Silvio Berlusconi, koji je umro u ponedjeljak u dobi od 86 godina od leukemije, bio je samostvoreni milijarder, drzak, pun životnog žara, medijski mogul, četverostruki talijanski premijer, politički showman koji je zbog svojih financijskih i seksualnih skandala postao osoba koja je izazivala najviše podjela u modernoj Italiji. 

Čovjek velikog samopouzdanja i oštrog poduzetničkog duha, izgradio je poslovno carstvo koje se na svojem vrhuncu protezalo od građevinarstva do televizije, izdavaštva, maloprodaje i vrhunskog nogometa. Iskoristio je svoje bogatstvo i medijsko umijeće da se lansira u politiku 1994., porazivši tradicionalne stranke na način koji je kasnije ponovio jedan drugi građevinski mogul, Donald Trump, na izborima za američkog predsjednika.

Mnogi njegovi kritičari govore da je koristio svoju moć u prvom redu kako bi zaštitio vlastite poslovne interese, podsjećajući na slabe talijanske gospodarske rezultate, zastarjelu birokraciju i neobuzdanu korupciju tijekom njegovih dugogodišnjih razdoblja na vlasti. Sam Berlusconi rekao je da je u politiku ušao samo kako bi zaustavio ljevicu.

“Politika nikada nije bila moja strast. Izgubio sam zbog nje mnogo vremena i energije. Ušao sam u ring samo kako bih spriječio komuniste da preuzmu vlast”, rekao je u intervjuu za časopis Chi u povodu svojeg 80. rođendana 2016. godine.

Birači su opetovano nasjedali na njegov entuzijazam “lako ćemo” pa je preživio niz diplomatskih gafova i skandala, uključujući optužbe da je imao spolni odnos s maloljetnicom i da je organizirao orgije.

No nadjačala ga je europska financijska kriza 2011. pa je morao podnijeti ostavku na dužnost premijera.

Novo poniženje dogodilo se 2013. kada je osuđen zbog porezne prijevare zbog čega mu je privremeno bio zabranjen rad u parlamentu i oduzeta titula viteza.

Pod financijskim pritiskom prodao je voljeni nogometni klub AC Milan, čiji su uspjesi na terenu nekoć odražavali njegove političke trijumfe, a njegova nastojanja da svoju medijsku grupu pretvori u paneuropskog diva nikada nisu uspjela.

Prkoseći vremenu, Berlusconi se natjecao na izborima 2022., no njegova nekoć dominirajuća stranka Forza Italia, rastrgana podjelama, osvojila je jedva osam posto glasova, najmanje otkako postoji.

Međutim, to je bilo dovoljno da se stranka vrati na vlast kao mlađi partner u krajnje desnoj koaliciji premijerke Giorgije Meloni, a Berlusconi je ušao u Senat.

Nije ostavio nasljednika ni u svojoj stranci niti u poslovnom carstvu. Po talijanskim zakonu, petero njegove djece dobit će dio njegove imovine, a stranka bi mogla imati problema kako opstati bez njega.

Televizijske igre u toplesu 

Berlusconi je rođen u skromnoj obitelji na sjeveru Italije 1936. godine. Nakon gaža kao pjevač na kruzerima, prvo je bogatstvo stekao poslovima s nekretninama u Milanu 1960-ih i 1970-ih. Konstantno je negirao opetovane optužbe da mu je novac mafije pomogao u tim prvim ulaganjima.

Sagradivši stanove, Berlusconi je stanarima dao njihov vlastiti televizijski kanal. To je brzo preraslo u de facto nacionalnu mrežu koja je naposljetku srušila državni monopol i u rimokatoličku zemlju uvela televizijske igre u toplesu i jeftine američke sapunice.

Zbog opresivne talijanske birokracije, bilo je gotovo nemoguće napredovati bez političkog pokroviteljstva, a kada je njegov glavni zaštitnik, vođa Socijalističke stranke Bettino Craxi, pobjegao u inozemstvo zbog optužbi za korupciju, Berlusconi se odlučio sam baviti politikom, nazvavši svoju stranku po nogometnom pokliču.

Budući da su staru političku klasu pomele optužbe za korupciju, Talijanima su se dopala njegova obećanja da zna kako će popraviti zemlju i za nekoliko je mjeseci izabran za premijera.

Vlada mu je potrajala jedva pola godine. Koalicija se raspala nakon vijesti da je pod istragom zbog korupcije povezane s njegovim poslovnim interesima.

Pravne nevolje pratile su ga tijekom cijele političke karijere i proglašen je krivim u barem sedam slučajeva pod ozbiljnim optužbama, uključujući podmićivanje senatora i sudaca. Te presude bile su naposljetku poništene u žalbenim postupcima ili su otišle u zastaru.

Berlusconi je tvrdio da je bio žrtva ljevičarskog pravosudnog progona i birači su ga podržali, izabravši ga ponovno na vlast 2001. godine.

Izbore 2006. je izgubio od Romana Prodija, ali se na vlast vratio već 2008. godine.

Na međunarodnoj pozornici imao je posebno bliske odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. To je prijateljstvo branio čak nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., izazvavši velike kritike na Zapadu.

Berlusconijevi odnosi s europskim partnerima bili su često napeti, posebno tijekom dužničke krize 2011. kada su ga smatrali velikim problemom. U biografiji “My Way”, koju je napisao Alan Friedman, otkriveno je da su odnosi bili toliko loši da se tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy odbio s njime rukovati.

Bunga bunga

Istodobno, njegov seksualni život povlačio se po medijima, uključujući zloglasne “Bunga bunga” zabave s prostitutkama.

Optužen je da je platio tisuće eura za seks s maloljetnom marokanskom plesačicom iz noćnih klubova Karimom El Mahroug zvanom “Ruby Kradljivica Srca”. To je zanijekao, ali je priznao da ju je izvukao iz policijske postaje tvrdeći da je nećakinja tadašnjeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka. Sud ga je oslobodio optužbi za seks s maloljetnicom uz objašnjenje da on nije mogao znati da je mlađa od 18 godina.

Njegova druga supruga Veronica Lario zatražila je tada razvod. Dobila je jednu od najvećih alimentacija u talijanskoj povijesti u iznosu od 1,4 milijuna eura na mjesec, ali Berlusconi se žalio i taj je iznos u konačnici sveden na ništicu. Nije se ponovno ženio, ali je 2022. “simbolično” razmijenio zavjete s partnericom Martom Fascinom, koja je od njega mlađa 53 godine.

Mnogobrojni skandali odnijeli su svoj danak i 2011. podnio je ostavku na dužnost premijera kada je prezadužena Italija podsjećala na Grčku.

Međutim, kako su godine prolazile, njegov narušeni ugled povratio je dio nekadašnjeg sjaja i sve ga se više doživljavalo kao starijeg državnika koji ima smirujući utjecaj na ekstremnije snage u konzervativnim političkim krugovima.

Berlusconi je bio jedna od najneobičnijih osoba na često bizarnoj talijanskoj političkoj sceni, ekscentrik poznat po neugodnim šalama koje bi u većini drugih europskih zemalja bile dovoljne da mu unište političku karijeru. Na primer, kada je Barack Obama bio izabran za prvog afroameričkog predsjednika SAD-a, Berlusconi mu je čestitao što je “visok, zgodan i preplanuo”.

No njegov često klaunski karakter i višestruke plastične operacije skrivale su oštar politički um i nevjerojatan talent za iskorištavanje strahova i briga običnih građana.

Berlusconi je rekao da ne žali ni zbog čega u svojoj političkoj karijeri premda smatra da su ga često izdali.

“Znam samo da ni u vanjskoj ni u unutarnjoj politici nikada nisam učinio nijednu pogrešku”, rekao je za časopis Chi 2016. godine.

“Ali kada promislim, ne mogu se sjetiti imena nijednog prijatelja u politici.”