Tri godine trebalo je Toddu Spehru, 30-godišnjem australskom košarkaškom novinaru, da napiše knjigu “Drazen: The Remarkable Life & Legacy of the Mozart of Basketball” koja na 470 stranica detaljno opisuje život i karijeru ovog fenomenalnog košarkaša. Objavljena je prošlog tjedna, a kako je u Hrvatskoj još uvijek nema u prodaji, može se kupiti preko internetske knjižare Amazon. Spehr je tijekom rada na knjizi razgovarao sa sedamdeset sugovornika, istražio je Petrovićev život od najranijih dana u Šibeniku pa sve do njegove smrti, a koliko su i Petrović i knjiga zanimljivi govori i to da su brojni svjetski sportski magazini u protekla dva tjedna objavljivali dijelove knjige.

Iako je Spehru ovo prva knjiga, on je nije napisao slučajno. Kao talentiran mladi australski košarkaš studirao je u Americi, na Central Christian College of Kansas, gdje je igrao za njihovu momčad. Nakon završetka školovanja bio je pomoćni trener te momčadi i počeo je raditi kao sportski novinar, pišući između ostalog za internetske portale ESPN i Slam Magazine o košarci. Upravo se kroz novinarski rad zainteresirao za karijeru Dražena Petrovića, a rezultat tog posla je ova knjiga. Spehr se u međuvremenu vratio u Australiju, ali i dalje radi kao slobodni sportski novinar. Naravno da je iznimno zanimljivo čuti što o Petroviću misli i što je napisao čovjek s drugog kontinenta, netko tko nema subjektivan pogled na nekada najboljeg europskog košarkaša koji je 1993. poginuo u saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj, u 28. godini života.

NACIONAL: U Hrvatskoj je Dražen Petrović trajno označen kao jedan od najboljih sportaša u našoj povijesti. Vjerujete li da je on toliko poznat u Americi i drugim dijelovima svijeta da će knjiga biti svima zanimljiva?

Većina pisaca prvo dobije novac od izdavača a tek onda započinje pisati knjigu. Ja sam prošao obrnuti proces. Na početku cijelog procesa surađivao sam s hrvatskim novinarom Tomislavom Pakracom i namjera nam je bila prvo napisati knjigu te je nakon toga ponuditi izdavačima. Pakrac je vrlo brzo odustao od ideje o pisanju knjige, pa sam nastavio sam. Prije godinu dana, kada sam već napisao veći dio, jedan književni agent mi je rekao da se knjiga o europskom košarkašu neće prodavati u Americi. Pomislio sam “zar sam pogriješio?”. Supruga mi je tada rekla da su i “Draženu Petroviću govorili kako europski košarkaši ne mogu biti uspješni u NBA ligi”. Shvatio sam da je supruga u pravu. Košarka je globalni sport, priča o Draženu Petroviću je izuzetno zanimljiva i to me je guralo prema naprijed.

NACIONAL: Koji je bio ključni razlog zbog kojeg ste rekli samom sebi “moram napisati knjigu o Draženu Petroviću”?

Puno sam puta razmišljao o tome i još uvijek nemam odgovor na to pitanje. Svojedobno sam živio u Americi, pohađao sam fakultet i nakon toga sam se vratio u Australiju. Nakon što sam diplomirao, bio sam pomoćni trener košarkaške momčadi na mom fakultetu. Kako je bila riječ o fakultetu u Kansasu, svaki put kada nismo imali utakmicu odlazio sam u Oklahomu i gledao utakmice NBA momčadi Oklahoma Thunders. Radio sam i kao sportski novinar, pa sam pisao i o njihovim utakmicama. Sjedio sam u prostoru za novinare, dok su oko nas bili NBA skauti i mnogi predstavnici NBA momčadi. Mislim da je to bilo 2010. kada mi je jedan skaut rekao da traži šutere s brzim izbačajem, a kao primjer je naveo Dražena Petrovića. “Od svih koje sam vidio, Dražen Petrović je bio najbolji”, rekao mi je, a meni je to bila vrlo zanimljiva izjava. Odmah sam se zainteresirao za Petrovića, počeo sam gledati snimke njegovih utakmica i slao e-mailove raznim ljudima, najčešće novinarima, u Hrvatsku. Kasnije sam pogledao i dokumentarni film “Nekoć braća” koji je zainteresirao mnoge ljude. U projekt sam uključio Tomislava Pakraca koji je nevjerojatan istraživač košarke, ali on se nakon nekoliko početnih problema povukao. S obzirom na to da sam već dobrano bio upućen u Petrovićevu životnu priču, nisam želio odustati. Tri godine kasnije objavio sam knjigu.

NACIONAL: Je li točna informacija objavljena na internetu kako ste pronašli i hrvatskog izdavača koji će objaviti knjigu u Hrvatskoj?

Situacija je zapetljana. Obitelj Petrović ponudila mi je da se knjiga prevede za hrvatsko tržište. Za mene bi to bilo jako važno jer znam da se ljudi u Hrvatskoj često sjete Dražena Petrovića, iako je preminuo prije 22 godine. Zato mi je iznimno važno da se knjiga objavi u Hrvatskoj. Malo mi je neugodno što knjiga nije istovremeno objavljena i na engleskom i na hrvatskom jeziku, nego samo na engleskom. Uglavnom, nadam se da ću uskoro imati izdavača u Hrvatskoj.

NACIONAL: Koja je bila prva osoba s kojom ste razgovarali o Petroviću za vašu knjigu?

Kada sam počeo istraživački rad, napravio sam listu potencijalnih sugovornika i na njoj je bilo 115 imena. Na kraju sam za knjigu razgovarao sa sedamdeset osoba. Prva osoba s kojom sam razgovarao bio je Johnny Rogers, američki košarkaš koji je igrao s Petrovićem u Real Madridu. Odabrao sam ga jer je, igrajući za Real, bio jedan od onih koji je bio vrlo blizak s Petrovićem. Vjerojatno znate da je Petrović, kada je došao u Madrid, imao problema uklopiti se u momčad jer je s Cibonom mnogo puta pobjeđivao Real. Što se tiče drugih sugovornika, na brojne adrese sam poslao e-mailove i većina ljudi odmah je bila spremna da govori o Petroviću, pa su mi olakšali pisanje knjige. Mislim da me nitko nije odbio. Zapravo, jedini koji me odbio bio je Willis Reed, bivši trener i menadžer New Jersey Netsa koji je doveo Petrovića u klub, ali to je bilo zato što bi ga razgovor o njemu emotivno slomio.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste razgovarali sa svih šest Petrovićevih trenera dok je igrao u bivšoj Jugoslaviji.

Da, razgovarao sam sa Slavnićem, Kulenovićem, Đurovićem, Novoselom, Pavličevićem i Drvarićem. Bilo mi je to iznimno važno jer su mi opisali kako je Petrović u tinejdžerskim danima napredovao i postao najbolji europski košarkaš. Od njih sam čuo puno priča, kako je kao vrlo mlad želio postati najbolji. Otkrio sam da je od ranih dana bio vrlo analitičan, što me je impresioniralo.

NACIONAL: Kada govorimo o talentu, u bivšoj Jugoslaviji je bilo košarkaša koji su po nekima bili i talentiraniji od Petrovića, poput Tonija Kukoča. Koliko vas je impresionirala Petrovićeva želja da napornim radom postane najbolji u Europi i jedan od najboljih u NBA ligi?

Ne samo da sam bio impresioniran, njegova želja za uspjehom bila je izvan svakog mog očekivanja. Pišući knjigu želio sam saznati zašto je Petrović bio takav. To sam pitanje postavio i njegovoj majci Biserki, i bratu Aleksandru, i Stojku Vrankoviću, njegovim mnogim bliskim osobama. I nitko mi nije mogao dati odgovor. Nisam siguran ni da knjiga može dati odgovor na to pitanje. Petrović je imao neobično veliku i snažnu želju za košarkom i natjecanjem. Bio je vrlo inteligentan, neprestano je analizirao što treba napraviti da bi bio još bolji. Dok nije došao u NBA, ono što je radio u Europi bio je šut iz driblinga. Kada je došao u NBA ligu, u Portland, nisu trebali igrača koji driblingom otvara mogućnost za šut, trebali su “spot up” igrača, onog koji čeka loptu na određenoj poziciji, najčešće za tri poena, i brzo šutira. Dražen je postao sjajan “spot up” šuter. Teško se naviknuti na drugačiji način igranja i razmišljanja. Cijeli život driblate i šutirate, driblate i šutirate, a Dražen je radio sve što je trebalo kako bi postao briljantan košarkaš. Upravo to su mi objasnili njegovi treneri i suigrači. Kao što ste i sami rekli, vjerojatno postoje košarkaši koji su bili talentiraniji od njega. Kukoč je bio talentiraniji od njega, ali Petrović je bio drugačiji. On je bio drugačiji u odnosu na sve košarkaše. Puno je europskih košarkaša koji su željeli biti dobri NBA košarkaši. Šarunas Marčiulionis je želio biti dobar, Vlade Divac je želio biti dobar, ali Petrović je htio biti veliki igrač, NBA zvijezda. Do tada ni jedan europski košarkaš nije bio uspješan u NBA ligi, a Petrović je bio spreman na sve kako bi postao briljantan košarkaš, NBA zvijezda, i to je ono što impresionira kod njega.

NACIONAL: Kada je Petrović došao u NBA ligu, u momčad Portlanda, naišao je na dva problema: na bekovskim pozicijama igrali su zvijezde Clyde Drexler i Terry Porter i nije igrao dobru obranu jer se to u Europi od njega nije ni tražilo. Zbog toga je vrlo malo igrao.

To je istina. U prvoj sezoni igrao je malo, ali je polako dobivao sve više šansi te je na kraju te sezone igrao 15 minuta po utakmici. Međutim, bilo je trenutaka kada je patio zbog tjelesne spreme. Da budem potpuno iskren, razlozi zbog kojih nije igrao u Portlandu nemaju veze s Petrovićem, nego sa suigračima iz momčadi. Portland je 1990. poražen u finalu od Detroita, a rezervni igrači Detroita postigli su puno više koševa od rezervnih igrača Portlanda. Portland je tada doveo Dannyja Aingea koji nije bio bolji košarkaš od Petrovića, ali je bio dokazani NBA igrač, za razliku od Petrovića kojem je to bila tek prva sezona. Zbog toga je Petrović u prvoj polovici druge sezone vrlo malo igrao te je nakon toga poslan u New Jersey Netse, što je sam tražio. U Netsima je pokazao koliko je bio frustriran da nije igrao više u Portlandu. Po meni, ono što je igrao u Portlandu, bilo je prilično dobro. Problem je što je bio zamjena za Clydea Drexlera i bilo je jasno da neće dobiti puno šansi. Ono što je tražio, dobio je u Netsima, a to je bila minutaža u igri kako bi se dokazao.

NACIONAL: U dokumentarnom filmu “Nekoć braća” vrlo dobro se opisalo koliko je Petroviću bilo teško što prvih godinu i pol dana u Portlandu nije igrao.

Razgovarao sam s Warrenom LeGariem, agentom Dražena Petrovića. Njih dvojica bili su vrlo bliski. Pričao sam i s Nickom Goyakom, Petrovićevim odvjetnikom. Oni su mi rekli koliko je Petroviću bilo teško u Portlandu. Bio je superzvijezda u Europi, mogao je ostati i zaraditi ogroman novac, ali je želio provjeriti svoje mogućnosti u NBA ligi. Tranzicija od europske zvijezde do igrača na klupi Portlanda teško mu je pala. Stojko Vranković mi je rekao kako bi ga Petrović nazvao i iz razgovora je shvatio da ga nikada nije napuštala samouvjerenost, čak i kada nije igrao. To je nevjerojatno, jer bi većina igrača na njegovom mjestu propala. Za razliku od njih, Petrović je mentalno bio izuzetno jak. Možda mu je tih godinu i pol dana u Portlandu bilo neophodno kako bi shvatio što treba napraviti da bi postao uspješan u NBA-u. Možda ne bi bio tako uspješan da je odmah dobio priliku igrati važnu ulogu u momčadi, kao što je to radio u Europi.

NACIONAL: U New Jersey Netsima je pokazao svoje raskošno košarkaško znanje, ali je opet bio nezadovoljan što nije postao član All Star momčadi.

Petrović nije očekivao da će 1992. postati član All Star momčadi. Međutim, kada je u sljedećoj sezoni imao prosjek od 20 koševa po utakmici, a New Jersey Netsi su zauzeli četvrto mjesto u Istočnoj konferenciji, očekivao je mjesto u All Star momčadi. Našao sam jedan novinski članak o ponovnom susretu Dannyja Aingea i Dražena Petrovića, ovog puta na suprotnim stranama, gdje je Petrović spomenuo da je ksenofobija prema europskim košarkašima razlog zbog čega ga nisu uvrstili u All Star momčad. Ne znam je li to istina, ali je sigurno da je jedan igrač iz Netsa zaslužio te godine da uđe u All Star momčad. Ili Petrović ili Derrick Coleman. Siguran sam da bi Petrović, da nije poginuo, u sljedećoj sezoni bio izabran u All Star momčad. Ipak, na kraju te sezone, Petrović je izabran u treću najbolju petorku NBA lige i njegov odvjetnik ispričao mi je da ga je Petrović nazvao nekoliko dana prije pogibije i rekao koliko je ponosan zbog tog izbora. Izabran je među 15 najboljih košarkaša na svijetu, što je za mladića iz Šibenika bio nevjerojatan uspjeh.

NACIONAL: Nakon Petrovićeve smrti mnogi NBA košarkaši su govorili s pijetetom o njemu, ali su rekli da je bio poznat i kao “trash talker”, igrač koji je psovao i vrijeđao protivnike tijekom igre, što u NBA ligi i nije toliko neuobičajeno.

To mi je jedna od najdražih stvari kod Petrovića. Time je pokazivao svoju hrabrost i samopouzdanje. Takvo ponašanje imalo je jako puno veze s njegovim natjecateljskim duhom. Gledao sam puno snimaka iz njegove karijere i shvatio sam da je i to koristio kako bi bio u prednosti pred svojim protivnicima. U ovoj knjizi nalazi se puno primjera njegovog “trash talka” koji pokazuju kako je s vremenom sve više vjerovao u sebe. Svaki veliki igrač imao je jak ego i samopouzdanje, a “trash talk” je jedan od načina na koji se to pokazivalo. A Petrović je bio takav.

NACIONAL: Mjesec dana prije njegove smrti počelo govorilo se da će Petrović napustiti NBA ligu i vratiti se u Europu, točnije u Grčku. Mislite li da je imao ozbiljne namjere?

Mislim da se ne bi vratio u Europu, ali postoje dokazi koji govore da je razmišljao o tome. Međutim, Petrović je tada imao 28 godina, karijera mu je neprestano išla uzlaznim putem, a on nikada nije bio zadovoljan. S obzirom na njegov natjecateljski duh, stalno je tražio novi izazov, a možda ga je tražio u Europi. Istovremeno je u Netsima imao problema s nekim ljudima u vezi ugovora koji je tada bio pri kraju.

Petrović je smatrao da će biti nagrađen ako naporno radi. Mislim da je bio povrijeđen zato što nije izabran u All Star momčad i događajima oko potpisivanja novog ugovora s Netsima. Smatrao je da Netsi pokazuju da ga ne cijene tako što mu nisu ponudili produžetak ugovora. S druge strane, mislim da bi on pronašao način da ostane u NBA, previše je volio izazove da bi se tada vratio u Europu. Vratio bi se kasnije, s 35 godina. To je moje mišljenje i dopuštam da sam u krivu. Možda je nešto o tome rekao majci, bratu ili Vrankoviću, razgovarao sam s njima o tome, ali nisam dobio odgovor.

NACIONAL: Koji su najvažniji sugovornici iz NBA lige s kojima ste razgovarali za vašu knjigu?

Nisam puno razgovarao s njegovim suigračima iz NBA lige, više sam se koncentrirao na suigrače iz europskih momčadi. Međutim, jedan NBA suigrač bio mi je važan sugovornik, bio je to Chris Dudley s kojim je Petrović igrao u New Jersey Netsima. Razmijenio sam i nekoliko e-mailova s Kennyjem Andersonom, također njegovim suigračem iz New Jersey Netsa te s nekoliko bivših suigrača iz Portlanda. Smatram da su mnogo vrjedniji moji razgovori s Petrovićevim trenerima, prijateljima, ljudima s kojima je bio blizak. Da ne bi bilo zabune, Petrovića su cijenili svi s kojima je igrao. Razgovor s Dudleyem je bio važan jer mi je govorio kako su u to vrijeme NBA igrači gledali na europske košarkaše i koliko je Petrović promijenio tu percepciju.

NACIONAL: Petrović je bio prvi košarkaš koji je pokazao da Europljani mogu igrati u NBA ligi.

Kada danas pogledate NBA ligu sa svim tim europskim košarkašima, pomalo je čudno što prije 25 godina nitko nije vjerovao u njih. Razgovarao sam s Buckeyem Buckwalterom, čelnikom Portlanda koji je izabrao Petrovića na NBA draftu. Zanimalo me kako se tada gledalo na europske košarkaše i zašto je upravo Petrović promijenio percepciju NBA igrača spram Europljana. Buckwalter je ljudima iz Portlanda rekao kako će Petrović biti prvi Europljanin koji će uspjeti u NBA ligi. Prije Petrovića, u NBA ligi je igrao Nijemac Detlef Schrempf, ali on je završio srednju školu i fakultet u Americi. Dakle, on se ne može smatrati klasičnim europskim košarkašem koji je došao u NBA, a Petrović je bio upravo to. I zato se u većem dijelu moje knjige opisuje kako je Petrović mijenjao pogled na Europljane. On je bio, bez svake sumnje, pionir.

NACIONAL: Hrvatska košarkaška reprezentacija s Petrovićem na čelu igrala je u finalu Olimpijskih igara 1992. godine protiv američkog Dream Teama. Ipak, i danas se mnogo ljudi zapita – što bi bilo da se Jugoslavija nije raspala pa da su protiv NBA zvijezda igrali, pored Kukoča, Petrovića i Rađe, igrači poput Divca, Danilovića i Đorđevića?

Uživao sam gledajući snimke jugoslavenske reprezentacije. Hrvatska nije velika zemlja, a dala je toliko NBA igrača, a isto se odnosi na cijelu Jugoslaviju. Neću vam glumiti da potpuno razumijem što se sve događalo tijekom rata. Košarkaši su izgubili priliku da igraju zajedno, ali i mnogi ljudi su izgubili svoje živote. Bilo bi zanimljivo gledati najbolje igrače iz Jugoslavije protiv najboljih NBA igrača. Petrović je otvorio vrata, otvorio je mogućnost Rađi, Kukoču, Divcu i ostalima da postanu uspješni NBA košarkaši.

NACIONAL: Jeste li o Petroviću razgovarali s nekim od srpskih košarkaša?

Nisam, jer sam osjetljiv na probleme iz rata i, koliko shvaćam, rat još nije zaboravljen. Razgovarao sam s nekoliko osoba o filmu “Nekoć braća”. Koliko god da je taj film dobar i promovirao je Petrovića, oni nisu bili najsretniji zbog načina na koji je prikazan, ima dijelova s kojima ti ljudi nisu sretni.

NACIONAL: Vjerojatno nisu bili sretni da je Vlade Divac prikazan kao njegov najbolji prijatelj, iako je poznato da je to bio Stojko Vranković.

Naporno sam pokušavao shvatiti što se događalo tijekom rata u Hrvatskoj. Vranković mi je rekao da to i nije najbitnija stvar kod Petrovića i da ne trebam trošiti previše vremena na analizu ratnih zbivanja.

NACIONAL: Jeste li pokušali razgovarati s Klarom Szalantzy, Petrovićevom djevojkom koja je vozila automobil u trenutku tragičnog udesa?

Iskreno, pokušao sam doći do nje, ali bezuspješno. Shvatio sam da ona ne govori o tome. S obzirom na težinu nesreće, poštujem njezinu želju. Na sreću, razgovarao sam s Hilal Edebal, djevojkom koja je bila s njima u automobilu. Njezina priča je toliko tužna, toliko srceparajuća. Ona mi je dala nekoliko zanimljivih informacija, iako njezino sjećanje na taj događaj nije najbolje. Ljude zanima kako je Petrović umro, ali kada saznate detalje, ne osjećate se najbolje. A ja sam o tome morao pisati detaljnije nego što su do sada drugi pisali. Istovremeno, to je toliko tragičan događaj, nije fer što je Petrović tako okončao život. Možda će jednog dana Klara Szalantzy razgovarati s nekim drugim o tome.