Izložba „Spomenik živom čoviku“ Tisje Kljaković Braić otvara se 14. srpnja u riječkoj Galeriji Kortil HKD-a na Sušaku. Nakon zagrebačke Galerije Klovićevi dvori ta će izložba, najposjećenija prošle godine u Hrvatskoj, biti postavljena i u Rijeci, i to do 4. rujna.

Kako je o „Spomeniku živom čovjeku“ istaknula Ema Botica, „Klovićevi dvori bili su puni posjetitelja, u prvome dijelu prevladavali su tišina i promišljanje, u drugome smijeh i tihi razgovori. Jedan dio izložbe poticao je poniranje u sebe, a drugi, u još jednom činu zbližavanja pred umjetninom, komunikaciju sa svojim bližnjim. +Toliku posjećenost nije zabilježila izložba predivnog i cijenjenog Bukovca, a izložbe manje poznatih slikara redovito odišu tišinom i samoćom. Ima i ta tišina i samoća svoje draži, umjetnost i treba ostati vjerna introspekciji, ali čovjekova intima, privatnost, ne sastoji se samo od njega samoga. U privatnost su uključeni svi oni koji su mu najbliži, a tu je dimenziju Tisja ponovno otkrila i probudila svojim stvaralaštvom. Možda nije problem u običnom čovjeku, ta Tisja mu je ‘digla spomenik’. Kada umjetnost nauči stvarati i za svakodnevnog čovjeka, možda će onda i on pokušati bolje razumjeti i druge strane umjetnosti“.

Na likovnoj sceni prisutna proteklih dvadesetak godina, akademska slikarica, spisateljica i ilustratorica Tisja Kljaković Braić u kolektivnu kulturnu svijest upisala se duhovitim karikaturama prizora iz bračnog života, koje je prije pet godina počela objavljivati na Facebooku. U međuvremenu, objavila je dvije zbirke svojih ilustracija o Njemu i Njoj pod naslovom „Oni“ (2018.) te „Oni2 – Ljubavna priča se nastavlja“ (2021.), u kojoj su ilustracije dopunjene kratkim autoričinim bilješkama iz splitskoga života, te prvijenac „U malu je uša đava“, zbirku pripovijedaka o odrastanju u Splitu u 80-im godinama prošloga stoljeća. Prema toj knjizi, najprodavanijoj u Hrvatskoj prošle godine, postavljena je predstava u HNK u Splitu, a Tisja Kljaković Braić po njoj radi i animirani film.

NACIONAL: U riječkoj Galeriji Kortil otvara se vaša izložba „Spomenik živom čoviku“. Što znači izložba jednom umjetniku, kako se osjećate pripremajući je i prije izlaska pred publiku?

Prva izložba u životu bila je veliki stres. Sad, nakon četrdeset i koje izložbe, svaku izložbu doživljavam kao podvučenu crtu, kao završetak jednog razdoblja. Sve se diže na zid, objedinjuje. Sve moje misli, emocije, su na okupu. Tad sama sebe iznenadim – vjerojatno više nego publiku. Dok slikam, ne mogu pobić od sebe i to sam ja. Samo na sebe mislim, samo se sobom bavim. Grozan zanat, sebičan – bavit’ se sobom, a onda to prezentirati drugima… nije lako. Tu trebaš imat veliku sriću.

‘Sačuvaj je Bože – dosade. Sve interpretacije svojih slika prihvaćam, ali da je ljudima dosadno… Mogu biti ljuti dok ih gledaju i imat’ niz drugih reakcija, samo ta dosada – ona bi bila porazna. Jer sve što radim mene zabavlja’. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

NACIONAL: To je zapravo dio izložbe koja je prošle godine bila postavljena u Galeriji Klovićevi dvori te je bila najposjećenija izložba godine. Kako se zbog toga osjećate?

Na toj velikoj monografskoj izložbi mene je publika u komadu upoznala, sav moj rad u proteklih dvadeset godina. Mnogi su došli zbog karikature, a na izlasku pričali samo o slikama. To me je iznenadilo. Više od devet tisuća ljudi vidjelo je izložbu.

Kako se osjećam? Reći ću vam kako ja doživljavam uspjeh. Doživljavam ga kao obavezu da sama sebe nadmašim. Zapravo ne znam uživat’ u njemu. Reći ću i to da je mene otkrila upravo publika. Ni’ko drugi. Otkrila i prihvatila. Publiku nikad nisam negirala, a nisam ni razmišljala kako da joj podvalim. Bila sam iskrena prema sebi i imala sam sreću da je ono što radim blisko ljudima. Moje su teme male, svakodnevne. Ne bježim od emocija, od patetike… Danas su emocije u umjetnosti najčešće skalpelom odstranjene. Postoje i trendovi, al’ ja nisam pomodna. Nosim ja svoje breme zbog toga – itekako. Moje breme u umjetnosti je što imam veliku publiku i što se bavim humorom, a humor je uvijek druga liga. Ili ovako da kažem – ljudi najviše vole karikaturu, a najmanje je cijene. Jer ono što je prihvaćeno i popularno, eeeeeee – tu nešto ne valja. U jednom intervjuu novinarka je petnaest puta spomenula riječ popularno upućenu meni. Što da kažem na to – oprostite, neću više. Volim onu Balaševićevu šalu: „Umetnost ne sme da se razume“.

NACIONAL: Iako ste akademska slikarica, niste se orijentirali niti fokusirali samo na slikarstvo. Radite i skulpture, pišete, ali i crtate karikature po kojima ste apsolutni fenomen na hrvatskom tržištu. Naprosto ih svi prihvaćaju i to je neka priča koja je pronašla svoje mjesto u hrvatskoj javnosti. Kakav je to osjećaj, posebno ako je poznata činjenica da su te karikature zapravo produkt vašeg života, vaše tradicije, života u Splitu i Dalmaciji, to su vaši djed i baka, roditelji, to ste vi i vaš suprug?

Da, bavim se svim što mi padne na pamet. Svako vrijeme nosi svoje… Nikad ne znam što će me zaškakljat’ i izazvat’ lavinu. Realizacija je ništa – samo se trebam priključit’ na neku zlatnu žilu umjetnosti… Preostalo vrijeme bauljam.

Tako su nastali „Oni“. To je jedna ljubavna priča upakirana u dvije knjige. Služe tome da se predaju mlađim generacijama da vide što ih čeka. Kao jedan ljubavni leksikon. Poklon za godišnjice braka kao revizija i poklon za vjenčanje kao upozorenje. „Oni“ jesu potekli iz mog dalmatinskog mentaliteta, al’ su super prihvaćeni i dalje od Dugopolja. Dobacili su i u Sloveniju i u Srbiju gdje su ih objavili.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da prvi put nacrtate karikaturu Njih? Znam da ste ih koristili kao likove u svojim ranijim radovima, ali kako ste odlučili da bi Oni trebali živjeti svoj život?

E vidite, za čitavu seriju karikatura „Oni“ „kriva“ je publika. Jednom davno, umjesto slike nacrtala sam brzinski crtež s malo teksta i okačila ga na fejs. Dalje je povijest. Da nije publika tada tako dobro reagirala, sve bi stalo jer za koga bih ja crtala… Možda za sebe i supruga Igora, al’ ne bi to tako dugo trajalo. Pogonsko gorivo bila je publika. Postala sam ovisna o tome da zabavim i nasmijem. Uživam u tome. Jednom mi je netko rekao onako posprdno: „Sad si postala zabavljač…“ i tu titulu, vjerujte, nikome ne bih dala. Sva vrata mi je otvorila.

NACIONAL: U nekim drugim radovima, kao što sam rekla, uvijek je bio taj neki moment kad ste se uz sliku poigrali s crtežom. Volite li se igrati s tim što radite, je li to potrebno? Je li potrebno da vama bude zabavno da bi se to osjećalo u vašem radu?

Sačuvaj je Bože – dosade. Sve interpretacije svojih slika prihvaćam, ali da je ljudima dosadno… Mogu biti ljuti dok ih gledaju i imat’ niz drugih reakcija, samo ta dosada – ona bi bila porazna. Jer sve što radim mene zabavlja. Onaj moment kad me euforija uhvati… za njega živim. Igor me zna promatrat’ dok radim i kaže on da kad ugleda osmijeh u kutu usne – nešto se dobro kuha.

Dosada, odnosno nerazumijevanje umjetnosti, potjerala je publiku iz galerija. Plaše se doći. U jednoj recenziji moje izložbe Ema Botica piše: „Govori se kako običnog čovjeka ne zanima umjetnost, no možda je istina i da umjetnost ne zanima običan čovjek. Odvojivši se od svoje publike, umjetnost je sasvim prekinula komunikaciju s njome, stvorivši krug onih koji stvaraju i koji je konzumiraju, stvorivši kule koje su okružene zidinama i odbijaju svaki pokušaj posjeta.“

Na izložbi ‘Spomenik živom čoviku’ u riječkoj galeriji kortil bit će predstavljen slikarski opus tisje kljaković braić, ali i karikature ‘Oni’ kojima se prije nekoliko godina na Facebooku predstavila javnosti. Publika je na njih sjajno reagirala i danas su ‘Oni’ pravi umjetnički fenomen. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Split vam je vječna inspiracija, kako je živjeti u tom gradu, što vas najviše inspirira? Kažu Splićani da nije lako, ali da je baš zato najlakše.

Živit’ u Splitu… Ja ne znam za bolje, a i uvjerili su me da nema bolje. Povirovala sam sto posto. Ma sentimentalno se vezujem za stvari. Žaj mi je i auto prodat’, a kamoli prominit’ stan, kvart il’ ne daj Bože grad. Ima ljudi koji lako napuštaju, koji se traže posvuda. A mene, di ste me ostavili tu ćete me i nać’. Nisam si takva draga, sve me dekomodira, svako putovanje me živcira. Svaka i mala promjena me izbaci iz takta. Jedino što volim mijenjati su zavjese.

NACIONAL: Split vašeg djetinjstva je i motiv vaše knjige „U malu je uša đava“ koja je napisana 2015., a 2020. je „eksplodirala“ prodaja i lani je završila kao najprodavanija knjiga u Hrvatskoj. Najposjećenija izložba, najprodavanija knjiga, kako ste doživjeli sav taj uspjeh?

Da, prošla godina je bila nevjerojatna. I nikad se tako nešto neće ponoviti. I to je OK. E, da san bar znala uživat’. Cijelo to vrijeme bila sam u nekom balunu. Osjećaj je bio samo da to odradim kako treba pa ću se opustit’. Još se nisam opustila. Bilo bi super da sebi odredim godišnji odmor, odvidam glavu i stavim je sa strane. Kad podvučem crtu, donila sam smijeh u ovom bolesnom vremenu. I mislim da sam tada bila najpotrebnija.

‘Ne bježim od emocija. Danas su emocije u umjetnosti skalpelom odstranjene. Nosim ja svoje breme zbog toga, a to je što imam publiku i što se bavim humorom, a on je uvijek druga liga’

NACIONAL: U toj knjizi opisujete Split 1980-ih, u kojem se publika prepoznala, i to ne samo čitateljska već i kazališna, jer je premijerno izvedena istoimena predstava u HNK-u Split. Što je vas nagnalo na pisanje tih zapravo crtica, anegdota iz vašeg djetinjstva i odrastanja? Koliko se taj Split promijenio? Koliko je danas drugačiji od Splita vašeg djetinjstva?

„U malu je uša đava“ napisala sam kao dug jednom lipom vrimenu, da se nikad ne zaboravi. Sigurna sam da bi do sada sve već izblidilo i zaboravilo bi se. Knjigu sam napisala za 15 dana i zapravo ne znam kako mi se to dogodilo. Petnaest dana za mene je dug period. Strpljenja nemam i sve što radim, radim na dum-bum, kako bi rekla moja mama. Tako da sve to tumačim nekom silom odozgo. Došlo mi je i eto. A jesan se naplakala dok sam pisala kraj i na istom mistu svi plaču. Sebi san pisala uspomenu, a ispala je uspomena cile jedne generacije.

Predstava – to je još jedna od nevjerojatnih stvari koja mi se dogodila. Mislim da je izvedena više od 16 puta i svaki put je bila dupkom puna. Red za ulaz je bio od Prime do teatra… Kaže meni intendant da je ostalo još jedno lipo misto na lusteru. Svi obožavatelji knjige „U malu je uša đava“ pohrlili su u kazalište tako da su se organizirali i autobusi iz malih mista. Neki koji nikad nisu ušli u kazalište tada su bome ušli. Reka’ je jedan meni blizak član familje – „Ako san se ja prigorija, onda može svako“…

NACIONAL: Facebook vam je poslužio kao medij preko kojeg ste Njih predstavili publici, koliko su društvene mreže danas dobar medij ne samo za umjetnike, već i za sve koji neki projekt žele predstaviti široj publici?

Društvene mreže su najpošteniji oblik prezentacije. Nema posrednika. To je direktna linija između umjetnika i publike. Ja guštam staviti na fejs svoj rad pa da vidim što kažu. Ali ako sam ja sto posto zadovoljna, u pravilu su zadovoljni i oni. Al’ prije toga ipak prvo pokažem Igoru, tati, mami i Petri.

‘Dok slikam, ne mogu pobić od sebe i to sam ja. Samo na sebe mislim, samo se sobom bavim. Grozan zanat, sebičan – bavit’ se sobom, a onda to prezentirati drugima… nije lako’. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL