako razorne agresije, neovisno o njezinim uzrocima? Kako pronaći uporište za mir, kad čujemo kakve poruke stižu iz Kremlja i od njegovih raspamećenih propagandista poput Dugina i Medvedeva?

Kremaljski propagandisti koje spominjete rade ono što u ratnim situacijama uvijek rade ljudi zaduženi da ‘’obrađuju’’ domaću javnost. Dakle, koliko god zastrašujuće njihove poruke bile, ne bih ih shvaćao preozbiljno. Da tako nešto dođe od Putina, to bi bila druga stvar. A što se Europe tiče, griješite ako mislite da bi se Europa mogla ili smjela bilo kako ponašati ‘’neovisno o uzrocima agresije’’. Europa bi se morala ponašati s punom sviješću o prethistoriji agresije, konstruktivno, mirotvorno, trebala bi svim silama raditi najprije na zaustavljanju rata, potom na pokretanju pregovora i u nekoj dalekoj fazi na razrješenju problema koje ne bi do kraja zadovoljilo ni Rusiju, ni Ukrajinu, ali koje bi na dnevni red Staroga kontinenta umjesto rata ponovo stavilo mir i razvoj. Da bi to, međutim, mogla, Europa bi se morala izvući ispod skuta Sjedinjenih Država i paradoksalno Velike Britanije koja danas, nakon što je napustila Europsku uniju, o koracima EU-a odlučuje više nego dok je bila članica.

‘Čudim se svima onima na Zapadu koji uporno priželjkuju neku vrstu puča i rušenja Vladimira Putina s vlasti. Oni koji bi došli nakon Putina bili bi zaista takvi, da bi ih se trebalo bojati’

NACIONAL: Ima li u ruskoj vlasti i u vojsci glasova spremnijih za mir? Tko su ti ljudi?

Mislim da u ruskom i političkom i vojnom vrhu ima ljudi koji nisu zadovoljni dosadašnjim načinom vođenja rata. To, međutim, ne znači da su oni spremni na mir. Oni bi, kada bi preuzeli glavnu riječ u Moskvi, rat koji je i do sada bio strašan, pretvorili doista u uništavajući. Zato se čudim svima onima na Zapadu koji uporno priželjkuju neku vrstu puča i rušenja Putina s vlasti. Oni koji bi došli nakon Putina bili bi zaista takvi, da bi ih se trebalo bojati.

NACIONAL: Vodi li Hrvatska dvije politike prema ratu u Ukrajini, jednu vladinu i drugu predsjednikovu? Kako komentirate te razlike i smatrate li ih istinskima, ili samo retoričkima, kakve su očito razlike u odnosu Plenkovića i Milanovića prema BiH?

Hrvatska, bojim se, uopće ne vodi svoju politiku. Razlike što se manifestiraju u izjavama predsjednika i premijera tek su dio folklora njihova stalnog verbalnog prepucavanja u kojemu se ne biraju riječi. Kada je Ukrajina u pitanju, Hrvatska je potpuno, bez i najmanje zadrške, u zapadnom antiruskom – netko će reći proukrajinskom – stroju. I to do te mjere da počinje zanemarivati vlastite interese i interese i potrebe svojih građana.

NACIONAL: Pretpostavimo još jednom da ste opet u ulozi političkog savjetnika, kao što ste bili u mandatu predsjednika Mesića. Što biste savjetovali premijeru Plenkoviću i predsjedniku Milanoviću kad bi vas pitali kakvu politiku Hrvatska da vodi prema Rusiji, Ukrajini i ruskom napadu na susjednu zemlju?

Već sam to negdje jednom rekao: ugledati se na Izrael. Jasno i nedvosmisleno osuditi ruski vojni upad u Ukrajinu, osuditi rat kao sredstvo rješavanja sporova, maksimalno se zauzeti za prekidanje rata i traženje rješenja pregovorima, ponuditi u tome kontekstu dobre usluge ako je to moguće i realno, pružiti Ukrajini svu moguću humanitarnu pomoć, uključujući prihvat izbjeglica, ali ne slati oružje i ne sudjelovati u sankcijama protiv Rusije, čak i pod cijenu da zbog toga dođemo na udar Europske unije. Napokon, jednoga će dana netko u EU-u ipak morati reći: ‘’Čekajte malo, pa kamo će nas ovo odvesti?’’. Zašto glas s tim logičnim pitanjem ne bi mogao doći iz Hrvatske? Uvjeravam vas: onoga trenutka kada se netko usudi reći car je gol, svjetlost razuma obasjat će Europu, uključujući napaćeni narod Ukrajine. To neće biti krah europskog jedinstva, kao što nas plaše, nego trenutak u kojemu će Europa ponovo naći samu sebe, u kojemu će shvatiti da ima realnu mogućnost voditi svoju politiku, profilirati se kao značajan ‘’igrač’’ na međunarodnoj sceni, a prestati biti ‘’potrčko’’ Washingtona. Europa je prva koja mora učiniti korak prema prekidanju rata jer taj se rat vodi u Europi i ugrožava ne samo Ukrajince, ali i Ruse, koji u njemu ginu, nego cijelu Europu. Europa mora redefinirati svoj zajednički identitet i mora shvatiti da ga ne može ostvarivati u stalnoj konfrontaciji ni s Rusijom, ni s Kinom, nego samo tako da postane stjegonoša borbe za stabilnost, mir, suradnju, toleranciju i zaštitu prirode. U svemu tome Hrvatska, iako je mala zemlja, imala bi što reći. Treba samo imati viziju budućnosti, ne tuđe, nego svoje. I treba imati malo hrabrosti.