Arterarij je udruga djelovanja u kulturi koju je 2015. godine osnovao glumac i redatelj Romano Nikolić, a ove sezone obilježava deset godina rada. Udruga je usmjerena na izravno uključivanje predstavnika stigmatiziranih grupa te se bavi aktualnim društvenim problemima i marginaliziranim društvenim skupinama kroz dokumentaristički pristup temama i materijalima. Nova produkcija Arterarija također uključuje dokumentarne materijale, a nastala je kao rezultat jednogodišnjeg istraživanja. „Kućica za pse“ zajednički je projekt koji Arterarij provodi s još dvije organizacije s nezavisne kazališne scene, a to su Heartefact iz Srbije i El Vaïvén iz Francuske. U sklopu projekta „Eklektika drugosti“ Kreativne Europe Heartefact radi predstavu na temu Srebrenice, El Vaïvén bavi se migracijama, a Arterarij je odlučio raditi predstavu s temom ratnih silovanja. Premijera „Kućice za pse“ je 27. rujna u novom prostoru Arterarija, u zagrebačkoj Heinzovoj ulici.

Romano Nikolić rođen je 1988. godine u Dubrovniku, a glumu je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2015. godine. Za svoj rad nagrađen je Nagradom hrvatskog glumišta 2013. godine u kategoriji Najbolji glumac u predstavama za djecu i mlade za ulogu Sina u mjuziklu „Djevojčica sa šibicama“, redatelja Marka Jurage i u produkciji Aplauz teatra. Za ulogu Mirka Bradarića u predstavi „Duša od krumpira“ u režiji Ozrena Prohića i produkciji KMD-a iz Dubrovnika 2016. je nagrađen u kategoriji Najbolje glumačko ostvarenje do 28 godina. Osnivač je i umjetnički voditelj organizacije Arterarij u kojoj se bavi temama društveno angažiranog teatra.

NACIONAL: Novu predstavu „Kućica za pse“ Arterarij radi s još dvjema umjetničkim organizacijama, iz Srbije i Francuske, u sklopu projekta „Eklektika drugosti“ Kreativne Europe. O čemu se radi i kako je do toga uopće došlo?

Projekt je nastao na inicijativu Heartefacta, umjetničke organizacije iz Beograda koja je okupila naše tri umjetničke organizacije jer se bavimo angažiranim kazalištem. U fokusu predstave Heartefacta je genocid u Srebrenici, a organizacije El Vaïvén iz Francuske migracije. Arterarij radi predstavu o ratnom silovanju, temi koji smo godinama željeli obraditi. To je jedna od onih tema o kojima se govori kada se želi demonizirati drugoga, ali ne i kada preživjelima treba pomoći da dođu do pravde. Osim zakona koji priznaje određena statusna prava preživjelima – donesenoga u ministarskom mandatu i zalaganjem Freda Matića – Hrvatska nikad nije prilagodila zakonodavstvo tako da omogući efikasno procesuiranje počinitelja. Dakle, o toj temi govori se na obljetnicama i političari na njoj grade nacionalističke narative, ali istovremeno nema političara koji je u ovih 30 godina napravio nešto da bi preživjeli vidjeli pravdu.

Arterarij se uvijek bavi temama koje su bolne, estetikom i pristupom – a tu prije svega mislim na uključivanje dokumentarističkog sadržaja. Ljudi su u kazalištu navikli na maštu, na izmišljene likove i fabule, ali Arterarij se bavi istinom, stavljamo istinu u kazališnu formu kako bismo je mogli osjetiti na novi način, iz drugačije perspektive. Za ovu predstavu smo zato radili jednogodišnje istraživanje, upravo kako bismo mogli donijeti te različite perspektive, kako bismo što bolje razumjeli utjecaj koji takva gruba povreda dostojanstva i integriteta osobe ostavlja na nju, na one oko nje, na cijelo društvo.

NACIONAL: Kako je to izgledalo?

Bili smo u kosovskom Rehabilitacijskom centru za žrtve torture, surađivali smo s Marijanom Senjak iz Ženske sobe, razgovarali s Nelom Pamuković, Lidijom Arambašić, s Ajnom Jusić i mnogima drugima. „Gutali“ smo sudsku dokumentaciju Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Sa žrtvama nismo razgovarali već s ljudima koji su uz njih, koji su vezani za takvu vrstu nasilja ili njome drugačije određeni. Nismo htjeli riskirati s retraumatizacijom preživjelih. Ova je predstava, na kraju krajeva, upozorenje društvu, ne preživjelima. U kazališnom smislu nas zanima što je dijalog o ovome i u kojoj je mjeri moguć, a što je šutnja ili neprestani intenzivni unutarnji monolog, što je to traumatično iskustvo, a što eventualno oslobođenje te, konačno, tko je žrtva, a tko je sve počinitelj koji pridonosi traumi, čini li nas naše nečinjenje i nerazumijevanje počiniteljima.

NACIONAL: Čiji je to tekst?

Radili smo autorski projekt, zapravo smo „pokazalištarili“ priče o kojima smo slušali. Nama nije bitno iz koje su žrtve države, naravno da se referiraju i na nas i naš rat, ali nevažno je iz koje zemlje dolaze. Sve su to ista iskustva, a svako je opet različito. Identitetska određenja ovdje su akcidentalna, a emotivne pozicije su ljudski univerzalne ako se imamo snage s njima povezati. Nije na nama da upiremo prstom, mi nismo institucija koja to može činiti. Mi možemo sagledati sve te sadržaje i materijale, čuti i nastojati razumjeti iskustva pa pokušati taj moment približiti publici. Naše je nastojanje, uvijek, da publika s glumcima emotivno procesuira taj sadržaj. Da ne gleda, nego proživljava. Da se poistovjeti, da pokuša razumjeti na emotivnoj razini.

NACIONAL: Kakvo je to iskustvo bilo za vas? Je li bilo emotivno?

Naravno. Ratno silovanje je teško zamisliti, a još se teže možemo staviti u poziciju da razumijemo kako se preživjela osoba osjeća prolazeći kroz život nakon toga. Mogu prema tome pokazati ljudsku empatiju, naravno. Ali želimo publici prikazati u kojim su cipelama danas ljudi kojima se to dogodilo. Pokušavamo razumjeti što se dogodilo s njihovim emotivnim aparatom, gdje trauma izlazi, kako se manifestira. Zato imamo dvije obitelji i obje imaju svoju priču.

NACIONAL: Kako se osjećate kao umjetnik koji se bavi tom temom, znajući da hrvatsko društvo ništa nije napravilo za seksualne žrtve rata?

Osjećam se razočarano, osjećam kao da smo izdali te ljude, osjećam kao da je sve ono što se događa u medijskom prostoru vezano za tu temu uglavnom „vani“ samo zbog političara koji to koriste za političke narative. Dakle, mi 30 godina nakon rata nemamo instituciju koja bi pratila njihove slučajeve i pomogla im na putu prema pravdi, prema nekom razrješenju. A govorimo o jednoj od najgorih strahota koje ti se mogu dogoditi. Revoltiran sam zbog hrvatskog sudstva. Standard dokaza koji je potreban u našoj praksi dovodi do toga da nije moguće procesuirati te zločine. Tu se naše pravosuđe bitno razlikuje od Haaškog tribunala koji kaže da svjedočanstvo nije potrebno dodatno potkrjepljivati da bi bilo predstavljeno Sudu. Hrvatska u svojoj sudskoj praksi, međutim, žrtvu iznova izlaže traumatizaciji. Hrvatsko sudstvo praktički traži forenzičke dokaze tog čina ili dodatne svjedoke, što često nije moguće zbog okolnosti u kojima je čin počinjen. Zanimljivo je i da se nedostatak otpora teoretski može uzeti kao obrana u sudskoj praksi, što je neshvatljivo. Obrana, dakle, može reći da se žrtva nije opirala. Ali ako se žrtvi prijetilo da će joj ubiti majku ili dijete koje to sve gleda, ne znači da je ta osoba na to pristala i da je to u redu. Tu bi Hrvatska trebala bolje pratiti praksu Haaškog tribunala i teško izborene napretke u globalnim mehanizmima pravde.

Romano Nikolić u novom prostoru Arterarija, u zagrebačkoj Heinzovoj ulici, u kojoj će se odsad izvoditi sve njihove predstave Photo Sasa ZinajaNFoto

NACIONAL: Uskoro će premijera, što ste naučili kroz cijeli proces?

Naučio sam kako smo naopaki ljudi, to je vječno pitanje koliko vjerujemo ili ne vjerujemo u ono što nismo sami doživjeli. Ne možemo do kraja razumjeti silovanje ako ga nismo doživjeli, ali kroz ovaj proces mogu donekle razumjeti enormni teret koji ti ljudi nose i danas i dalje o tome šute. Jer to nije lako reći, to nije lako priznati, a kamoli priznati samome sebi da se takvo što dogodilo, bilo da je riječ o ženi ili muškarcu. A naročito je teško ako od tog mučnog izgovaranja nemaš ništa.

NACIONAL: Kad govorimo o tom procesu nastanka predstave, Arterarij surađuje s umjetničkim organizacijama iz Srbije i Francuske, vi ste bili u Parizu, oni su bili u Zagrebu, kako to sve izgleda?

Tako je, imamo konzultantsku suradnju kad se bavimo temama drugih dviju organizacija, da pokušamo iz različite vizure vidjeti i pokušati pomoći.

NACIONAL: Je li ovo prva međunarodna suradnja Arterarija i što to za vas znači?

Da, ovo je prvi put da nam je odobren projekt u sklopu Kreativne Europe. Za Arterarij to znači da imamo novac koji omogućava da posebno ozbiljno pristupimo temi. To nikako ne znači da ostalim temama nismo ozbiljno pristupali, već to znači da nas nije sram kad se govori o honorarima suradnicima. Ne moramo nakon deset godina moliti da netko surađuje s nama za vrijednost iskustva i simboličnu naknadu.

NACIONAL: Znači li ova suradnja i neke druge mogućnosti za Arterarij?

Ovaj projekt završava u siječnju 2025. jer nakon hrvatske premijere bit će premijera u Beogradu, u prosincu, te u Parizu u siječnju iduće godine. Oni, isto tako, imaju premijeru svojih predstava kod nas u studenome.

NACIONAL: Kad kažete kod nas, mislite li na novi prostor koji ste dobili?

Iako svi govore o tome da smo prostor dobili, to nije istina. Nismo ništa dobili, već smo unajmili prostor u povodu svoje desete godišnjice, a financiramo ga iz vlastitih sredstava.

NACIONAL: Kako ste se dosad snalazili? Poznato je da nezavisna scena ima veliki problem s nedostatkom prostora za izvođenje. Forte Arterarija je, zapravo, bila ta lokacija jer ste uvijek predstave izvodili u nekim stanovima, kućama, nekazališnim prostorima.

I naš je novi prostor nekazališni, to je kuća u Heinzovoj ulici, a s obzirom na to da su sve naše predstave rađene za slične prostore, moći će se tamo izvoditi. Odlučili smo se za taj veliki korak nakon deset godina rada, nakon toliko otvorenih važnih tema. Pokušat ćemo se i dalje sami boriti da to što radimo dođe do što većeg broja ljudi, a da ne moramo „žicati“ prijatelje da nam ustupe svoje prazne stanove da bismo izvodili predstave. Grad Zagreb je prvi put objavio poziv baš za takav oblik pomoći nezavisnoj sceni, ali mi ne možemo niti aplicirati jer se u pozivu traži određeni godišnji prihod koji mi ne ostvarujemo jer nismo imali svoj prostor. Nije to baš uređeno na korist nezavisnom sektoru koji se bori s mnogo toga.

NACIONAL: Kako se osjećate zbog činjenice da imate svoj prostor?

Preplašeno. To što imamo svoj prostor za izvođenje ne znači da iz mjeseca u mjesec nećemo strepjeti, a o broju publike i financijama ovisit će i naš život. Znamo da tvrtke i organizacije nisu baš zainteresirane za sponzorstva, posebno kad se radi o kulturi.

NACIONAL: Zašto ste odlučili osnovati Arterarij? Super vam je išlo kao glumcu, već na početku karijere dobili ste velike nagrade uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta, što vam je to trebalo?

Arterarij je osnovan da bi ispričao neke tuđe priče, one koje društvo ignorira ili se od njih otuđuje, da bismo im se kao društvo mogli približiti i pokušati ih razumjeti.

NACIONAL: Zašto je to vama važno?

Zato što to nije bilo zastupljeno kad smo osnivali Arterarij, a potrebno je o tim stvarima, o takvim temama, govoriti. I lijepo trajemo, moram reći.

NACIONAL: Deset godina je lijepa brojka, na što ste najponosniji?

Najviše na ljude koji su nam toliko puta izašli u susret. Ja sam na ovo pristao i imam želju da to živi. Ali ljudi koji ti izađu u susret svaki put kad ih zamoliš, to je nešto na što sam jako ponosan. Ponosan sam isto tako na svakog čovjeka koji je kroz Arterarij ispričao svoju priču.

NACIONAL: Koji su vam planovi? Hoćete li u novom prostoru igrati i ostale predstave Arterarija?

Hoćemo. „Kućica za pse“ nastavlja igrati u listopadu, a „Na dnu oceana postoje neki svjetovi“ – nagrađivana i iznimno popularna predstava – igrat će krajem listopada nakon izvedbi „Kućice za pse“. Jako smo sretni zato što se oko te predstave stvorila baš jedna lijepa priča, publici se svidjelo kako smo prišli obradi takve klasične priče kao što je „Medeja“.

NACIONAL: Kako ste radili novu predstavu s obzirom na to da je riječ o autorskom projektu? Koliko je to improvizacija, koliko je snažna suradnja s glumcima?

U autorskim projektima je improvizacija prisutna u snažnoj mjeri. Kao redatelj nemam nikakav problem s tim da glumci predlože neku ideju i da zajedno radimo. Kazalište može funkcionirati jedino ako zajedno radimo i ako nas se to zaista tiče. A vjerujem da se ovih ljudi s kojima radim te teme itekako tiču jer su još uvijek tu. Anita Matić Delić je, nakon silnih nagrada za ulogu u „Medeji“, ponovo i u ovom projektu Arterarija. Za sve smo druge uloge radili audiciju.

NACIONAL: Zašto? To nije tako često iako je itekako potrebno.

Zato što je potrebno otvarati prostor mladim ljudima koji ne bi taj prostor dobili ili su došli s nekih drugih akademija i nema ih se priliku vidjeti. Zašto Arterarij ne bi bio ta organizacija koja će im dati šansu? Kad sam ja bio u njihovoj poziciji, nisam dobivao prevelike šanse, drago mi je da to mogu mijenjati.

NACIONAL: Što je bio fokus vama kao redatelju u predstavi „Kućica za pse“?

Fokus mi je bio vidjeti što se događa ne samo s ljudima koji su iskusili taj odvratan čin već i s cijelom tom obitelji, 30 godina poslije, koja ne može staviti točku. Te situacije, ti trenuci koje sam slušao – da su žene bile silovane ispred svoje djece, da obitelji uopće o tome ne razgovaraju, kako je živjeti s traumom da netko ne zna da se tebi to dogodilo, kad se vidi manifestacija traume, ali nepoznat ti je njezin izvor. U predstavi smo se fokusirali na odnos majke i sina te oca i kćeri, oca koji nikad neće priznati da mu se takvo što dogodilo i koji je sam sebe vezao zavjetom šutnje i kćeri koja ne može razumjeti zašto se tata tako ponaša pet, 10 ili 15 godina nakon toga. Svi zbog toga žive u začaranom svijetu traume. Mi se bavimo kazališnim segmentom tih traumatičnih iskustava.

NACIONAL: Koliko je kazalište danas uopće važno?

Kazalište je najvažnije.

NACIONAL: Smatrate ga bitnim?

Da. Kazalište i emocija koju glumci prenose publici omogućuje da ta tema puno brže dođe do ljudskog srca, puno lakše nego ikoja politička kampanja. Stvarno se čovjek može suočiti s perspektivom tih ljudi, nije da slušaš nešto što se događa negdje daleko. Svjedočiš tome, to se događa ispred tebe. Ti si dio tog emotivnog prostora.

NACIONAL: Kako se osjećate kad publika dobro reagira na vaše predstave?

Odlično, ali ja se dobro osjećam i kad publika ne reagira dobro, kad joj se nešto ne sviđa. To nam otvara prostor za komunikaciju, razgovor o tome što se nekome ne sviđa i zašto misli da se o toj temi ne može tako govoriti. Ja sam kroz rad u Arterariju shvatio koliko je važno ljudima koji su iznijeli svoje priče da se o tome priča, da se sazna istina.