U trenutku najave velikog poskupljenja prirodnog plina i više od 40 posto u Hrvatskoj, koje je zaprijetilo i inflacijskim šokom, razgovarali smo s Tomislavom Dragičevićem, dugogodišnjim predsjednikom uprave Ine, koja je do 2008. godine snabdijevala 70 posto potreba Hrvatske za plinom. U razgovoru za Nacional Dragičević je prvi put otvoreno progovorio o tome kako je i zašto vlada Ivice Račana prodala četvrtinu Ine mađarskom MOL-u, kao i o ustupanju upravljačkih prava nad Inom mađarskom MOL-u 2009. godine, zbog čega je bivši premijer Ivo Sanader nedavno osuđen za primanje 10 milijuna eura mita od te mađarske kompanije. Tomislav Dragičević, bivši dugogodišnji šef Ine, poznat i kao zet Savke Dabčević Kučar, predvodnice hrvatskog proljeća početkom sedamdesetih godina, podebljao je svoj račun kad je napustio Inu za sedam milijuna kuna otpremnine, nakon što mu je suradnju otkazala tadašnja premijerka Jadranka Kosor.

Dragičević je rođen 1952. u Strizivojni, gimnaziju je završio u Vinkovcima, a diplomirao je na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer procesno inženjerstvo. Magistrirao je 1984. na matičnom fakultetu iz područja kemijskog inženjerstva. Doktorsku disertaciju obranio je 1993. u području tehničkih znanost. U INI je bio zaposlen od 1977. godine, najprije u tadašnjoj INA Petrokemiji gdje je prošao sve faze od pogonskog inženjera do upravitelja postrojenja za proizvodnju KAN-a, dušičnog gnojiva. Od 1982. do 1990. godine radio je na poslovnima istraživača, potom je bio voditelj tima za specijalne projekte, a od 1994. do 1996. direktor INA Razvoja i istraživanja. Godine 1996. imenovan je pomoćnikom generalnog direktora Ine za strategijski razvitak, istraživanje i koordinaciju investicija, a od 2000. do 2009. godine bio je predsjednik uprave Ine.

NACIONAL: Prvi paket od 25 posto plus jednu dionicu Ine prodala je koalicijska vlada Ivice Račana predvođena SDP-om. Zašto je uopće bila donesena ta odluka o prodaji četvrtine Ine Mađarima?

Pravo je pitanje zašto je prodana četvrtina plus jedna dionica MOL-u. Ivica Račan je to prodao zato što je HDZ još 1997. godine – kada je Davor Štern najprije bio ministar gospodarstva, da bi te iste godine postao i predsjednik uprave Ine – založio Inu kod konzorcija banaka za kredit od 150 milijuna dolara. To nije nova informacija. Znaju je svi koji su se time bavili, ali nikada nije bila objelodanjena u javnosti. Taj kredit, stručnog naziva „bullet loan“, trebao je biti isplaćen jednokratno u rujnu 2000. godine. Taj zalog Ine bio je baš na 25 posto plus jedna dionica, koliko je kasnije Račanova vlada na natječaju prodala mađarskom MOL-u.

NACIONAL: Kakav je bio utjecaj toga kredita na preuzimanje Ine?

Kada je bio dignut taj kredit od 150 milijuna dolara, model preuzimanja firmi funkcionirao je na sljedeći način: banka daje kredit, firma ga onda ne može vratiti, a banka preuzme tu firmu i pokloni je nekome za minimalni iznos. Kupaca se uvijek nađe ako je cijena takve firme 10 do 20 posto njene realne vrijednosti. Taj model funkcionira i danas, a zamislite kako je tek funkcionirao prije više od 20 godina. I nedavno je viceguverner Hrvatske narodne banke (HNB) kupio vilu u Zagrebu cesijom, odnosno ugovorom, s jednom od agencija za naplatu potraživanja, za trećinu njene realne vrijednosti. Takav je model bio pripremljen i za Inu. Uzelo se tih 150 milijuna dolara za koje se znalo da se neće vratiti. Banke su se upisale na četvrtinu dionica Ine, a onda ju je ekipa koja je pripremala taj aranžman trebala otkupiti za neku manju lovu. Ovako je ipak prodajom tih dionica MOL-u država dobila 505 milijuna dolara.

NACIONAL: Je li zbog tog kredita bilo nužno prodavati udio u Ini mađarskom MOL-u?

Što se tiče same Ine, nije bilo potrebno prodavati dionice, ali zbog potrebe osiguranja proračuna vlada je to učinila. Kako je pokojni Ivica Račan bio oprezan političar, bojao se napraviti išta što je podrazumijevalo veći rizik. Zbog toga je prodao tih 25 posto plus jednu dionicu Ine, ali nije on donio odluku da kupac bude MOL, nego je bio raspisan natječaj. Kada je koalicijska vlada Ivice Račana i Dražena Budiše 2000. godine došla na vlast, ustrojila je novi način rada. Tada sam i ja postao predsjednik uprave Ine i bio na toj dužnosti od ožujka 2000. do lipnja 2009. godine. Preživio sam dvije Račanove i dvije Sanaderove vlade. Prva Račanova vlada bila je s Draženom Budišom, a druga bez Budiše iako je to bio ukupno samo jedan četverogodišnji mandat na čelu s SDP-om. Prva Sanaderova vlada bila je od 2004. do 2007. godine, a druga od 2007. do 2009. godine kada je Ivo Sanader izgovorio onu rečenicu da je njegova „dionica u politici završila“, naglasivši „dosta mi je“.

NACIONAL: Bili ste, dakle, predsjednik uprave Ine i u trenutku kada je premijer Sanader predavao upravljačka prava Ine MOL-u bez da je MOL otkupio više od 50 posto dionica Ine, a u vezi s time Sanader je i pravomoćno osuđen za primanje mita od 10 milijuna eura. Kolika je u tome bila vaša odgovornost?

Ne smatram se odgovornim nimalo. Bio sam na čelu Ine kada je Sanader dozvolio prodaju dionica Ine od fizičkih lica i braniteljskog fonda, ali nitko u Ini, pa ni ja, nije znao što se događa. MOL je najprije dobio ono što je kupio na natječaju raspisanom 2003. godine od vlade Ivice Račana, a to je bilo 25 posto plus jedna dionica Ine. Za to je MOL platio 505 milijuna dolara. Druga ponuda u to vrijeme bila je ponuda OMV-a u iznosu od 420 milijuna eura. Ruski Rosnjeft je htio kupiti cijelu Inu, ali Račanova vlada nije je htjela u cijelosti prodati, nego samo ono što je bilo definirano kreditom od 150 milijuna dolara konzorcija zapadnih banaka pokrivenog hipotekom.

NACIONAL: Je li Ivo Sanader kao premijer drugi paket dionica Ine prodavao MOL-u vama iza leđa, da o tome kao predsjednik uprave Ine niste bili informirani?

Nije Ivo Sanader morao išta prodavati meni iza leđa, jer on je bio daleko iznad mene. Problem je bio u tome što o tom aranžmanu on nije komunicirao s članovima uprave Ine ili članovima njenog nadzornog odbora, pa ni sa mnom. To je onda morao u ime vlade provesti Damir Polančec kao predsjednik nadzornog odbora Ine, ali i potpredsjednik vlade za gospodarstvo. Damir Polančec je danas slobodan čovjek oslobođen svih optužbi. U međuvremenu je uspio sagraditi hotel pa vjerojatno od toga danas živi. Gdje je taj hotel, ne znam, ali znam da nije mogao doći na jedno sudsko ročište zbog obveza u tom hotelu. Polančec je rodom iz Koprivnice, kažu da je pošten, a s USKOK-om se nagodio i sve je svalio na leđa Sanaderu.

NACIONAL: Polančec je dodatnu prodaju Ininih dionica proveo po nalogu vlade i premijera Sanadera. Ali prema objavljenim snimkama iz jednog zagrebačkog restorana, Sanader je navodno i taj aranžman dogovorio sa šefom uprave MOL-a Zsoltom Hernádijem za iznos od 10 milijuna eura na svoj privatni račun.

Oko toga više nema sumnje jer je donesena presuda. U papirima vjerojatno nigdje nema imena Ive Sanadera, nego su to odradili Sanaderovi poltroni. Državni odvjetnik Mladen Bajić je te Sanaderove poltrone oslobodio optužbi, a oni su zauzvrat optužili Ivu Sanadera. Ja ne sumnjam u opravdanost presude Sanaderu. O tome nema govora. Ali onog trenutka kada jedna osoba nešto potpiše, a potom kaže da mu je to netko naredio, treba kazniti obojicu, i jednog i drugog. Na svakom od tih dokumenata oko prodaje upravljačkih prava Ine piše ime i prezime odgovorne osobe. Siguran sam 99 posto da taj ugovor s MOL-om nije potpisao Sanader, nego netko iz njegove vlade. Možda je to bila Jadranka Kosor, možda Damir Polančec, ali ja to ne znam. Tko god da je to potpisao, o tome je postojala i odluka Sanaderove vlade.

NACIONAL: Je li nakon ustupanja upravljačkih prava MOL-u počelo propadanje Ine kao važne hrvatske energetske kompanije?

Do 2009. godine i predaje Ine MOL-u provodila se strategija usvojena na skupštini Ine iz 2001. godine s horizontom do 2020. godine. Od 2009. godine, kada dolazi novi vlasnik MOL, sve su vlade s MOL-om nešto dogovarale. Ina ne bi mogla funkcionirati da hrvatska vlada nije imala svoje ljude u nadzornom odboru. Ali od te 2009. godine do danas nitko nije vidio novu strategiju razvoja Ine. Ne vidi se ni godišnji plan, a kamoli nešto na horizontu do 2030. ili 2050. godine. Danas članovi Nadzornog odbora, uključujući i Damira Vanđelića, tvrde da nikada nisu vidjeli novu strategiju razvoja Ine. Ako toga nije bilo, onda je Damir Vanđelić kao predsjednik Nadzornog odbora morao s ministrom Tomislavom Ćorićem na tome inzistirati. Danas govoriti da se ne zna što će Ina raditi, sramota je za jednog od partnera, a to je u ovom slučaju hrvatska vlada. MOL sigurno zna što će raditi i razvija se u skladu sa svojom strategijom.

NACIONAL: Razvija li se MOL uništavajući usput Inu?

Ne uništava MOL nikoga. Kad ste čuli da je strateškim planom Ine predviđeno da će ići u razradu koncesija u Egiptu? Strategija se stvara tako da uprava Ine nešto predloži ili da vlada nešto naloži upravi, a toga nije bilo. To što oni 12 godina sjede u nadzornom odboru, a ništa nisu radili, nije za pohvalu. Ako je jedan Siniša Petrović, sveučilišni profesor za korporativno pravo, sjedio četiri godine u nadzornom odboru i ništa nije napravio, a tek kada je izašao iz nadzornog odbora nakon što ga je smijenila nova vlast kaže da se u toj kompaniji ne radi po hrvatskim zakonima, ne znam što bih rekao. Ta njegova izjava mogla je biti okidač Državnom odvjetništvu da protiv članova Nadzornog odbora i Ine pokrene postupke, jer su dozvolili da firma radi nezakonito. Što je radio četiri godine dok je sjedio u tom istom nadzornom odboru Ine? Što se na kraju desilo? Ništa.

NACIONAL: Očekujete li da bi dolazak Davora Filipovića u Nadzorni odbor umjesto Damira Vanđelića mogao donijeti Ini tu potrebnu strategiju razvoja?

Da ne budem grub, njegov dolazak ne izgleda mi obećavajuće. Možda me vrijeme demantira pa on napravi ono što četvorica njegovih prethodnika u više od desetljeća nisu bila u stanju učiniti. Ali u to sumnjam jer je imenovan po modelu dosadašnjih stranačkih poslušnika.

NACIONAL: Koji je izlaz za Inu? Treba li Hrvatska uopće Inu kao energetsku kompaniju?

Hrvatskoj treba svaka dobra firma koja zna raditi posao i koja se može održati na tržištu. Djelatnost Ine je na zalasku, ali Ina je i danas odlična kompanija koja može zadovoljiti potrebne standarde čak i u slučaju da se prekvalificira za proizvodnju vodika, što je već bilo u planovima. Mogla je CO2 povećano utiskivati u slojeve tla i tako proizvoditi naftu. Bez toga veći dio CO2 odlazi u atmosferu, a Hrvatska plaća penale zbog emisije stakleničkih plinova. Taj je projekt bio već pripremljen u Ini. Počeli smo to raditi još prije više od 10 godina, utiskivati taj ugljični dioksid u naftne slojeve, i tako smo mogli smanjivati njegovu emisiju u atmosferu. Kada danas slušam deprimirajuće izjave o tome kako nešto nismo znali ili nismo mogli, ostajem u čudu. Laici nisu morali znati, ali ljudi koji se bave tim poslom moraju to znati.

NACIONAL: Pretpostavljam da je to o čemu govorite znala ekipa koja je upravljala Inom poslije vašeg odlaska?

O projektima je znala i implementirala je nešto od toga, ali nepripremljenost Vlade za velika poskupljenja plina proizašla je iz neznanja i kockanja na burzi energenata. Da su znali, napravili bi dugoročne ugovore za kupnju plina. Napravili bi sve što treba da se pripreme za ova teška vremena u snabdijevanju energijom. Drugo, radili bi na razvoju podzemnih skladišta u koja bi skladištili plin. Članovi Nadzornog odbora sjede i gledaju, a za to dobivaju dobru mjesečnu apanažu, veću od dvije prosječne hrvatske plaće. Nije MOL kriv što su naši političari nesposobni. MOL se ponaša sukladno svojoj strategiji, ali se ne sudara s Ininom strategijom jer Ina uopće nema strategiju. Barem ja tu strategiju nisam vidio.

NACIONAL: Kako tumačite činjenicu da je MOL zatvorio Ininu rafineriju u Sisku, a onda je iz nalazišta nafte u Sisačko-moslavačkoj županiji naftovodom Janafa ta nafta transferirana u rafinerije MOL-a u Mađarskoj i Slovačkoj, a ne u rafineriju u Rijeci? Je li tome razlog što ne postoji reverzibilni kanal naftovoda Janafa prema Rijeci?

Nije točno da nema mogućnosti za reverzibilni pravac prema Rijeci. On je napravljen prije više od 10 godina, ali još nije dobio uporabnu dozvolu. Uvijek sam govorio da hrvatska vlada donosi odluke skupa s MOL-om. Hrvatska vlada nije dala dozvolu da ta nafta ide u rafineriju u Rijeci, ali dala je dozvolu da se Janafovim cjevovodima šalje na preradu u MOL-ove rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj.

NACIONAL: Vratimo se na početak priče; zašto je onaj inicijalni kredit Ine iz 1997. godine od 150 milijuna dolara bio opasan za Inu?

Znalo se da Ina neće moći vratiti tih 150 milijuna dolara. Ina je u tom trenutku bila u gubitku milijardu i 600 milijuna eura. To je bilo više od ukupne vrijednosti Ine. Ina je 1999. godine bila pred bankrotom. Glavni cilj je bio da se zapadne banke ne upišu u vlasništvo Ine za tih 25 posto plus jednu dionicu. To je bio glavni cilj novog menadžmenta Ine na čelu sa mnom. Napravili smo novi statut i pravilnik o procedurama. Vodili smo firmu kako se vode korporacije na zapadu. Uspjeli smo odgoditi naplatu kredita od 150 milijuna dolara plativši četiri milijuna dolara penala zbog neispunjavanja obveza i dobili smo šest mjeseci počeka kako bi vjerovnici vidjeli da se firma razvija u dobrom smjeru. Tada je ministar Goranko Fižulić pristao da se uvede neka formula s uvođenjem tržišnih elementa u poslovanje Ine.

‘Situacija bi bila drugačija da se premijer Andrej Plenković kojim slučajem zauzeo za Inu kao što se premijer Viktor Orbán zauzima za MOL’, rekao je Tomislav Dragičević, predsjednik Uprave Ine do 2009.. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Goranko Fižulić je tada bio ministar gospodarstva?

Tako je, a tada se zaustavila i većina mutnih radnji u Ini. Govorio sam tada da je Ina bačva na koju se priključilo niz crijeva koja iz nje sišu tekućinu, zapravo novac. Što u takvim okolnostima treba raditi menadžment? Treba ići okolo i sjeći ta crijeva. To je stvaralo ogromnu buku, ali vodostaj u toj bačvi počeo je rasti, a ne padati. Firma se počela oporavljati, a bankari su pristali da problem rješavamo drugačije, a ne njihovim upisivanjem u vlasništvo Ine. U međuvremenu je vlada donijela odluku da se ide u privatizaciju Ine. Tada je bio donesen i Zakon o privatizaciji Ine, ali i HEP-a.

NACIONAL: Ali u privatizaciju HEP-a nije se krenulo. Zašto?

Ina je išla u privatizaciju samo zato što je za to bila pripremljena, a HEP nije bio pripremljen. Ministar financija Slavko Linić pripremao je taj posao za neke mušterije, uređivao ga je za sebi poznate kupce, ali onda je Ivica Račan to prepoznao i skinuo je Linića s privatizacije Ine. A Linić je bio toliko drzak da je u medijima izjavljivao da ga nitko ne može skinuti s tog postupka. Mjesec dana uoči privatizacije Račan je za ministra gospodarstva imenovao profesora Ljubu Jurčića. Bio sam tada predsjednik uprave pa sam se sastao s ministrom Jurčićem. Složili smo se da je najpoštenije sve knjige za privatizaciju staviti na stol, a onda neka kupi tih 25 posto plus jednu dionicu Ine onaj tko najviše plati. Od sedam, osam kandidata za kupovinu Ine, MOL je ponudio najviše na javnom natječaju.

NACIONAL: Što vam je rekao Ivica Račan nakon što ste preuzeli upravu Ine?

Račan je nakon prvih dviju godina oporavka Ine bio presretan. Nitko ga zbog Ine više nije naganjao. U tom se razdoblju pojavila i priča o Bijelim noćima, koncesiji na izvor nafte u Sibiru. Davor Štern kupio je Bijele noći 1997. godine. Prije nego što je kupio Bijele noći, potpisao je četiri ortačka ugovora prema kojima će ta nalazišta nafte prijeći u neke kompanije i kojim redoslijedom. Tek nakon toga glavni ugovor o prodaji Bijelih noći Ini bio je ovjeren, ali Bijele noći zbog tih ortačkih ugovora nisu mogle uspješno poslovati. Kada je 2000. godine došla Račanova vlada, Bijele noći više nisu mogle funkcionirati.

NACIONAL: Zašto Bijele noći više nisu bile profitabilne kada je došla Račanova vlada?

Bijele noći nisu bile profitabilne zato što je bila blokirana otprema nafte, nije se moglo doći do rezervoarskog prostora. Postojale su neke obveze za koje uprava Ine nije znala. To je bila posljedica tih skrivenih ortačkih ugovora. Ruska strana je za to znala, ali u Hrvatskoj o tome nitko ništa nije znao osim Davora Šterna. Nije znala ni hrvatska vlada, kao ni nova uprava Ine. Kada je donesena odluka o prodaji Bijelih noći i počelo raščišćavanje papira, osvanuli su ti ortački ugovori. Potencijalni kupci odustajali bi kad bi vidjeli tko je sve potpisao te ortačke ugovore. To su bili neki jaki političari iz Rusije, a s hrvatske strane bili su Davor Štern i Pavle Uroda, danas jedan od najbogatijih ljudi u Zagrebu. Državno odvjetništvo nikada po tom pitanju nije pokrenulo postupak, a danas Davor Štern govori o Bijelim noćima kao velikom projektu.

NACIONAL: Vi se baš ne volite s Davorom Šternom?

Nemam razloga da bih ga volio ili ne volio, ali je evidentno da u javnosti iznosi netočne stvari o Ini u cilju poboljšanja svoga lika i djela u povijesti Ine.

NACIONAL: Slažete li se, međutim, s izjavom Davora Šterna koji je na televiziji N1 izjavio da je nedopustivo što je Damir Vanđelić kao bivši predsjednik Nadzornog odbora Ine optužio sve vlade da su se loše odnosile prema Ini kao važnoj hrvatskoj energetskoj kompaniji? Štern je rekao da u tom slučaju predsjednici nadzornih odbora podnose ostavke, a ne da kad ih smijene optužuju vladu.

To je o Damiru Vanđeliću mogao bilo tko reći, ali nikako Davor Štern. Štern je još gori od Vanđelića jer je dvaput bio u nadzornom odboru, a da ništa nije poduzeo. O čemu on govori? Vjerojatno je imao aktivnosti s vladom pa nema nikakvih prigovora. Ja sam morao surađivati s četiri vlade, šestoricom ministara i dvojicom premijera, a Jadranka Kosor me je smijenila. Uspjeli smo dići vrijednost firme od nule do 45 milijardi kuna. Danas Ina na burzi kotira s vrijednošću od 33 milijarde kuna, a realno možda vrijedi 15 milijardi kuna. Zato su ministar Tomislav Ćorić i ekipa promijenili jednog konzultanta, koji je procijenio vrijednost Ine na 18 milijardi kuna. Drugi im je konzultant rekao da vrijedi još manje, 15 milijardi kuna, ali MOL sigurno svoju polovicu dionica Ine neće ustupiti Hrvatskoj za polovicu tog iznosa, za 7,5 milijardi kuna. Zašto? Zato što je MOL-u ovo područje potrebno kao tržište s njegovim benzinskim crpkama. Drugo, MOL-u nisu potrebne investicije u istraživanja novih nalazišta nafte i plina, jer ima osigurano snabdijevanje iz Rusije.

NACIONAL: A kako je tekao postupak izbora strateškog partnera Ine kada se četvrtina Ine prodavala MOL-u 2003. godine?

Od osam kandidata izdvojila su se tri, ali kako je ruski Rosnjeft htio otkupiti cijelu Inu, a ne samo njenu četvrtinu, on je prvi ispao iz igre pa su ostali samo OMV i MOL. Slabiju ponudu od 420 milijuna dolara dao je OMV, a MOL je ponudio 505 milijuna dolara za tu četvrtinu plus jednu dionicu Ine. Tada je objavljeno bezbroj članaka o tome kako ta četvrtina Ine ne vrijedi više od 150 do 200 milijuna dolara, a da je svatko tko plati više budala. Obezvrjeđivala se vrijednost Ine. Kad je MOL dao 505 milijuna dolara za četvrtinu Ine, sam Linić kao tadašnji ministar financija izjavio je da toliko može platiti samo bolestan čovjek, jer to toliko ne vrijedi. Nepojmljivo je da državni dužnosnik izjavi tako nešto. Kad je ta priča o prodaji bila završena, upoznao sam se i s predsjednikom uprave MOL-a Zsoltom Hernádijem, koji je također osuđen u sudskom postupku u Hrvatskoj.

NACIONAL: Što vam je rekao Zsolt Hernádi, tadašnji šef MOL-a, a danas i suvlasnik Ine?

Pitao sam ga kako je došao do iznosa u ponudi od 505 milijuna dolara. Nećete vjerovati. On se na to nasmijao i rekao da je taj iznos ponudio uočivši da se na crpkama Ine prodaju bomboni 505 s crtom iz proizvodnog programa Kraša. Rekao mi je tada: „Procijenili smo da Ina vrijedi 420 milijuna dolara za 25 posto plus jednu dionicu. Znao sam da Linić to priprema za OMV, koji je ponudio tih 420 milijuna dolara, pa sam odlučio ponudu dignuti na 505 milijuna dolara.“ Neki Hernádijevi direktori nisu to željeli pratiti, ali kao izvršni direktor imao je snagu donijeti takvu odluku. Poslao je tada u Zagreb svog posebnog izaslanika Zoltána Áldotta, koji je kasnije postao i predsjednik uprave Ine. „U 12 sati su se otvarale ponude, a ja sam ga nazvao u 10 sati i rekao mu da upiše ponudu od 505 milijuna dolara“, rekao je Hernádi. Áldott mu je tada pokušao pružiti otpor, ali Hernádi mu je rekao da je on osobno za to odgovoran i da učini kako mu je rekao.

‘Nije Sanader morao išta prodavati meni iza leđa, jer je bio daleko iznad mene’, kaže Dragičević, snimljen u lipnju 2008. na sastanku s tadašnjim premijerom Sanaderom i ministrom Polančecom. FOTO: Davor Visnjic/Vecernji list/PIXSELL

NACIONAL: Što je MOL dobio tom kupnjom prije no što im je premijer Ivo Sanader u ruke predao i upravljačka prava unatoč činjenici da su bili u posjedu manje od 50 posto dionica Ine?

Istini za volju, i prije predaje upravljačkih prava 2009. godine MOL je već prvim ugovorom iz 2003. godine mogao blokirati sve investicije Ine.

NACIONAL: Kažete, MOL je mogao blokirati bilo koju odluku uprave Ine još od 2003. godine? Nije li to učinio i zatvaranjem rafinerije u Sisku, kao i dugim odlaganjem obnove rafinerije u Rijeci?

Do 2009. godine, dokad sam ja bio šef uprave Ine, rafinerija u Sisku nije bila zatvorena. Od 2001. do 2009. napravili smo i cjevovode za plin Sjeverni Jadran. Postavili smo 22 platforme za crpljenje plina iz podmorja Jadrana s MOL-om kao strateškim partnerom, ali i s talijanskim ENI-jem. Druga dobra stvar bila je da je u cijelosti završen posao na plinskim poljima u Siriji, a dobivene su i koncesije u Egiptu i Iranu. Zato smo sve do 2008. godine 70 posto potrošnje plina imali iz domaćih izvora, da bismo danas pali na 30 posto. Izvori tog domaćeg plina bili su iz sjevernog Jadrana, ali i crpilišta Molve u Podravini. Mi smo od 2000. godine od Ine kao bankrotirane kompanije do 2006. godine napravili kompaniju koja je izašla na IPO, inicijalnu javnu ponudu, a potom i na burzu.

NACIONAL: Kako komentirate neodlučnost Vlade da krene u povrat izgubljenih upravljačkih prava nad Inom nakon pravomoćne presude Ivi Sanaderu?

Teško je razumjeti zašto je Vlada neodlučna. Vjerujem da za to postoji više razloga. Prvo, nejasna strategija Vlade prema Ini, pa ne zna ni što bi s njom dobije li je u ruke. Sigurno sastav Skupštine i novog Nadzornog odbora ne može tome dati doprinos. Drugo, da je Ina u Vladinim rukama, premijer Plenković ozbiljno bi se znojio s obzirom na aktualna poskupljenja. Ovako izigrava spasitelja ograničavanjem cijena goriva. Treće, možda Vlada sumnja da presuda koju je donio naš sud nije dovoljno uvjerljiva za EU, pa im je to lakše provjeriti kroz arbitražu.

NACIONAL: Ima li premijer Plenković neku skrivenu agendu vezano uz to pitanje? Kako ocjenjujete odnos premijera Plenkovića prema MOL-u?

Ne znam kakve su i postoje li tajne agende premijera Plenkovića. Očito je da bi situacija bila drugačija da se on kojim slučajem zauzeo za Inu kao što se premijer Viktor Orbán zauzima za MOL. Ne bismo se šest godina bavili ovom temom. Što se tiče njegova odnosa baš s MOL-om, ne znam ima li on ikakav odnos. Njegova je razina premijer Viktor Orbán. Ali postavljanjem hrvatskih članova Nadzornog odbora dojam je da ima prijateljski odnos i s MOL-om.