Ivan Bilić ima 48 godina nasljednik je Lukše Jakobušića na mjestu čelnog čovjeka Hajduka. Klub je to i službeno potvrdio. Novi vođa okupit će svoj tim koji će onda odabrati i novog trenera prve momčadi
Novi predsjednik HNK Hajduk je do 19. travnja ove godine bio predsjednik uprave Presoflex gradnje iz Požege.
Građevinskom poduzeću se priključio u svibnju 2023. godine na poziciji direktora, a od konca siječnja ove godine bio je predsjednik uprave. Tvrtka je osnovana 2005. godine, a u 2022. je imala prihode od 26,5 milijuna eura.
Bilić je uz to aktivan kao direktor i u tvrtkama JUMPIN d.o.o. te Eonea savjetovanje d.o.o.. Upravo je na službenim stranicama potonjeg poduzeća navedena njegova biografija u kojoj stoji:
‘Ivan je tijekom srednje škole odlučio studirati u Sjedinjenim Državama i birajući između biologije i ekonomije, odlučio se za ekonomiju ponajviše zbog toga što je fakultet bio smješten u Atlanti, mjestu idućih Olimpijskih igara.
Simbolike radi, zbog te ljubavi prema sportu odlučio se za ekonomiju. Nakon studija se vratio u Hrvatsku, zaposlio u velikoj svjetskoj revizorskoj firmi i od posla više nije imao vremena ni za sport, ni za privatni život.
Radio je u EY-u na mjestima od asistenta u reviziji do mjesta voditelja odjela transakcija u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH. Zatim je bio direktor financijskog kontrolinga u Addiko banci i na kraju direktor u reviziji u Mazars Cinotti Audit-u.
Revizija, kontroling, forenzika…
Na svim svojim radnim mjestima je radio s hrpom kvalitetnih i nekolicinom manje kvalitetnih ljudi koji su ga tjerali na konstantni razvoj i stručni rast. Stjecao je iskustva u reviziji, računovodstvenim standardima, transakcijama (dubinskim pregledima i valuacijama), forenzici, kontrolingu i u upravljanju društvima i timovima ljudi.
Uz završen studij na Georgia State University u Atlanti, Ivan je položio ispite pri međunarodnom Udruženju ovlaštenih računovođa (ACCA – The Association of Chartered Certified Accountants).
photo: HNK Hajduk
U siječnju 2022. godine završio je program osposobljavanja za Voditelja izradbe i provedbe projekata financiranih iz EU fondova na Otvorenom učilištu Algebra. Bio je i sam član edukacijskih timova za interne edukacije u EY-u i Mazarsu na lokalnoj i globalnoj razini, te je predavač na Hrvatskom institutu za financije.
Dulje vrijeme je razmišljao o pokretanju vlastite firme za poslovno savjetovanje, te je skupa sa svojom bivšom kolegicom i sadašnjom šogoricom Ivanom često razgovarao o dvojnom osamostaljivanju. Iz ideje su zajedno pokrenuli Eoneu – malu firmu za veliki savjet‘.
Rat i studij u Americi
Gorostasni, 207 cm visoki Bilić uvijek je pratio Hrvatsku i ‘Vatrene‘, redovito navijao na velikim natjecanjima. U svojim ranim 30-ima otkrio je kako je opčinjen ljubavlju prema nogometu, Hajduku i Hrvatskoj, ali i da nikad nije službeno pripadao Torcidi premda je navijao sa sjevera Poljuda:
“Kao dijete svake sam nedjelje slušao utakmice na radiju, a često i priče starijih o Hajduku iz davnih vremena, kada se još igralo ‘za gušt’, ponos, za Split. Te su me priče opčinjavale. Zavolio sam nogomet, Hajduk i Hrvatsku do mjere koja se teško može opisati riječima. Rat, a potom i studij u Americi to su još više potencirali. Sada kad pogledam unatrag bio je to, kao i svaka druga ovisnost, zapravo bijeg od stvarnosti u neki ‘bolji svijet’, pisao je Bilić u vlastitom tekstu naslovljenom ‘Sad navijam za Isusa’, objavljenom na portalu Riječ života.
‘Važniji je Hajduk od navijača koji samo žele biti viđeni’
“Nikada službeno nisam pripadao Torcidi, jer sam se uvijek distancirao od navijača kojima je važnije bilo biti viđen, biti glasan, nego da Hajduk pobjedi. Moje je navijanje imalo samo jednu svrhu, pomoći Hajduku i Hrvatskoj da dođu do pobjede. Međutim, bio sam Torcida svaki put na sjeveru Poljuda, jer masa i navijanje je uvijek postajalo jedno tijelo. Sve tvoje je tada prestajalo, a postojalo je samo jedno grlo, samo jedan glas i samo jedan cilj“, objašnjavao je čovjek koji će u podne biti predstavljen na press-konferenciji kao čelno ime Hajduka.
“Navijača je oko mene doista bilo svakakvih. Oni što nisu ni osnovne škole završili bivali bi kolovođe studentima na faksu. Velika većina je bila zaposlena, ali unatoč tome, mnogi su ‘klošarili‘ i gotovo uvijek opsjedali hotele s igračima, tražeći od njih novac. Ako smo i bili u hotelu, onda bi jedan uzeo sobu, a drugih pet ušlo besplatno. Na stadionu su transparenti i šalovi bivali poput državnih zastava, pa čak i oružja u ratu navijanja”.
‘Preko tjedna poslovni čovjek, vikendom navijanje i opijanje’
“Rat i nacionalizam su bile dvije okosnice našeg navijanja koje je najčešće ponižavalo suprotnu stranu i završavalo nasiljem prema njima i redarima. Iako sam bio zaposlen i uspješan u svome poslu, nogometna groznica me držala po čitav tjedan, a vikendima bi kulminiralo u urnebesnom navijanju, provodima i litrama jeftinoga pića“.
Za navijača je uvijek postojao kod časti i ja sam bio svjedokom da je to bio najsvetiji kod. Međutim isto tako sam viđao i kako bi se taj kod gazio. Mnogo ljudi vjeruje da jako puno njih traži način da ventilira nasilje i agresivnost. To je dijelom istina, jer nasilje je jako prisutno u navijanju. Ja vjerujem da jako puno njih traži pripadnost i bijeg iz stvarnosti za koju misle da ne pripadaju ili da nije pravedna, a tek kada su zajedno, smatraju se jačima od zakona, što onda dovodi do nasilja”.
‘Slika mog uhićenja i danas je simbol divljanja navijača’
“Svojim sam načinom života zadao mnoge nevolje svojoj obitelji. Znao sam se buditi na mjestima na kojima nisam znao kako sam dospio, preživio sam mnoge pijanke, automobilske nesreće, tuče, čak i par boravaka u pritvoru. Slika moga uhićenja u Sloveniji i dan danas se objavi uz natpise o divljanjima navijača, a Maltu da i ne spominjem. Tek pokoji dobronamjeran prijatelj me znao ukoriti ili prizivati pameti, a među njima se isticao Kristijan, kolega s posla, koji je znao reći da me sam Bog čuva.To sam doista i sam osjećao”.
“Ipak i dalje svaki ponedjeljak bih nakon iscrpljujućeg vikenda vezao kravatu i uredno radio svoj posao. Bio je to pravi “dvostruki život” povezan jedino mojim prepričavanjima vikend dogodovština kolegama kojima sam bio jako zabavan i “poseban”. Imao sam svoju publiku i repertoar. Preuveličavao sam priče, činio ih zanimljivijima i tako postao jako popularan. Unatoč svemu tome osjećao sam se prazan. Niti buka stadiona, a niti sva tapšanja po ramenu nisu mogla zatomiti moje vapaje za istinskim ispunjenjem”.
‘Tko su pravi navijači’?
“Godinama me Kristijan nagovarao da pođem s njim u crkvu, a da će on zauzvrat poći na utakmicu sa mnom. Godinama bi se ja samo nasmijao, odgurnuo ga riječima, ili rukom. Smatrao sam se katolikom, a on je bio tek neki “sektaš”. Pred Božić, bili su to moji posljednji dani u uredu u Zagrebu, jer posao me vodio u Ljubljanu, Kristijan me je još jednom upitao “Hoćeš li doći u subotu u crkvu?” Bio sam pijan i alkohola i zadovoljstva što idem na novu radnu poziciju, pa sam pristao”.
“Nogomet? Za mene su sada najnormalniji navijači oni koji pogledaju utakmicu na TV-u i na koje ishod ne utječe toliko, već mogu u dobrom raspoloženju provesti ostatak večeri. Takvih zapravo i nije malo, ali takve nitko ne zove navijačima”, među ostalim je tada napisao novi predsjednik Hajduka, Ivan Bilić.
Zašto nogomet igraju samo djeca, najčešće do nekih 25-30 godina? Zato što su tad u cvjetu mladosti i u punoj snazi! Zašto su njihovi treneri starije osobe, najčešće od nekih 40-45 godina? Zato što oni imaju znanje i iskustvo, za predvidjeti situaciju, napraviti plan igre i riješiti problem tokom igre, što sve zajedno vodi do pobjede tima!
Komentari