Tihomir Jukić, 66-godišnji doajen arhitekture, profesor na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, sa svojim timom upravo je završio prvi dio studije o dugoročnoj obnovi Zagreba. To je dio ambicioznog projekta u kojem je predviđena i druga knjiga. Taj vizionarski dokument pod naslovom: „Urbana rehabilitacija Donjeg grada, Gornjeg grada i Kaptola/Povijesne urbane cjeline Grada Zagreba“, čija je objava predviđena u listopadu, potpisuju i dva dekana zagrebačkog fakulteta arhitekture: odlazeći Krunoslav Šmit, a kao recenzent i Bojan Baletić, budući dekan koji preuzima dužnost u listopadu. Svjestan gospodarske situacije, u jednoj od svojih izjava Jukić je rekao da zna da će „dnevni kritičari“ reći da nije vrijeme za razmišljanje o budućoj viziji grada u trenutku kada je prioritet sanacija zgrada nakon potresa. „No i za vrijeme Domovinskog rata planirali smo kako dalje; za vrijeme Drugog svjetskog rata London je postavio temelje razvoja budućeg ‘slobodnog grada’ jer je imao jasnu viziju što i kako dalje… Dakle, uvijek je vrijeme za vizije razvoja, samo u našoj situaciji treba razlučiti ono što je hitno, sada i odmah, a to je obnova oštećenih zgrada i povratak stanovništva u domove i ono za što će se postaviti osnove i smjernice, a što će se realizirati tijekom idućih nekoliko desetljeća ovisno o mogućnostima“, rekao je Tihomir Jukić u izjavi Večernjem listu.

Ovaj dokument koji su na Fakultetu arhitekture pod vodstvom profesora Jukića izradile i dvije njegove kolegice, profesorica Ana Mrđa i asistentica Kristina Perkov, nastao je kroz istraživanje provedeno na redovnom vježbovnom kolegiju vezano uz temu znanstvenog projekta “Razvojni potencijal javnog prostora gradova Hrvatske” (TPO52) koji financira Sveučilište u Zagrebu, a vodi profesor Jukić. Temeljni zaključak ove studije je da je „sustavna obnova središta gradova u Hrvatskoj uglavnom izostala, kao i najavljena, a do sada neprovedena sanacija područja nakon ozakonjenja nezakonito izgrađenih građevina“. „Pojedine se aktivnosti u gradovima provode ad hoc, tj. od slučaja do slučaja, odnosno od projekta do projekta. Upravo situacija nastala nakon potresa u Zagrebu 22. ožujka 2020. dala je poticaj da se učini ono što je trebalo učiniti prije nekoliko desetljeća, da započne sustavna obnova zaštićenoga povijesnog dijela gradskog središta Zagreba. Kao prilog tome, kao i doprinos saniranju posljedica potresa u Zagrebu, priređen je i tekst ove publikacije koji bi trebao dati odgovore na veći broj pitanja koja prate procese cjelovite urbane obnove“, stoji između ostalog u studiji koja će službeno biti publicirana i predstavljena javnosti u listopadu.

NACIONAL: Na fakultetu ste vodili izradu upravo završene studije o urbanoj obnovi Zagreba „Urbana rehabilitacija Donjeg grada, Gornjeg grada i Kaptola/Povijesne urbane cjeline Grada Zagreba“. Čeka se samo još i na njenu formalnu objavu. Je li to temelj te buduće vizije Zagreba i njegove obnove nakon nedavnog potresa?

To je dio te vizije. Ako nemamo kvalitetnu strategiju i viziju, onda ni obnova nakon potresa neće biti dobra. Zašto? Zato što ako cijelu obnovu svedemo samo na pojačanje konstrukcija pojedinih zgrada i kuća, dobit ćemo točkasta rješenja bez sagledavanja cjeline problema koje danas imamo u gradu. Kada govorim o obnovi to je nešto što nije vezano samo za potres, govorim o nečemu što je dugoročno. Dajemo smjernice što bi i kako trebalo odmah učiniti, ali je namijenjeno i dugoročnom razvoju grada. Stručnjaci iz različitih područja, arhitekti, pejzažni arhitekti, sociolozi govore o tome različitim rječnikom jer su nam različiti interesi, ali cilj nam je isti. Moja ekipa je pokušala dati smjernice od kuda krenuti, što želimo postići nudeći put kako bi se to moglo ostvariti.

NACIONAL: Što želite postići?

Osnovni je cilj sačuvati ambijente koje imamo, ali provesti i modernizaciju, podići kvalitetu života. Unijeti novo i prikladno našem vremenu u središtu grada čuvajući ambijentalnost Zagreba. Ne samo za one građane koji žive u središtu Zagreba, nego i za ostale ljude koji dolaze u to središte. Uz neadekvatan promet nama su u Zagrebu veliki problem i sadržaji koji postupno napuštaju gradsko središte. Kada govorim o obnovi govorim o tome da što prije vratimo i ljude u grad. Ne možemo ih vratiti ako im nemamo što ponuditi kroz sadržaje i usluge. Središte Zagreba je i dio nacionalnog identiteta za ostale građane Hrvatske. Zagreb je primjer i za druge gradove u Hrvatskoj. Obnova nije puko trošenje novca, nego i ulaganje u buduće gospodarske djelatnosti, a to nije samo turizam.

NACIONAL: Spomenuli ste „točkasta rješenja“ u obnovi. Na što ste mislili?

To konkretno znači da upravo usvojeni Zakon o obnovi Zagreba najvećim dijelom omogućava točkasta rješenja, odnosno pojačanje konstrukcije ili dijela konstrukcije oštećenih zgrada. Obnovi se pristupa s onoliko novca koliko se procjenjuje da će nam sredstava biti na raspolaganju, a to nije dovoljno za cjelovitu obnovu potresom oštećenih zgrada. Grad Zagreb, Zagrebačka i Krapinsko-zagorska županija nude obnovu samo kroz saniranje i pojačanje konstrukcija zgrada i ništa više. Ostalo je sve na građanima. Mi bismo htjeli da se istovremeno Zagreb sagleda cjelovito: Gornji grad, Donji grad i Kaptol. Što to znači? Zanima nas kako bi pojedini blok mogao izgledati, kako možemo urediti njegov unutarnji prostor, koje se kuće i zgrade mogu cjelovito ili djelomično obnoviti, dograditi ili zamijeniti, na koji način. Unutar takvog šireg pogleda gledamo i na saniranje konstrukcija.

NACIONAL: Nije li ipak saniranje konstrukcija trenutno najvažnije?

Saniranje konstrukcija je nešto što je potrebno učiniti odmah i sada, jer građani ne mogu više čekati, a bitna je njihova sigurnost. Moraju ući u svoje domove. Dolaze jesen i zima. No u tom postupku možemo riješiti i još nešto što stručno zovemo stupanj modernizacije, a to su energetska obnova i uređenje fasada u najužem središtu grada, uređenje dvorišta, ugradnja liftova itd.

NACIONAL: Može li se taj dodatak o kojem govorite izvan ovog konstrukcijskog dijela financirati europskim novcem, sredstvima iz europskih fondova?

Mi obnovu pokušavamo sagledati na razini tog većeg, širokog projekta, ponuditi upravo one teme koje se mogu financirati iz europskih fondova. To su: energetska obnova, održiva gradnja, zelena gradnja, socijalno stanovanje, dekarbonizacija i mobilnost. Na tim temama inzistiramo uz obnovu konstrukcije kako bismo osigurali i sredstva za sljedećih pet, deset, dvadeset godina, a to ne bi bila sredstva iz hrvatskog državnog proračuna. Građani se ne moraju bojati da bi to smanjilo zakonom odobrena sredstva za obnovu zgrada i da bi to bilo na njihovu štetu kao poreznih obveznika. Možda svima još i nije jasno, ali država i Zagreb financiraju samo obnovu konstrukcije u iznosu od 80 posto, a sami građani ostatak od 20 posto, kao i sve ostale troškove vezane na uređenja njihovih stanova i uređenja zgrade u cjelini.

NACIONAL: Tko, međutim, financira ono što slijedi kada završi sanacija konstrukcije zgrada, poput razorenih kupaonica, kuhinja, soba i instalacija u stanovima?

To bi građani trebali sami financirati, a kada i to naprave još bi morali sudjelovati i u obnovi cijele zgrade izvan ovog konstrukcijskog dijela. Ovim Zakonom o obnovi ta pitanja nisu riješena, a procjenjuje se da je u Zagrebu i dvije susjedne županije oštećeno preko 20.000 zgrada i kuća. Jedino će se pojedinačno zaštićene zgrade kao spomenička baština obnavljati u cjelini. Neovisno o odobrenim sredstvima za konstrukcijsku obnovu, Zagreb i Hrvatska zaduženi su sami obnavljati zgrade javne namjene koje su u njihovu vlasništvu: škole, fakultete, muzeje, bolnice itd. Za rubni dio zagrebačkog područja i prigradsku zonu obnovu potresom oštećenih obiteljskih kuća zakon nudi druge modele financiranja ili gradnje zamjenskih kuća, a to je opet posebna tema za razgovor.

NACIONAL: Kako će se rješavati obnova u najužem centru Zagreba?

Trebat će i to razlučiti sagledavajući cjelinu jer ni svi dijelovi grada, niti sve kuće nemaju jednaku vrijednost. I današnji Generalni urbanistički plan (GUP) omogućava zamjenu kuća, izgradnju, prigradnje. Dakle, i to je moguće provesti po postojećem GUP-u, ali je prethodno potrebno provesti detaljnu konzervatorsku valorizaciju da bi se znalo koliki je to broj kuća i koliko to financijski iznosi te nakon toga utvrditi prioritete. Sve to trajat će godinama ovisno o osiguranim sredstvima za tu namjenu.

NACIONAL: Spomenuli ste konzervatore, a oni su građevinarima obično neugodni sugovornici jer produljuju i poskupljuju troškove gradnje. Koliko će oni usporiti obnovu?

Da, ponekad su nam ciljevi različiti, ali možemo postaviti pitanje i obrnuto, koliko će konzervatori pridonijeti tome da obnova bude kvalitetna i da se sačuva i obnovi ono najkvalitetnije, da Zagreb zadrži svoju ambijentalnost. Za razliku od njih mi arhitekti i urbanisti pored onih vrijednosti koje smo imali želimo ostaviti trag vremena u kojem živimo i provesti modernizaciju, podići kvalitetu života u gradu u skladu s novim promišljanjima i tehničkim i tehnološkim dostignućima, ono što je u mnogim europskim gradovima već učinjeno, a u Zagrebu nije. Ti europski gradovi obnovili su svoja gradska središta koja su postala poželjna za život, a mi smo nažalost propustili to učiniti. Ovaj bi nas potres trebao potaknuti da krenemo i u tom smjeru.

NACIONAL: Što konkretno čuvaju konzervatori?

Konzervatori žele sačuvati ambijentalnost, povijesni slog i kvalitetu gradskog središta koju smo već djelomično izgubili potresom, pa žele i to vratiti. Donji grad je nastao po izrazito jasnim pravilima i regulama s velikim obzirom prema reguliranju i oblikovanju javnog prostora, a samo na takav način se može i prići njegovoj obnovi i oživljavanju. Prilikom izgradnje Donjeg grada na pretežito praznom i neizgrađenom prostoru i provedbi regulatornih osnova iz 1865. i 1889. postojao je u statutu grada pravni instrument koji je omogućavao provedbu plana i određivanje nove izgrađene strukture koja nije poštivala zatečenu parcelaciju osim nekih već definiranih blokova i „putova“. Grad je bio u stanju provesti plan i oblikovati novu strukturu pravilnih blokova tako da je do zemljišta dolazio „pravom prvootkupa“, zamjenom ili u slučaju spora tzv. „zakonom o razvlašćivanju“. Znači građani su svoju nekretninu prvo morali ponuditi gradu. To su bili neophodni pravni instrumenti za provedbu planova, što je rezultiralo kvalitetnim rješenjima. Samo za komparaciju, tijekom 20. stoljeća nedefinirani prostor nekadašnjih predgrađa Trešnjevke, Trnja i Pešćenice većim dijelom zauzet neplanskom izgradnjom doživio je desetine i desetine urbanističkih planova, ali ne i njihovu realizaciju upravo zato što više nisu postojali pravni preduvjeti kao nekada za njihovu provedbu.

NACIONAL: Nakon ulaska Rumunjske u Europsku uniju u obnovu Bukurešta navodno je uložen veliki novac. Spominje se čak iznos ekvivalentan za izgradnju autoceste Zagreb-Split, a u to je bio uključen i novac iz europskih fondova. Može li Zagreb očekivati sličnu financijsku injekciju iz Bruxellesa?

Hrvatska je dosta kasnije ušla u Europsku uniju od Rumunjske. Rumunjska je članica EU-a od 2007. Danas više toliko novca za tu namjenu nema, a fondovi više nisu raspoloživi kao što su nekada bili. Činjenica je da su iznosi za obnovu izrazito veliki, pa i Zagreb to ne može izbjeći. Međutim, moramo znati što su prioriteti i da će urbana obnova trajati godinama i desetljećima, ovisno o pribavljenim sredstvima. Grad bi morao angažirati sve raspoložive snage u cilju pribavljanja europskih sredstava iz svih raspoloživih fondova i pronaći investitore za kvalitetno priređene programe i projekte.

NACIONAL: Što su prioriteti?

Prioritet najviše razine je vratiti stanovnike u njihove domove. To je najvažnije, a grad i država provođenjem novog Zakona o obnovi pokušavaju to učiniti osiguravajući da njihove kuće postanu sigurne. Zatim tu su škole, fakulteti i bolnice. Kasnijim koracima postupno treba prići sustavno, blok po blok, ulicu po ulicu, a Zagreb bi mogao tako postati i veliko gradilište.

NACIONAL: Je li moguće urbanu obnovu provoditi po načelima održivog razvoja?

Kada govorimo o održivom razvoju, to se odnosi na nešto što je ekološki i ekonomski održivo. Ako nemamo ljude, gospodarstvo i novac onda nam ne treba ni gradnja ni obnova. Zato sam i radio na ovoj studiji koja podrazumijeva cjelovitu obnovu, a ne samo obnovu konstrukcija. To obuhvaća sve segmente, društveni, ekonomski, okolišni i demografski. Zato sam i pozvao na sudjelovanje kolegice eksperte iz tih područja: profesoricu Janu Vukić s Filozofskog fakulteta, s Odsjeka za sociologiju, kolegicu Irenu Đokić koja je ekspert za europske fondove i strategije razvoja, profesoricu Sanju Gašparović koja se bavi zelenom infrastrukturom i održivim razvojem. I one su dale svoj prinos studiji. Ovo je prvi dio projekta koji je opći i jednostavniji, pristupačniji ostalim strukama kao i građanstvu, a drugi dio studije bit će znanstveno temeljitiji i detaljniji.

NACIONAL: U vašoj knjizi su kao primjeri obnove navedeni gradovi iz susjedstva Beč, Ljubljana i Budimpešta. Što je u tim gradovima učinjeno, a u Zagrebu nije?

Postoji nešto što se zove strategija provedbe obnove. Možemo imati super dobre planove, ali što oni vrijede ako ih ne provodimo. Beč, Ljubljana i Budimpešta u zadnjih tridesetak godina, od devedesetih godina, krenuli su u transformaciju zapuštenih središta gradova. Učinili su sve suprotno od Zagreba. Tamo su ta središta postala dijelovi grada pogodni za život, pa su se ljudi počeli vraćati u gradska središta gdje žele živjeti. Kod nas u Zagrebu imali smo obrnuti proces, koncentracije ljudi i života na obodima grada. Veliki je problem tranzitnog prometa, parkiranja i zagađenja. Nemamo sve elemente i sadržaje potrebne za život obitelji, neuređena su dvorišta u blokovima. To su problemi zbog kojih ljudi odlaze iz centra Zagreba. Stariji Zagrepčani počeli su prodavati svoje stanove u centru zbog nemogućnosti održavanja, a onda se još pojavio problem s apartmanizacijom. Stanovi u centru grada nekontrolirano se pretvaraju u apartmane za iznajmljivanje turistima.

NACIONAL: Kako su provedene te obnove u tim gradovima? Može li se Zagreb ugledati na Beč, Ljubljanu i Budimpeštu?

Zapravo, svi veći europski gradovi su prošli ili prolaze proces obnove zapuštenih gradskih središta manje ili više kvalitetno. Pri tome koriste i izdašna sredstva EU-a. Ugledajmo se na gradove poput Beča, Osla, Kopenhagena… Ili bolje na gradove u susjednim i srednjoeuropskim državama Ljubljanu, Budimpeštu, Bratislavu, Prag koje prolaze iste procese gospodarske tranzicije kao i mi, ali su pametno utrošili europska sredstva i sustavno krenuli u urbanu obnovu obnavljajući gradska središta kvart po kvart. Velika pažnja se posvećuje budućim pametnim gradovima (smart city) i prometnim rješenjima (SUMP). Zagreb tek to čeka. No, Zagreb je daleko od toga i desetljećima ne može riješiti ni osnovne probleme kao što su javni prijevoz ili sustav odvoza otpada, iako se želi profilirati kao „zeleni grad“ i „smart city“. Koncept „smart cityja“ ili pametnog grada podrazumijeva podizanje opće svijesti javnosti o važnosti razvoja novih tehnoloških, organizacijskih i logističkih rješenja usmjerenih na poboljšanje kvalitete života stanovnika u gradovima.

NACIONAL: A tko će brinuti o ovoj početnoj konstrukcijskoj obnovi Zagreba? Hoćete li i vi biti uključeni?

Zakonom o obnovi Zagreba nakon potresa osim definiranja stupnja obnove i modela financiranja sanacije konstrukcija u jednoj je točci određeno da će Program obnove zaštićene povijesne jezgre Grada Zagreba, tj. Donjega grada, Gornjega grada i Kaptola voditi gradski Zavod za prostorno planiranje. Formiran je i savjet od dvadesetak istaknutih osoba s različitih fakulteta i instituta u koji sam i ja uključen. Prva etapa te obnove je blok 19 u kojem se nalazi kazalište Gavella, odnosno četverokut Ilica, Frankopanska, Dalmatinska i Medulićeva ulica. U njemu će dva tima, jedan će voditi profesor Hržić, a drugi arhitekt Rogina, napraviti modele obnove, a u cijelom postupku se očekuje sudjelovanje građana i ostalih struka uključenih u obnovu. Kroz taj bi se projekt trebali sagledati svi problemi s kojima ćemo se susresti u obnovi: od konstrukcijske obnove, sadržaja, uređenja unutrašnjosti blokova do vlasništva i imovinsko-pravnih odnosa.

NACIONAL: Hoće li to biti ogledni primjer kako rekonstruirati cijelu povijesnu jezgru Zagreba?

Upravo to. Prema dostupnim informacijama, prva etapa pilot-projekta trebala bi biti završena u listopadu. Nadam se da ćemo i mi sudjelovati sa Studijom modela urbanističke obnove blokova. Nakon tog pilot-projekta trebalo bi pristupiti izradi programa cijele te zaštićene povijesne cjeline Zagreba. To bi trebao voditi tim Zavoda za prostorno uređenje i razvoj grada Zagreba.

NACIONAL: Kako je moguće u situaciji kada Zagreb u tom Zavodu ima kvalitetne stručnjake da gradonačelnik Milan Bandić izvrši brojne intervencije u gradski prostor, uz kontinuirano protivljenje vaše struke arhitekata? Zadnji je bio gradonačelnikov pokušaj nametanja projekta „Grad u gradu“ s arapskim investitorima procijenjen na pola milijarde eura. Gradonačelnik se zdušno trudio promijeniti GUP, u čemu nije uspio, pa je ta investicija propala.

Nisu svi jednaki. U tom zavodu doista ima stručnjaka koji su sustavno radili svoj posao. Prema Zakonu o obnovi Zagreba, oni su sada zaduženi za izradu Programa obnove zaštićene povijesne cjeline grada Zagreba nakon potresa. Fond za obnovu koji će biti vjerojatno pri Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, bavit će se organizacijom, provedbom i financijskim aspektom obnove. Dakle, što se tiče programa i smjernica za dugoročni proces obnove, to bi trebao predložiti Zavod za prostorno uređenje, a to bi bila osnova i za traženje europskih sredstava, nužnu izmjenu GUP-a i izrade nove generacije urbanističkih planova.

NACIONAL: Borba vaše struke protiv novog GUP-a gradonačelnika Bandića spremnog za arapske investitore bila je žestoka i čudo da ste uspjeli u tome.

Ne samo arhitekti i urbanisti, nego i cjelovita stručna javnost i građani bili su protiv ishitrenog neprostudiranog prijedloga „Grad u gradu“ i to ne samo zbog neprihvatljive teme na tom mjestu planiranom za rekreaciju uz Savu, nego i načina na koji se to željelo provesti. Ako su to kvalitetni investitori, mogli smo im ponuditi i neke druge lokacije za projekte u gradu i tako riješiti nastali problem. Svjesni smo da bi takve intervencije mogle biti i tema novog promišljanja grada, ali prethodno moramo dogovoriti buduću viziju i strategiju razvoja grada. Zašto je važno imati viziju budućeg razvoja? Upravo zato da shvatimo gdje smo i kamo idemo. Ako nemamo javnu diskusiju o tome i usuglašenu viziju razvoja, kako ćemo si postaviti ciljeve? Kako ćemo pokrenuti izmjenu postojećeg ili izradu novog GUP-a? Svjesni smo da to radimo u nezahvalnom trenutku prisutne depopulacije, ekonomske stagnacije i epidemije. Ali to moramo učiniti ne samo radi nas, nego i radi generacija koje dolaze. To je naš zajednički interdisciplinarni zadatak, a kada kažem naš mislim politike, struke i građana. Jer želimo živjeti početkom 21. stoljeća u uljuđenom gradu kojem su prioritet građani i njihova kvaliteta života, a mi kao urbanistička struka smo educirani da pomognemo u tome analizirajući vizije i strategije razvoja europskih gradova. Time se aktivno bavimo kao i usuglašavanjem različitih interesa u prostoru koje je potrebno akceptirati u budućoj viziji grada.

NACIONAL: Što namjeravate poduzeti da i Zagreb dobije tu novu viziju europskih gradova?

Zato je potrebno predložiti nove koncepte organizacije i razvoja grada. Opet nedostaje vizija razvoja. I u planerskoj struci promijenili su se prioriteti u planiranju grada u budućnosti. Najkraće, grad bi na svom širem području trebao proizvesti dovoljnu količinu hrane, proizvesti dio potrebne energije iz obnovljivih izvora, promijeniti koncept mobilnosti, smanjiti onečišćenje zraka i primijeniti politiku smanjenja CO2 u gradu, tj. proces dekarbonizacije. Preduvjet tome su dobra i jasno strukturirana organizacija, interdisciplinaran pristup, jasno postavljeni ciljevi i mjere provedbe, osigurani kontinuirani modeli financiranja, mjerljivi postignuti rezultati, ali i odgovornost svakog sudionika u cijelom postupku preobrazbe grada, od države i grada do lokalne samouprave i samih građana.

NACIONAL: Kako ocjenjujete Zakon o obnovi Zagreba čiju je prvu verziju radio državni tajnik u Ministarstvu graditeljstva Željko Uhlir?

Prva varijanta Zakona bila je potpuno neprihvatljiva ne samo arhitektonskoj i urbanističkoj struci, nego i svim ostalim strukama, građevinarima, strojarima, ekonomistima, pravnicima, itd. U tom prvom prijedlogu bili su posve derogirana dva važna zakona: Zakon o gradnji i Zakon o prostornom uređenju kako bi se napravilo nešto treće. Međutim, kada su se uključila ostala ministarstva, posebno Ministarstvo kulture rađena su poboljšanja tako da su ostali na snazi Zakon o prostornom uređenju, Zakon o gradnji, Zakon o javnoj nabavi i Zakon o inspekcijskom nadzoru. Upravo usvojeni Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije daje prvenstveno modele saniranja i pojačanja konstrukcija oštećenih zgrada kao i način financiranja hitne obnove. Tu je uz sve ostale, svoj doprinos prijedlozima dala i ujedinjena cijela arhitektonska struka, Hrvatska komora arhitekata, Arhitektonski fakultet, društva arhitekata Hrvatske i Zagreba, Društvo urbanista i pejsažnih arhitekata. Naša je struka vodila dvije bitke: jednu s gradskom upravom oko izmjene i dopune GUP-a, a nakon potresa s Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja oko Zakona o obnovi u cilju kvalitetnije i sveobuhvatnije obnove. Pri tome nismo bili protiv ikoga, nego smo se borili za grad i kvalitetniji život građana i senzibiliziranje stručne javnosti i građane za to.

NACIONAL: Na koji način treba intervenirati u staru gradsku jezgru?

Svjesni smo da s obzirom na ekonomsku situaciju možda država i grad u ovom trenutku ne mogu dati više, ali sigurno mogu sustavnije i kvalitetnije prići obnovi. S obnovom zgrada moguće je pokrenuti i energetsku obnovu, obnovu infrastrukture, načina korištenja energenata, uređenje blokova, uređenja postojećih i novih javnih prostora, smanjiti zagađenje zraka, primijeniti nova prometna rješenja i prometne politike kojima su prioritet građani i stanovnici povijesnog središta, a ne samo protok vozila i broj parkirališnih mjesta za naplatu. To je proces tzv. modernizacije koji bi trebao pratiti sustavnu obnovu na različitim razinama nudeći nova tehnološka i prostorna rješenja. Dakle, moramo imati viziju što učiniti i kako to realizirati, kako pristupiti obnovi ne samo pojedinih oštećenih zgrada i dijela njihove konstrukcije, nego cijelih blokova, pojedinih ulica, odnosno cijele zaštićene povijesne cjeline grada Zagreba. Pitanje je i kako povezati i sagledati povijesnu jezgru s prostorom južno od željezničke pruge kao buduće jedinstveno gradsko središte. Dio prometnih rješenja povijesnog središta se upravo može rješavati u tom prostoru kao i sadržaji koje je svojim formatom nemoguće smjestiti u povijesnom središtu Zagreba. Imamo li viziju za sve to?

NACIONAL: Koji su današnji najveći problemi Zagreba i njegove mane?

Danas u povijesnom gradskom središtu postoji niz problema kao što su neprikladni uvjeti stanovanja, loša infrastruktura, neadekvatna socijalna i dobna struktura stanovnika, naseljenost uglavnom starijim stanovnicima, zgrade bez dizala, stanovi s velikom površinom u kojima stanuje često po jedna osoba koja ne može održavati stambenu zgradu, nekontrolirana apartmanizacija, neriješeni imovinsko-pravni odnosi, na što sam već prethodno ukazao. Na smanjenu atraktivnost gradskog središta, neovisno o potresu, zadnjih desetljeća utjecalo je više činitelja – pogrešno lociranje velikih shopping centara preblizu gradskom središtu, što je utjecalo na odlazak sve većeg broja sadržaja, usluga i aktivnosti iz gradskog središta, loš prometni sustav, nekvalitetan javni prijevoz, neadekvatno gospodarenje prostorom, uzurpiranje javnog prostora i ono najgore, a to je dugogodišnje nečinjenje. Sve to nas je, manje ili više, dovelo do današnje situacije u gradskom središtu. Zato krenimo pametno, organizirano i prvenstveno hrabro. Nikada nije kasno.