Početkom listopada investicijski fond iz Saudijske Arabije na čijem je čelu Mohammed Bin Salman kupio je Newcastle, člana engleske nogometne Premier lige. Posao je bio težak 305 milijuna funti, koliko je plaćeno dotadašnjem vlasniku Mikeu Ashleyu. Uz saudijski Public investment fund (PIF) čiji je udio 80 posto dionica, po 10 posto drže braća David i Simon Reuben, prošle godine druga najbogatija britanska obitelj te PCP Capital Partners, tvrtka čija je izvršna direktorica Amanda Staveley. Za nju je to prvi ulazak u nogomet, odnosno u vlasništvo nekog kluba.

Za Amandu Louise Staveley se može reći da je „žena iz sjene“ kad se radi o ljudima koji stoje iza nekih od najvećih poslova u engleskom nogometu, od kojih je zadnje preuzimanje Newcastlea. Amanda Staveley je već dugo u nogometnom biznisu i osoba bez čijeg sudjelovanja nema pravog biznisa. Definitivno nije u prvom planu, ali ona je uvijek „tu negdje“ kad se radi o poslovima u kojima se vrte milijarde.

„Amanda? Koja Amanda?“ pitao je kapetan Newcastlea Jamaal Lascelles nakon što se javio na poziv s nepoznatog broja. „Predstavila mi se i rekla da će u roku od 30 minuta novi vlasnici preuzeti Newcastle. To je bilo sjajno, prošli su me trnci“. Jamaal Lascelles nije jedini koji se zapitao tko je Amanda Staveley?

Rođena je 11. travnja 1973. u Riponu, gradiću 110 kilometara južno od Newcastlea, u kojem živi oko 16 tisuća ljudi. Bogata obitelj Staveley je živjela na velikom imanju pored Ripona. U mlađim danima se bavila konjičkim sportom, što je „pokupila“ od majke Lynne, te atletikom. Bila je sprinterski talent, trčala je kao 14-godišnjakinja sjajnih 12,6 na 100 metara, ali je zbog ruptura Ahilove tetive rano završila karijeru. „Bila sam opsjednuta sportom, htjela sam ići na Olimpijske igre. Na žalost, dogodila se ozljeda i to je bio kraj“.

Kao srednjoškolka, pohađala je Queen Margaret’s pored Yorka i usput povremeno konobarila u tematskom parku Lightwater Valley, u vlasništvu njezina oca Roberta. „U Queens Margaret sam često bila u raznim nevoljama i problemima, ali ipak mislim da je ta škola jako dobra, vrlo poduzetnički nastrojena, potiče vas na dobre stvari“, komentirala je kasnije.

Nakon završetka srednje škole upisala je studij modernih jezika na sveučilištu St. Catherine’s u Cambridgeu, a uz studiranje modelingom si je osiguravala dodatnu zaradu. Međutim, nakon samo jedne godine odlučila je prekinuti studij. Očev srčani udar, djedova smrt i majčina Huntingtonova bolest motivirali su je da okrene sasvim drugu stranicu. Uz to, imala je određeni poremećaj prehrane, navodno se radilo o anoreksiji, a mučila ju je i depresija. „Kao dijete uvijek sam bila savršena učenica, ali odjednom je cijeli pritisak postao prevelik i odlučila sam otići drugim putem“, rekla je kasnije. U nedavnom intervjuu je rekla da su njeni roditelji za brata i sestru Amandu imali jasan plan koji će slijediti obiteljsku tradiciju: bratu će pripasti obiteljsko nasljedstvo, dok će se kći bogato udati.

Imala je jake poslovne ambicije, a 1996. godine je prvi put to i konkretizirala. Digla je u banci kredit od 180 tisuća funti i u Newmarketu, gradiću udaljenom 20-ak kilometara od Cambridgea, otvorila restoran Stocks koji će biti početak svih njenih poslova – tamo su zalazili ljudi koji su se bavili high-tech biznisom, ali i konjičkim utrkama – a Amanda je tako upoznala neke od najbogatijih svjetskih vlasnika konjičkih klubova. Mnogi od njih bili su povezani s bogatašima s Bliskog istoka.

U svom je restoranu mahnito radila. Istovremeno je bila šefica, konobarica i računovođa. Svoj je dan u restoranu počinjala u četiri sata ujutro, trudeći se da apsolutno sve bude na mjestu i dobro organizirano. Uz to, ambiciozna Amanda je istovremeno nalazila vremena u Londonu pohađati tečajeve na kojima je učila sve što je mogla vezano za financije, dionice, ulaganja i slično.

Polako je ulazila u poslove i investicije, a već krajem 90-ih je figurirala kao poznati „poslovni anđeo“ koji ponajviše ulaže u biotehnološke tvrtke poput Futura Medical, koja je pak široj javnosti poznata po kremi koja bi trebala imati učinak sličan Viagri.

Restoran Stocks radio je do 2000. kad je krenula u ozbiljnije stvari – otvorila je Q.ton, 10 milijuna funti vrijedan konferencijski centar u sklopu kojeg su bili još i restoran i fitness klub. Navodno, pravi ulagač u posao bio je jordanski kralj Abdulah. Već iste godine je prodala 49 posto vlasništva Q.tona kompaniji EuroTelecom za samo 2.5 milijuna funti. U Britaniji je 2000. godine izabrana za poslovnu ženu godine, ali je tada napravila grešku u procjeni ulaganja i taj high-tech konferencijski centar nije donosio očekivanu zaradu. Dogodio se tamo i važan privatni susret. Kralj Abdulah i princ Andrew susreli su se u Q.tonu, a tamo je bila i Amanda Staveley. Princ Andrew i Staveley su se upoznali, razmijenili brojeve, romansa je ubrzo zaživjela i trajala je do 2003., kad je Amanda odbila bračnu ponudu. „Andrew je krasan čovjek, ali ja ne želim biti dio kraljevske obitelji i ne želim gubiti svoju neovisnost“, kratko i jasno je objasnila. Navodno joj se uopće nije sviđao glamur oko kraljevske obitelji, a pogotovo to što bi se u slučaju udaje za Andrewa morala odreći svoje poslovne karijere, što je bila zadnja opcija.

Predsjednik Newcastlea Jasir Al-Rumajan pratio je s Amandom Staveley utakmicu njihova kluba protiv Tottenhama. FOTO: MATTHEW CHILDS/GuliverImage

Q.ton od početka nije vraćao uloženo, a već 2001. je potonuo s vlasnikom EuroTelecomom koji je bio jedna od ranih žrtava dot.com biznisa tog vremena. Zapravo je EuroTelecom, IT tvrtka koja se bavila širokopojasnim internetom, povukao za sobom na dno Q.ton, a umalo je sve to „utopilo“ i Amandu Staveley koja je bila na rubu bankrota. Kad je EuroTelecom počeo propadati, ona je htjela vratiti svoj udio u Q.tonu za milijun funti, ali nije uspjela. „Cijeli taj posao bilo mi je vatreno krštenje jer sam u svojim 20-im godinama bila u upravi kompanije koja je bila izlistana na burzi“. U koliko se teškoj situaciji našla, govori priča da je u jednom momentu ostala bez smještaja pa je jednu noć prespavala u haustoru, ironično, londonske banke.

Bio je to težak početak jer je do 2005. osnovala tvrtku PCP Capital Partners u Dubaiju. Navodno je bila razočarana nakon propasti Q.tona pa je odlučila iskoristiti svoja poznanstva s Istoka i pokušati napraviti nešto u tom dijelu svijeta. Prvi klijenti joj ipak nisu bili Arapi nego japanska tvrtka Itochu Corporation koja je pokušavala kupiti imovinu u Britaniji. Od tada PCP se promovirao kao tvrtka koja uspješno sklapa poslove za klijente iz Emirata i Katara i koja to radi na puno spretniji način od velikih investicijskih banaka.

Utjecajna u nogometno-poslovnim krugovima postala je 2008. kad je šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan, zamjenik premijera Ujedinjenih Arapskih Emirata, za 210 milijuna funti kupio Manchester City, do tada ne posebno snažni klub koji je desetljećima živio u sjeni svog velikog susjeda, Manchester Uniteda. City je prethodnih 15 mjeseci bio u vlasništvu Tajlanđanina, bivšeg premijera Thaksina Shinawatre. Ona je odigrala ključnu ulogu u preuzimanju Manchester Cityja, a njena je provizija u tom poslu iznosila 10 milijuna funti. Ona u ovom poslu nije bila u timu kupca, nego prodavatelja, Thaksina Shinawatre, dok je šeik Mansour imao svoje savjetnike. U to vrijeme izjavila je kako su aktualni vlasnici prije Cityja prvo htjeli kupiti Liverpool, ali nisu se dogovorili s Amerikancima Georgeom Gilletom i Tomom Hicksom koji su držali u vlasništvu dionice kluba s Anfielda.

U isto vrijeme je bila i uključena u pregovore u kojima je šeik Mohammed bin Rashid Al Maktoum, sadašnji premijer vlade UAE-a, bio vrlo blizu kupnje Liverpoola. Vlasnici Liverpoola, Gillet i Hicks, prvo su pristali na posao od 400 milijuna funti, a zatim počeli tražiti dodatna sredstva, na što je šeik, po pričama prisutnih na sastanku, pokidao dokumente i odustao od kupnje. Ona je, da se posao realizirao, trebala ući u upravu kluba, a bila bi i bogato nagrađena.

Ta 2008. je za Amandu Staveley bila izuzetno sadržajna. Izvan nogometa, ali opet povezana s ulagačima s Bliskog istoka, imala je dugogodišnji spor s Barclaysom, drugom najvećom bankom u Velikoj Britaniji. U vrijeme ekonomske krize 2008. banka se pokušavala privatno dokapitalizirati, umjesto da prihvati pomoć britanske vlade. Amanda Staveley je posredovala u poslu u kojem je šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan iz Abu Dabija, član tamošnje kraljevske obitelji i aktualni vlasnik Manchester Cityja, uložio 3,5 milijardi funti i tako stekao 16 posto dionica banke, a tvrtka PCP Capital Partners je na ime posredovanja pritom zaradila između 30 i 40 milijuna funti.

„Nisam taj posao odradila ni zbog velikog novca niti zbog velikih igrača koji su bili uključeni. Odradila sam taj posao jer je izgledao nemoguć. Naučila sam i dokazala da ne treba odustati kad vam ljudi kažu da je nešto nemoguće“, rekla je 2011. gostujući pred učenicima srednje škole Queen Margaret’s koju je pohađala. „Sve što pokušate napravit će biti teško, pogotovo u vremena kad život postaje sve brži. Ne dajte da vas išta zaustavi, krenite i ispunite vaše snove“.

Tajlanđanin Thaksin Shinawatra bio je vlasnik Manchester Cityja kojeg je, uz pomoć Amande Staveley, 2008. prodao šeiku Mansouru bin Zayed Al Nahyanu. FOTO: ImagoImages/Focus Images/GuliverImage

Posao s ulaganjem u Barclays tu nije završio – nastavak koji je trajao sve do 2021. odigravao se na sudovima. Naime, istovremeno s ulagačima iz Abu Dabija, investitori iz Katara su u Barclays uložili 2,3 milijarde funti i tu je, po Amandi Staveley, nastao problem.

U lipnju 2020. je tužila Barclays i tražila odštetu od 1,5 milijardi funti tvrdeći da je banka ponudila njenim klijentima iz Abu Dabija „očigledno lošije“ uvjete u odnosu na ponudu pristiglu iz Katara. U veljači ove godine sud je odbio tužbu, iako je u odluci stajalo da je banka „kriva za ozbiljnu prevaru prema PCP Capital Partners“. U travnju je podnijela još jednu žalbu, ali je odbijena.

Privatno, Amanda Staveley je svoju sreću našla 2011. kad se udala za britansko-iranskog biznismena Mehrdada Ghodoussija. Žive na dvije adrese, u Londonu i Dubaiju, a privatni život prilično dobro kriju, pa ni britanski tabloidi kroz sve ove godine nisu uspjeli pronaći ništa zanimljivo. Staveley se 2013. suočila s vrlo neugodnom dijagnozom: kao i njena majka, oboljela je od Huntingtonove bolesti. Radi se o neurodegenerativnoj bolesti koja u kasnijem dijelu života uzrokuje demenciju, a kod nje je još uvijek u stanju mirovanja.

Osim što je u vlasništvu 10 posto dionica Newcastlea, smatra se ključnom osobom u tom cijelom poslu. Saudijci su već ranije pokušavali kupiti Newcastle, ali Premier liga ih je odbijala zbog piratstva. Naime, TV prava za prijenose Premier lige u Perzijskom zaljevu ima katarska BeIN televizija. Katar i Saudijska Arabija nisu u dobrim odnosima, pa su Saudijci u sklopu ekonomskog bojkota Katara ukinuli BeIN na svom području. Saudijska Arabija nije na glasu kao država koja pretjerano poštuje ljudska prava, a slučaj Jamala Khashoggija, novinara koji je bio žestoki kritičar tamošnje vlade i koji je netragom nestao nakon ulaska u saudijski konzulat u Istanbulu, a kasnije se pokazalo da je ubijen, također je bio uteg u pokušaju Saudijaca da preuzmu engleski klub. Ipak, na kraju je sve dogovoreno, a Amanda Staveley je tu opet navodno odigrala veliku ulogu. BeIN i Saudijska Arabija su riješili sporove, neće više biti blokiranja i zabrane prodaja sportskog paketa ove TV postaje na prostoru ove države tako da će se Premier liga od sada u Saudijskoj Arabiji moći kupiti i gledati legalno.

„Newcastle zaslužuje biti u vrhu Premier lige, a mi želimo klub odvesti u nju. Trebat će nam neko vrijeme, ali uspjet ćemo“, rekla je za Sky Sports. „Za trofej će nam trebati strpljenja, vremena i investiranja. Jedva čekamo ojačati našu momčad, ali morat ćemo raditi u skladu s financijskim fair-playom“.

Mehrdad Ghodoussi je britansko-iranski biznismen s kojim je Amanda Staveley 10 godina u braku, a svoj privatni život kriju od medija. FOTO: MATTHEW CHILDS/GuliverImage