Nacional je prije gotovo tri godine ekskluzivno objavio detalje o sastanku Alojzija  Stepinca i Josipa Broza Tita u Zagrebu u lipnju 1945. godine koje je tjednik Globus u novom broju predstavio kao dosad  neotkrivenu tajnu susreta dvojice najmoćnijih Hrvata nedugo nakon svršetka rata. ‘Zatajena istina’ o susretu u Lovačkom muzeju u zagrebačkoj Nazorovoj 63, međutim, već je u lipnju 2016. godine, zahvaljujući našem tjedniku, bila otkrivena javnosti.

Nacional je tada prvi u Hrvatskoj dobio uvid u tada još neobjavljenu knjigu ‘Stepinac u dukumentima Gestapa i OZN-e’ , odnosno   transkripe razgovora između blaženog kardinala Alojzija Stepinca i predsjednika Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ) Josipa Broza Tita.  Bio je to  ekskluzivni,  dotad u takvoj  formi nikada objavljeni  povijesni dokument iz Hrvatskog državnog arhiva (HDA) koji se nalazio među preostalim dostupnim dokumentima iz Stepinčeva dosjea. Uvid u taj dokument, ali i u drugih otprilike dvije tisuće dokumenata koji su i danas u tom dosjeu uglavnom zaštićeni oznakom tajnosti, za potrebe pisanja knjige, odnosno znanstvenog rada, nakon višemjesečnog čekanja uspio je dobiti Gordan Akrap. On je potom te dokumente analizirao i napisao knjigu pod naslovom “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e”. Akrap je diplomirani inženjer elektrotehnike i računarstva koji je 2011. doktorirao na Odsjeku za informacijske znanosti i komunikologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dragovoljac je Domovinskog rata od 1990. i nositelj više odličja i medalja. Aktivno je radio u sigurnosnom sustavu i hrvatskoj diplomaciji. Autor je nekoliko knjiga te znanstvenih i stručnih radova iz područja međunarodne, nacionalne i korporativne sigurnosti, izvještajno-sigurnosnih sustava, informacijskog ratovanja te Domovinskog rata.

Procjenjuje se da dostupnih dvije tisuće dokumenata iz Stepinčeva dosjea u HDA, bez sudskog spisa s njegova suđenja, čini zapravo tek pet posto dokumenata koje su o Stepincu izrađivali u bivšoj Jugoslaviji. Ti dokumenti pokazuju kako su o Stepincu za vrijeme Drugog svjetskog rata i u godinama nakon njega pisali pripadnici tajnih policija nacističke Njemačke i DFJ-a (29. 11. 1943. – 29. 11. 1945.), odnosno Federativne Narodne Republike Jugoslavije (29. 11. 1945. – 7. 4. 1963.).

STEPINAC NA NIŠANU

Zbog dugogodišnjeg iskustva stečenog radom u sigurnosnom sustavu, Akrap je posebnu pozornost posvetio analizi toga tko su unutar Gestapa, Ozne i Udbe bile osobe koje su sastavljale izvješća o Stepincu, je li se na njih moglo utjecati te što su zapravo pisali o njemu i njegovim aktivnostima.

Autor je došao do zaključka da se u većini izvješća ustaških i njemačkih vlasti o Stepincu pisalo negativno, kao o njihovu neprijatelju. Negativno se u tim izvješćima pisalo i o djelovanju Rimokatoličke crkve. Autor je zaključio da su gotovo identična izvješća o Stepincu i djelovanju Crkve pisali i djelatnici Ozne i Udbe. Neka od tih izvješća bacaju zanimljivo svjetlo na pojedine povijesne događaje kojima se ponekad manipuliralo. Nacional je ekskluzivno prvi u Hrvatskoj dobio uvid u sadržaj te knjige, kao i dopuštenje autora za objavu sadržaja transkripta razgovora koji su vodili Stepinac i Tito, što je svakako najatraktivniji doprinos ove knjige.

Više puta se, posebno u katoličkoj publicistici, elaborirao susret Tita i Stepinca. Najopširnije je to napravio prvi pouzdani hrvatski katolički biograf Alojzija Stepinca, fra Aleksa Benigar (Zagreb, 28. 1. 1893. – Rim, 2. 11. 1988.) čija je knjiga “Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal” najprije izašla u Rimu 1974. (u nakladi ZIRAL-a), a pod nazivom “Stepinac” godine 1993. u Zagrebu (kao suizdanje Glasa Koncila i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda).

Tako važan dokument koji Akrap u svojoj knjizi donosi, a Nacional prvi objavljuje, ne nalazi se, recimo, kod Benigara. On ga u svojoj knjizi tek prepričava jer autor vjerno kaže da pri pisanju Stepinčeve biografije nije mogao dobiti uvid u izvorne isprave koje se nalaze u vatikanskom Arhivu papina Državnoga tajništva, s obzirom na to da prema važećim propisima tada to nije bilo moguće ni u državnim arhivima Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske i komunističke Jugoslavije. Iako Benigar smatra da to za njegov rad i nije bio veliki propust, danas bismo drugačije sudili, a i sudit ćemo drugačije nakon rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu koju papa Franjo osniva.

U napetim danima nakon kapitulacije Njemačke i bijega Ante Pavelića i ustaških glavešina, vrlo brzo se opazilo da su nove vlasti uzele nadbiskupa Stepinca na nišan. Već nekoliko dana nakon njihova dolaska, 15. svibnja 1945. – sasvim slučajno se to podudaralo s predajom ustaških trupa kod Bleiburga – bio mu je zaplijenjen automobil. Iako su mu ga poslije vratili, don Giuseppe Masucci, tajnik opata Marconea, papinskog legata pred vlastima NDH, konstatirao je u svojim spisima da je to bila najava represije prema nadbiskupu.

PARTIZANI NAJPRIJE K STEPINCU

Nedugo prije sloma, mons. Svetozar Rittig koji je surađivao s partizanima, poručio je Stepincu da će partizanska komanda doći najprije k njemu i da dočeka jugoslavensku vojsku naredbom zvonjave svih zagrebačkih crkvenih zvona. Rittig je pojasnio nadbiskupu da imenovani partizanski komandant Zagreba, Većeslav Holjevac, želi baš kod Stepinca preuzeti vlast nad Zagrebom. Rano poslijepodne toga 8. svibnja 1945., partizani su počeli ulaziti u Zagreb. Emisari su stigli na Kaptol u 13:30 sati. Ali vrlo brzo je počelo uhićivanje ne samo svećenika, nego i biskupa. Dana 17. svibnja, don Masucci, tajnik papina izaslanika, u svom dnevniku piše: “U 12:30 sati su jedan potpukovnik i dvije osobe u građanskim odijelima došli uhapsiti nadbiskupa Stepinca.” Najprije je odveden u jednu kuću u Mlinarskoj ulici, gdje mu je priopćeno da je lišen slobode. Stepinac je prosvjedovao i zatražio da se o tomu obavijesti generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salisa-Seewisa, koji je odmah preuzeo upravu nadbiskupije i zapovijedio da se na svim misama moli za nadbiskupa. U toj ga je kući posjetio mons. Rittig, dotadašnji župnik Sv. Marka na Gornjem gradu, ali je Stepinac bio odrješit prema Rittigu. Neki Ranogajac je zatim optužio Stepinca da je “surađivao s okupatorima”, na što mu je Stepinac odvratio: “A što je to okupator?” “Nijemci i ustaše”, reče ovaj pa je Stepinac odgovorio: “Što se tiče Nijemaca, stvar je jasna. A što se tiče ustaša, mogu reći samo to da nitko ne može okupirati svoju vlastitu zemlju na kojoj je.” Više ljudi ispitivalo je Stepinca, ali on se sve više zatvarao u sebe. Približavalo se Tijelovo pa je zapovijedio da se održi uobičajena procesija. Jednoga dana, dok je Stepinac još bio u Mlinarskoj, Rittig koji je u međuvremenu postao ministar za vjerska pitanja, rekao je da Tito, predsjednik savezne vlade, dolazi u Zagreb i želi se susresti s klerom. Tito se sastao sa Salisom-Seewisom i grupom kanonika, uz prisustvo predsjednika hrvatske vlade dr. Vladimira Bakarića i mons. Rittiga 2. lipnja na građanskom terenu.

TITO: ŽELIM VIŠE NACIONALNU CRKVU

Salis-Seewis je u ime Crkve zatražio oslobađanje Stepinca, pozivajući se na načelo deklaracije o slobodi vjeroispovijesti i savjesti jugoslavenskih partizana te o slobodi kršćanskog odgoja na području školstva, ali i zagovarajući suradnju novih i crkvenih vlasti. Na to je Tito pozitivno odgovorio, izjašnjavajući se kao Hrvat i kao katolik (to se vidi u dokumentu 359. “Josip Broz Tito katoličkom kleru u Zagrebu”, u: Jure Krišto: “Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti, 1941-1945, knjiga druga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 372 i 373), kada je obećao da će jugoslavenska vlada raditi u duhu spomenutih načela.

Međutim, Tito je rekao da “kao Hrvat i kao katolik”, baš tako, “nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva” tijekom rata. Dodao je da “ne osuđuje svećenstvo (kao takvo) uopće”, nego one koji su se “odbili od velikog Strossmayera, sljedbenika jugoslavenske ideje”. Kazao je Tito da je jasno da se stvari ne mogu “riješiti dekretima” i da je pitanje religije “duboko ukorijenjeno u našem (hrvatskom) narodu”. Zatim je predložio da predstavnici klera uz pomoć Rittiga učine jedan elaborat kako riješiti odnose Crkve i države, ali je dodao ono što će se kasnije pokazati kao kamen spoticaja, što pak crkveni hrvatski historičari tumače kao glavni argument za obračun sa Stepincem. Tito je kazao: “Ja bih sa moje strane rekao da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji (…) da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje povezano s narodom nego sada.” Kritizirao je Tito Vatikan koji je “uvijek više naginjao Italiji nego našem narodu” pa je zatražio “više samostalnosti za katoličku Crkvu u Hrvatskoj”. Kazao je da je to “osnovno pitanje” i da je sve drugo “sekundarno” i stavio je to u kontekst stvaranja “velike zajednice Južnih Slavena”.

Zatim se razgovor malo zaoštrio jer su klerici oponirali Titu, pojašnjavajući što Sveta Stolica znači Hrvatima, da je poštovala crkvenu vlast Stepinca i hrvatskih biskupa na teritorijima koje su okupirali Mađari (Međimurje) i Talijani (Dalmacija), pa su se zauzeli za slobodu Stepinca argumentirajući to njegovom veličinom u suprotstavljanju ustašama i u spašavanju “hrvatskih pravoslavaca, Židova i Cigana”. Tito je onda prigovorio zbog mnogih svećenika koji su bili ustaše i ustaški službenici te zbog onih koji su s ustašama pobjegli iz zemlje. Tito se obavezao da će ispitati slučajeve svećenika koji su nevini u logorima. Došlo je i do prepirke između Rittiga i kanonika jer je Rittig optužio svećenike da su pogriješili i da moraju “učiniti pokoru”, a kler je uzvraćao da su to bili neki, ali ne i svi. Tito je zaključio sastanak kazavši da je to točno i da ne treba generalizirati.

SUSRET TITA I STEPINCA

Sljedećeg dana, 3. lipnja, u 10:15 sati, Stepinac je bio vraćen u nadbiskupski dvor na Kaptolu. Posjetio je bogosloviju, dobro raspoložen, ali je rekao, u kratkom obraćanju, da će “biti borbe”, najviše “za odgoj mladeži”. Istoga dana, u podne, Tito je uz Bakarića primio opata Ramira Marconea i njegova tajnika Masuccija. Papin legat je upozorio Tita da njegova komunistička politika nije ispravna i žalio se na partizanski tisak koji je uvjeravao čitatelje da je Vatikan žarko želio Hitlerovu pobjedu. Opat je upozorio i na ateizaciju društva. Tito je obećao da će za 40 dana biti uspostavljen mir i da će vladati “najveća sloboda savjesti”. Hrvatske su vlasti 6. lipnja opatu vratile telefon, ali mu nikada nisu vratile konfiscirani automobil.

Sljedećeg dana, 4. lipnja, Tito se sastao s nadbiskupom Stepincem u današnjem Lovačkom muzeju, u ulici V. Nazora 63 u Zagrebu. Na sastanku je bio i Bakarić. Svrha sastanka, izrečena odmah na početku, bila je da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti. Nacional raspolaže i donosi faksimil zapisnika tog povijesnoga susreta, dokument Br. 5997 Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu koji je ovjeren pečatom i potpisom crkvene vlasti u Zagrebu dana 1. 10. 1946., potvrđujući da se taj prijepis slaže sa izvornikom. Budući da je bio informiran o onomu što se dogodilo dva dana ranije na susretu Tita i zagrebačkog klera, Stepinac je priznao da je uređenje države složen zahvat, ali da “mudri državnici poštuju vjerski osjećaj državljana i slobodu savjesti”. Pojasnio je da je Kraljevina Jugoslavija pravno uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, što je imalo teške posljedice. Za uređenje toga položaja nadležna je Sveta Stolica, dodao je nadbiskup. “Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može, čak ni uz cijenu vlastita života, mimoići svoju vrhovnu vlast, Svetu Stolicu, jer inače prestaje biti katolik”. Stepinac je, drugim riječima, bacio Titu rukavicu u lice pa je predložio konkordat ili neki drugi način, neki “modus vivendi” kakav je nađen “u bivšoj Čehoslovačkoj”. Založio se i za uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Katoličke crkve jer je to za opće dobro i međunarodni prestiž nove države vrlo važna stvar.

STEPINAC TITU: TREBA RAZGOVARATI I S ČESTITIM USTAŠAMA!

Tito je izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i da je načelno spreman urediti ga, ali izrazio je bojazan zbog “premale sklonosti Svete Stolice prema slavenskim narodima, posebno prema Jugoslaviji”. Nadbiskup mu je odgovorio da je ta bojazan bez temelja i argumentirao je to slično kao Salis-Seewis. Podsjetio je Tita da kardinal Maglione, Državni tajnik Svete Stolice, nije popustio Mađarima oko crkvene jurisdikcije nad Međimurjem i održao zadanu riječ Stepincu da se ne mijenja status quo dok rat ne završi. Slično je bilo i u Dalmaciji. Sveta Stolica, rekao je Stepinac Titu, “ni za čas nije pomislila da bi dalmatinske biskupije pripojila Italiji i time ih odrezala od hrvatskih biskupa”. Tito je izrazio želju da Vatikan podupre jugoslavensku vlast u pitanju Istre, jer je ona “slavenska pokrajina”. Stepinac je uzvratio da je Istra “još danas Hrvatska zahvaljujući katoličkom svećenstvu koje je uz silne muke održalo materinski jezik”. Kako bi argumentirao posebnu skrb Svete Stolice prema Slavenima, nadbiskup je pojasnio važnost dozvole da se rabi staroslavenski jezik u bogoslužju, povlasticu koju nisu dobili ni najveći narodi na svijetu kao što su Nijemci, Francuzi ili Englezi.

Ako je tada već bilo napetosti između Tita i Stepinca, čini se da je Stepinac učinio potez koji se Titu uopće nije dopao jer je zagovarao dijalog s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke, “čak i s čestitim pristašama ustaškog pokreta”, pa je dodao: “Razgovarati se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto ne bi pokušali porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.” Među povjesničarima i teolozima koji nisu opterećeni hagiografskim pristupom Stepincu vlada uvjerenje da se on tim nastupom definitivno ukopao i pokazao kao dobronamjeran, ali nedovoljno mudar i za politiku netalentirani čovjek.

Konačno je nadbiskup stavio Titu na srce da se štedi život gdje god je moguće. Tito je odgovorio da je to i njemu na srcu, ali da se “pravdi mora udovoljiti za (poradi) najteže povrede čovječnosti”. Na samome kraju, Stepinac je kazao da smatra kako se svi problemi mogu riješiti uz obostranu dobru volju “jer se Katolička crkva drži Kristova načela prema kojem treba dati caru carevo, a Bogu što je Božje”.

ZA CRKVU JE POČELA STRAHOVLADA

Ova Stepinčeva izjava, smatra Benigar, kao i sam razgovor, dokazuju da kasniji sukob koji je nastao između Crkve i države nije nadbiskup ni htio niti ga je izazvao (Pastirsko pismo od 22. rujna 1945. je bila reakcija Biskupske konferencije Jugoslavije na neodrživo stanje komunističkog nasilja). Riječi koje stoje u zapisniku i koje Nacional ekskluzivno donosi, sadrže program koji je, tvrdi Crkva, režim mogao prihvatiti zato što se predstavljao kao narodni i demokratski te kao pobornik narodnosne ravnopravnosti i slobode. Unatoč obećanju što ga je Tito dao predstavnicima klera i samom Stepincu, da se u stvarima vjere i Crkve neće ništa određivati nego sporazumno raditi te da je spreman odgovoriti na pitanja koja “tište hrvatski kler” (Stepinac je napisao mnoge predstavke jer se pozivao na Titove riječi “dane u jednom svečanom času te su imale biti temelj dobrim odnosima između državnih i crkvenih vlasti”), novi je režim zastupao i u djelo provodio protuvjerski, pa i zločinački smjer. Za mnoge je došla sloboda, ali za Katoličku crkvu u Hrvatskoj počela je strahovlada. Problem je u tome što mnogi u Crkvi danas misle da je ta strahovlada bila, sudeći po učinicima, groznija od strahovlade nacista, fašista i ustaša.

Stepinac je, sasvim sigurno i kao posljedica bijesa koji je zavladao među komunistima nakon objave i čitanja Pastirskoga pisma, postao meta hajke u tisku. Atmosfera se zahuktala. Uhićen je ponovno u srijedu, 18. rujna 1946., kada je policija rano ujutro nahrupila u kapelicu nadbiskupskoga dvora dok se pripremao služiti misu. Nosili su uhidbeni nalog javnog tužitelja Jakova Blaževića od 17. rujna 1946. Stepinac je odgovorio: “Idem s vama. Ako ste žedni moje krvi, eto me!” Glavna rasprava počela je 30. rujna 1946. Četvrtog dana rasprave, 3. listopada, dopušteno je Stepincu da govori: “… Savjest mi je čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti…” Dana 11. listopada 1946. Stepinac je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. To Crkva Titu i jugoslavenskim komunistima ne može i ne želi zaboraviti.