Objavljeno u Nacionalu br. 682, 2008-12-08

Nizozemska političarka i poslovna žena Neelie Kroes dosad se pokazala najodlučnijom članicom EK za tržišno natjecanje

Neelie Kroes, nizozemska povjerenica Europske komisije za zaštitu tržišne konkurentnosti, donijela je nedavno odluku koja je izazvala veliku pozornost u Poljskoj, a trebala bi i u Hrvatskoj. Nakon dugog natezanja između EK i poljske vlade, Nellie Kroes obznanila je plan o prodaji brodogradilišta u dva poljska grada – Szczecinu i Gdynii, a privatizacijom tih dvaju golemih brodogradilišta bit će prekinuta višegodišnja nastojanja poljske vlade da ih ogromnim subvencijama spasi, kao i radna mjesta u njima.

Europska je komisija stalno upozoravala kako ono što radi poljska vlada nije u skladu s općom europskom politikom tržišne konkurentnosti, jer takvim subvencijama održava proizvodnju u brodogradilištima koja nisu sposobna sama se održati na tržištu. To nije u redu u odnosu na druga europska brodogradilišta, koja nemaju subvencije, a poljska brodogradilišta oduzimaju im posao. Prema tvrdnjama Neelie Kroes, poljska brodogradilišta od 2004. nisu izgradili ni jedan brod koji bi im donio profit. Novi vlasnici morat će se sami pobrinuti ili da ona rade profitabilno ili da na njihovu mjestu pokrenu privredu koja će donositi novac.

Neće imati nikakvih obveza da očuvaju dosadašnju brodogradnju, smiju se baviti bilo čime. Nemaju niti ikakvih posebnih obveza prema radnicima, niti moraju vratiti subvencije što ih je vlada davala brodogradilištima.  Neelie Kroes još nije odlučila što da radi s brodogradilištem u trećoj važnoj poljskoj luci, u Gdansku, ali će uskoro biti donesena odluka i o njemu. Ondje je situacija posebna: nekoć najveće poljsko brodogradilište znatno je smanjilo proizvodnju pa danas nije toliki problem poput onih u Szczecinu i Gdynii. Ono je već privatizirano, a novi ukrajinski vlasnici poduzimaju goleme napore da ga restrukturiraju uz pomoć poljske vlade. Što je najvažnije, svako energično zadiranje u brodogradilište u Gdansku imalo bi i političke reperkusije, s obzirom na njegovo povijesno značenje. Ondje se 1980. rodio nezavisni sindikat Solidarnosć, koji je odigrao veliku ulogu u rušenju komunizma ne samo u Poljskoj, nego i u cijeloj istočnoj Europi. Gašenje brodogradilišta u Gdansku bilo bi nacionalna sramota, čak i dokaz da su se gdanjski radnici 80-ih uzalud borili za svoje bolje sutra.

Zato je inače vrlo oštra Neelie Kroes ponešto kolebljiva u vezi s Gdanskom, ali to je iznimka – nije bila takva kad je riječ bila o drugim poljskim brodogradilištima. Nju su iz Poljske pritiskali da ublaži drastično ukidanje poljske brodogradnje. Ona je lanjskog ljeta primila i jaku delegaciju poljskih sindikata iz Gdanska, koji su joj iznijeli svoje stavove protiv privatizacije brodogradilišta, ali ju na tom burnom sastanku u Bruxellesu nisu uspjeli uvjeriti da promijeni stav. Ona je bila i u žestokom sukobu s poljskom vladom, zahtijevajući od nje da prestane subvencionirati brodogradilišta, na što se prethodna vlada Jaroslawa Kaczinskog, koja je vodila prilično protueuropsku politiku, bila oglušila, ali sadašnja vlada Donalda Tuska mnogo je prijemčivija za argumente Evropske komisije protiv subvencija brodogradilištima.

Nije to jedini krupan sukob Neelie Kroes u vezi sa zaštitom tržišne konkurentnosti unutar EU, štoviše, ona upravo se upustila u novi takav sukob. Ovih dana prosvjeduje protiv najava iz Njemačke i Francuske da tamošnje vlade mogu početi financijski spašavati svoje automobilske industrije. Njemački proizvođači automobila već su zatražili vladinu pomoć – njemački “General Motors”, koji proizvodi “Opel”, zatražio je milijardu eura preliminarne pomoći, a iz vlade je bilo najava da postoji spremnost za takvo što. Europska automobilska industrija prva se našla na udaru ekonomske krize i recesije, a proizvođači automobila već najavljuju znatno smanjivanje proizvodnje, pa tako i otpuštanje radnika, a i otkazivanje poslova raznim kooperantima. Proizvođači automobila traže da se vlada prema njima ponaša kao što se ponijela prema bankarskom sektoru, ali Neelie Kroes tvrdi da to nije isto i odlučno prosvjeduje protiv bilo kakve izravne financijske pomoći proizvođačima automobila, tvrdeći, s jedne strane, da će to razbiti jedinstveno europsko tržište automobila, te dokazujući kako postoje razni načini da vlade pomognu automobilskoj industriji na drugi način, bez izravnih financijskih injekcija.

Položaj povjerenika Europske komisije za održavanje tržišnu konkurentnost jedan je od najvažnijih, vrlo zahtjevan, moćan, ali i kontroverzan. Opće je uvjerenje da tu funkciju mogu držati samo iznimno čvrste i odlučne osobe, jer je pritisak na povjerenike za tu sferu uvijek bio ogroman. Oni odlučuju o krupnim interesima raznih vrsta – korporativnim, financijskim, ali i političkim i socijalnim, njihove odluke mogu promijeniti sudbinu bilo kojeg aktera europskog tržišta, ali i cijelih privrednih grana. Njegove odluke utječu i na sudbinu tisuća radnih mjesta diljem Europske unije, ali i izvan nje – u zemljama koje tek žele pristupiti Uniji te usklađuju svoje privrede s kriterijima EU. Da je povjerenik za tržišno natjecanje iznimno utjecajna i važna osoba pokazao je već prethodnik Neelie Kroes, Talijan Mario Monti. Taj je čovjek donosio presudne odluke u nekima od najvećih poslovnih sporova u Europi, npr. kad je zabranio sjedinjenje elektroničkih divova General Electric i Honeywell, te kad je odredio globu od čak 497 milijuna eura američkoj softverskoj kompaniji Microsoft zbog monopolističkog ponašanja na europskom tržištu.

Montiju je mandat istekao 2004., a kada je tada novi predsjednik Europske komisije, Portugalac José Manuel Barroso, sastavljao novu Komisiju, na toj funkciji htio je imati osobu koja odlično poznaje svjetski i europski biznis. A kako je uz to on u komisiji želio imati što više žena odlučio se da položaj provjeri vrlo imućnoj nizozemskoj poslovnoj ženi Neelie Kroes, koju je nominirala nizozemska vlada, a koja je ispunjavala oba njegova kriterija. On je tvrdio da se za nju odlučio upravo zato da ona svoje iskustvo iz svijeta biznisa primijeni kad bude regulirala i kontrolirala tu sferu unutar EU. Ali kritičari njegove odluke tvrdili su da je Neelie Kroes dio toga svijeta pa neće imati potrebnu distancu od njega niti biti objektivna pri donošenju odluka, jer je u karijeri s nizom kompanija, o kojima će sada morati odlučivati, bila u neposrednim poslovnim odnosima.

Neelie Kroes rodila se 19. srpnja 1941. u Rotterdamu u protestantskoj obitelji poslovnog čovjeka. Diplomirala je ekonomiju u rodnom gradu, a kao odličnoj studentici ponuđen joj je posao na sveučilištu, što je ona prihvatila, ali je bila i u upravnom odboru očeva poduzeća za prijevoz teških tereta. Rano se počela baviti politikom kao aktivistica Narodne stranke za slobodu i demokraciju, najveće nizozemske liberalne stranke. Izabrana je 1970. u gradsku upravu Rotterdama, već dogodine ušla je u donji dom nizozemskog parlamenta, gdje je bila do 1977. Tada je prvi put ušla u nizozemsku vladu kao državna tajnica u ministarstvu transporta i vodoprivrede, što je bila do 1981., a 1982. je ponovno ušla u vladu, ali kao šefica tog ministarstva, što je ostala sve do 1989. Bio joj je tih godina ponuđen i položaj ministrice obrane, ali je to odbila.

Tada je napustila vladu i počela se baviti privatnim poslovima, u čemu je bila jako uspješna te se i jako obogatila. Bila je članica raznih nadzornih odbora brojnih poduzeća, bila je na čelu jedne poslovne škole, te stekla reputaciju jedne od najuspješnijih nizozemskih poslovnih žena. Nizozemska ju je vlada 2004. predložila za članicu Europske komisije, povjerenicu za tržišnu konkurentnost, što je mandatar Barroso prihvatio.Sastavljanje Europske komisije nije nimalo lak i jednostavan posao, upravo zato što se u njoj prelamaju razni interesi zemalja članica EU, pa su i provjere svih predloženih kandidata rigorozne. Provjere se provode u Europskom parlamentu, koji je 2004. dva tjedna provjeravao 16 muškaraca i osam žena imenovanih za članove EK. Svi su oni odgovarali na razna pitanja europskih parlamentaraca, posebno o poslovnim vezama i interesima, da se provjeri nije li tko od njih u sukobu interesa, pa stoga ne bi bilo dobro da bude u tako odgovornom tijelu, a provjerit će se i njihovi politički stavovi na koje bi članovi Parlamenta mogli imati primjedaba.

Posebno se na udaru našla upravo Neelie Kroes. Prigovaralo se da će se ona možda naći u sukobu interesa zbog onoga što je dotad radila. Objavljeno je da je u samo desetak godina bila u upravnim odborima desetak velikih europskih i neeuropskih tvrtki, poput McDonald’sa, Volva, Digital Equipmenta, Lucent Technologies Netherlandsa, PriceWaterhouseCoopersa i Thales Netherlandsa. Ona je, k tomu, deklarirajući prilikom izbora u EK svoju imovinu, otkrila da posjeduje dionice u raznim europskim poduzećima, da ima u potpunom vlasništvu kompaniju Bergsche Maas BV, koje se vrijednost procjenjuje na 1,6 milijuna eura.

Odmah je postavljeno pitanje kako osoba s tako velikim poslovnim interesima i razgranatim vezama može nepristrano odlučivati u slučajevima u kojima će se razne tvrtke sporiti o poslovnoj etici. Ona će dolaziti u situacije da mora odlučivati i o tvrtkama s kojima je bila u poslovnim vezama, te kojima je upravljala. Smjesta je spomenuta i konkretna situacija, jer je Europska komisija u prethodnom sazivu upravo dovršila istragu o Ballast Nedamu, za koji se tvrdilo da se ponaša kao kartel na tržištu bitumena, a nova komisija trebala bi odlučiti da li da se ta tvrtka kazni. Neelie Kroes teško može – tvrdili su neki europarlamentarci – biti nepristrana u tom slučaju, jer je u vrijeme kartelskog ponašanja te tvrtke bila članica njena nadzornog odbora. Ako donese odluku o kazni, priznat će da se i sama nedopušteno ponašala.

Ona je tada odlučila ušutkati sve te priče kako će biti pristrana. Objavila je da je prodala sve svoje dionice, pa više nema interesa ni u jednoj tvrtki, a njezinom privatnom imovinom upravljat će jednan fond. Podnijela je ostavke na sve položaje u nadzornim odborima u svim tvrtkama i raskinula savjetničke ugovore. Uz to, upravo zbog njezine poslovne prošlosti, Europska komisija donijela je odluku da ona neće sudjelovati ni u kakvim istragama protiv pojedinih tvrtki za razdoblje dok je ona bila u njihovim nadzornim odborima, nego će te istrage preuzeti drugi članovi Komisije. K tomu, u prvoj godini mandata neće voditi istrage ni o jednoj kompaniji u čijem je nadzornim odboru ikad bila.

Napokon, ona je objavila da se obvezuje da se nakon isteka svog petogodišnjeg europskog mandata neće vratiti u poslovni svijet i baviti se nekadašnjom djelatnošću. Navodno je izjavila da je to više neće zanimati, jer će tada – 2009. – imati 68 godina i razmišljat će samo o mirovini. Pokazala se vrlo energičnom članicom Komisije, štoviše, čuju se ocjene da je u svom poslu bila još oštrija od Montija. Žestoko se borila protiv stvaranja bilo kakvih kartela, pa je sprečavala velika spajanja ogromnih energetskih kompanija da ne nastanu monopoli europskog opsega. I ona je nastavila ratovati s Microsoftom te je čak zaprijetila da će zabraniti distribuciju operativnog sustava Vista, ako u njemu ne budu napravljene neke izmjene.

Iako se bliži kraj njezina mandata, budući da do tog kraja ima još godina dana, ona ne pokazuje znakove da će sporije djelovati ili biti manje oštra u odlukama. To dokazuju i njezine odluke o poljskim brodogradilištima, kao i stavovi u vezi s najnovijom najavom pomoći europskim proizvođačima automobila. To pokazuju i njeni stavovi o odnosima Europske komisije tijekom pristupnih pregovora Hrvatske o pristupu Uniji prema problemu hrvatskih brodogradilišta. Tu je Europska komisija poprilično nepopustljiva te za hrvatska brodogradilišta traži isti model kakav je nametnula Poljskoj – privatizaciju bez ikakvih jamstava da će brodogradilišta i dalje graditi brodove, te da će dosadašnji radnici ostati na svojim radnim mjestima. Prije mjesec dana, kad je objavila svoju odluku o poljskim brodogradilištima, Neelie Kroes osvrnula se i na

pregovore s Hrvatskom o hrvatskim brodogradilištima. Dosad je blokirala otvaranje poglavlja o tržišnom natjecanju u pregovorima EU s Hrvatskom i o tome rekla:

“Moramo biti svjesni da treba uložiti puno napora prije nego što Hrvatskoj damo zeleno svjetlo za otvaranje pregovora u poglavlju Tržišno natjecanje, jer ako Hrvatska ne ispuni postavljene uvjete, to ne bi bilo pošteno prema poljskim, njemačkim, grčkim i španjolskim brodogradilištima.”

‘EU želi propast prodaje škverova’

“Bruxelles se nestručno želi riješiti hrvatskih brodogradilišta i spriječiti njihov opstanak. Europa želi neuspjeh privatizacije brodogradilišta, njihovu propast i hitno zatvaranje, kako bi se omogućio juriš europskog kapitala na najvrednije nekretnine na jadranskoj obali“, uvjeren je predsjednik Hrvatske unije sindikata Ozren Matijašević, koji je u splitskom škveru, kao strojomonter i poslovođa, izravno u izradi najvećih brodova radio 20 godina.

Vlada RH zasad službeno šuti o zahtjevu iz Bruxellesa, što ga je nedavno formulirala povjerenica EK za tržišno natjecanje Neelie Kroes, za oštrim rezanjem kapaciteta za 40 posto i žurnom privatizacijom, s najboljom cijenom kao jedinim kriterijem i bez obveze kupca prema radnicima koji žive od brodograđevne industrije, a takvih je oko 20.000 osoba. Bruxelles ne dopušta prodaju 25 posto dionica radnicima škverova. Prije dva mjeseca Vlada je sa sindikatima postigla sasvim drukčiji dogovor.

Matijašević misli da nije sve propalo, da Vlada, suočena s prijetnjama sindikata, neće pokušati izbjeći taj dogovor i da će se u Bruxellesu izboriti za bolje uvjete. “Ne dolazi u obzir privatizacija za jednu kunu, o čemu govori ministar Polančec. S Bruxellesom se treba boriti. Želimo i mi otići u Bruxelles na razgovore, uvjeriti ih da hrvatska i poljska brodogradnja nisu isto i da su naši planovi dobar put.”

NACIONAL: Koji su zahtjevi Europske komisije i povjerenice Kroes za vas neprihvatljivi?
– Ono što tražimo od ministra Polančeca jest da se u Bruxellesu izbori za uvjete koje je Vlada nedavno dogovorila sa sindikatima. Nama je prihvatljivo 25-postotno rezanje kapaciteta, a ne 40-postotno, i to u odnosu na instalirane kapacitete hrvatskih brodogradilišta, a ne na proizvodnju iz 2006. Sporan je i datum otkad će se utvrditi obveza vraćanja potpora i poticaja što su ih brodogradilišta dobivala od države. Tražimo da investitori u privatizaciji brodogradilišta budu dužni u troškovima restrukturiranja snositi najmanje 50 posto iznosa dobivenih poticaja, pa nije svejedno hoće li taj datum biti od 2002. godine, kako traži Bruxelles, ili veljača 2007., otkad su planovi restrukturiranja poslani u Bruxelles.

NACIONAL: Zar se ta platforma za Bruxelles znatno ne razlikuje od dogovora Vlade i sindikata postignutog prije dva mjeseca?
– Nedavno sam upozorio premijera Sanadera da smo se tada dogovorili kako će u obveznim uvjetima natječaja, koji će biti raspisani za svako brodogradilište posebno, biti obveza nastavka djelatnosti na postojećoj lokaciji, da će se za četiri brodogradilišta biti ponuđen na kupnju čitav paket dionica po brodogradilištima, a da je strateški partner nakon kupnje brodogradilišta obvezan provesti dokapitalizaciju u novcu, u prvoj godini ulaska. Nakon provedene dokapitalizacije u novcu, u roku od šest mjeseci, paket dionica od 25 posto plus jedne mora prodati radnicima brodogradilišta.

NACIONAL: Što bi prema tom dogovoru trebao ispuniti strateški partner?

– Strateški partner mora preuzeti tekuće poslove, završiti ih i za obavljanje tih poslova osloboditi Vladina jamstva za kredite, te izdati rezervna svoja jamstva. Obveze prema državi kao vjerovniku će moći ponuditi koliko želi, taman i za 1 kunu, ali obveze koje mora prihvatiti i gdje nema mogućnost trgovanja jesu obveze prema dobavljačima.

NACIONAL: Zašto Bruxelles u svom zahtjevu ne dopušta prodaju paketa dionica (25 posto plus jedna dionica) radnicima?
– Sasvim nelogično, ali očito s jasnom namjerom. Mi tražimo da to bude tako. Francuska vlada upravo ovih dana dogovara sa sindikatima način kako će radnici ući u vlasničku strukturu, a Vlada zadržati 34 posto vlasništva brodogradilišta Acker Yard koje je u vlasništvu države. Ne može Francuska od nas tražiti da nemamo pravo na radničkih 25 posto.

NACIONAL: Je li plan privatizacije mrtav nakon izjave povjerenice EK Neelie Kroes da brodogradilišta moraju smanjiti kapacitete za 40 posto, da se moraju prodati odmah, za najbolju cijenu, te da kupac nema obveza i brige o zaposlenicima?
– Očekujem da se u Bruxellesu pregovarači hrvatske vlade izbore minimalno za dogovor koji smo kao socijalni partneri postigli. S lošijim uvjetima se ne smiju vratiti. Tako formulirani zahtjev i ton iz Bruxellesa diplomatska je pljuska cijeloj Hrvatskoj. Ako hrvatska vlada prihvati takav ultimatum, po kojem je jedini uvjet privatizacije novac, jasno je da je to dijametralno suprotno postignutom dogovoru, Ustavu RH i hrvatskim zakonima, te da će biti velikih problema. Pristane li Vlada na te besprizorne uvjete, nastat će utrka za vrijednim destinacijama na jadranskoj obali, uništit ćemo brodogradilišta, stvoriti veliki socijalni bunt i socijalne probleme, a stranci će zagospodariti najvrednijim odredištima na hrvatskom Jadranu.

NACIONAL: Što je vidljivo iz dopisivanja Vlade i EK prije zadnjeg bruxelleskog zahtjeva?
– Vidi se da je Europska komisija zatražila da se brodogradilištima kao kompenzacijska mjera sreže 40 posto kapaciteta. Ali kao osnovica se uzima proizvodnja iz 2006. pa to znači da bi brodogradilišta trebala ugasiti dvije trećine kapaciteta. Sindikati poručuju – ne dolazi u obzir podlijegati pritiscima iz EU. Bude li potrebno, organizirat ćemo velik prosvjed usred Zagreba.

NACIONAL: Je li nastala situacija kraj hrvatske brodogradnje?
– Nije. Slažem se s premijerom Sanaderom da se na krizu odgovora infrastrukturnim radovima. Valja očekivati da brodogradilišta u tim radova mogu dobiti dio poslova. Sigurno mogu izraditi noseću čeličnu konstrukciju Pelješkoga mosta, flotu i spremnike za LNG terminal, u Kraljevici i Specijalnom brodogradilištu u Splitu mogu graditi brodove Obalne straže i vojne brodove, kao i brodove za ribarsku flotu. Sve ove godine imali smo takva rješenja, ali se za njima nikada u hrvatskim vladama, pa ni u Sanaderovoj, nije posegnulo. Iako se čini da Bruxelles ne želi dati novu priliku, možda nije kasno da počnemo raditi ono što dosad nismo.

NACIONAL: Što je alternativa ako nitko ne kupi brodogradilišta? Stečaj?
– Cilj je EK da ne uspije privatizacija brodogradilišta. Europa traži samo jedan krug privatizacije, a ako se ne uspije, traži se – stečaj. Naši pregovarači se bore za drugi krug. Poučeni smo hrvatskim iskustvima: stečaj bi značio da će se bez upliva države prekinuti bilo kakva proizvodnja, da bi se  destinacije oslobodile od proizvodnje i radnika, te rasprodale.