Dana 12. studenog 1955. godine umro je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća – Augustin Josip Ujević. Rodio se u Turskoj kuli u Vrgorcu, nedaleko od Dizdara. Poeziju je počeo pisati u trinaestoj godini, ali iz tog razdoblja  ništa nije sačuvano. Neke od njegovih najdražih pjesama su završile u košu za smeće nekih urednika.
Ponovno je počeo pisati tek kada je upisao studij hrvatskoj jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tada je uspješno objavio svoj prvi sonet “Za novim vidicima” u časopisu “Mlada Hrvatska”.

U Zagrebu se kretao u pravaškim krugovima, bio je žestoki protivnik Austrougarske vladavine nad Hrvatskom. Ujević je s Antunom Gustavom Matošem, još jednim klasika hrvatske književnosti, imao zanimljiv odnos – od početnoga Ujevićeva uvažavanja literarno iskusnijega Matoša do javnoga odricanja i osporavanja.

Tin Ujević je bio pametan čovjek, tako da mu nije dugo trebalo da se razočara u politiku. Zauvijek ju je napustio i posve se predao književnosti i svojoj najvećoj ljubavi – poeziji. Živio je boemskim načinom života, iako je bio jedan od najpopularnijih ljudi tada.