Nisu svi slijepi – odabrane kolumne ” naziv je najnovije knjige autora Tomislava Jakića, u izdanju Srpskog narodnog vijeća, koja je promovirana u Hrvatskom novinarskom društvu početkom listopada. “Trump – Putin “, “Čudo u Singapuru “, “Jastrebovi i kokošari “, “Prokockana vjerodostojnost mainstream medija “, “Odbiti ili ne odbiti SAD “, “Europa tone u crnilo “, “Laž kao politika “, “Bolesno društvo “, “Iscrpljena demokracija “, “U mentalnom egzilu “, “Kimov poučak ” – samo su neki od naslova kolumni jednog od najpoznatijih vanjskopolitičkih novinara i komentatora, koji je na Televiziji Zagreb počeo raditi davne 1966. godine. Pravnik po obrazovanju, tijekom svoje televizijske karijere koja je trajala više od 25 godina, bio je autor stotina reportaža, izvještavao je s Bliskog istoka, iz Amerike, Njemačke, Austrije, sa skupova Nesvrstanih… te intervjuirao brojne svjetske političare i državnike. U jednom periodu bio je i vršitelj dužnosti glavnog i odgovornog urednika Informativnog programa javne televizije. Iako nikada nije bio član Komunističke partije, 1992. napustio je HTV zbog neslaganja s političkim i programskim diktatom nove vlasti. Već 1995. otišao je u Prag, gdje je nešto više od godinu dana radio za Radio Free Europe, a novinarstvom se nastavio baviti kao slobodni novinar do 2001., kada je postao savjetnik za vanjsku politiku tadašnjeg predsjednika Republike Stipe Mesića. Dužnost je obnašao sve do 2010., s kratkim prekidom od ljeta 2003. do 2005. Po završetku mandata, 2010. godine objavio je knjigu sjećanja “Nisam zavijao s vukovima – sjećanja otrgnuta zaboravu ” u izdanju Plejade. U povodu izlaska svoje nove knjige Tomislav Jakić dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Najnoviju knjigu odabranih kolumni nazvali ste “Nisu svi bili slijepi “. Zašto taj naziv?

Nazivom sam naprosto htio reći da ipak još uvijek postoje oni koji su sačuvali sposobnost, a imaju i dovoljno hrabrosti za to, misliti vlastitom glavom, uočavati činjenice i na osnovi njih zaključivati. Bez ičijeg diktata, odnosno bez pritiska onoga što se kroz tzv. mainstream medije servira kao jedina i neporeciva istina. Dakle, ima nas koji odbijamo zatvarati oči pred svime što se događa, koji odbijamo pristati na to da budemo slijepi i ne vidimo ono što nas okružuje, ono što se “iza brda valja “. U manjini smo, i to itekakvoj manjini, ali ima nas. I nismo slijepi.

NACIONAL: Nakon briljantne karijere vanjskopolitičkog novinara i komentatora na Televiziji Zagreb, otišli ste 1992. zbog neslaganja s politikom kuće. Jesu li vas prisilili na odlazak ili je to bila vaša odluka? Možete li usporediti tadašnje i današnje stanje javnog servisa? Idemo li unatrag ili je još gore?

Da se nisam slagao s pretvaranjem HTV-a u instrument širenja propagande vladajuće stranke, to je bilo poznato. Pokazivao sam to vrlo jasno u onih nekoliko mjeseci koliko sam vodio Informativni program, na prijelazu između 1990. u 1991. Vodstvo kuće to je znalo i tražilo je načina da me se riješi. Pa je iskonstruiran glup, naravno, na laži zasnovan povod i jednostavno mi je telefonom poručeno da “zbog ozbiljnog propusta do daljnjega ne dolazim na posao “. Kada je ta situacija, bez ikakvog pisanog rješenja i obrazloženja, ušla u treći mjesec, zatražio sam prekid radnog odnosa. Smatrao sam ponižavajućim da za nerad, iako ga ničim nisam skrivio, primam plaću, doduše, umanjenu. Nemam precizan uvid u stanje na javnome servisu danas, znam što javljaju pojedini mediji, no moj je dojam da je stanje vrlo slično onome s početka devedesetih godina.

NACIONAL: Koliko je SKH kadrovirao na Televiziji Zagreb, odnosno jeste li mogli pisati i govoriti što ste htjeli? Nikada niste bili član Komunističke partije, a ipak ste napustili siguran posao i otišli 1995. u Prag, na Radio Free Europe. Mnogi bivši komunisti iz novinarskih redova puno su se bolje snašli u Tuđmanovu režimu, kako to?

Puno pitanja u jednome. Dakle, Partija je odlučivala kada je bila riječ o vodećim pozicijama. Novinare se primalo na temelju natječaja i pokazanih sposobnosti. Je li bilo iznimaka? Sigurno, no to što govorim, to je bilo pravilo. Postojala su ograničenja, postojale su teme za koje se jednostavno znalo da se u njih ne dira. Za mene kao vanjskopolitičkog novinara to je značilo da ne mogu dovoditi u pitanje vanjsku politiku Jugoslavije, politiku nesvrstanosti. No da bude do kraja jasno, ja i nisam imao razloga tu politiku dovoditi u pitanje. Za onu državu, u onim prilikama, to nije bila samo najbolja, nego jedina moguća vanjska politika. Nakon odlaska s HTV-a promijenio sam dosta poslova, većinom novinarskih, ali i ostalih. A zašto su se mnogi nekadašnji komunisti, ja bih rekao oni koji su se tako samo nazivali, bolje od mene snašli u Tuđmanovu režimu, to nemojte pitati mene. Nikada nisam bio ni oportunist ni karijerist pa vam na to pitanje ne znam odgovoriti.

NACIONAL: U svojim kolumnama bavite se i vanjskom i unutarnjom politikom, globalnim trendovima, a najviše fašizacijom hrvatskog i europskog društva. Koliko nas to treba brinuti?

Kao društvo, to bi nas trebalo maksimalno brinuti. No stanje je takvo kakvo jest. Šutljiva većina shvatit će kada bude kasno. I neće biti prvi put u povijesti da se tako nešto događa.

NACIONAL: Na promociji ste izjavili da se čvrsto držite činjenica i spremni ste svoje stavove i promijeniti ako se promijene činjenice. Odnosi li se to na prvotno odobravanje izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika? Što danas mislite o njegovoj politici?

Ne, ja nisam odobravao Trumpov izbor, ali jesam rekao i napisao da s Trumpom kao predsjedničkim kandidatom treba ozbiljno računati. Tada, govorim o srpnju 2016. godine, svi su se grohotom smijali i samom spominjanju takve mogućnosti. Ono što sam odobravao bio je njegov vanjskopolitički program koji je konzistentno i uporno iznosio pola godine i ponovio u svojem inauguracijskom govoru. Nažalost, od svega je odstupio i danas je svijet suočen s političkim amaterom na čelu najmoćnije zemlje svijeta, showmanom i neizmjernim egocentrikom čiji se jedini program sveo na to da osvoji i drugi mandat. Otvoreno je pitanje u kojoj mjeri je on u međuvremenu postao i zarobljenikom onoga što se zove deep state (podzemna država).

NACIONAL: Treba li se svijet bojati politike koju vode Trump i Putin, odnosno politike koja vodi do novog hladnog rata, o čemu ste kao novinar u to doba puno pisali i izvještavali?

Kao prvo, Trumpa i Putina ne možete izjednačavati, a isto vrijedi i za njihove politike. Drugo, izvorište novoga hladnog rata nedvojbeno je Zapad, i to još od vremena prije ulaska Trumpa u Bijelu kuću. Današnje stanje u svijetu nedvojbeno je takvo da tjera na zabrinutost, jer se sustavno ruše temelji onoga što smo nazivali svjetskim poretkom. Umjesto toga nude nam se programirana anarhija i zakon jačega, ja bih rekao: zakon džungle.

NACIONAL: Bili ste jako kritični i prema današnjim medijima i optužili ste ih za proizvodnju lažnih vijesti. No što je s političkim stavovima i “korektivnom ulogom ” koju bi mediji trebali imati kao psi čuvari demokracije?

Imate potpuno pravo, mediji, slobodni mediji doista bi trebali biti, kako vi kažete, psi čuvari demokracije. Ponekad im to i u današnjim prilikama uspije. No medijskom scenom gospodare interesi, a kojim će putem mediji i novinari u njima ići, to određuje profit. I još nešto: onoga trenutka kada je prihvaćena američka složenica “info-zabava “, zazvonilo je mrtvačko zvono ozbiljnom, kritičkom i odgovornom novinarstvu. Ako informacija mora biti i zabava, onda je jasno da i lažne vijesti, fake news, postaju tražena roba.

NACIONAL: Što u tom kontekstu kažete na afere SMS i Elitna prostitucija, iza kojih stoji parasustav, mreža koju su godinama pleli Karamarko, Brkić i ostali članovi HDZ-a i koju su ipak otkrili mediji?

Rekao sam već: medijima čak i danas ponekad uspije izboriti se za istinu i otkrivanje nečega što se uporno skriva od javnosti. O aferi koju spominjete znam samo onoliko koliko sam vidio u medijima, a to sigurno nije dovoljno da bih mogao o tome ozbiljno razgovarati. A ovo jest ozbiljan razgovor, zar ne? Ipak, načelno mogu reći sljedeće: postojanje paralelnih struktura nije u Hrvatskoj nikakva novost. Sjetite se samo usporedne linije zapovijedanja iz vremena Domovinskog rata. Zašto pretpostaviti da je sklonost takvom navodnom rješavanju stvari nestala? Uostalom, ako je prihvaćena činjenica da u Sjedinjenim Državama postoje umrežene i raširene strukture paradržavnih institucija koje ili preuzimaju funkciju državnih ili su u njih infiltrirane, mislim, naravno, na tzv. deep state, podzemnu državu, zašto, dakle, isključiti mogućnost postojanja nečega toga tipa i u Hrvatskoj? Previše – što indicija, a što i dokaza – govori u prilog tome da i kod nas postoje, nazvat ću ih tako, paralelni svjetovi.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu gledate na politiku uljuđenog Europljanina Andreja Plenkovića, koji pušta da spomenici s pozdravom “za dom spremni ” stoje sada osam kilometara od Jasenovca, pravi se da ne vidi što se događa na HTV-u, dok mu većinu u Saboru drži optuženik za ratne zločine Branimir Glavaš. Treba li Plenkoviću dati podršku u borbi protiv radikalne desnice, s obzirom na to da ljevica u Hrvatskoj praktički ne postoji?

Točno, ljevice u Hrvatskoj nema. Zato mi je smiješno kada naši političari, ako se ipak usude reći nešto o ekstremnoj desnici, u istome dahu osuđuju i krajnju ljevicu. Gdje je oni vide, to bih volio znati. Što se premijera tiče, bojim se da on stalnim popuštanjem desnici produžava svoj politički život, ali spasiti ga neće. Vjerojatno je postojao trenutak kada je premijer, ako ništa drugo, a ono vođen nagonom političkog samoodržanja, mogao preuzeti ulogu djelotvornog štita koji bi obranio Hrvatsku od juriša radikalne desnice. No ako je i postojao, takav je trenutak definitivno propušten. A cijenu takve pogrešne procjene neće platiti samo premijer, platit će je svi istinski demokratski orijentirani građani Hrvatske. U konačnici, međutim, i oni koji će pomisliti da su pobijedili. Ne znam koja će generacija to doživjeti, ali tako će biti, siguran sam.

NACIONAL: Objavljivali ste u Novostima. Zašto su predstavnici srpske manjine, nakon svega, ipak dio vladajuće većine? Nije li to licemjerno?

Činjenica da već godinama surađujem u skupini, moram reći, dobrih novinara i moje, i srednje, i mlade generacije, u samostanom srpskom tjedniku Novosti, nema ama baš nikakve veze s ovim ili onim političkim potezima predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj. Dakle, ne mogu vam odgovoriti na to pitanje.

NACIONAL: Dugo ste bili savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Mesića i optuživali su vas da utječete na njegove antiameričke stavove; je li to točno i koliko vas je predsjednik slušao?

Dajte da jednom za svagda stvari postavimo na njihovo mjesto: nema nikakvih antiameričkih stavova, ni predsjednika Mesića niti mojih. Biti kritičan prema politici američke administracije, to nije nikakav antiamerikanizam, to je u nekoliko mahova u vrijeme mandata predsjednika Mesića bilo odraz realnog sagledavanja stvari i obrane vitalnih nacionalnih interesa Hrvatske. Pa ne mislite valjda da je naš nacionalni interes bio sudjelovati u okupaciji Iraka pa da nam još i tamo ginu naši vojnici? A odnos predsjednik – savjetnik svodi se na sljedeće: savjetnik predlaže, predsjednik odlučuje.

NACIONAL: Posebno su vas kritizirali nakon onog Mesićeva govora pred američkim veleposlanstvom 2002., kada ste kritizirali američku intervenciju u Iraku. Je li tada Amerika zbog toga zahladila odnose s Hrvatskom? Zašto ste se razišli s predsjednikom 2003.?

Da, dotakao sam to već. Istina je, Amerikanci su tada iz usta hrvatskog predsjednika čuli ono što im nije bilo drago čuti. Danas cijeli svijet govori to što je tada rekao predsjednik male Hrvatske. Nikakvog zahlađenja odnosa nakon toga govora u novom američkom veleposlanstvu nije bilo, barem mi ništa o tome nije poznato. A iz Ureda sam otišao godine 2003. zbog jednog banalnog razloga koji i ne zavređuje da ga spominjem. Svakako nije bila u pitanju politika.

NACIONAL: Vidite li u hrvatskoj politici nekoga tko bi imao politički instinkt i državničku snagu predsjednika Mesića, koji je i danas najpopularniji hrvatski političar u regiji?

Nažalost – ne!

NACIONAL: Jeste li s njim razgovarali o izletima u veličanje ustaštva u govorima emigraciji ranih devedesetih?

Svakako. I drago mi je što je odlučno, bez ikakvog uvijanja, ocijenio to kao vlastite promašaje koji se nisu smjeli dogoditi. Nemam razloga da mu ne vjerujem.

NACIONAL: Koliko je hrvatsko društvo, preplavljeno desničarskim portalima i medijima, ali i utjecajem Katoličke Crkve, otrovano revizionizmom i nacionalizmom, osobito mladi ljudi koje politika i ne zanima? Ima li natrag i imaju li današnji mediji tu snagu?

Stupanj zatrovanosti, indoktriniranosti društva vrlo je visok, golem je broj onih koji su politiku i političare otpisali za sva vremena. Kako promijeniti smjer kojim ide ovo društvo – ne znam. Donkihotski pokušaji poput mojih i onih meni sličnih tu sigurno neće odigrati bitnu ulogu, što mogu… I rekao bih, još važnije, što tu žele promijeniti današnji mediji, odnosno njihovi gospodari, vjerujte mi – ne znam. Optimist nisam.

NACIONAL: Naime, oni koji “nisu slijepi ” u manjini su, daleko od mainstreama, a mnogi iskusni i obrazovani novinari doslovce su na cesti, egzistencijalno ugroženi. Kakva je uopće perspektiva novinarstva kao profesije, ne samo u Hrvatskoj, već i globalno? Kao što svjedočimo, novinare opet ubijaju usred Europe?

Najkraće rečeno: novinarstvu, da budem precizan – onome što sam naučio zvati novinarstvom, crno se piše. Ali ne i samo novinarstvu…