Dvije i pol godine nakon smrti Petra Skansija, najtrofejnijeg hrvatskog košarkaša, trenera i izbornika, sportski novinar i povjesničar sporta Tomislav Gabelić u Splitu je prezentirao monografiju koja prati sve etape, uspjehe i razočaranja Skansijeve četrdeset godina duge sportske karijere. Skansi je, uz Ratu Tvrdića i Damira Šolmana, važan kreator prvog zlatnog doba splitske košarke, prvih velikih uspjeha kluba s Gripa. Drugi val stigao je s Tonijem Kukočem, Dinom Rađom i Božom Maljkovićem. Ali ni tada Skansi nije bio daleko. Petar Skansi je ostavio veliki trag u jugoslavenskoj i hrvatskoj košarci. Još od 1968. godine i Olimpijskih igara u Meksiku, Skansi je dao ogroman doprinos jugoslavenskoj reprezentaciji u osvajanju srebrne olimpijske medalje. Na košarkašku kartu upisala se nova velesila između SAD-a i SSSR-a. „Dvije godine kasnije, Skansi se popeo na ‘krov svijeta’, kad je ta sjajna generacija u finalu Svjetskog prvenstva u Ljubljani pobijedila SAD“, istakao je Gabelić koji nas je u razgovoru proveo kroz neprocjenjiv košarkaški doprinos Petra Skansija hrvatskoj košarci. I u epskom porazu Jugoplastike u finalu Kupa prvaka u Tel Avivu, i u porazu ravnom pobjedi u Barceloni, kad je Skansi, izbornik reprezentacije Hrvatske, u finalu Olimpijskih igara izgubio od američkog „Dream Teama“. Gabelić je napisao nekoliko monografija o splitskom sportu, a jednu je posvetio velikom hrvatskom košarkašu, Zagrepčaninu i igraču pobjedničke Jugoplastike Damiru Šolmanu. Kojem velikom košarkaškom imenu će biti posvećena naredna monografija Gabelić još ne otkriva.

NACIONAL: Zašto je Skansi važno ime splitske i hrvatske košarke? Što je sve stalo u njegovu 40-godišnju košarkašku karijeru?

Skansi je jedno od najvećih imena hrvatske košarke, ne samo po broju osvojenih trofeja, nego i po tome koliko je dugo i u kojim sve ulogama trajao. Skansi je bio igrač, reprezentativac, trener i izbornik i u svim ulogama je osvajao, a od prvog do zadnjeg njegova velikog uspjeha prošlo je točno četiri desetljeća. U svijet košarke ušao je na velika vrata 1963. kao važan igrač momčadi koja je KK „Split“ uvela u prvoligašku konkurenciju, a pred sam kraj karijere s klupe ih je 2003. vodio do naslova prvaka Hrvatske. Samo rijetki igrači i treneri imali su tako duge karijere, a još ih se manje može pohvaliti s toliko uspjeha vrijednih divljenja i poštovanja.

NACIONAL: Zašto je trebalo napisati knjigu o Skansiju? Zašto je on vizionar starog kova?

Vrijeme prolazi i malo po malo padaju u zaborav veliki sportaši starije generacije i netko ih je trebao sačuvati od zaborava. Jednom zgodom mi je kolega novinar kazao kako svi mi mislimo da će to napraviti netko drugi, ali drugih nema. Stariji su odavno u mirovini, mlađi se ne sjećaju tih igrača i njihovih karijera. Pripadam generaciji koja je počela igrati košarku upravo zbog Skansija, Tvrdića, Šolmana, Jerkova… i osjećao sam potrebu da im se i na ovaj način odužim za sve što su napravili. Skansi je bio vizionar staroga kova zbog toga što nije pratio trendove nego ih je stvarao, uvijek je bio u potrazi za nečim novim. Ali je zauvijek ostao vjeran osnovama koje je naučio od Branka Radovića i Ranka Žeravice, dvojca koji je imao snažan utjecaj na njegovu karijeru i košarkašku filozofiju. Monografiju sam pripremao četiri godine, odmah nakon što sam završio monografiju o drugom velikanu Damiru Šolmanu. Najveći izazov bilo je pronaći sve podatke i pogotovo fotografije kao i provjeriti sve činjenice. U tome su mi puno pomogli kolege Slaven Alfirević, Jovan Kosijer i pasionirani čuvar košarkaške baštine Tomislav Pakrac.

‘Rijetki igrači i treneri imali su tako duge karijere kao Petar Skansi’, kaže Gabelić. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zašto razdoblje kraja 60-ih i početka i sredine 70-ih nazivate prvim “zlatnim” dobom splitske košarke?

Zbog toga što je u tom razdoblju klub ušao u prvu ligu, potpisao sponzorski ugovor s kombinatom Jugoplastika, izgradio dvoranu, osvojio prvi naslov prvaka bivše države, prvi kup, igrao finale Kupa prvaka Europe, a najbolji igrači su participirali u najvećim uspjesima reprezentacije, na europskim i svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama.

NACIONAL: Kako je Skansi dospio do reprezentacije? Koliko na njegov rast i razvoj utječu veliki treneri Branko Radović i Ranko Žeravica?

Čim se Skansi pojavio na prvoligaškoj sceni, a bilo je to u drugoj polovini 1963., odmah je na njegovu adresu stigao i prvi reprezentativni poziv. Ne toliko zbog dobrih igara i kvalitete koja u tom trenutku još uvijek nije bila na visokoj razini, koliko zbog visine od 206 centimetara. Tako visoki igrači bili su prava rijetkost i Skansi je vrlo brzo upao u oko izbornicima Aleksandru Nikoliću i Ranku Žeravici koji su ga odmah pozvali na pripreme. Priznao je i sam da je stasavao u povlaštenim uvjetima jer su Radović i Žeravica nastojali od njega na brzinu napraviti igrača za reprezentaciju i obojica su u to uložili jako puno truda i vremena. S obzirom na to da je ligaško natjecanje trajalo svega nekoliko mjeseci, igrači su se u to vrijeme uglavnom stvarali na pripremama reprezentacije koje su trajale tri, četiri mjeseca. Bio je to pravi socijalistički pristup sportu i reprezentaciji koja je bila svetinja, ispred obitelji, kluba, fakulteta, posla…

NACIONAL: Koji su “zvjezdani” trenuci igračke karijere Petra Skansija?

Velika generacija reprezentacije Jugoslavije, na čelu s Gjergjom, Daneuom i Koraćem, kasnije Skansijem, Tvrdićem, Ćosićem i Šolmanom, napravila je povijesni uspjeh osvajanjem zlata na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. Ta je medalja bila pokretač da se košarka po popularnosti izjednači s nogometom i dobije stalni termin subotom na TV-u. Za nas u Hrvatskoj je posebno važno što je veliku ulogu u tom povijesnom uspjehu imala hrvatska petorka Nikola Plećaš, Rato Tvrdić, Damir Šolman, Krešimir Ćosić i Petar Skansi. S trojicom igrača iz petorke svjetskih prvaka, Jugoplastika je krenula u pohod na prve trofeje, pa je tako odmah osvojeno prvenstvo 1971., potom iduće godine i kup, a posebno je vrijedno bilo finale Kupa prvaka Europe koje su izgubili od Ignisa iz Varesea 69:70.

NACIONAL: Zašto je Skansi najtrofejniji košarkaš u povijesti hrvatske košarke?

Skansi je kao igrač Splita, odnosno Jugoplastike kako se klub kasnije zvao, bio dio momčadi koja je osvojila prvi naslov prvaka 1971., prvi kup 1972. te igrala finale Kupa prvaka 1972. Kasnije je kao trener vodio bivše suigrače do osvajanja kupa 1974. i 1977., dva Kupa Radivoja Koraća 1976. i 1977. te prvenstva 1977., čime je postao prvi trener u bivšoj državi koji je kompletirao “trostruku krunu”, odnosno osvojio tri trofeja u jednoj sezoni. Jednako uspješan bio je i u Italiji. Osvojio je Kup pobjednika kupova sa Scavolinijem 1983., prvenstvo s Benettonom 1992., dva kupa s Benettonom 1993. i Fortitudom 1998., superkup s Fortitudom 1999., a Benetton je vodio i u finalu Europske lige 1993. Kao reprezentativac osvojio je zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu 1970. u Ljubljani, Mediteranskim igrama 1967. u Tunisu te Balkanskim igrama 1965. u Albaniji i 1967. u Jugoslaviji. Srebrene medalje osvajao je na Europskom prvenstvu 1965. u Moskvi, potom na Svjetskom prvenstvu 1967. u Urugvaju i na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku. Osvojio je i zlatnu medalju na neslužbenom prvenstvu svijeta u Čileu 1966. Kao pomoćni trener reprezentacije Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Manili 1978., a kao izbornik brončanu medalju na Europskom prvenstvu 1979. u Italiji te srebrene medalje na Mediteranskim igrama u Splitu i Balkanskim igrama u Grčkoj te godine. I na koncu, kao izbornik reprezentacije Hrvatske osvojio je srebrenu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992.

Tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman primio je 1992. ‘srebrne’ košarkaše s OI u Barceloni. FOTO: Privatna arhiva Tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman primio je 1992. ‘srebrne’ košarkaše s OI u Barceloni. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Je li točno da je Skansi učio ili ukazao Tomislavu Iviću na neke taktičke nogometne varijante koje su kasnije Ivića učinile jednim od najboljih europskih trenera?

Skansi mi je ispričao kako je Ivić imao problem jer nije imao od koga učiti. U Splitu nije imao ni mentora, ni učitelja, ni trenersku organizaciju, a početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo ni mogućnosti gledanja utakmica putem TV-a. Zato je Ivić došao na Gripe učiti od Skansija sve o zonskom presingu koji je jako dobro funkcionirao u košarci. Malo po malo njih dvojica su kroz razgovor i analizu došli do zaključka da je pressing moguć i u nogometu, i to zbog pravila zaleđa koje u košarci ne postoji. Skansi je savjetovao Iviću da digne obranu visoko i tako skrati teren. Ivić je jako profitirao od presinga na terenu. Samo s Hajdukom je osvojio šest trofeja u nizu.

NACIONAL: Koji su sve igrači svjetske ekstra klase igrali pod Skansijevim trenerskim vodstvom?

Bilo ih je jako puno, od Šolmana, Tvrdića i Krstulovića, preko Dalipagića, Kićanovića i Jerkova, do Kukoča, Del Negra, Dominiquea Wilkinsa, Davida Riversa, Karnišovasa, Iacopinija, Rusconija, Fučke, Myersa, Petrovića, Rađe, Vrankovića, Perasovića, Komazeca, Mulaomerovića, Zdovca, Sesara, Ukića…

NACIONAL: Trenersku i izborničku karijeru Petra Skansija obilježila je i utakmica i srebrna medalja protiv “Dream Teama” u finalu Olimpijskih igara 1992. u Barceloni. Što ne znamo o toj utakmici?

Skansi je bio jedna od rijetkih trenera koji je mogao i znao voditi tako kvalitetne igrače i zvijezde, držati ih na okupu i voditi do cilja. Bilo je jasno da je zlato rezervirano za najbolju momčad koja je ikad istrčala na parket, za američki ‘’Drem Team’’, i trebalo se plasirati u finale i osvojiti srebro. Skansiju je to uspjelo, ali na tom putu bilo je dosta zanimljivih detalja, primjerice kako je međusobno suprotstavljao „zvijezde“ i iz njih izvlačio maksimum, kako ih je tjerao da gledaju filmove ili igraju stolni tenis da ne bi razmišljali o utakmicama. Bilo je i neugodnih detalja, u prvom redu svađa s tadašnjim prvim čovjekom Hrvatskog olimpijskog odbora koji je nastojao sve kontrolirati i voditi.

NACIONAL: Zašto se Skansi u Barceloni sukobio s tadašnjim predsjednikom HOO-a Antunom Vrdoljakom?

Na jednom svečanom ručku s predsjednikom Franjom Tuđmanom i predstavnicima vlade povela se priča o Nikoli Piliću koji je na Olimpijskim igrama vodio njemačku tenisku reprezentaciju, koja je kasnije osvojila i zlato. Bilo je to dosta neugodno jer se spominjao Nikolin odnos prema Hrvatskoj, brojala su se krvna zrnaca članova njegove obitelji… Skansi je stao u Pilićevu obranu jer su bili prijatelji i dobro su se poznavali. Uoči finala Vrdoljak je došao u Skansijevu sobu dogovoriti neke detalje. Ali Skansi ga je potjerao jer nije želio da ga netko nepotrebno zamara i smeta uoči važne utakmice. Pogotovo nije dozvoljavao da mu se itko miješa u posao. I tu je između njih dvojice puklo.

NACIONAL: Koje su bile konsekvence? Zašto Skansi nije dobio odlikovanje predsjednika Tuđmana za taj veliki uspjeh kao ostali?

Nakon osvojenog srebra predsjednik Tuđman primio je sve medaljonoše, ali ne i Skansija i Tvrdića. Oni su ostali u predvorju restorana večerati s vozačem autobusa. Skansi je to shvatio kao poniženje. Navodno je sve skuhao Vrdoljak koji mu se tako osvetio. Tuđman s tim nije imao veze, štoviše, naredio je da se nakon Olimpijskih igara najzaslužnijim za košarkaško srebro, Skansiju, Petroviću, Kukoču, Rađi i Vrankoviću dodjele diplomatske putovnice kako bi lakše putovali. Ali orden Skansiju nije uručen, već mu je poslan poštom.

NACIONAL: Zašto Skansi nije pozvan u Knin nakon oslobođenja toga grada?

Inicijator dogovora bio je Kukoč. On je na ručku na kojem je Tuđman govorio o važnosti osvajanja olimpijske medalje za promociju Hrvatske na međunarodnom planu, predsjedniku obećao medalju, ako će ih on zauzvrat počastiti janjetinom u oslobođenom Kninu. Tuđman je pristao, ali u Knin nakon Oluje nisu pozvani ni Skansi niti Kukoč. Petrović je već poginuo pa su pozvani samo Vranković i Rađa. Navodno je i tu svoje prste imao Vrdoljak.

NACIONAL: Tko je najbolji hrvatski centar – Skansi, Krešimir Ćosić ili Stojko Vranković?

Ako je moj izbor relevantan, onda je to u ovoj konkurenciji Ćosić koji ulazi i u izbor trojice najboljih košarkaša u povijesti Hrvatske, s Kukočem i Draženom Petrovićem. S tim da je za mene najveći u povijesti košarke Kukoč upravo zbog toga što je bio pobjednik i što je osvojio najviše.

NACIONAL: Pišete li monografiju o još nekom košarkaškom velikanu koji je potekao iz nekadašnje Jugoplastike?

S nakladnikom Splitskim klubom olimpijaca dogovorio sam seriju od tri monografije, svojevrsnu trilogiju koja bi bila trajna uspomena na trojicu velikih košarkaša Jugoplastike. Ali te bi monografije otkrile sve važne detalje iz povijest neslužbeno najboljeg košarkaškog kluba u Europi u prošlom stoljeću. Monografije bi trebale biti kompatibilne, u svakoj ću obraditi neki drugi detalj, neku važnu utakmica, trofej, uspjeh. Sve će dati kompletnu sliku o svemu što je bitno znati o klubu od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Monografija o Petru Skansiju peta je koju sam napisao, imam planova i za dalje, ali sve će ovisiti o slobodnom vremenu i financijama. Materijala ima kad je riječ o košarci, ali i o vaterpolu, nogometu i rukometu jer Split je grad sporta i velikih sportaša.