Objavljeno u Nacionalu br. 426, 2004-01-13

Sovjetske i zapadnoeuropske službe neprestano su pokušavale atentate na Tita, a u 4 slučaja Tito je za dlaku izbjegao smrt, što objašnjava umirovljeni general JNA Marijan F. Kranjc, koji je i sam svojedobno radio u Titovu osobnom osiguranju

U slovenskome mjestu Sveti Juraj ob Šavnici 19. prosinca prošle godine održana je promocija knjige umirovljenoga general majora nekadašnje JNA Marijana F. Kranjca “Urote i atentati na Tita”. Objavljivanje je potaklo veliki interes javnosti jer donosi mnogo novih podataka i teorija među kojima i urotu protiv Tita u kojoj je sudjelovala Jovanka Broz. Kranjc je skoro 30 godina bio pripadnik KOS-a JNA te je i sam ponekad sudjelovao u zaštiti Tita. Kao poznavatelj tematike i živi svjedok svoga vremena, obradio je znane urote i atentate na Tita. Na temelju sakupljenih podataka i istraživanja autor je zaključio kako je protiv Tita planirano, pokušano i izvedeno 75 urota i atentata. Naime, u periodu ilegalnog djelovanja Komunističke partije Jugoslavije od 1928. do 1941. tri, za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. 16, te od 1945. do 1980. 54. Cilj svih urota i atentata na Tita bila je politička kompromitacija ili raspad Jugoslavije izvedenih po metodologiji bivših partijskih frakcijskih i unutardržavnih sukoba koji su značili borbu za vlast.
Marijan Kranjc je rođen 1935. u Kumanovu u Makedoniji. Nakon rata nastavio je osnovno i gimnazijsko školovanje, a 1954. upisao Vojnu akademiju u Beogradu koju je završio 1957. Višu vojnu akademiju završio je 1968., a 1980. Školu narodne obrane, obje s odličnim uspjehom. Od 1962. do 1987. radio je kao pripadnik KOS-a JNA. General je postao 1987., a u prosincu 1989. general major ukazom tadašnjeg predsjednika SFRJ Janeza Drnovšeka. U rujnu 1990., na vlastiti zahtjev, je umirovljen.
Autor smatra da su međunarodne urote bile najopasnije, poput informbiroovske, kombinarane s raznim vojnim i diverzantsko-terorističkim grupama. Sistem zaštite predsjednika Jugoslavije bio je, za vrijeme II. svjetskog rata, kopiran po uzoru na tajne službe tadašnjeg SSSR-a. Nakon prekida odnosa sa Staljinom 1947., jugoslavenska sigurnosna služba Unutarnja državna bezbednost, UDB-a, počinje svoju modernizaciju i stvara tzv. “Sistem tri sigurnosna kruga”, pojačan suvremenom tehnologijom. Od tog vremena pa do Titove smrti 1980. sistem zaštite se nije mijenjao, nego je bio upotpunjen novim tehničkim riješenjima. KOS je pomagao UDB-i, koja se poslije 1966. zvala Služba državne bezbednosti, SDB, s podacima svojih operativaca čime je zaštita Tita bila učinkovitija. Međutim, ipak je izvršeno četiri atentata. Prvi je bio u svibnju 1944. prilikom desanta na Drvar, odnosno akcije “Konjićev skok” u kojoj su Njemačke snage htjele obezglaviti partizanski pokret. Drugi je bio u veljači 1947. na Brdu kod Kranja, tzv. “medicinski atentat” u kojemu je Tito dobio prostrijelnu ranu. U kolovozu 1948. u Beogradu crnogorski časnici organizirali se nalet tramvaja na Titov auto, a četvrti je bio u Dubrovniku 1950. kada je u Tita iz pištolja tri hica ispalio potpukovnik Branko Rudić iz osobne pratnje. Meci nisu ozlijedili Tita jer je nosio zaštitni prsluk.

ATENTATOR IZ OSOBNE PRATNJE Potpukovnik Branko Rudić iz njegove osobne pratnje ispalio je 1950. u Dubrovniku tri hica u Tita koji ga nisu ranili jer je nosio prsluk NACIONAL: Vaša knjiga izazvala je veliku pozornost. Što vas je potaklo na pisanje? – Knjiga sam pisao godinu dana, a tek je nedavno objavljena, zahvaljujući mom izdavaču. Nisam je mogao tiskati jer nije bilo mogućnosti. S jedne strane, Titov život i njegovo političko djelovanje bili su iznimno zanimljivi. Boraveći dva puta u Titovoj pratnji u Nizozemskoj i Belgiji, dobio sam dodatnu motivaciju. S druge strane, znao sam da ću o urotama i atentatima na Tita moći pisati tek nakon njegove smrti. Na konkretnu pomisao za rad došao sam 1985. Za istraživanje nisam koristio arhivsku građu jer mi nije bila dostupna. U knjizi navodim 111 literarnih izvora koje sam koristio. Svi koji su bili blizu Tita, nisu smjeli govoriti ni pisati o njegovoj privatnosti. U istraživanjima sam zaključio da su na Tita pokušali napraviti 57 atentata, koje sam podijelio na tri djela: planirani, pokušani i izvedeni, kojih je bilo četiri. Između ostalog, knjiga je uputa mladim istraživačima kojima želim pokazati gdje bi trebali tražiti nove podatke radi otkrivanja prave istine.

NACIONAL: Na koji ste način došli do podataka? – U knjizi navodim gdje se nalazi arhivska građa vezana za osiguranje Tita, nazvana “Osiguranje predsjednika i vrhovnog komandanta”, a sada se najvjerojatnije arhivirana u Državnom arhivu u Beogradu. No ne znam da li građa postoji i danas jer je moguće da je Slobodan Milošević uništio tu dokumentaciju. Kako nisam koristio arhivsku građu, služio sam se drugim izvorima. To su knjige, biografije, memoari, stručni i novinski članci čiju sam materiju sistematski obradio i došao do podataka koje navodim u knjizi.

NACIONAL: Radili ste osobno na zaštiti Tita te ste sve pojedinosti o njegovoj sigurnosti mogli saznati iz prve ruke. Jeste li ta iskustva uvrstili u knjigu? – Ponosan sam što sam sudjelovao u njegovoj zaštiti. Bili smo spremni žrtvovati i živote za njega. Iako ga nisam osobno upoznao, bio sam nebrojeno puta u njegovoj blizini. Najdraža uspomena mi je kad sam ga osobno slikao u Haagu s nizozemskom kraljicom, a tu sliku čuvam još i danas. Njegova smrt me teško pogodila, iako smo se svi pripremali za dan kad će umrijeti. Pripremali smo se tako što smo pojačali kontrolu na granicama, aktivnije pratili i prisluškivali sumnjivce i slično. Sumnjali smo na Amerikance, NATO, Varšavski pakt. Tada smo bili pripremljeni, a ranije smo znali za mnogo istraživanja zapadnjačkih službi o temi razbijanja Jugoslavije. Istraživali su etničke i vjerske odnose među narodima i pokrajinama. Postupali smo u skladu s tim i sa situacijom u kojoj smo se našli: pojačali smo policijske snage s jedne čete na vodove i slično. No savezna skupština nam je rezala budžet. Inicirao sam akciju koja je prozvana po meni “Marijan” u kojoj su sve službe zajedno, u pojasu od 20 kilometara izvan granice, promatrali kretanja. Sve kontrole su bile preventive naravi.

NACIONAL: Kako se pripremalo Titovo osiguranje? – Za svaki posjet bi se napravio detaljan plan baziran na ranijim iskustvima. Naime, drugačije se radilo u Splitu, Mariboru, Zagrebu ili Beogradu, odnosno mjestima gdje su živjeli pripadnici ili obitelji političkih i ekonomskih emigranata. Provjera terena radila se kontrolama ranije sumnjivih lica pa su takvi bili u kućnom pritvoru ili privedeni. Naravno, pratilo se i strance koji su taj dan ili ranije došli u taj grad. Titovo osiguranje bilo je sastavljeno od tri kruga. Najveći krug bio je preventivno-kontraobavještajni gdje bi se na terenu svi operativci angažirali radi zaštite. Drugi krug je bio nešto uži, a treći je bio najuži, gdje su bili osobni pratioci. To su bili pratioci u automobilima koji su išli ispred i iza Tita, a svojim tijelima su bili spremni obraniti Titov život. Članove osiguranja birala je SDB iz svih krajeva Jugoslavije. Ja sam sudjelovao u biranju jednog iz Širokog Brijega čiji je otac jedini iz tog kraja bio u partizanima. U početku su se primjenjivali ruski sistemi zaštite koji su bili totalni. Svatko imalo sumnjiv bio je odmah isključen iz osiguranja, a njihova tijela bila su glavna zaštita. Mi smo svakoga temeljito provjeravali. Nakon 1947. koristili smo suvremene metode poput nadgledanja, prisluškivanja, snimanja. Do Titove smrti 1980. koristili smo jednak način osiguranja, samo što smo modernizirali tehnologiju. Kada je Tito išao u inozemstvo ja bi ranije, kao operativac, otišao u tu zemlju i sa suradnicima prikupljao informacije. Imali smo suradnike u svim emigrantskim organizacija, uključujući i Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Oni bi nam redovito slali podatke o trenutnim aktivnostima. No, posebno smo se morali čuvati lokalne policije jer je postojala velika vjerojatnost naše likvidacije ako bi nas otkrili.

NACIONAL: Jedna od najinteresantnijih stvari u Vašoj knjizi su nova otkrića o ulozi Jovanke Broz. Po Vašem mišljenju, koja je bila njena uloga? – Jovanka Broz je bila važna figura u Titovom životu, ali sve do 1978., kada njih dvoje više nisu živjeli zajedno i kada su joj bile ponuđene političke ambicije. Neko vrijeme predstavljala se kao vjerna supruga, no kasnije je postala sve arogantnija. Kažu da je surađivala s ruskom tajnom službom preko Ivana Krajačića, ali mi je teško o tome dati određeno mišljenje. Znam da je surađivala s našom službom, s KOS-om. Kasnije je sama prokomentirala kako joj je bilo dosta tajnih službi i njihove kontrole i nadgledanja. Kada joj je dozlogrdilo, počela je raditi protiv službe, a to nikako nije bilo dobro. Mislim da je to bio i jedan od razloga pogoršanja odnosa između Tita i nje. Sva istraživanja koja su provedena nakon smrti Tita pokazuju da je ipak bila upletena u neku zavjeru protiv njega. Nije htjela predati dokumentaciju koju je posjedovala, imala je vlastiti kabinet, tzv. “Jovankin kabinet”, i stvorila je službu unutar maršalata koji je osiguravao samo nju. Da su njeni planovi tada uspjeli, ako je doista nešto i bilo planirano, dogodila bi se situacija kao u Albaniji, kada je vlast preuzela žena Envera Hoxe. Vjerojatno je imala političke ambicije koje su joj sugerirale strane tajne službe.

POSLJEDNJA UROTA
Jovanka protiv Tita
Ulomak iz ‘Urota i atentata na Tita’ Marijana F. Kranjca

Jovanka Budisavljević, rođena 1924., Ličanka, partizanka, nositeljica Spomenice 1941., imala je 1945. čin narednice Jugoslavenske vojske, a na kraju čin majora JNA. Već je 1945. bila dodijeljena maršalatu kao higijeničarka zadužena za kontrolu hrane, čistoće, zdravlja i higijene osoblja. Nakon smrti Davorjanke Paunović ? Zdenke bila je od 1947. osobna Titova tajnica. Njegova zakonita supruga postala je 1952. Uskoro je počela spletkariti i imala je državničke ambicije. Prije Titove smrti živjeli su dvije i pol godine odvojeno. Nakon njegove smrti, kao zakonita supruga, vodila je pravni spor za Titovo nasljedstvo.
Prema jednoj priči, već u početku 1945. je tadašnji ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković zahtijevao od podređenih republičkih sekretara da mu pošalju nekoliko provjerenih djevojaka za rad u Titovom kabinetu. Titu se najviše svidjela mlada, lijepa lička partizanka, Jovanka Budisavljević, koja je kasnije radila u njegovom kabinetu. Prema drugoj priči, Jovanku je navodno izabrao Ivan Krajačić Stevo, kojemu je Tito ranije povjerio izbor ženskog osoblja za kurirske i “druge potrebe”. Pošto je Krajačić bio sovjetski operativac NKVD-a za Jugoslaviju, utemeljeno se sumnja da je Jovanka Broz preko njega bila “vezana” za sovjetsku obavještajnu službu.
Nakon odstupanja generala Žežlja (1961.) i Rankovića (1966.), kada je djelatnu skrb za Titovu neposrednu sigurnost preuzeo KOS, njena odgovornost je prešla na tu sigurnosnu službu. Da li se toga držala u praksi, ili je radila za tri sigurnosne službe, jednu stranu i dvije domaće nije poznato i to zna samo Jovanka Broz. To je središnje pitanje koje zanima strane promatrače: Je li bila “trojnik” ili “tripleks”, kako smo ju zvali u šali? Jovanka Broz je imala, sve do razdvajanja, snažan utjecaj na Tita. Vjenceslav Cenčić u svojoj knjizi “Titova zadnja ispovijed” navodi Titove riječi Josipu Kopiniću da je Jovanku Broz jako volio, ali joj nije mogao oprostiti što je radila za NKVD, odnosno što je spavao s obavještajkom?
Za Titovog glavnog sekretara bio je postavljen Marko Vrhunec, koji je bio na toj dužnosti od 1970. do 1977. Njegova nepovezanost s UDB-om je bio glavni razlog dolaska na tu odgovornu funkciju. S druge strane, kao ekonomist je bio stručnjak za organizaciju informiranja. Naime, nakon brijunskoga plenuma bilo je jasno da su s Titom manipulirali. Dostavljali su mu nepotpune informacije koje je odabrao i cenzurirao administrativni i policijski aparat. Po Vrhunčevim tvrdnjama, vojska se nije miješala u njegovo političko djelovanje. Prijelomni trenutak dogodio se u srpnju 1972. Prema pričanju Marka Vrhunca, radilo se o otvorenom miješanje Jovanke Broz u državne i sigurnosne poslove. Prije odlaska delegacije u Moskvu, zahtijevala je da potpukovnik Slavko Popović, Titov osobni tajnik, mora ostati kod kuće zbog toga jer je sovjetski špijun. Zaprijetila je da u suprotnom ona neće ići na put. Neko vrijeme su se prepirali, a na kraju je Tito ljutito rekao generalu Vuletiću da će Popović ostati kod kuće. Kasnije se saznalo da Popović nije bio nikakav sovjetski špijun i da mu je Jovanka Broz učinila veliku nepravdu.
Radi navedenih događaja, u srpnju 1972 na razgovoru s Titom su bili general Nikola Ljubičić i Ivan Mišković. Prema Vrhunčevoj izjavi, navodno je tada Ljubičić rekao Titu da će morati napustiti svoj položaj ako ne uredi svoje odnose s Jovankom Broz. Tito je ostao zgrožen nad izjavom generala Ljubičića, kojemu je tada vjerojatno prekipjelo? U razdoblju od 1972. do 1974. pokušavalo se riješiti odnose između Tita i Jovanke Broz. Brojne pritužbe na njen račun počele su se nizati. Na Kardeljevu inicijativu 1973. su prihvaćene “odluke na Brdu”, koje se ipak nisu mogle realizirati. Zato je 22. prosinca 1973. Tito odlučio da se ustanovi posebna komisija CK SKJ koja bi trebala riješiti sve probleme. Zapravo se radilo o državno-partijskoj i vojnoj komisiji što je vidljivo iz sastava njenih članova. Predsjednik je bio Rato Dugonjić, budući potpredsjednik predsjedništva SFRJ, članovi Todo Kurtović, Stevan Doronjski i Fadil Hodža, sva trojica članovi Izvršnog komiteta CK SKJ te tri generala, Miloš Šumonja, Džemil Šarac i Ivan Kukoč.
Jovanka Broz je burno reagirala jer je shvatila da se radi o njenoj glavi i ugledu. Zaprijetila je da će javno objaviti razne dokumente o zlouporabi i neprijateljskom djelovanju nekih od najviših državnih i vojnih osoba što je, naravno, tada pobudilo nervozu u djelu navedene komisije. Kada je na sastanku Izvršnog komiteta CK SKJ 7. ožujka 1974. komisija predstavila svoje izvješće, predsjednik Dugonjić je izjavio da ne razumije što zapravo Jovanka Broz hoće jer treba skrbiti o Titu, a ona je potjerala i njegovog kuhara. Tito nije mogao ni pozvati svoga doktora! ? Kardelj je rekao sljedeće: “Jovanka je bolesna žena i postaje direktno opasna za Tita. Uspostavljen je sistem Titove izolacije od njegove političke okolice. Ja mu ne mogu više prići. Moramo je izolirati od njega, a on bi se već rastao, ali se boji skandala. Jovanka se više ne predstavlja kao supruga predsjednika, nego kao Jovanka Broz jer je to njena politička uloga”. Kako je Jovanka Broz tvrdila da ima dokumente koji terete članove komisije Izvršnog komiteta CK SKJ, Dolanc je od nje zahtijevao da ih izruči Titu. Tito ga je u tome podupirao, iako je to ona odlučno odbijala…
Članovi komisije, zajedno s Kardeljem, Bakarićem, Ribičičem, Bjedićem i generalom Ljubičićem, odlučili su kako će predložiti Titu izolaciju Jovanke Broz zbog sigurnosnih problema koje izaziva unutar maršalata. Predsjednik komisije Rato Dugonjić je rekao kako ona nije željela razgovarati s ostalim članovima komisije, već samo s njim. U tom je razgovoru iznijela vrlo ozbiljne optužbe na račun sigurnosne službe maršalata: da je prate, prisluškuju i provjeravaju osoblje u rezidenciji. Centralna osoba tih optužbi je bio general Ivan Mišković, no optuživala je i vrh JNA. O nekim je generalima rekla vrlo ružne stvari. Svaku optužbu je obrazložila. Tako je za generala Miškovića rekla da je hrvatski nacionalist, da je podržavao Tripalov masovni hrvatski pokret i da je u Hrvatskoj vrlo moćna struja koja bi rado otupjela oštricu borbe protiv hrvatskog nacionalizma?
Dugonjić je zaključio sljedeće: “Druže Tito, drugarica Jovanka ima strašno nepovjerenje u sigurnosnu službu i vojni vrh. Jovanka neće nikoga iz vojske. Predlažemo normalnu organizaciju poslova u maršalatu kako se vama osobno ne bi što dogodilo. Važno je da vi o tome odlučite, a ne Stevo Krajačić ili bilo tko drugi”! Tito je odgovorio da je uglavnom zadovoljan s djelom osoblja u maršalatu, iako je imao primjedbe na pojedince kao što su Šeparović, Valter, Mates, Mičunović? Što se tiče sigurnosne službe, činilo mu se kako je previše usmjerena prema unutra, protiv rezidencije, a manje protiv eventualnih prijetnji izvana. Zatim je dodao: “I mene su uhodili, bilo je tu kojekakvih intriga. Najviše su međutim uhodili Jovanku. Pratili su je, ispitivali vozača kud ju je vozio i to ju je vrlo uznemirilo. Zbog toga ne voli slušati ni o kakvom osiguranju i protuobavještajnim službama. Misli kako je sve to upereno protiv nje, ali i protiv mene. To je istina. Što muči Jovanku riješit ću sam, uz pomoć užeg vodstva. Što se tiče generala Miškovića, reći ću i ovo: on sigurno ima brojne zasluge, ali je radio i pogreške. Tako više ne mogu raditi. Mišković mora u mirovinu”!
Utjecaj Jovanke Broz na Tita je bio toliki da je on na njezin zahtjev smijenio general pukovnika Ivana Miškovića, tada posebnog Titovog savjetnika za sigurnosna pitanja, a prije toga načelnika sigurnosne službe JNA! Dolanc je rekao da komisija ima dva prijedloga: prvo, da se uspostavi takva organizacija maršalata koja će biti odgovorna izravno Titu ili osobi koju će on ovlastiti i drugo, da se drugarici Jovanki Broz odlučno kaže da se ne smije uplitati u politička pitanja. Neka brine samo o onim stvarima o kojima je dužna brinuti kao supruga druga Tita. Slijedilo je razdoblje koje opisuje novi generalni sekretar Marko Vrhunec u knjizi ”Šest godina s Titom”. Kad je u svibnju 1977. Jovanka Broz dala tiskati bogato ilustriranu knjigu s naslovom “Naši dani, mnogi su političari u tome prepoznali njezinu kandidaturu za Titovu nasljednicu.
Nakon promjene ustava 1974. i kasnije, nakon uvođenja kolektivnog predsjedništva SFRJ, kada je u Jugoslaviji došlo do ozbiljne krize, pojavila se i opasnost da bi Jovanka Broz mogla iskoristiti svoj utjecaj na Tita i uvjeriti ga da promijeni svoju odluku o prijenosu ovlasti na kolektivno predsjedništvo. Umjesto toga, otvoreno je okrivljavala predsjedništvo SFRJ za nesposobnost pri rješavanju krize u državi. Pisac knjige o Titovim ljubavima, Filip Radulović, piše da su u razdoblju vladanja Mikulića i Dolanca njih dvojica skovali urotu čiji se scenarij trebao odvijati na sljedeći način: gospodarsku situaciju popraviti s većim kreditom od međunarodne monetarne banke, urediti političku situaciju u državi i sazvati partijski kongres, uvesti red u državi pomoću policije i vojske (Kosovo), hitno izolirati Jovanku Broz i spriječiti njezin utjecaj na Tita, a Titu bi trebali ostati bliski samo Mikulić i Dolanc
Mikulić i Dolanc su o svemu tome obavijestili i Tita, prije svega o podatku KOS-a da ga vara s generalom Đokom Jovanićem, što su mogla potvrditi dva vjerodostojna svjedoka. No najvažniji je bio podatak da s Jovanićem priprema državni (vojni) udar. Jovanić je odmah umirovljen i stavljen pod stalni nadzor, a u međuvremenu se Tito 1978. prešutno odrekao Jovanke Broz i odobrio njezin kućni pritvor. Kasnije je kod Tita počela dolaziti operna diva Gertruda Munitić. Ona je i dalje pokušavala doći u dodir s Titom kako bi mu objasnila pozadinu urote. Iako su živjeli razdvojeno, Tito je pred smrt, iako samo usmeno, naložio Stevanu Doronjskom i Stanetu Dolancu da nakon njegove smrti mora uživati sve privilegije supruge predsjednika. Njegove molbe nisu poštivali. Iselili su je iz Bijelog dvora, oduzeli joj sva zakonska i bračna prava, ograničili slobodu. Različite komisiju su pregledavale njezine i Titove dokumente, očigledno tražeći dokaze o vezama i ortačenjima protiv vlastite države?
Žalila se na svim mogućim adresama, čak i na 13. kongresu SKJ. Izrekla je i svoju ocjenu prema kojoj je stariji partijski kadar želio “odstraniti Tita” i prozvala ih odgovornima za trenutnu situaciju. O svemu tome ima i dokumente koje će jednog dana objaviti u knjizi uspomena? Najveću je krivicu ipak natovarila Dolancu i Ljubičiću, koji su nekoliko godina pred Titovu smrt djelovali protiv njega i Jugoslavije. Nazvala ih je “Titičima”. Svejedno, Jovanka Broz svake godine dolazi na Titov grob. Njenu istinu još uvijek ne poznajemo. Možda je čak i pisala svoj dnevnik, ili će i ona svoju istinu odnijeti u grob.