Moja sestra Slavica došla je iz Đakova da bi se na Grin River Festu natjecala na izboru za Miss Save. Ne znam što ju je puklo, valjda to što je bila na rubu menopauze pa je htjela pokazivati svoje tijelo dok skroz ne uvene. Rekla je da joj je to bio davni san, natjecati se za Miss nečega, makar đakovačkog stočnog sajma. Ali kad je bila mlađa, ta natjecanja za Miss činila su joj se teška seljačija, nešto u čemu sudjeluju praznoglave guske. Moja stara ju je podržavala u tome. Jer to na Grin River Festivalu je više kao neka ironija na Miss natjecanja. To organizira njezina omiljena stranka Možemo! a oni sigurno ne podržavaju iskorištavanje ženskog tijela.

Kakvo razočaranje je dočekalo moju sestru i staru kad smo zastali na savskom nasipu i vidjeli da je sve stolove, stolice, ukrase, rekvizite, pa čak i šank potopila rijeka. Šank je lagano plutao tamo negdje dolje prema Srbiji. Pomislio sam kako ne bi bilo loše da uskočim na taj šank-splav i kao moj mladenački uzor Haklberi Fin fino klizim po izlivenoj rijeci sve do Beograda.

“Ovo me podsjeća na moj život… Što god pokušam, voda odnese. Kao što mi je i brak odnijela”, Slavica je zvučala kao da će se bacit u Savu.

Moja stara također je bila sva izvan sebe. Izvadila je mobitel, nekog nazvala. Slušao sam je dok je govorila:

“Ivanice moja lijepa… Užasnu vijest imam. Čitav River Grin Fest je poplavljen, rijeka sve nosi, čak i one prekrasne nojeve koje ste ti i kreativna Ivanka Mazurkijević ljetos izradile od slame… Dođi brzo, da barem te jadne nojeve spasimo!”

Bilo mi je jasno da to zove Ivanu Kekin. Stara je kod Kekinovih od proljetos jednom mjesečno dolazila čistit, pospremat jer im je njihova stara kućna pomoćnica naglo dala otkaz.

“Sad će Ivana doći…” uzbuđeno će stara.

“Nije dobro da je kao predsjedničku kandidatkinju vide u ovakvoj situaciji. Ovo kao da je neka slika i prilika djelovanja nje i njezine stranke. Možemovci su kao i naša Slavica, što god pokušaju, voda im odnese. Ovaj put doslovno. Čak ni običan festival na Savi nisu u stanju dostojno dogurat do kraja”, lamentirao sam s vrha nasipa.

“Šta ti melješ! Pa nisu oni krivi za ovo! Ovo je direktna posljedica globalnog zatopljenja do kojeg su nas doveli pohlepni kapitalisti! Ova izlivena rijeka je baš dokaz koliko nam trebaju Možemo! i njegova zelena politika!”

“Bandić bi svu ovu blatnjavu vodu sam popio samo da spasi Festival.”

“Jebote Bandić! Ti i dalje žališ za njim, blesane blesavi!”

“On mi je barem dao stan. A šta mi je Možemo! dalo? Ove pokisle nojeve od slame. Ti nojevi valjda predstavljaju njihove birače. Zabijaju glavu u pijesak pred nesposobnosti Možemo! da vodi ovaj sjebani grad. Sve se raspada, zastoji svuda po gradu, tramvaji ispadaju iz tračnica, a Nepalci padaju s bicikala po cesti, lome se…”

“Ušuti više! I da se nisi usudio na ovim izborima ne glasat za Ivanu za predsjednicu! Ako si mogao za onu… da ne kažem šta, Kolindu, e onda ćeš i za Ivanu! Inače od mene više nećeš dobit niti jedan euro. Slikat ćeš mi glasački listić!”

“S Ivanom Kekin imam problem kao i s Marijom Selak, previše su niske. Niski muškarci u politici brzo postanu diktatori, Putin je dobar primjer. Strah me i pomislit u šta se pretvaraju žene na predsjedničkim pozicijama.”

Stara mi na ovu opasku ništa nije odgovorila. Gledala je prema autu koji se upravo parkirao na cesti uz nasip.

“Evo je, već je stigla! Bravo moja Ivanica, buduća predsjednica!”

Iz auta su izašli Ivana Kekin i njezin suprug Mile. Baš ih je bilo milo vidjet. Popeli su se na nasip.

Imali su što vidjet. Totalni potop. Ivani su se oči napunile suzama. Jedan njezin noj od slame potpuno je nestao pod vodom.

“Spasite ga, utapa se!”

Njezin suprug Mile okolišao je.

“Ako uđem u tu prljavu bujicu, odradit ću trening za umiranje”, pokušao se našalit.

“Možda bih ja mogao spasit nojeve. Ali ako dobijem jamstvo da će mi Možemo! vratit gradski stan koji ste mi oduzeli čim ste došli na vlast. Nemam di živit… Todorić me tjera iz one potleušice, boji se da će za nju morat plaćat porez”, ispod glasa ću.

Ivana me umjesto ikakvog odgovora samo mrko prostrijelila pogledom.

“Čekajte, pa danas se uz Miss Save trebao birati i savski Tarzan. Kad se već ne može održat natjecanje za Miss Save, onda se može barem za Tarzana. Ajde, muškarci, da vas vidimo! Tko zapliva kao Tarzan po rijeci i prvi spasi nojeve, bit će proglašen savskim Tarzanom!” Slavica je puknuo neki bolesni entuzijazam, kao da su joj proradili antidepresivi.

Nekoliko muškaraca stajalo je na nasipu i mobitelima snimalo nabujalu Savu. Nitko od njih nije se htio natjecat za titulu savskog Tarzana.

Još jedan noj od slame srušio se pod vodu.

“Spašavajte te nojeve, mlakonje jedne! Nemojte da goli plivate sve do onog otoka na Jarunu”, viknula je Ivana takvim prodornim, autoritativnim glasom da smo se svi u trenu skinuli u gaće i spustili se niz nasip, čak i njezin suprug. Srećom, nismo morali plivat. Izlivena voda dosezala nam je jedva do iznad koljena. U trenu smo izvukli i potopljene nojeve i one koji su se još držali na tankim nogama iznad vode.

Dok smo s tim nojevima od slame na leđima gacali samo u gaćama po blatnjavoj vodi, podsjećali smo na izmučene političke zatvorenike na Golom otoku. Očito sam imao pravo kad sam rekao da se političarke niske rastom brzo pretvore u diktatore. Pa i Nino Raspudić je svojoj supruzi Mariji Selak na proslavi Oluje u Kninu svuda morao nosit torbicu kao mi ove Ivanine nojeve.