Za života je Toma Bebić radio kao mornarički podoficir, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, pomorski strojar. U umjetničkim područjima bio je glazbenik, galerist, kantautor, pjesnik i aforističar, performer. Ljudi su ga voljeli i uvijek rado čuli, Toma bi uvijek to znao objasniti na svoj način:

“E, sada su tu dva ‘ja’. Moram ti reći da jednom mom ‘ja’ to i godi. Ali, nije mi to neki problem. Samo u početku, znaš kakav je Split, htjeli su me malo ‘ka’uvatit za ridikula’. Ali nisam se dao; mada sam im na jednom koncertu ponudio, svojim sugrađanima, da ću im ja sam pomoći ako žele od mene napraviti ridikula. Ako je ovom gradu u interesu da ima jednog ridikula više, a jednog radnika manje, evo me. Al ne ljutim se na Split. Ne, nipošto ne. Volim ga, mada me nikada nisu priznali za svoga, jer su moji Vlaji po krvi, ali eto ja sam se trudio, i ne mogu da ga ne volim. Naročito volim u Splitu ono čega više nema. Sve su pokvarili. Skinuli su nam onu murvu na Hajdukovom igralištu, skinuli su onu funtanu na Pazaru i onu u Varoš, skinuli su Gusara s rive i… da ti ne nabrajam. Pazi, ja ti se ne razumijem u arhitekturu, ali kad budem sebi gradio kuću, ja ću je napraviti kako ja hoću. Napravit ću je u obliku govna i imat će dimnjak na vrhu, ali to sada nema veze.”

Toma Bebić je umro u Splitu, u gradu u kojem je i rođen, 4. veljače 1990. godine.