Nacional je tijekom protekloga tjedna rekonstruirao novi krak interesne hobotnice povezane sa Zdravkom Mamićem, odbjeglim i životno teško posrnulim nogometnim moćnikom, koja seže u sam vrh Ministarstva pravosuđa ministra Ivana Malenice.

Taj krak naznačava da je jedan kriminalac, pravomoćno osuđen za teška kaznena djela povezana sa sportom, prodro duboko u srce administracije Andreja Plenkovića, što ukazuje na sistemski problem umreženosti državnog aparata s kriminalnim klanovima i njihovim interesima, odnosno u najmanju ruku ukazuje na neobičnu podudarnost različitih događanja i još neobičnije postupanje institucija na najvišem nivou.

Nacional je uspio rekonstruirati kako u najmanju ruku postoji ozbiljna sumnja da je Mamićev milje taj krak svoje interesne hobotnice već koristio da pomogne jednom svom dugogodišnjem bliskom suradniku u višegodišnjem projektu podčinjavanja hrvatskog nogometa vlastitim interesima, ostvarenim, kako se pokazalo, korupcijom, mitom i isisavanjem novca. Po svemu sudeći, taj interesni krak Mamićeve hobotnice korišten je da se pomogne također pravomoćno osuđenom Željku Širiću. Radi se o još jednom živopisnom liku iz plejade Mamićevih kriminalnih jataka.

U središtu tih krajnje sumnjivih zbivanja nalazi se srednjerangirani državni činovnik Jure Žulj, nekadašnji ravnatelj zatvora Remetinec i danas formalno drugi čovjek hrvatskog zatvorskog sustava, koji se još prije dvadesetak godina u sudskim postupcima spominjao kao „mafijin čovjek u sustavu“, što je on odlučno demantirao.

Žulj je u intrigantnom razvoju događaja posljednjih godina prošao razvoj činovničke karijere koji se neobično poklapa sa zatvorskim stažem Mamićeva i njegova prijatelja Željka Širića: što je Širiću bilo lagodnije, to se Žulj više uspinjao u hijerarhiji.

To je, međutim, tek mali dio mozaika: dokazano je da je više državnih institucija kriminalcu Željku Širiću čak četiri puta omogućilo odgađanje služenja zatvorske kazne, sve dok to nije razotkrio Nacional. Dokazano je i da je upravo Širić dojavio Zdravku Mamiću da će biti osuđen, što mu je omogućilo bijeg u Bosnu i Hercegovinu. Nije dokazano da je Širić nakon toga dobio dodatni blaži tretman u zatvoru, iako sve indicije na to upućuju. Nije dokazano jer Vlada Republike Hrvatske o tome krije podatke.

Ministarstvo pravosuđa i uprave, koje vodi ministar Ivan Malenica, na sve moguće načine pokušava sakriti kako bivši nogometni sudac i osječki moćnik Željko Širić služi svoju četverogodišnju zatvorsku kaznu zatvora, a više indicija i neslužbenih informacija Nacionala govore da je razlog tome činjenica da taj osuđeni kriminalac uživa povlašteni tretman u zatvorskom sustavu, da je puštan na izlaske te čak i prebačen iz Kaznionice u Glini u Lipovicu, zatvor poluotvorenog tipa.

Te informacije posebno su značajne ako ih se stavi u kontekst nedavne pravomoćne presude Zdravku Mamiću i njegovoj kriminalnoj organizaciji, odnosno teških optužbi koje je Mamić na račun niza sudaca uputio iz svog utočišta u Bosni i Hercegovini: naime, upravo je Željko Širić dva dana prije prvostupanjske presude dojavio Mamiću da će biti osuđen i tako mu de facto omogućio bijeg iz Hrvatske. Ironijom slučaja i on sam u tom trenutku trebao je biti u zatvoru zbog afere „pošteno suđenje“, odnosno primanja mita radi namještanja utakmica, no to je u čak četiri navrata izbjegao služeći se sumnjivim liječničkim dijagnozama i krajnje neobičnim „ispričnicama“ nekih institucija poput Fakulteta elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku.

Peta odgoda odlaska u zatvor odbijena mu je tek nakon što je Nacional objavio opsežno istraživanje o njegovu krajnje drskom izigravanju pravomoćne sudske presude i podršci različitih dijelova pravosudnog, medicinskog i znanstvenog sustava koju je u tome uživao. U rujnu 2018. nije se odazvao pozivu na odsluženje kazne, policija ga je uhitila i otpremila u Glinu, no od tog trenutka događaji se razvijaju u intrigantnom smjeru koji snažno upućuje na zaključak da je i dalje na djelu sistemsko pogodovanje ovom osuđenom kriminalcu – odnosno, da on ima značajan utjecaj u institucijama koje mu omogućavaju povlaštene uvjete odsluženja zatvorske kazne.

Ministarstvo pravosuđa i uprave punih godinu dana odbija odgovoriti Nacionalu na nekoliko jednostavnih pitanja: gdje se Željko Širić nalazi, je li uživao pogodnosti poput privremenih izlazaka na slobodu ili prekida služenja kazne, kada ima pravo na uvjetni otpust i tko mu je omogućio da u vrijeme kada je bio (ili trebao biti) u zatvoru postane poslovno aktivan – Nacional je, naime, otkrio da je nedavno postao prokurist privatne tvrtke Mursa d.o.o. To ministarstvo pritom je evidentno prekršilo više zakona, poput Zakona o pravu na pristup informacijama, a od prosinca prošle godine čak i izbjegava provesti propisanu proceduru i dostaviti potrebne dokumente povjereniku za informiranje.

S druge strane, u zatvorskom sustavu bilježi se nagli uspon karijere Jure Žulja, u javnosti poznatog kao bivšeg upravitelja zatvora Remetinec koji je 2014. godine naglo umirovljen nakon nikad do kraja rasvijetljenog izlaska iz Milana Bandića iz istražnog zatvora. Žulj je radio u Kaznionici u Glini kao viši stručni suradnik u trenutku kada je na izdržavanje kazne onamo upućen Željko Širić, potom su se njih dvojica – po pisanju Jutarnjeg lista iz veljače ove godine – „zbližili premda su se nalazili na suprotnim stranama rešetaka“, a na koncu je on postao savjetnik specijalist u Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i uprave. Drugim riječima, ovo ministarstvo ustrajno krije način na koji osuđeni kriminalac služi svoju zatvorsku kaznu, a istovremeno njegovog prijatelja postavlja na poziciju s koje iz sjene može voditi kompletan zatvorski sustav.

Jure Žulj formalno je sam podnio zahtjev za umirovljenje u studenom 2014. godine, nakon što su se u javnosti pojavile sumnje da je pogodovao Milanu Bandiću, svom školskom kolegi iz gimnazije u Grudama, i ostalim pritvorenicima iz afere Agram. Tada je tvrdio da njegov odlazak u mirovinu nije iznuđen, nego da osjeća zamor i stres od napornog posla, no tri godine kasnije ponovno se vraća u zatvorski sustav upravo u Kaznionicu Glina. Ni novinarki Jutarnjeg lista Slavici Lukić Ministarstvo pravosuđa i uprave nije odgovorilo na pitanje tko je odobrio Žuljevu reaktivaciju u zatvorskom sustavu, no neslužbeni izvori zaslužnima su proglasili državnog tajnika Josipa Salapića iz Osijeka, jednog od najvjernijih suradnika Branimira Glavaša. Jutarnji list podsjetio je da su svjedoci pokajnici u istrazi o „knežijskoj skupini“ početkom dvijetisućitih tvrdili da kriminalci u zatvorskom sustavu „imaju svog čovjeka“ te da je to upravo Jure Žulj, što je ovaj kasnije nazvao izmišljotinama.

Ministarstvo pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav, Županijski sud u Sisku i Kaznionica u Glini redom su tijekom protekle godine odbijali zahtjeve Nacionala da dostave informacije o tijeku odsluženja Širićeve zatvorske kazne, a pozivajući se mahom na zaštitu osobnosti i tajnost osobnih podataka, službenu i profesionalnu tajnu i slično, premda su se traženi podaci odnosili isključivo na podatke koji predstavljaju javni interes. Nakon niza postavljenih upita i negativnih odgovora Nacional je pokrenuo postupak koji predviđa Zakon o pravu na pristup informacijama, no Ministarstvo je to ignoriralo pa je tek na intervenciju povjerenika za informiranje prošle jeseni ipak poslalo odgovor – doduše, negativan. Potom je Nacional zbog takvog rješenja u propisanoj proceduri početkom prosinca pokrenuo spor, ali Ministarstvo pravosuđa ponovno je odlučilo ignorirati zakon: premda je po istoj proceduri dužno dostaviti tužbu povjereniku za informiranje, ono to nije učinilo. „Ministarstvo pravosuđa i uprave nije proslijedilo vašu žalbu, stoga ćemo priloženu žalbu uzeti u rad“, stoji u odgovoru koji je iz Ureda povjerenika za informiranje Nacional zaprimio prošloga tjedna.

Željko Širić, u čijoj je zaštiti dugi niz godina evidentno angažiran niz institucija, nije bilo tko: prijavljivan je policiji zbog obiteljskog nasilja, uvjetno je osuđen zbog bespravne gradnje na otoku Braču, a na četiri godine zatvora osuđen je zbog primanja mita u aferi „pošteno suđenje“, nakon čega je više od godinu dana, po receptu Tomislava Horvatinčića, izbjegavao služenje kazne. No on je u Osijeku već desetljećima prepoznat kao izuzetno utjecajna i moćna osoba koja sa sobom osim nogometnih marifetluka, nosi i niz drugih pravosudnih postupaka i sukoba sa zakonom.

Vlasnik je, između ostalog, i ugostiteljskog objekta u kojem se često može vidjeti velik broj sudaca Županijskog suda, iz čega navodno proizlazi njegova bliskost s mnogima od njih. Državno odvjetništvo svojedobno je protiv njega otvorilo izvide i istragu oko načina stjecanja obilne imovine, no ona nije rezultirala konkretnim rezultatima. Istraživale su se i ozbiljne sumnje da je Željko Širić brojnim osobama, među kojima su bili i policajci, kao profesor pomogao nabaviti lažne diplome, zatim da je sudjelovao u nekim provalama, a u medijima su se spominjale i navodno dvojbene epizode iz vremena Domovinskog rata, u kojemu je formalno zapovijedao sportskom jedinicom u sastavu Hrvatske vojske. U ljeto 2006. godine u alkoholiziranom stanju kožnim remenom je brutalno premlatio 20-godišnju kćer iz prvog braka i završio u policiji, gdje se pravdao da se radilo o „odgojnim mjerama“.

Prije nekoliko godina osuđen je i na osam mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, zbog kaznenog djela protupravne gradnje: u uvali Spacamiža kod Milne na otoku Braču, na čestici koja se nalazi u zaštićenom obalnom pojasu od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, izgradio je kuću, dvije pomoćne građevine, golemo stubište i betonski potporni zid. Pored svega, upravo u vrijeme dok mu je trajao proces zbog „poštenog suđenja“ Širić je priveden i jer je u loži osječkog stadiona uz pomoć zaštitara fizički nasrnuo na novinare i oduzeo im mobitele. U Osijeku ga često opisuju kao „onoga kojemu svatko nešto duguje“, pa tako i Zdravko Mamić – ako ništa, onda zbog Širićeve aktivne i bitne uloge u temeljito kompromitiranoj sudačkoj organizaciji u nogometu.

Početkom siječnja ove godine odbjegli gazda Dinama videolinkom je svjedočio na suđenju bivšem policijskom informatičaru i osumnjičenom falsifikatoru Franji Vargi te iznio podatak koji na više razina ilustrira duboku i skandaloznu povezanost dijela pravosudnog aparata s nogometnom mafijom: otkrio je da je u lipnju 2018. godine pobjegao iz Hrvatske, večer prije nego što će mu biti izrečena osuđujuća prvostupanjska presuda na Županijskom sudu u Osijeku, i to upravo zahvaljujući pozivu koji je dobio od Željka Širića. Mamić je o tome govorio u kontekstu svog odnosa s osumnjičenim Franjom Vargom, s kojim ga je, po vlastitom priznanju, povezao bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko:

„Poznat mi je gospodin Varga. Ne mogu se sjetiti točno kad sam ga upoznao, ali znam da je to bilo tijekom mog suđenja u Osijeku. Moj prijatelj Tomislav Karamarko na kavi mi je dao Vargin telefonski broj i rekao da bi bilo dobro da se čujemo jer ima neke podatke koji bi me zanimali. To je bila Vargina inicijativa, ja nisam znao ni da on postoji. Našli smo se u hotelu Osijek, donio mi je neke papire koji mi nisu izazvali oduševljenje, ali rekao je da je to ništa u usporedbi s onim što ima. Bili su to papiri iz kojih je bilo vidljivo dosta o gospodarskom kriminalu raznih osoba u raznim institucijama, kao i zloupotrebama postupka u kaznenom postupku protiv mene. Kako sam ja bio opsjednut time da dođem do istine, jer sam znao da je postupak protiv mene politički montiran, htio sam doći do informacija. Bilo je nekoliko kontakta između mene i Varge, gdje je on meni poslao osobno ili preko Brune Hotke određenu dokumentaciju, a u jednom trenutku sve sam to predao svom odvjetniku Veljku Miljeviću. Poznato mi je da je Dinko Cvitan održao sastanak u DORH-u sa svojom zamjenicom Zorkom Fumić, tadašnjim šefom tajnih službi Draganom Lozančićem i bivšim predsjednikom Županijskog suda u Osijeku Antom Rašićem te Vitomirom Bijelićem iz MUP-a, nakon što su suci osječkog suda uhvaćeni u koruptivnim mjerama. Tada je rečeno: „Sada imate Mamića da ga osudite na više od pet godina ili će vaši suci završiti kao optuženici. Tako znam da mi je proces montiran. To mi je (navodne dokaze, op. a.) donosio Hotko, a bio je kod mene sa svojom obitelji i Varga, jer sam im platio ljetovanje u Gradcu.

Nisam s njim puno razgovarao. Vidjeli smo se svega tri puta fizički. Jednom u Osijeku, drugi put na pet minuta kod njegove kuće u Belišću i treći put kada su se vraćali s mora iz Gradca. Ostali kontakti bili su telefonom ili preko posrednika. Sazvao sam konferenciju za medije i prezentirao materijale koje mi je Varga dao dva dana prije izricanja presude u Osijeku, kada sam saznao da ću biti osuđen, što je bilo u suprotnosti s mojim očekivanjima. Suci Krušlin i Jukić u birtiji su dogovarali moju presudu, ljudi su to čuli, došli u Zagreb i ispričali mi. Budući da Dražen Jelenić nije ništa poduzeo vezano uz tu dokumentaciju, koju je Odvjetništvu predao moj odvjetnik Miljević, shvatio sam o čemu se tu radi i onda sam sjeo u automobil i otišao u BiH. Ono što sam prezentirao na presici samo je mali dio onoga što mi je dostavio. Nikada me u životu nećete vidjeti pred tim zločinačkim sudom. Da nisam imao sreću da me nazvao Željko Širić, ja bih bio 29 mjeseci iza zidova osječkog zatvora.“

To je posvjedočio Mamić u siječnju ove godine. Ovu dojavu smatralo se problematičnom iz niza razloga, prije svega zato što se ona nije trebala dogoditi jer je Širić upravo u tom periodu već trebao iza rešetaka – ali nije, i to zbog čak četiri odobrene odgode. U prvoj se on pozvao na „potrebu obveze dovršenja nekog posla čijim bi prekidom doživio znatnu materijalnu štetu“ – i to ni manje ni više nego kao profesor tjelesnog odgoja na osječkom FERIT-u. Njegov zahtjev potpisao je i tadašnji dekan tog fakulteta Drago Žagar, a ta informacija bila je skandalozna na više razina: pokazala je da osuđenik za teška kaznena djela i dalje radi u uglednoj znanstvenoj instituciji, da mu ista institucija službenim dopisima omogućava izbjegavanje služenja zatvorske kazne i, na koncu, da je dokazani kriminalac – i to upravo vezano uz kaznena djela u sportu – nastavio djelovati u toj sferi društva. Dapače, tomu poučavajući studente i vodeći ih na različita sportska natjecanja.

Širić potom u idućim mjesecima dobiva čak tri nove odgode, mahom se pozivajući na medicinske postupke koji bi se u pravilu odgodili ili otkazali čim bi izbjegao odlazak u zatvor – ili pak na različite teško dokazive dijagnoze, od problema s koljenom, preko lumbaga s išijasom, vrtoglavice, omaglice i proširenih vena do visokog krvnog tlaka, upalnih promjena na crijevima i drugih neuroloških poteškoća. Tek nakon otkrića Nacionala u suradnji s portalom Nogometplus, odbijena je peta odgoda i on je poslan u zatvor. S ustrajnim odbijanjem Ministarstva pravosuđa i uprave da dostavi podatke o njegovu služenju zatvorske kazne, kao i indicijama da pritom uživa neuobičajene pogodnosti, slučaj dobiva novu dimenziju i prerasta u prvorazredni skandal: jednostavno se dolazi do zaključka da i najviše državne institucije svojim ponašanjem idu na ruku osuđenim kriminalcima i da se ne radi o ekscesu, nego sustavnoj pojavi.