Objavljeno u Nacionalu br. 427, 2004-01-20

Suprotno vjerovanju najbliže rodbine i vlastitoj želji, Josip Broz Tito nije pokopan s briljantnim prstenom na ruci koji je neprekidno nosio od 1938.

Nakon što je u anketi Nacionala proglašen najvećim Hrvatom svih vremena, tajne o Josipu Brozu Titu počele su se nanovo otkrivati. Jedna od najzanimljivijih, tajna Titovog prstena s briljantom koji je nosio na lijevoj ruci i koji je bio jedno od glavnih obilježja njegova hedonističkog života, otkrivena je kad je Nacional došao do sadašnjeg vlasnika tog prstena. Prsten, čiji je samo dijamant, bez povijesne vrijednosti, procijenjena na 250 tisuća dolara, nalazi se u Hrvatskoj, u vlasništvu je hrvatskog kolekcionara i velikog poklonika lika i dijela Josipa Broza Tita, koji je želio ostati anoniman. Taj mlađi zagrebački poduzetnik kupio ga je u Beogradu na crnom tržištu 1998., plativši ga 55 tisuća njemačkih maraka i pridodavši toj cijeni još i Jeep Grand Cherokee. To je sve zajedno iznosilo oko 100 tisuća DEM. No prodaja je osim cijene bila još nečim uvjetovana. Kako se radilo o “vrućoj robi”, previše prepoznatljivoj, prodavač je tražio da se prstenu, kojim je dominirao dijamant od 5,35 karata, promjeni oblik. Kupac ga je unio u Hrvatsku da bi ga ubrzo nakon toga odnio na prepravak u Amsterdam. Tamo ga je dao preoblikovati iz originalnog četvrtastog u okrugao oblik te mu je dodao dva crvena draga kamena sa svake strane i niz bijelih briljanata po ringu. Time je poznati Titov prsten, nakon više od pedeset godina, dobio novi oblik. Briljant na prstenu nalazio se u četvrtastom okviru od zlata. Sadašnji vlasnik zaključio je da briljant ne dolazi dovoljno do izražaja, odnosno da mu odozdo ne dolazi dovoljno svjetla, pa je odlučio maknuti zlatnu podlogu i okvir te dodati crveno drago kamenje sa strane.

Sadašnji vlasnik Titova prstena kupio je Titov radni stol, fotelju, tepih, revolver s posvetom J.F. Keneddyja i zlatni sat Rolex s posvetom Moamera Al Gadafija Predmete iz Titove ostavštine prodavala su djeca i unuci generala iz Titova osiguranja, pritisnuti neimaštinom sredinom 90-ih Da sa sobom ne bi nosio novac, Tito je od honorara zarađenih prevođenjem komunističkih djela prsten kupio u Moskvi 1938.Sve do ovog otkrića nitko, pa ni najveći poznavatelji Titova života, nisu mogli sa stopostotnom sigurnošću reći gdje se nalazi taj prsten. Njegova najbliža rodbina, sin Mišo Broz i unuka Saša Broz, poznata kazališna redateljica, uvjeravali su nas da je Tito, prema vlastitoj želji, pokopan s tim prstenom na ruci. S druge strane, spominjalo se da je Tito u bolnici u Ljubljani i u trenutku smrti imao taj prsten na ruci, ali ga u trenutku pokopa više nije imao. Stoga je odmah po pokopu Nikola Ljubičić, jedan od Titu najbližih generala, postavio pitanje što se dogodilo s prstenom. Prema trećoj pretpostavci, Titova grobnica bila je isprva improvizirana i tek nakon samog pokopa postavljen je pravi, teški, masivni mramor, te se sumnja da je pri tome netko skinuo Titu prsten s ruke. Nitko javno nije dao pravi odgovor i cijela je mučna situacija odmah zataškana. Desetak godina poslije, nakon što su ostarjeli generali i Titovi najbliži suradnici počeli umirati od starosti, otkriveno je da je skupina beogradskih generala iz Titova osiguranja podijelila među sobom najvredniju Titovu ostavštinu, od prstena s ruke, preko namještaja do niza vrijednih darova koje je Tito dobivao za života. Dobar dio te ostavštine isplivao je na površinu u 90-im godinama, kad je Srbija zbog međunarodnih sankcija zapala u neimaštinu, a generalska djeca i unuci odlučili su na crnom tržištu prodati Titove relikvije. Najvredniji eksponat, Titov prsten, završio je u Hrvatskoj, a sadašnji vlasnik u to je vrijeme kupio i neke predmete iz Titove radne sobe na Dedinju ? radni stol, fotelju, tepih, revolver s posvetom J. F. Kennedyja i zlatni sat Rolex s posvetom pukovanika Moamera Al Gadafija na poleđini. Očito je da se sredinom 90-ih u Beogradu moglo kupiti mnogo toga iz Titove ostavštine jer nam je tajanstveni kolekcionar rekao da su mu u to vrijeme nudili i neka umjetnička djela, ali on za to ipak nije bio zainteresiran, kao ni za Titov ljuljajući stolac. Iako lijep, dosta je velik i nespretan za transport u Hrvatsku.

Kao što se, dakle, godinama nije znalo gdje je završio taj prsten, tako se dugo nije znalo ni otkud Titu takav prsten. Naklapanja su bila brojna, čak se tvrdilo da mu ga je Staljin darovao 1937. za Titova života u Rusiji, ali su takve priče demantirane. Preciznije, samo jedna od tih priča je točna i njezinu autentičnost potvrdio nam je u razgovoru Mišo Broz zajedno sa svojom kćeri Sašom, jer je to priča koju je Josip Broz ispričao Miši i njegovoj supruzi. Otkrivena je nakon što su u posljednjih desetak godina u Moskvi otvorene brojne arhive s detaljnim opisima političkih događaja prije Drugog svjetskog rata. Iako nam Mišo Broz nije znao precizno reći koje je godine njegov otac kupio prsten, informacije iz moskovskih arhiva govore da se radi o kraju 1938. U to vrijeme Tito je prevodio brojne knjige ruskih komunističkih lidera na hrvatski, srpski i slovenski, među kojima je bila i Staljinova “biblija” “Povijest svesavezne komunističke partije (boljševika)”. Mišo i Saša Broz upozorili su nas da je Tito prevodio knjige i na njemački te je prevodeći stekao i određenu ušteđevinu, a ta je informacija bitna jer se spominjalo da je Tito bio dobro plaćen samo na temelju prijevoda jedne jedine, Staljinove knjige, za koju je dobio iznimno velik honorar.

Budući da ga je bilo strah nositi sa sobom ušteđevinu te se bojao da bi na povratku u Jugoslaviju mogao biti opljačkan, Tito je odlučio zamijeniti novac za nešto vrijedno te je, prema podacima iz moskovskih arhiva, u zlatarnici u Ulici Kuznjecki most u Moskvi kupio prsten. Mišo Broz potvrdio nam je navode iz moskovskih arhiva, samo nije znao adresu zlatarnice u kojoj je prsten kupljen. Iako se radi o skupocjenom prstenu, Mišo Broz kaže da se u to vrijeme u Rusiji mogao povoljno kupiti tako vrijedan prsten. Dodaje kako se Josip Broz vjerojatno cjenkao da bi mu spustio cijenu na prihvatljivu razinu.

Međutim, tu uzbudljiva priča o prstenu ne završava, zapravo tek počinje. Prema onome što su nam rekli Saša i Mišo Broz, Tito se nakon toga vratio u Jugoslaviju, odnosno u Zagreb. Tada dolazi do intrigantnog događaja koji prstenu daje još veću vrijednost i tajnovitost, koji nam je opisala obitelj Broz. Pred sam početak Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji Tito je jednog dana išao na tajni sastanak. Putem ga je zaustavio nepoznati muškarac koji mu je rekao da ga poznaje. Tito nikada, čak ni godinama nakon tog slučajnog susreta, nije doznao o kojem se čovjeku radi. Ta mu je osoba rekla da su se jednom prilikom upoznali na nekom sastanku i da ga je zapamtio zbog iznimno vrijednog prstena na ruci. Ujedno mu je rekao da ne ide na dogovoreni tajni sastanak jer mu se tamo sprema zasjeda i ubojstvo. Tito ga je poslušao i u znak zahvalnosti darovao mu svoj prsten. Nešto kasnije Tito je doznao da je informacija o zasjedi bila točna te je zaključio kako mu je taj prsten na neki način spasio život. Zato je odmah po završetku Drugog svjetskog rata, prema vlastitim sjećanjima, dao napraviti isti takav prsten koji sve do svoje smrti nije skidao s lijeve ruke.

“Prsten je, sjećam se, imao za to doba iznimno moderan izgled, način na koji je bio izbrušen, a četvrtasti oblik bio je vrlo rijedak za tridesete godine, on je bio Titov talisman i ja sam doista bila fascinirana njime”, svoja sjećanja na prsten iznijela nam je Saša Broz. S obzirom na to da je prsten bio jedno od glavnih obilježja Titove ljubavi prema lagodnom životu, u bivšoj Jugoslaviji naklapalo se koliko bi prsten mogao vrijediti. Nakon njegove smrti navodilo se da se Tito hvalio kako prsten vrijedi milijun dolara, ali Saša i Mišo Broz demantiraju takve tvrdnje i objašnjavaju kako se Tito nikada nije hvalio onim što ima te da sigurno nije ni znao koliko prsten vrijedi jer ga takvi podaci nisu zanimali. Međutim, oboje su uvjereni da je Tito pokopan s prstenom jer je to bila njegova želja i ne vjeruju da je netko mogao skinuti prsten s mrtvog tijela. “Ne znam tko bi i na koji način mogao iskopavati njegov grob. Pa on nije pokopan na selu pa da dođu neki grobari i otvore grobnicu. Mislim da bi u njegovu slučaju to išlo malo teže i ne bi moglo proći neopaženo”, kaže Saša Broz.

Međutim, makinacije su i te kako bile moguće u slučaju Titova pogreba. Osim što nije sigurno da je pokopan s tim prstenom, sigurno je da se i naknadno mogao skinuti s ruke. O tome svjedoči sjećanje Dragomira Gavrilovića, kojeg su beogradske novine prije dvije godine predstavile kao osobnog Titova građevinara jer je od 1969. izgradio za Tita rezidenciju u beogradskoj Užičkoj 15, vilu Mir u Beogradu i još šezdesetak rezidencija i skloništa. Gavrilović je jasno rekao da zbog kratkog razdoblja od Titove smrti do njegova pokopa grobnica nije mogla biti napravljena onako kako je zamišljeno. Zato je pokopan u grobnicu napravljenu od laganog mramora da bi nakon završetka ceremonije pogreba lijes bio izvađen i ponovno položen, ovaj put u pravu grobnicu. Gavrilović je beogradskim novinarima rekao: “Završni čin pogreba izgledao je ovako: sanduk s maršalovim tijelom ? a bila mu je dodana i amputirana potkoljenica koja se čuvala u hladnjaku ? izvađen je iz grobnice, obložen bakrenom maskom i ponovno spušten na dno. Da bi Tito počivao što mirnije, preko sanduka je stavljena betonska ploča pa na nju navučena ona teška, mramorna”, a ta mramorna teška je devet tona. Dakle, bilo je dovoljno prostora i vremena da se u tim trenucima skine prsten s Titove ruke, ako je on u tom trenutku uopće bio na njegovoj ruci.

Najbliži Titu u to vrijeme bili su generali iz njegova osobnog osiguranja. Iskusni “bezbednjaci” znali su da je Titova ostavština astronomski vrijedna, a njegova supruga Jovanka Broz već je godinama prije Titove smrti bila stavljena u neku vrstu kućnog pritvora i nije imala pravo na njegovu ostavštinu. Budući da se nimalo nisu brinuli za Josipa Broza Tita i Jugoslaviju, odlučili su poput lešinara skloniti na sigurno onoliko ostavštine koliko su mogli u tom trenutku, a vjerojatno su mogli odnijeti mnogo toga. U Beogradu su posljednjih nekoliko godina organizirane izložbe predmeta iz Titove ostavštine, ali je jasno da se radilo o manje vrijednim predmetima. Dapače, bilo je objavljeno da je u napadima NATO-a na Srbiju 1999. pogođena zgrada u kojoj su se nalazili podaci o Titovoj ostavštini te da su se brojni podaci tako izgubili. U drugoj polovici 90-ih ta se ostavština počela rasprodavati i razni kolekcionari i Titovi ljubitelji pokušavali su vezama doći do nekih vrijednih umjetničkih predmeta. Budući da je podzemlje vladalo političkih životom Srbije, bila su potrebna dobra poznanstva i prijateljstva kako bi se došlo do takvih predmeta. U tome je uspio i kolekcionar do kojeg je došao Nacional te je kupio prsten, najvredniji eksponat Titove ostavštine.

Osim Titova prstena postoji još niz predmeta koji su se proteklih godina kupovali u Beogradu i sada se nalaze u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prema kazivanju sadašnjeg vlasnika prstena, u 90-ima se u Beogradu moglo kupiti što god ste poželjeli iz Titove ostavštine. Njemu su bili nuđeni razni predmeti, prije svega velik broj umjetničkih slika koje je Tito dobivao na dar i velik broj Titovih portreta koji su umjetnici crtali samo za njega. On nije bio zainteresiran za taj dio ostavštine, ali zna gdje su neka od tih djela završila i kaže da je, primjerice, kolekcionar iz Bosne i Hercegovine kupio sliku poznatog slikara i Titova prijatelja Ismeta Mujezinovića na kojoj je Tito u prirodnoj veličini. Za svaki od tih predmeta osnovni je problem kako ih iznijeti iz Srbije u neku drugu državu i očito je da pri tome treba izbjegavati carinu. Zbog takva kaosa na tržištu predmeta koji su pripadali Titu nitko u ovom trenutku ne zna gdje se oni nalaze, kome pripadaju i kolika je njihova tržišna vrijednost. Sigurno je samo da je netko u Srbiji, tko je imao nesmetan prilaz svim tim predmetima i pokojnome maršalu, jako dobro unovčio ostavštinu neprocjenjive vrijednosti. Na kraju možemo citirati kolekcionara koji je za Nacional izjavio da mu nije žao što je na takav način došao do prstena, jer je to bio jedini način da bar dio Titove ostavštine završi u njegovoj rodnoj Hrvatskoj.