Kada je elektronička glazba početkom 90-ih godina ušla u hrvatske klubove, bilo je jasno da je upravo počelo novo razdoblje u popularnoj glazbi. Tomislav Cetina, 42-godišnjak na klupskoj sceni poznat kao DJ Cet, tih je godina i sam postao aktivni sudionik scene u nastajanju, a odlučio je napisati i knjigu o toj supkulturi koja je obilježila dobar dio generacije odrasle tijekom 90-ih.

NACIONAL: Što je DJ-a potaknulo na pisanje knjige o razvoju i povijesti elektroničke scene u Hrvatskoj?

Sama ideja nastala je prije osam godina kada se na sceni dogodila jedna velika smjena generacija. Veliki val elektroničke glazbe zapljusnuo je Hrvatsku krajem 90-ih i dobar dio braće i sestara ljudi koji su zajahali taj val nastavio je njihovim glazbenim stopama. Odrastanje donosi obitelj i ozbiljan posao i ti ljudi su prestali biti aktivni sudionici scene. Nestankom tih ljudi nestale su i brojne web stranice i forumi koji su se bavili tematikom elektroničke glazbe, a bili su uglavnom na volonterskoj bazi. Pojavila se jedna nova generacija koja nije učila od starijih iz usmene predaje ili su do njih došli samo fragmenti povijesti i iskrivljene priče. Facebook je postao glavno mjesto promocije i online okupljanja nove generacije. Inicijalna ideja bila je okupiti mlade ljude s filmske akademije i snimiti dokumentarac. No ovo je jedan zaista velik projekt koji zahtijeva puno vremena i novca da bi bio odrađen na pravi način, a sponzori već duže vremena ne vide svoj interes u elektroničkoj glazbi.

NACIONAL: Kako ste zamislili knjigu? Hoće li to biti djelo s precizno ispisanim i opisanim faktografskim podacima od 1991. godine do danas ili ćete više staviti naglasak na anegdotalni dio vaše karijere kao DJ-a?

Da bih najbliže opisao knjigu koju pišem, usporedit ću je s knjigom „Electrochoc“ Laurenta Garniera. Svatko tko je pročitao ovu knjigu zna da Laurent opisuje svoj put od vrtića do svjetske slave i putem opisuje stvari koje su bile bitne za francusku i svjetsku elektroničku scenu. Kroz svoj životni put i razvoj moje karijere od plesača na podiju do DJ-a pred prepunim klubovima opisat ću i sve što se na sceni događalo kroz godine. Kroz glazbene primjere popratit ću razvoj i promjene elektroničke glazbe.

NACIONAL: Vaši počeci vezani su uz rad na Radiju 1, a kasnije i uz Plavi radio i Radio Cibonu. Jednom ste prilikom izjavili da je radio nekoć imao dušu, a danas je više nema. Zbog čega to mislite?

Radio je nekoć bio jedan vrlo jak medij. Oko većine radiopostaja bili su okupljeni ljudi koji su bili istinski ljubitelji i poznavatelji glazbe, a Radio 1 na kojem sam počeo svoju radijsku karijeru bio je jedan veliki inkubator iz kojeg su proizašli brojni vrhunski radijski voditelji i glazbeni urednici. Sve je jako dobro funkcioniralo u radijskom biznisu do druge polovice prvog desetljeća 2000-ih i radio je imao dušu jer se nije previše zadiralo iz direktorskih fotelja u selekciju glazbenih urednika. Postojala su neka nepisana pravila i nije se odlazilo u ekstreme s glazbom. Postojao je lijep balans onoga što su slušatelji željeli čuti i glazbe do koje je prosječni slušatelj teško dolazio. Masa je primjera izvođača koji su postali popularni na ovim prostorima upravo zato jer su njihovu vrijednost prepoznali glazbeni urednici i svirali ih prije negoli su se počeli pojavljivati na top listama. Voditelji su bili spontaniji, pričalo se i informiralo ljude o glazbi. No tada internet mijenja navike slušanja glazbe, nove generacije odrastaju online, a ne uz radio, dolazi financijska kriza, radio gubi velik dio marketinškog kolača jer se pojavljuju novi i jeftiniji kanali reklamiranja.

I tada u igru dolazi famozni format radio. Pojam glazbenog urednika nestaje, vrte se samo najveći hitovi. Pojavljuju se celebrity radijski voditelji. Nastupa totalna amerikanizacija hrvatskog etera. I tu sam teška srca odlučio oprostiti se s radijskim poslom.

NACIONAL: Unatoč činjenici da je u proteklih 25 godina elektronička scena iznjedrila čitav niz vrhunskih DJ-eva, producenata, diskografskih izdanja i kuća, festivala i kultnih klupskih večeri te da je pokrenuta nagrada Ambasador za elektroničku glazbu koja se dodjeljuje u više od 30 kategorija, Porin uopće nema kategoriju za elektroničku glazbu. Kako to komentirate?

Elektronička glazba nikada nije imala svog lobista među već etabliranim glazbenicima, pa tako nismo nikada dobili ovu kategoriju unutar nagrade Porin. Pokojni Dino Dvornik je nešto pokušavao, ali nije bio doživljen od ljudi koji stoje iza Porina. S druge strane, mislim da hrvatske producente i labelove ova nagrada uopće ne zanima. Porin i nagrade tog tipa su neki drugi svijet s nekim drugim pravilima. Ambasador je jedna dobra inicijativa koja je nažalost loše realizirana. S tendencijom da postane „Porin elektronike“, napravljena je ključna pogreška, a to je da nije konzultirana struka, već je odabir nominacija i kategorija bio u rukama nekolicine ljudi koji čak i nisu aktivni protagonisti scene.

NACIONAL: Hoćete li se zadržati na periodu od 90-ih do danas ili ćete pokriti i period nastajanja elektroničke glazbe raznih podžanrova u Hrvatskoj dok smo još živjeli u Jugoslaviji?

Jedan dio scene definitivno je proizašao iz alter i electrobody scene koja je bila aktivna još u Jugoslaviji, ali mišljenja sam da je puno veći dio scene koja je krenula početkom 90-ih bio inspiriran i potaknut rave zvukom koji je dolazio iz Engleske i Njemačke. MTV je tu odigrao jako veliku ulogu jer je u to vrijeme dosta prostora u svom programu, pogotovo večernjem, davao dance i elektroničkoj glazbi. Jedan Aphex Twin i The Orb u današnjem programu MTV-ja zvuči nadrealno i apsolutno nemoguće. Veliku ulogu u popularizaciji ovog zvuka odigrali su i komercijalni dance i rave projekti poput The Shamen i Prodigy. Tadašnja glazbena industrija prepoznala je potencijal novog vala koji je eksplodirao među mladima, nezavisnog izdavaštva u to vrijeme nije bilo puno i velik novac se počeo vrtjeti na novonastaloj sceni. Srećom, nije se puno zadiralo u kreativnost glazbenika koji su imali ugovore s velikim labelovima.

NACIONAL: Zašto je važno ispričati povijest elektroničke scene u Hrvatskoj?

Povijest hrvatske elektroničke scene jako je bogata i jedna smo od prvih istočnoeuropskih država u kojoj je ova glazba našla plodno tlo. Nakon pada Berlinskog zida elektronička glazba je naprosto eksplodirala u Njemačkoj. Nas je taj val zahvatio tri godine kasnije, u mladoj i ratnoj Hrvatskoj. Jesen 1993. i „Under City Rave“ često se spominje kao početak eksplozije ovog zvuka u Hrvatskoj, no to je bio samo manifest novog supkulturnog pokreta koji je čekao jedan takav veliki događaj da pokaže svoju punu snagu. Kada djeca ljudi koji su prije dvadesetak godina odlazili na partyje i bili sudionici velikog rave plemena krenu stopama svojih roditelja i počnu izlaziti u klubove gdje se svira elektronika, krajnje je vrijeme za jednu ovakvu knjigu. Roditelji im sigurno neće pričati o „grijesima“ svoje prošlosti.

NACIONAL: Mnogi su skloni tvrditi da je povijest elektroničke glazbe u Hrvatskoj i neispisana povijest razvoja i upotrebe sintetičkih droga. Kakva su vaša iskustva sa sintetičkim drogama koje su, priznali vi to ili ne, obilježile dobar dio elektroničke scene u Hrvatskoj?

Ne možemo pobjeći od činjenice da je ekspanzija elektroničke glazbe usko povezana s pojavom nove sintetičke droge ecstasy krajem 80-ih, no zar nije i pojava psihodelične glazbe koja je danas svoje mjesto pronašla u udžbenicima glazbenog odgoja usko povezana s korištenjem LSD-ja? David Bowie je u jednom intervjuu iz 90-ih izjavio da kada se pojavi nova droga, pojavit će se i novi glazbeni žanr. I doista, prorokovao je nastanak dubstepa koji je bio usko vezan uz pojavu ketamina, nove droge koja je došla na ulice Londona. Droge su oduvijek bile sastavni dio supkulturnih pokreta, a danas su prisutne u gotovo svim slojevima društva. No u klupskoj kulturi one su uvijek bile „rekreativnog“ karaktera, odnosno konzumiralo ih se samo vikendom. Upotreba droga je osobnog karaktera. Nekima trebaju stimulansi da bi se prepustili glazbi i pobjegli od sive realnosti posla i života. Nekima je sama glazba dovoljna. Clubbing i klupska kultura je oduvijek bio vid eskapizma.
Istina je da je u Hrvatskoj u 90-ima elektronika bila stigmatizirana i usko povezivana ili izjednačavana sa zlouporabom droga. Dijelom i zato jer većina ljudi nije razumjela tu novu glazbu i nikako nisu mogli shvatiti kako netko može slušati tako nešto a da nije na stimulansima. Policijska represija bila je neviđenih razmjera, no ona nije davala nikakvih značajnih rezultata.

NACIONAL: Kako vam ide prikupljanje podataka i arhivske građe za knjigu? Lakše nego što ste mislili ili uz mnogobrojne probleme?

Godinama sam skupljao flyere koji su prije doba interneta bili jedina informacija do koje je prosječan clubber mogao doći. Oni su jako dobar podsjetnik na kronologiju događanja iz vremena prije pojave prvih online foruma i stranica krajem 90-ih koje su se bavile tematikom elektronske klupske glazbe i u čijim arhivama stoji mnoštvo korisnih podataka. hr.alt.rave, er.45, Pegla, Jacbri su relikti povijesti o kojima današnje mlade generacije znaju jako malo ili gotovo ništa, a bili su vrlo bitan popratni dio scene gdje se na kvalitetan način raspravljalo i informiralo o glazbi i partyjima. Drugi bitan faktor koji mi olakšava istraživački rad je činjenica da sam od samih početaka na sceni, ne kao DJ, već kao klinac koji je svoj elektronski glazbeni put započeo kao plesač na prvim underground partyjima u Zagrebu. Kroz godine upoznao sam brojne clubbere koji su dokumentirali scenu slikanjem partija, a za tako nešto si prije zaista trebao volju i strast jer nije bilo smartphonea. Morao si ponijeti fotoaparat sa sobom na party, a na kraju i odnijeti film u fotostudio i potrošiti neki novac na to.