Tomislav Buntak, dekan zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika, predstavit će se novom samostalnom izložbom prvi put publici u Zaboku, u sklopu Dana Gjalskog.

Tomislav Buntak rođen je 1971. u Zagrebu, gdje je diplomirao na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti, 1994. dobio je Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu, a 1996. i nagradu na 24. salonu mladih. Godine 1997. diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Miroslava Šuteja, a iste godine postao je član HDLU-a u Zagrebu, čiji je danas predsjednik. Nakon što je u gimnaziji predavao likovnu umjetnost, čak 12 godina bio je ravnatelj Centra za kulturu Maksimir u Zagrebu i organizirao različita kulturna događanja, radionice i manifestacije s naglaskom na vizualno-umjetničkim programima. Na ALU je 2010. došao kao profesor, a dekan je od 2018. godine. Buntak je 2009. dobio Nagradu „Vladimir Nazor“ za izložbu „Hodočasnici – vizija mističnih putovanja“ u Umjetničkom paviljonu.

NACIONAL: Pripremate veliku samostalnu izložbu u Zaboku 24. listopada, u sklopu Dana Gjalskog, o čemu se radi, čime ćete se predstaviti?

Svaka izložba u Zagorju je posebno uzbuđenje za mene jer moje podrijetlo je od tamo. Otvorenje Dana Gjalskog je važna manifestacija i lijepa prilika da se pokaže ljudima što radim i nadam se da će im se svidjeti, dati im pozitivan poticaj u životu. Ovo će mi biti prvi put da se predstavljam u Zaboku, što čini sve još zanimljivijim. Izlažem slike, mješavinu različitih ciklusa. Iskoristio sam priliku izložiti slike koje sam želio vidjeti u istom prostoru, ali nije bilo prilike. Pokušao sam stvoriti atmosferu o kojoj razmišljam posljednjih godina, a radim i nove slike upravo na temelju tog iskustva.

NACIONAL: Je li riječ o tematici po kojoj ste poznati, biblijskoj?

Zapravo je figurativna, kršćanska ili ne, ali postavlja pitanje ljudskog identiteta, što čovjek može, njegove pozitivne mogućnosti. Može se reći da radim biblijske motive jer mi je naslijeđe na europskom shvaćanju tema slikarstva koje su kroz biblijska pitanja o postanku i razvoju društva stvarale i oblikovale i suvremenu Europu. Sama tematika je prisutna u mom radu, ali prepoznajem je i u radu drugih umjetnica i umjetnika koji naizgled s tim nema veze, prepoznajem priču, elemente koji su prisutni i ponavljaju se zadnjih dvije tisuće godina, a naravno i prije. Govore o ljudskoj sudbini.

NACIONAL: Zašto vas inspiriraju baš kršćanski motivi, što vas uopće može inspirirati?

Vrlo je to jednostavno. Ako gledate kršćanstvo, bili aktivni vjernik ili ne, ono postavlja temeljna pitanja o ljudskoj opstojnosti i o razlozima zbog kojih je važno raditi u određenom trenutku. Inzistiranje na dobroti, na razumijevanju, temeljna je stvar kršćanstva, zapravo sva pitanja o ljudskim pravima, o slobodi, vezana su uz kršćansko nasljeđe. To me motivira, kao i ideja da je dobrota najvažnija, kao i pošten rad i razumijevanje za drugog, otvaranje drugome prostora, poticanje drugog da se razvije.

NACIONAL: Vrlo ste plodan umjetnik, a i dekan ste Akademije likovnih umjetnosti, jeste li radoholičar ili jednostavno morate slikati kad osjetite inspiraciju?

Znate kako neki imaju svoje zabave, hobije… Jedna od najvažnijih stvari u mom životu je slikanje, bavljenje umjetnošću, promatranje onoga što rade drugi umjetnici, ljudskih sudbina. Imam sreću da mogu spojiti ono od čega zarađujem za život s nekim svojim htijenjima koje sam imao od ranih dana.

NACIONAL: Ne možete živjeti samo od slikarstva, pretpostavljam?

Možda bih sad i mogao, ne baš tako lako. Ali kako sam odmah nakon diplome počeo raditi, najprije u srednjoj školi pa u nekim kulturnim institucijama, nakon toga i na Akademiji, bilo mi je jednostavnije tako raditi, da ne ovisim o slikarstvu kao temeljnom obliku rada za život. Tako sam mogao i mogu slikati bez opterećenja.

NACIONAL: Taman sam to htjela pitati, imate li tako veću kreativnost kad se „suočite“ sa štafelajem?

Imam veću slobodu u tom smislu da ne moram prihvatiti sve narudžbe ako mi se ne sviđaju. Ne moram spustiti cijenu, jer u poslovnim odnosima s obzirom na kapitalizam koji ima svoje pozitivne i negativne strane, apsurdna je ideja da za najjeftinije možete dobiti najbolje. Ako želite najbolje, znači da u to morate uložiti vremena da bi svaki detalj bio napravljen do kraja. A ne znam kako bi to bilo moguće osim ako se dogodi barem moralna prevara, da se ijedan proizvod može dobiti po najjeftinijoj cijeni, a da je u njega čovjek uložio sve svoje znanje, vrijeme i trud.

Tomislav Buntak u Kini, Xin Dong Cheng space for contemporary art, Peking. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kako procjenjujete koliko vaš rad košta?

Najprije gledate tehnički dio – koliko ste materijala utrošili i koliko ste vremena uložili. Nakon toga ide onaj osobni profesionalni dio – koliko vam je vremena, često godina, trebalo da biste došli do znanja, vještine i sposobnosti da to tako realizirate. Jer neke stvari za koje mi danas treba nekoliko dana nekada sam radio puno dulje, a vjerojatno ih nisam ni znao izraziti. Iskustvo i duboko uranjanje također je jedan od načina za procjenu rada.

NACIONAL: Kakva je situacija u Hrvatskoj, može li se govoriti o tržištu likovne umjetnosti?

O organiziranom tržištu ne može se govoriti jer nije napravljena financijska podloga. Možda bismo s drugačijim sustavom oporezivanja, koji je nekad postojao, lakše mogli napraviti legalniji sustav, da poslovni ljudi ili tvrtke mogu ulaganjem u umjetnost imati porezne olakšice. To bi bila vrlo važna točka. Neki će reći da i sada postoje olakšice, ali je to vrlo nejasno postavljeno. Zašto bi netko uopće trošio vrijeme na tako nejasno postavljene uvjete, gdje nije do kraja jasno kako se, ako kupim neko umjetničko djelo, na najjednostavniji način ta kupnja može vidjeti na poreznoj olakšici, zašto se dobivaju poticaji na to. Zašto se pri izgradnji POS-ovih stanova u svakoj zgradi ne bi radilo jedno umjetničko djelo?

NACIONAL: Zanimljiv prijedlog…

Zašto ne napraviti sustav da se u takvim POS-ovim zgradama pet stanova odvoji za buduće ateljee za mlade umjetnike? Bilo je sličnih inicijativa u bivšoj državi 1980-ih, na Jarunu, primjerice. Ali se s tim prestalo. Postoje različite mogućnosti poticaja. U malim državama kao što su Hrvatska i niz zemalja EU-a, bez jasnih poticaja države i lokalne zajednice, posebno većih gradova, nikad se umjetnost i likovno stvaralaštvo kao njezin dio ne bi mogli održati. Građanske države su omogućile da puno širi sloj umjetnica i umjetnika razvija svoj rad. Naravno, nezadovoljni smo jer dio umjetnica i umjetnika živi gotovo na minimumu preživljavanja, ali ni u Europi nije situacija previše ili išta bolja nego u Hrvatskoj. HDLU u Zagrebu je napravio istraživanja vezano uz plaćanje naknade za izlaganje, a istraživanje je obuhvatilo čitavu Europu, SAD, Kanadu, azijske zemlje. Nigdje na svijetu to nije do kraja riješeno i ovisi o stanju financija. U nekim državama za manju samostalnu izložbu umjetnik dobije 1500 eura, a za veću tri tisuće. Ali ako netko potroši dvije godine da bi napravio veliku izložbu, tu nema računice.

NACIONAL: Može li se to riješiti slično kao što je riješena naknada za sportaše?

Postoji i ta mogućnost. Ministarstvo kulture i medija dalo je jednu inicijativu prije tri godine, što je na tragu onoga što je HDLU pokušalo napraviti još 2010. Riječ je o poticajima za umjetničko stvaralaštvo, za likovne umjetnike, koji su slični poticajima za književnike. I zaista, posljednjih nekoliko godina tri milijuna godišnje izdvaja se za tu namjenu.

Buntak u novim prostorima ALU, u Jadran filmu, gdje će biti dvije godine dok traje obnova zgrade u centru. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: To je nešto kao naknada za razvoj scenarija kad je riječ o filmu?

Tako je, ili za pisanje knjige. Naša najveća državna nagrada za umjetnost je „Vladimir Nazor“. Bilo bi logično da dobitnici godišnje nagrade dobiju barem 12 prosječnih plaća pa se onda može reći da je umjetnik dobio novac kojim se idućih godinu dana može posvetiti samo tome, kao priznata vrijednost u društvu. Za nagradu za životno djelo, pak, bilo bi logično da se dobije iznos od barem dvogodišnje prosječne plaće. Znači, govorimo o iznosu od oko 90 tisuća kuna za godišnju nagradu i oko 180 do 200.000 kuna za životno djelo, mislim da to nije nemoguće izdvojiti za one najbolje.

NACIONAL: Za to će se HDLU zalagati?

U više navrata sam to napomenuo Komisiji pa ćemo vidjeti. Nastavit ćemo se boriti. Dugo je trajala borba i za spomenute poticaje. Tadašnja pomoćnica ministra Bože Biškupića bila je sadašnja ministrica Nina Obuljen Koržinek koja je to potaknula i sad riješila. To je sve trajalo sedam godina.

NACIONAL: Spomenuli ste da lokalna zajednica mora dati svoj doprinos.

Posebno govorim o velikim gradovima. Oni moraju napraviti poseban sustav poticaja, koji bi bio jasan. Likovna scena nije trendovska. Na umjetničkoj sceni rade različiti umjetnici i umjetnice koji zahvaćaju različite sfere umjetničkog stvaralaštva i moramo sačuvati svaki taj segment. Niti je umjetnost samo aktivistička niti je samo tradicionalna.

NACIONAL: Vi ste puno radili za zajednicu. Desetak godina bili ste ravnatelj Centra za kulturu i informiranje Maksimir i ondje su se vidjeli veliki pomaci. Mnogo se govori i o regeneraciji centara za kulturu koji su desetak, 15 godina tek mrtvo slovo na papiru, čast izuzecima. Kako vidite ulogu centara za kulturu i kako to postići?

Iako se o centrima za kulturu godinama govori, još se nije, nažalost, uspostavio standard – od čega se sve jedan centar za kulturu u jednoj četvrti treba sastojati i što od njega želimo dobiti. Ako želimo dobiti upliv u lokalno stanovništvo od svakog segmenta kulture življenja do umjetničkog stvaralaštva, tada centar za kulturu treba imati određeni broj četvornih metara, opremu, stručne suradnike, mora biti umrežen sa školama, centrima za socijalnu skrb, četvrtima, župama i drugim zajednicama na lokalnoj razini. U svemu tome nije lako pronaći način da se stvori komunikacija. U Hrvatskoj se ne zna što želimo s umjetnošću, kako je razvijati, kako može imati utjecaj na industriju, gdje je osobno umjetničko stvaralaštvo, a gdje je kulturna i kreativna industrija koja treba ljude s umjetničkim kompetencijama, kako može biti pozitivan motor.

NACIONAL: Vi ste u tome uspjeli.

Djelomično, najčešće mi se čini da nisam. Najprije napravite organizacijski pomak, zatim programski, ali onda se promijeni vlast pa se mora sve ponovno jer ne vjeruju da niste tu samo politički poslušnik već imate jasan strateški cilj, teško je uvjeriti nove političke čelnike da provjere transparentnost i doseg postignutih rezultata makar su i mjerljivi. Svi su opterećeni politikom. Trudim se postići mjerljive rezultate. U tom dijelu mislim da sam uspio.

NACIONAL: Kakav je osjećaj kad dobijete dobar „feedback“ od zajednice?

Radite nešto dvije, tri godine, s mladima, s djecom. I onda nakon dvije, tri godine vidite rezultat, tako dobar da se i sami iznenadite. Najprije ste ushićeni, onda vas malo to sve pogodi jer shvaćate koliko se toga propušta, a u vama ostaje slika ushita u ljudima svih dobi koji su sudjelovali u programima. Pa vam se čini da je uzaludno jer nije usustavljen taj način poticanja zajednice. Ne možete dugoročno napraviti usustavljenost ako niste postavili na noge neke temeljne stvari.

NACIONAL: Iz Centra za kulturu prešli ste 2010. na Akademiju likovnih umjetnosti, zašto?

To je bila prvotna želja. Imao sam sreću da nisam ovisio o tome da moram imati tu plaću. Želio sam biti na mjestu gdje mogu pokazati koliko sam stručan ili ne u svojoj profesiji, gdje mogu skroz iskreno i jasno postaviti svoj angažman. Kroz iskustvo u centru za kulturu mogao sam koncentriranije raditi administrativni dio, a stručni dio sam želio razvijati sa studentima i studenticama.

NACIONAL: Od 2018. godine ste dekan, što vam to znači za osobno i profesionalno?

Biti dekan danas u sustavu visokog obrazovanja puno je izazovnije nego prije jer sadašnji dekani uz gomilu administracije – jer svakih pet godina morate pripremati reakreditaciju studijskih programa, primjerice, a nije jasan standard – moraju pokazati stručnost, sposobnost menadžeriranja. Uz prodekane pokušavam ucrtati pravac i ići prema nekom cilju. Naravno, nismo mogli očekivati pandemiju i potres. Sve ono što smo planirali stoga smo morali prilagoditi. Najsretniji sam, moram priznati, s činjenicom da smo tijekom ovih triju akademskih godina mogli raditi. Izgubili smo 2500 četvornih metara radnog prostora, probali smo to organizirati kako smo najbolje znali. Osim toga, uspjeli smo organizirati da je Akademija otvorena tijekom vikenda kako bi studenti mogli raditi, a to nije bio slučaj do unazad nekoliko godina.

NACIONAL: Sad ste privremeno – dok traje obnova – u prostorijama Jadran filma u Dubravi?

To je privremeno rješenje, nadamo se da ćemo tu biti dvije kalendarske godine. Trenutačno nam iz Ministarstva obrazovanja prigovaraju da smo spori kad je u pitanju priprema za obnovu. Istina, kasnimo, no poništenjem samo jednog javnog natječaja izgubili smo četiri mjeseca, zatim, naša zgrada je 140 godina zaštićeni spomenik kulture pa je i tu složeniji princip. Naravno, tu su i priča o kampusu ALU-a koja traje već 15 godina i pitanje proširenja na susjednu zgradu, gdje je Centar „Slava Raškaj“, što nije bilo riješeno, a nije ni do sada. Kako napraviti idejni projekt ako znate da vam nedostaje najmanje 4000 m2? No vjerujem da ćemo sve uspješno realizirati. Nadam se da ćemo kroz novi zakon i novu upravu Sveučilišta u Zagrebu pronaći rješenje za cijelo umjetničko područje i za našu akademiju. I dovršiti obnovu i proširenje u novi prostor Ilice 83.

‘Nadamo se razviti novi studij videogaminga, na tome se intenzivno radi. Dobri uvjeti i dobar nastavni kadar omogućuju da se studenti razvijaju i daju veći doprinos

NACIONAL: Kakva je atmosfera u ALU-u, kakvi su studenti, kako se radi?

Tko god je završio Akademiju, zna da je to jedno ugodno i zaštićeno mjesto. Cilj nam je da studenti i studentice, kad završe Akademiju, imaju samopouzdanje i širok spektar kompetencija, da mogu samostalno krenuti u život.

NACIONAL: Koliko su se promijenili način poučavanja i studijski smjerovi?

Promijenile su se mogućnosti, danas studenti mogu lakše studirati u inozemstvu. Oko 15 posto studenata viših godina svake godine odlazi na razmjene kroz Erasmus. Danas su u EU-u povezani s puno širim i većim prostorom. Kad sam ja studirao, bio sam zarobljen na prostor od tada četiri i pol milijuna ljudi. Bilo je teško samo tako otići preko granice, dok danas te granice ne postoje. Odjednom je normalno i samorazumljivo gledati EU kao prostor djelovanja. Na Akademiji građani EU-a ne spadaju pod strance, već su ravnopravni studenti.

NACIONAL: Utječe li ta sloboda na kreativnost?

Mislim da utječe na kreativnost tako da svijet smatraju širim mjestom, a sama ta činjenica utječe na poimanje mogućnosti.

NACIONAL: Kakve ste pomake napravili kao dekan?

Nije pomak, no najteža aktivnost i uspjeh s upravom i službama je bio preživjeti pandemiju, potres, nedostatak prostora. Posebnu pozornost posvetili smo predstavljanju rezultata rada sa studentima kroz završne izložbe kako bi javnost shvatila važnost i mogućnosti visokog umjetničkog obrazovanja. Konkretni pomaci su ti da smo ukinuli stari i uveli novi doktorski studij, pripremili izmjene studijskih programa, oživjeli studentski zbor, napravili prve europske projekte. ALU je velika umjetnička zajednica profesora i profesorica, puno je njihove aktivnosti u svemu tome bez čega to ne bi bilo moguće. Zaustavili su nas pandemija, potres, a i preseljenje u privremene prostore. Da bismo implementirali nove programe, moramo imati infrastrukturu. Osvježeno je svih šest studijskih programa. Nadamo se razviti novi studij video-gaminga, na tome se intenzivno radi. Želimo da ALU bude otvoren 24 sata dnevno i dignuti vidljivost. Na dobrom smo putu jer je naše završne radove, izložbe na Akademiji, vidjelo 30-ak tisuća ljudi, a kroz društvene mreže bar je sto tisuća ljudi dobilo o tome informaciju. Trudimo se pokazati da umjetnička zanimanja otvaraju mnoge mogućnosti, ali u to je potrebno uložiti rad. Obnovili smo profesorski kadar. Ove dvije godine dok smo u zamjenskom prostoru, iskoristit ćemo za pripremu svega i finalizaciju pa da u prostore u Ilici uđemo novi.

Buntak će u Zaboku izložiti svoje slike, mješavinu različitih slikarskih ciklusa. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zašto je Likovna akademija važna, zašto su važni dobri uvjeti za studente, da imaju dovoljno prostora i materijala da razvijaju kreativnost i maštu?

Dobri uvjeti i dobar nastavni kadar omogućuju da se studenti razvijaju i daju veći doprinos društvu. Slično je s pitanjem Hrvatske i Hrvatske u EU-u. Zašto je bolje da je Hrvatska u EU-u? Zato što je dobila bolje kvalifikacije, bolju konkurentnost, veće tržište, veće mogućnosti. Uzmimo samo Odsjek za animaciju i nove medije. Da imamo najnovije trendove u tehnologiji, da imamo stručne nastavnike koji studentima mogu sve to pokazati, naravno da bi se i pristup mijenjao. Njima nije problem kreativno-umjetnički dio, već trebate imati i učenje o alatima, tehnološkim alatima. Na kiparstvu trebamo imati najnovije strojeve da se može raditi s najnovijim materijalima, na grafičkom odjelu nove strojeve s bojama koje nisu tako opasne. Sigurno da gaming industrija treba niz naših studenata i studentica. Ako ih s tim ne upoznate, oni nemaju daljnje mogućnosti razvoja. Zagrebački ALU ne može parirati berlinskoj, rimskoj, pariškoj, madridskoj ili amsterdamskoj akademiji, koje imaju jaku scenu i financije. Mi ne možemo umjetnicima osigurati takav „ulazak na scenu“. Ali možemo osigurati da oni koji završe ALU u Zagrebu dobiju tako visoko kvalitetne kompetencije i konkretna znanja u svim vidovima likovnosti i vizualne umjetnosti da bilo gdje na svijetu znaju raditi posao na visokoj razini.

NACIONAL: Posljednjih se godina – posebno nakon pokreta „Nisam tražila“ – govori o profesorima, odnosno profesoru s Akademije koji je navodno seksualno uznemiravao studentice. Nacional je s tim u vezi dobio anonimni e-mail u kojem se navodi da ste vi kao dekan štitili i još štitite tog profesora. Međutim, nedavno je počela kružiti i druga verzija priče prema kojoj je to sve pokrenula jedna umjetnica da napakosti vama i tom profesoru. Što je istina, hoćete li ići s tužbama?

Mislim da je to treće anonimno pismo, koje je poslano na više adresa nakon što na prethodna dva povjerenstvo na Akademiji nije reagiralo. U pismu je pisalo da sam ja dobivao sve pritužbe o seksualnom uznemiravanju pa da sam ih selektirao. Mogu samo reći da je odabrano povjerenstvo i da ja nisam njegov član. Ne dobivam materijale koje dobiva povjerenstvo, već samo informaciju o broju prijava i ime profesora ako se spominje u tom kontekstu, a sve to nakon što povjerenstvo analizira sve prijave. Danas svatko na društvenim mrežama može napisati što god mu se prohtije. U drugom e-mailu me se prozivalo da nisam ništa poduzeo kad je bio u pitanju jedan profesor pod istim navodnim optužbama. Za njega, inače, nismo dobili nikakvu prijavu. To je uvijek tako – moralo se omogućiti prijave jer se mora spriječiti bilo kakav oblik prisile ili pritiska. Ali to je, naravno, otvorilo prostor svakome da kad god se sjeti, prijavljuje svakoga.

Postupci na Akademiji su završili, sve što je moglo biti sankcionirano i bilo je. Provedeni su razgovori s profesorima, bilo je i nekih prijava.

NACIONAL: Osim što ste dekan, vi ste i predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika, kako stignete – uz slikanje – sve to raditi? Iako, dosta je to sve povezano, isti su interesi…

To vam je kao da netko kaže da je teško diplomirati i na grafici, i na slikarstvu, i na kiparstvu. A zapravo nije tako teško jer je to sve jako prožeto. Tako je logično i biti dio dviju najstarijih institucija, jer su zaista HDLU i ALU povezani. Dio ljudi koji su 1868. osnivali HDLU bio je povezan i s otvaranjem Akademije 1907. godine. Međutim, nijedan čovjek to ne može raditi sam. Na Akademiji imam niz suradnica i suradnika koji mi pomažu, a tako je i u HDLU-u. Područja su jako bliska, odgovaramo na slična pitanja. Meni je kao dekanu sigurno bilo lakše voditi razgovore oko poticaja za umjetnike, lakše mi je govoriti o stvarnim potrebama jer imam plaću na Akademiji pa mi nitko ne može uvjetovati što ću reći i u čije ime, a u HDLU-u volontiram. Ima više razloga zašto je lakše biti na čelu obiju institucija.

Temeljni cilj je bio okupiti mlade umjetnike i umjetnice da nastave sve što mi radimo. Najprije smo rješavali pitanje preživljavanja, zatim pitanje svih nekretnina koje pokušavamo staviti u funkciju i na korist umjetnika i umjetnica. Sad smo u procesu obnavljanja zgrada koje za nas imaju značenje, a oštećene su u potresu, primjerice, Meštrovićeva paviljona i dvorca Jakovlje. Želimo omogućiti da HDLU bude platforma koja osigurava da umjetnici i umjetnice dobiju prvu mogućnost legalnog poslovanja nakon diplome te da se vidi koja je važnost umjetničkog stvaralaštva. Gradovi, posebno veći, trebali bi fond koji će se baviti različitim identitetom. Jasno programski razvijene i postavljene kulturne institucije, kao i nevladin sektor u suodnosu, bitni su ako želimo da društvo bude mirno i kreativno. Zato je važno to što HDLU djeluje već 150 godina. Vrlo transparentno može se ocijeniti rezultatsko postignuće HDLU-a u Zagrebu u zadnjih 13, 14 godina.