Kad se bliže izbori onda se ako treba svečano otvori i jedna nova klupica u parku ili staro, ali svježe obojeno seosko busno stajalište. Nitko ne laže kao tinejdžer roditeljima i političar biračima u kampanji

Ako ćemo pošteno (jer nismo više ni tinejdžeri, na žalost; a ni političari, hvala Bogu) desnica se tradicionalno više nasloni na sport, a ljevica na umjetnost.

Kad god u klubu nije bilo ni za papar, Rijeku je npr. spašavao HDZ. Preko Hrvoja Šarinića, preko Ćire Blaževića, preko Roberta Ježića… Dakle, uz blagoslov Franje Tuđmana.

Za to je vrijeme lokalna vlast (lijeva, od uvođenja višestranačja do sad; SDP u Rijeci ne bi izgubio ni da vrh liste stavi plastičnu lutku iz prvog izloga prve robne kuće na Korzu) imala i neka značajna ulaganja u sport, ali najviše u naručju ljulja i pazi svoja kulturna čeda kao primjerice HNK Ivana pl. Zajca.

Izborna je godina, Zoran Milanović i Andrej Plenković sprintaju retoričkim serpentinama, udaraju i nisko i visoko, ciljano i smireno pa rafalno i bez kontrole. A treba se, Bože moj, pojaviti i tamo gdje je najbolja foto-prilika.

Rukometaši Zagreba igrali su Ligu prvaka protiv Montpelliera u punoj Areni. Taman za casual izdanje. S malo sportskijom kravatom jer i najviši su dužnosnici iz svog ljubljenog naroda nastali.

Pa su se tako, pored Zorana Gopca našli Andrej Plenković, Goran Jandroković, Mladen Vedriš… A u blizini HDZ-ove teške artiljerije i jedan od najboljih i najtrofejnijih naših rukometaša, Nenad Kljaić.

Koji je isukao mobitel, uslikao društvo i na svoj Facebook profil stavio fotografiju s objavom:

“Tik, tak, tik, tak vrijeme otkucava, neće biti smijeha uskoro, kad ih rijeka pravde odnese”.

Nenad Kljaić, Facebook

I tri emotikona, ‘smajlići’ koji plaču od smijeha. Kljaić je očigledno dio rijeke pravde koju spominje.

A njegov otac, veliki Velimir ‘Kljun’ Kljaić, izbornik Hrvatske koja je na 1996. u Atlanti osvojila svoje prvo olimpijsko zlato (s Nenadom u momčadi) nikad nije ušao u političko kolo.

Ali ga je Tuđman cijenio. Na predsjednikovo pitanje ‘A članstvo, a HDZ?’  Velimir Kljajić je u ljeto 1997-1998 odgovorio:

“Gospodine predsjedniče, nikad nisam bio član nijedne stranke pa  neću ni sad”.

Unatoč odbijenici serviranoj moćnom vladaru, zagrebački je fakin ‘Kljun’ opet dobio izborničku poziciju. ‘Kljun’ je imao kičmu, riječ i obraz kao svetinju.

Pa ni šef hrvatskog rukometa Gobac nije mogao ništa kad je s Pantovčaka došao suptilni mig najvećeg od svih šefova.

Velimir Kljaić među nama nije od kolovoza 2010., Franjo Tuđman preminuo je u prosincu 1999.

Nenad Kljaić i Zoran Gobac su, boguhvala, živi i zdravi. I “vole” se jednako kao i devedesetih.

A političari se, kao i u svakoj izbornoj godini, spuštaju među narod. Među one kojima vladaju umjesto da im služe.

Da, mi smo te ovce. Koje plaćamo političare da bi nas lagali, krali i nad nam vladali. Tri milijuna poslodavaca u šaci nekoliko njihovih zaposlenika.

Ali ‘ajmo na tribine. Kruha i igara. Nek’ te vide, nahrane i napoje. Ionako je ‘džabalesku’, a u loži zaista ima onih koji i inače vole sport. Doduše, ne toliko kao moć i vlast, ali to je ‘tak navek bilo’.

A politička pravda u ovoj našoj božanstveno predivnoj, a napaćenoj Hrvatskoj, ne da nikad nije tekla rijekama nego nije zažuborila ni k’o najmanji od svih ikad poteklih potočića.

Čak i Amerika nekad izgubi u košarci, a Njemačka u nogometu, ali: smrt, porezi i laži političara… To vam je zajamčeno. Nefaljeno. Garant.