Zagrepčanin Tin Srbić (27) branit će na predstojećim Olimpijskim igrama u Parizu medalju osvojenu u Tokiju. Taj član ZTD-a Hrvatski sokol u Japanu je 2021. godine osvojio srebro na preči i tako postao drugi hrvatski gimnastičar – nakon Filipa Udea koji je 2008. u Pekingu osvojio srebro u konju s hvataljkama – s olimpijskom medaljom. Srbić je u međuvremenu, nakon Igara u Tokiju, ostvario još nekoliko sjajnih rezultata, prošle godine bio je zlatni na Europskom prvenstvu u turskoj Antalyji i srebrni na Svjetskom prvenstvu održanom u belgijskom Antwerpenu, osvojio je drugo i treće mjesto u svjetskim kupovima u Dohi i Bakuu, a ove godine na World Challenge kupu u Osijeku bio je drugi kao i u Kopru gdje je ostvario sjajnih 14.950, bodove kakve dosad u karijeri nije dosegnuo.

TEMPO: Prošle godine imali ste određenih problema s ključnom kosti, kako ste sada?

Bio sam u Belgiji gdje sam početkom srpnja trebao nastupiti na neslužbenom turniru koji je trebao biti zadnja provjera pred Olimpijske igre, taj je turnir bio zanimljiv i stoga što smo tamo imali sprave identične onima koje nas čekaju u Parizu. Međutim, ipak sam odlučio otkazati taj nastup jer sam osjećao nekakvu bol u ključnoj kosti. Iskreno, nije to bila neka strašna bol, da se radilo o nekom važnom natjecanju to me ne bi spriječilo, međutim, u dogovoru s trenerom i fizioterapeutom zaključili smo da nema smisla bilo što riskirati, pogotovo što sam ranije već imao problem s ključnom kosti pa sada znamo kako treba reagirati. Čim smo se vratili u Zagreb, odradili smo i magnetnu rezonancu i pregled, nije se pokazalo ništa ozbiljno. Meni se ozljeda ključne kosti pojavila još pretprošle godine. Prošle godine mi je trebalo jako dugo, oko osam mjeseci, da se potpuno oporavim. Mislim, trenirao sam cijelo vrijeme, ali to je stalno stajalo kao problem, a i mentalno me to kočilo.

Tin Srbić je na svojim prvim Olimpijskim igrama, u Tokiju 2021. godine, osvojio srebrnu medalju za vježbu na preči

TEMPO: Vas gimnastičare, nažalost, uvijek nešto boli, pretpostavljam da vi naučite živjeti, trenirati, ali i nastupati unatoč raznim razinama bolova?

To je istina, koliko god možda zvučalo pretjerano, ali nas svakoga dana nešto boli i onda prema tome koliko boli procjenjujemo je li to nešto ozbiljnije ili je to nešto s čime se normalno ide dalje. Na primjer, rame ili leđa, to me valjda uvijek i stalno boli.

TEMPO: Prije nekog vremena najavili ste da za Pariz pripremate novu, dosta zahtjevnu vježbu s vrlo visokom početnom ocjenom. O čemu se radi?

Plan je da u kvalifikacijama, dakle, u prvom dijelu natjecanja, radim početnu ocjenu 6.3 koja nije najjača koju mogu, ali koja je ipak dosta teška. Mogu je izvesti dobro i računamo da je ta vježba dovoljno jaka za najboljih osam i ulazak u finale. Ako uđem u finale, uvijek kažem „ako uđem“, a ne „kad uđem“ jer se ne želim začarati, tu imamo u planu 6.6 početnu ocjenu, to je najteže što ja trenutno mogu izvesti i jedna od najtežih vježbi na svijetu, još je samo par ljudi koji su u rangu te ocjene. To je plan, idemo korak po korak, prvo kvalifikacije pa ćemo vidjeti. Baš nedavno u Kopru sam prvi put na natjecanju izveo tu vježbu s početnih 6.6, odlično je bilo, u finalu sam to odradio tako da se sad osjećam spreman.

‘Ozljeda ključne kosti pojavila se još pretprošle godine. Prošle godine trebalo mi je jako dugo, oko osam mjeseci, da se potpuno oporavim’

TEMPO: Upravo na tom turniru u Kopru dobili ste ocjenu 14.950, nikad u karijeri niste dobili tako visoku ocjenu?

Koliko god u gimnastici bilo teško određivati nekakve rekorde, jer na kraju sve opet ovisi o subjektivnoj procjeni sudaca koji na nekom turniru mogu ocjenjivati malo strože, a na nekom drugom malo blaže, generalno sam jako zadovoljan jer sam odradio najtežu vježbu i dobio nikad višu ocjenu u karijeri.

TEMPO: U Parizu ćete nastupiti na svojim drugim olimpijskim igrama. Sada ste tri godine stariji i iskusniji, u međuvremenu ste osvojili neke velike medalje, možete li usporediti raspoloženje s kojim sada idete u Pariz s onim koje ste imali pred Tokio?

Prije svega, osjećam na sebi puno manji pritisak sada u odnosu na Tokio. Prije Japana nisam znao što znači nastupiti na olimpijskim igrama, kako to sve izgleda. Pred Tokio sam imao ogromnu životnu želju samo nastupiti na Igrama i osjećao sam određeni pritisak, ne toliko u smislu rezultata i očekivanja drugih, nego pritisak koji sam si sam stvarao. Sad je drukčije, iskusniji sam, u karijeri sam ipak puno rezultatski ispunjeniji i u Pariz, što se tiče tog mentalnog stava, idem opušteniji, osjećam se lakše nego prije Tokija. Ipak, što se tiče priprema i treninga, tu nema neke razlike, trener i ja opet želimo na Olimpijskim igrama pokazati što više, prikazati se u što boljem svjetlu s najtežim vježbama, a što će nam to donijeti, vidjet ćemo.

TEMPO: Na Olimpijskim igrama čeka vas, naravno, najteža moguća konkurencija, ali pored svih gimnastičara spomenut ćemo Tang Chia-hunga, Tajvanca koji do sada nije osvojio veliku medalju, ali je ove godine u nevjerojatnoj formi. On će vam biti jedan od jačih suparnika?

Da, čovjek je moje godište, znam ga jako dugo. Međutim, on nikad nije bio sposoban na jednom natjecanju vezati dva jaka nastupa, mislim na kvalifikacije i finale. Uvijek je imao jako teške vježbe, znao je pokazati svakakve teške elemente, ali je vrlo često padao. Međutim, ove godine se očito posložio, koncept vježbi koje ima mu je sjeo, puno se natjecao, stabilan je, trenutno je najbolji na svijetu, nevjerojatan je. Međutim, on je samo jedan u konkurenciji onih koji imaju temelja nadati se barem finalu u Parizu, tu su po dvojica Japanaca i Amerikanaca od kojih svi imaju početne ocjene 6.5 plus, pa dvojica Kineza koja su uvijek dobra, Brazilac Arthur Mariano, svjetski prvak 2019. koji se na kraju ipak uspio plasirati na Igre, tu je mladi Kolumbijac koji se sad pojavio, on ima 17,18 godina i radi jako tešku vježbu koja možda još nije baš čista, Tang kojeg smo spomenuli… Ima nas barem 15 do možda 20 koji smo ozbiljni kandidati za ulazak u finale, u kojem će od nas 60, 70 biti tek osmorica.

‘U planu je vježba početne ocjene 6.6, to je najteže što trenutno mogu izvesti i jedna od najtežih vježbi na svijetu, još je samo par ljudi koji su u rangu te ocjene’

TEMPO: Pored spomenute boli u ključnoj kosti, kako se u zadnje vrijeme, sada pred odlazak u Pariz, fizički osjećate?

Iskreno, sjajno, sada sam u tom periodu karijere kad se s te fizičke strane osjećam baš jako dobro. Zapravo sam imao jedan dulji period, od Svjetskog prvenstva u Antwerpenu, u kojem nisam imao ozljeda što je za mene bilo „čudno“ jer sam prije stalno vukao neke ozljede i sada je period u kojem se fizički osjećam moćno, vjerojatno sam ušao u te godine kada je tijelo do kraja sazrelo. Da kucnem u drvo, bez obzira na ovu ključnu kost, odlično se osjećam, da mogu potpisao bih da se uvijek tako osjećam.

TEMPO: Tko iz vašeg stručnog tima ide s vama u Pariz?

Samo trener i ja smo, ali s Hrvatskim olimpijskim odborom ide cijela ekipa liječnika i fizioterapeuta koji će nam biti na raspolaganju, a posebno me veseli što je u tu ekipu upao Tomislav Zalović, fizioterapeut s kojim ja i inače u Zagrebu radim.

TEMPO: Do odlaska u Pariz ostalo vam je vrlo malo vremena, kakav vam je plan do puta u Francusku?

Malo ćemo „prikočiti“ treninge tako da se ključna kost smiri do kraja. Bit ćemo u Zagrebu, tu ćemo odraditi završne treninge, forma je uhvaćena, trebamo je sada samo pokušati održati, imat ćemo malo lakše treninge, još ćemo par puta isprobati vježbu. Imat ćemo i jedan kontrolni trening u Lučkom na kojem ću sve odraditi u dresu, suci će odsuditi, dakle, kao na natjecanju.

TEMPO: Spomenuli ste Lučko, hrvatska gimnastika tamo je konačno dobila pravu, adekvatnu dvoranu?

Dvorana u Lučkom je takva da stvarno čovjek više od toga ni ne može tražiti, odlična je, imamo tamo sve što nam treba. Doduše, još uvijek tamo nemamo sustav klimatizacije što može biti problem sada u ljetnim mjesecima. Međutim, čujem da se sada o tome razgovara tako da će i to, vjerujem, biti riješeno. Grad Zagreb tu se stvarno pokazao, kupljena je ta dvorana, nadam se sada da će u sljedećih par godina i na drugom kraju grada doći još jedna takva ili slična dvorana tako da budemo i u tom smislu dobro pokriveni.

Prošle godine Srbić je osvojio srebrnu medalju na preči na Svjetskom prvenstvu u Antwerpenu, iza olimpijskog pobjednika Japanca Daikija Hashimota, a ispred brončanog Kineza Weidea Sua

TEMPO: Vratit ćemo se sada na vaše vrlo mlade dane, u vrijeme kad ste se htjeli baviti nogometom. Ipak, na sreću za hrvatsku gimnastiku, završili ste u dvorani Hrvatskog sokola?

Gimnastiku sam počeo trenirati s četiri i pol godine, a na nogomet sam htio koji mjesec ranije, međutim, odmah su mi rekli da sam premalen, i po godinama i po konstituciji, pa da se strpim još malo. Kako je tata poznavao jednog trenera iz Hrvatskog sokola, gimnastičkog kluba čiji sam i sada član, na pitanje mogu li početi s treninzima rečeno mu je da mogu, u gimnastici je bolje što ranije početi. Tako sam krenuo, na sreću mi se odmah svidjelo i evo me sada, 23 godine kasnije, i dalje svakoga dana na treningu.

TEMPO: Sa šest godina doživjeli ste lom ruke, nije vas to prestrašilo?

Obje kosti podlaktice desne ruke su mi pukle, bilo je ružno, ali, na sreću, kosti barem nisu probile kožu. Bilo je to, ako se ne varam, na Prvenstvu Hrvatske u Sisku, i to baš na preči. Sletio sam nezgodno, ruka mi je još bila premala da bih imao gimnastičke kožice pa sam radio vježbu bez njih. Kad sam se oporavio, vratio sam se treninzima, valjda sam bio premali da bih tu ozljedu doživio kao razlog da se prestanem baviti gimnastikom. Ipak, tamo negdje do 12. ili 13. godine bojao sam se raditi na preči, da bi na kraju baš to postala moja sprava na kojoj sam osvojio olimpijsku medalju.

‘Od Svjetskog prvenstva u Antwerpenu nisam imao ozljeda, što je za mene bilo čudno jer sam prije stalno vukao neke ozljede, sada se fizički osjećam moćno’

TEMPO: Spomenuli ste gimnastičku kožicu, vama se prošle godine na Svjetskom kupu u Osijeku dogodila nezgoda koju su mediji odmah usporedili s onom Janice Kostelić i njenom slavnom epizodom na Sljemenu kada je bez jednog štapa došla do drugog mjesta. Što vam se točno dogodilo?

Gimnastička kožica je na čičak i veže se oko ruke. To je dobar, čvrst čičak i s tim dijelom koji vežeš ne diraš pritku, diraš samo dlanovima, a kako sam ja u tom jednom dijelu elementa koji sam radio morao pustiti pa odmah uhvatiti pritku, dok sam hvatao pritku rukom sam zakačio po tom čičku koji mi se otkačio. Kad trenirate gimnastiku od malih vas nogu uče da kad se to dogodi, silaziš dolje, nema nastavka vježbe jer to može biti opasno. U tom trenutku ja jednostavno nisam htio sići, bilo je finale Svjetskog kupa u Osijeku tako da sam nastavio s tako dijelom otkopčanom kožicom pa sam u jednom momentu, dok sam se okretao, pustio jednu ruku i uspio tu udariti da se to opet zakači taman prije saskoka tako da je to dobro prošlo, na kraju sam završio na trećem mjestu. Iskreno, nisam ni pomislio da siđem nego sam samo mislio kako to riješiti, a bilo je teže utoliko što je već bilo pred kraj vježbe i ruke su prilično umorne što je sve dodatno otežalo, no na kraju je ipak dobro završilo.