Brojne pogreške, promašaji i neuspjesi ekonomskih politika u Hrvatskoj naizgled su rezultat neznanja ili neupućenosti. Je li tome baš tako? Nije, ali ne mislim da jednim intervjuom možemo promijeniti svijet. Bruje mnoge informacije po hrvatskim medijima, neznalačke, a neznanstveno tumače situaciju“, rekao je u uvodu razgovora za Nacional Tihomir Domazet koji se priprema objaviti globalnu analizu o ekonomskim kretanjima u Europskoj uniji u proteklim desetljećima. Riječ je o zaostajanju u razvoju za SAD-om, još uvijek najvećom ekonomijom svijeta, ali i Kinom. Taj redoviti profesor sa Sveučilišta za mir koje su osnovali Ujedinjeni narodi i djeluje u 37 zemalja, u intervjuu Nacionalu tvrdi da je Hrvatska, uz Italiju, u proteklih 35 godina najviše nazadovala od svih 27 članica Europske unije. Prema njegovoj analizi, Hrvatska je u odnosu na prosjek Europske unije nerazvijenija za 21,8 posto. Da je Hrvatska ostala na razini razvijenosti iz 1986. godine, Domazet tvrdi da bi njen BDP danas bio veći za 14 milijardi eura i iznosio bi 67,8 milijardi, a ne današnje 53 milijarde eura. Domazet je bio i među autorima knjige „Modern Monetary Theory and COVID – 19 Crisis“ objavljene prošle godine u Londonu.

NACIONAL: Kako komentirate svakodnevna poskupljenja uključujući i hranu? Poskupljenja struje i plina za industriju počinju odmah, a za kućanstva od travnja sljedeće godine. Državni zavod za statistiku uspoređujući prosjek cijena iz kolovoza prošle i ove godine zaključio je da je inflacija bila 3,1 posto umjesto ciljanih 2 posto, a nastavlja i dalje rasti s pratećim poskupljenjima.

Inflacija danas nije više monetarni problem kao što je bila prije nekoliko desetljeća. Ona je posljedica neriješenih odnosa u ekonomskom procesu. To može biti kratkoročno, ali može biti i destabilizirajuće. Riječ je o distribuciji nacionalnog dohotka u kojem će netko uhvatiti više, a netko manje. Kad je riječ o poskupljenju energenata, svijet se nalazi u svojevrsnoj energetskoj krizi, a osobito je u energetskoj krizi Europska unija. Traže se novi izvori financiranja paralelno s potragom i za novim izvorima energije. Zasad imamo samo priče o novom europskom ekonomskom projektu „Next Generation EU“, ali nemamo i konkretne programe koji bi trebali koristiti taj novi financijski paket. Brojne kriterije koje je Europska unija napustila zbog pandemije, treba skroz napustiti. Na drugi bi ih način trebalo kreirati. Europska unija se ne smije vraćati na fiskalna pravila iz razdoblja prije dolaska pandemije koronavirusa.

NACIONAL: Što će onda biti s kriterijima iz Maastrichta uz sljedeće parametre: ciljana inflacija 2 posto, dozvoljeni proračunski deficit 3 posto, a javni dug do 60 posto? To bi trebao biti i uvjet Hrvatskoj za uvođenje eura 2023.

O tome i govorim. Ti se kriteriji sada ne primjenjuju, a ne bi se trebali primjenjivati ni u budućnosti neovisno o pandemiji. Trebaju novi kriteriji jer ovi iz Maastrichta dosad nisu bili u funkciji razvoja, pa je Europa zaostajala u odnosu na ostatak svijeta. Ne može fiskalni deficit od 3 posto biti identičan u vrijeme rasta ekonomije i u vrijeme recesije. To je elementarno pravilo u ekonomici, a to bi svaki ekonomist morao znati. Njemačka, najrazvijenije gospodarstvo EU-a, danas ima fiskalni deficit od 3,7 posto. Europa se ne smije zatvarati.

NACIONAL: Što mislite o najavi Vlade da će euro biti uveden u Hrvatskoj 2023.?

Što se tiče uvođenja eura, ocjenjuje se da javna rasprava nije odgovarajuće vođena. Tako se isticalo da je glavna prednost eura izostanak valutnog rizika. Dakle, nosioci projekta trebali su objasniti druge benefite, a izostanak valutnog rizika odnosi se samo na trgovanje unutar eurozone, dakle valutni rizik i dalje postoji, sada kao valuta euro. Nakon što Hrvatska izda obveznicu, sljedeći korak je da Europska središnja banka (ESB) otkupi te obveznice putem HNB-a. Hrvatska već u prijelaznom monetarnom aranžmanu ERM 2 ima ovlasti izdati euroobveznice, a obveznice će kupiti ESB putem HNB-a.

NACIONAL: Koje još mogućnosti stoje Hrvatskoj na raspolaganju?

Hrvatska također ima mogućnost izdavanja obveznica osiguranih porezom, osobito u slučaju povećanja duga kao rezultata sanacije katastrofe od potresa. Izdavanje i otkup obveznica osiguranih porezom bilo bi slično standardnim državnim obveznicama. Te okolnosti povezane s novim pravilima u EU-u jasno su dovele do zaključka da ESB mora od država članica eurozone kupiti obveznice povezane s pokrivanjem fiskalnog deficita u iznosu koji treba dogovoriti. Ta je obveznica samo državni dug koji država duguje sama sebi, stoga je lako zaključiti da bi se mogla izbrisati iz bilance središnje banke prijebojem plaćanja/potraživanja računa države i središnje banke. Međutim, zajednička aktivnost Italije i Hrvatske, u cilju prevladavanja dosadašnjeg zaostajanja moglo bi biti drugačije definiranje godišnjeg fiskalnog deficita Italije i Hrvatske, u okviru novih fiskalnih pravila EU-a, a ESB će omogućiti financiranje tog fiskalnog deficita.

NACIONAL: Prvi ste u Hrvatskoj u intervjuu Nacionalu, u rujnu 2019., najavili gospodarski pad od 8,5 posto, a toliki je pad doista i bio 2020. Sada HNB procjenjuje da će nam gospodarski rast biti 8,5 posto. Dakle, ako ništa drugo, onda ćemo se vratiti na nulu iz vremena prije pandemije. Opet ćemo se naći na početku.

Toliko smo predvidjeli i točno je toliki i bio pad BDP-a 2020. Pokazalo u tom slučaju da u Hrvatskoj postoji znanje, da to nije bilo neko predviđanje napamet. Hrvatska ekonomija, ali i društvo nalaze se na velikoj prekretnici. Ta prekretnica odnosi se na šire područje, ali i na okruženje Hrvatske, na cijelu Europsku uniju. Hrvatska je u Europskoj uniji i želio bih da uspješno prati ta kretanja. Pripremio sam analizu koja još nije objavljena, ali ću vam iznijeti dio podataka iz te analize.

NACIONAL: O čemu govori analiza?

To je analiza ekonomskih kretanja svih članica Europske unije od 1986. do 2020., podrazumijevajući kao da su tih 27 država bile zajedno od te početne 1986. U Hrvatskoj se gledaju kvantitativni, brojčani podaci, ali Joseph Schumpeter je još 1950. zaključio da ekonomsku povijest treba primijeniti kao najvažnije područje ekonomske analize. Predmet ekonomike je proces u povijesnom vremenu. Nitko se ne može nadati da će razumjeti ekonomske pojave neke epohe u bilo kojem razdoblju, ono što se može nazvati iskustvom, ako se ekonomska analiza ne koristi kao podloga za donošenja odluka što vrijedi za Hrvatsku, čak i Europsku uniju.

NACIONAL: Kakva je bila ta ekonomska povijest u tih 35 godina?

Ekonomska povijest temelji se i na statističkim podacima, ali te znamenke imaju i svoja ograničenja. Imam podatke za svih 27 zemalja EU-a od 1986. do 2020. Najlošije pokazatelje u smislu zaostajanja u tom razdoblju ima Hrvatska. Hrvatska ima zaostajanje za prosjekom Europske unije od 21,8 posto. Drugim riječima, Hrvatska je u odnosu na prosjek Europske unije prije 35 godina bila za tih 21,8 posto razvijenija. Ako hoćete posve precizno, indeks razvijenosti na to prethodno razdoblje je 78,2. Do sada smo se uspoređivali sa zemljama u okruženju, Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Mađarskom. Ako preskočimo Grčku, onda Hrvatska ima gotovo jednako loš položaj kao Italija, a Italija ima indeks 80,4 u odnosu na prosjek Europske unije.

NACIONAL: Hrvatska je zaostala za prosjekom Europske unije 31,8 posto, a koliko je zaostala Italija koja je uvela odavno euro u svoj monetarni sustav?

Italija je zaostala za tim prosjekom 18,6 posto, a sve druge zemlje imaju tek nekoliko postotaka odstupanja od prosjeka Europske unije. Nije dovoljno promatrati ove podatke iako i oni govore dovoljno, ali treba vidjeti što se to događalo u tih 35 godina. Akademik Vladimir Stipetić svojedobno je utvrdio da je prosječna razvijenost Hrvatske 1913. u odnosu na prosjek Austrije iznosila 40,3 posto, a danas taj prosjek iznosi 49 posto.

NACIONAL: Znači li to da je Hrvatska danas u povoljnoj situaciji u odnosu na tu 1913., u vrijeme Austro-Ugarske?

Ne. To znači da smo se vratili u okvire u kojima je Hrvatska bila baš u vrijeme Austro-Ugarske, a Hrvatska nije imala povoljan ekonomski položaj u Austro-Ugarskoj.

NACIONAL: Koliko su tom položaju Hrvatske danas pridonijele austrijske banke? I talijanske banke UniCredit i Intesa Sanpaolo, banke majke najvećih hrvatskih banaka Zagrebačke i Privredne banke, ušle su u Hrvatsku također preko svojih filijala u Austriji.

Za današnju ekonomsku situaciju u Hrvatskoj nisu krive austrijske banke. Kriva je bila loša ekonomska politika i politika neoliberalizma utemeljena na Washingtonskom konsenzusu iz 1989. Krive su sve banke, korupcija i privatizacija. To su bile okolnosti koje su dovele do ovoga o čemu danas govorimo. Posljedica je to i klimanja glavom hrvatskih elita vanjskim faktorima. Stranim bankama i liderima Europe. Zato kažem da to nije samo posljedica statističkih podataka koje sam spomenuo. Još početkom osamdesetih godina profesor Branko Horvat je ukazivao što će se desiti, da zbog toga treba provesti reforme. Prije 15 godina u knjizi „Ekonomika, politika, kako dalje“ napisao sam da su hrvatske znanstvene elite u ekonomiji upozoravale, molile, tražile da se ne primjenjuje pristup s kojim se krenulo devedesetih godina. U knjizi sam i naveo konkretna imena tih ekonomista.

NACIONAL: Tko su bili ti ekonomisti?

To su bili Mate Babić, Adolf Dragičević, Uroš Dujšin, Branko Horvat, Božidar Jelčić, Dražen Kalogjera, Ljubomir Martić, Gorazd Nikić, Ivo Perišin, Jakov Sirotković, Vladimir Stipetić, Vladimir Veselica, Dragomir Vojnić, koji nažalost nisu više među nama, a kao mlađi među njima bili su Dubravko Radošević i Guste Santini. To su bile znanstvene elite koje su upozorile na stampedo koji će se desiti. Među njima su bili i akademik Zvonko Baletić, Stjepan Zdunić, Slavko Kulić i Alica Wertheimer-Baletić. Kao što vidite, riječ je impresivnom broju kvalitetnih znanstvenika. Oni su upozoravali, ali ih je malo tko čuo.

NACIONAL: Zašto ih je malo tko čuo? To je bio veliki broj uglednih ekonomista.

Postoje i danas ljudi u politici koje bismo mogli pitati zašto politika nije poslušala ili barem pitala te ekonomiste, a oni su sve predvidjeli baš kao što sam i ja u Nacionalu predvidio zadnji pad hrvatskog gospodarstva od 8,5 posto. Jednostavno, političari su slušali druge u inozemstvu, a nisu znali gdje će sve to otići.

NACIONAL: Gdje je to „sve otišlo“?

Otišao je onaj status, ekonomski položaj koji smo imali. Taj je položaj devastiran domaćim politikama, ali i utjecajem izvana europskim politikama koje nisu uspjele ništa učiniti. Da još malo to potkrijepim podacima. Hrvatska ima danas oko 53 milijarde eura BDP-a. Da imamo onaj stupanj ekonomske razvijenosti koji smo imali prije 35 godina, BDP bi iznosio 67,8 milijardi eura. Imali bismo 14 milijardi eura više da smo ostali na istoj razini, da smo ostali „zabetonirani“ na razini na kojoj smo bili prije 35 godina, da se uopće nismo razvijali u odnosu na to vrijeme. Odljev kapitala iz Hrvatske događao se cijelo to vrijeme. Nije izgubljeno samo vrijeme, nego je izgubljeno i bogatstvo. Hrvatska je propustila priliku da oblikuje državu na znanju, što je bio preduvjet početkom devedesetih godina.

NACIONAL: Zašto Hrvatska nije to učinila?

Nije učinila zato što je vodila krivu politiku pod utjecajem izvana. Prevagnule su doktrine koje nisu bile usmjerene na razvoj. Prevagnuli su partikularni, privatni interesi u privatizaciji.

NACIONAL: To što kažete zvuči kao da su na demokratskom zapadu bili neprijatelji Hrvatske.

Ne govorim o prijateljima i neprijateljima. Ali banke su imale utjecaj. Donijele su nam valutnu klauzulu i kredite u švicarskim francima, plaćanje naknada za vođenje računa u bankama. Imovina banaka koje su u Hrvatskoj više od 90 posto u stranom vlasništvu danas iznosi 110 posto u odnosu na BDP. Prisutan je odljev profita preko banaka u druga, tuđa gospodarstva i pod utjecajem tih država iz kojih dolaze banke. Prilika nije iskorištena, a posljedice takvog ideološkog okvira pretvorile su se u nedostatke države. Ukratko, privatizacija je dovela do devastacije i rasula hrvatskog gospodarstva, a tako nije moralo biti. Posljedica tih ideologija bila je da je ekonomska politika u Hrvatskoj bila promašaj.

NACIONAL: O kojim ideologijama govorite?

Riječ je o neoliberalnoj ideologiji koja je pogubna za manje razvijene zemlje. Odnosi koji su postajali u proteklim desetljećima dovodili su do nastavka raslojavanja u društvu, povećanja rizika siromaštva, dugotrajne ekonomske i društvene krize. Ekonomska i politička elita polazila je od procjene da neće doći do socijalnog bunta, iako država nije ispunjavala zadaće zbog kojih postoji. Proklamirani visoki demokratski ciljevi kao što su sloboda, jednakost, solidarnost urušili su se. Ako je više od 300.000 ljudi iz najproduktivnijeg kontingenta napustilo društvo i državu, a neki su otišli iz protesta, onda je to i dokaz točnosti izrečene tvrdnje.

‘Hrvatska ima zaostajanje za prosjekom Europske unije od 21,8 posto. to pokazuje moja analiza’, kaže profesor Tihomir Domazet. FOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

NACIONAL: Kažete da su neki građani Hrvatsku napustili iz protesta, ali opća je ocjena da su glavni razlog bili egzistencijalni problemi tih ljudi.

Čak i da je to točno što govorite, prema onima koji su napustili Hrvatsku nije se odnosilo prema proklamiranim načelima slobode, jednakosti, solidarnosti i jednakih šansi za sve. Oni koji su otišli sigurno nisu imali jednake šanse u hrvatskom društvu.

NACIONAL: Možete li to nečim potkrijepiti?

Nije samo Hrvatska bila suočena s problemima. Postoji analiza „Twenty Years of the Euro – Winners & Losers“ Alessandra Gasparottija i Matthiasa Kullasa iz veljače 2019. Analizirano je što se događalo u ekonomijama u 20 godina postojanja eura kao valute. Obuhvaćeno je razdoblje od 1999. do 2017., a euro je do danas ostao kontroverzan. U toj analizi pokazalo se da je u Italiji unatoč uvođenju eura njeno gospodarstvo padalo, a izgubila je 4300 milijardi eura. Francuska je u istom razdoblju izgubila 3,6 milijardi eura. Glavne zemlje koje su u istom razdoblju ostvarile povoljan položaj su Njemačka koja je ostvarila dobitak od 1900 milijardi eura, i Nizozemska s dobitkom od 346 milijuna eura. Te dvije zemlje su ostvarile najveći dobitak od eura, a ostale države eurozone bile su mnogo manje uspješne, da ne spominjem probleme Grčke koja se u jednom trenutku suočila i s bankrotom. Tako su Italija i Francuska završile u deficitu, a samo Njemačka i Nizozemska u značajnijem suficitu.

NACIONAL: Kako tumačite te pokazatelje iz analize o dobitnicima i gubitnicima uvođenja eura?

To je jedan od izvora nestabilnosti, nekvalitetnog kreiranja europske monetarne unije. Drugi pogled na tu analizu mogao bi dovesti do zaključka da se izbjegavanjem tzv. fiat novca, novca čiju vrijednost jamče institucije koje ga izdaju, a što je većina papirnatog novca, eurozona je od 2009. do 2020. ostvarila manji gospodarski rast nego što se očekivalo, odnosno desila se stagnacija. Gospodarski rast u tom području bio je samo 0,2 posto ili, bolje rečeno, kumulativni pad od 2,4 posto, a to je dovelo do zaostajanja eurozone u odnosu na SAD i Kinu. Kad kažem fiat money ili fiat novac, treba imati na umu da je 15. kolovoza 1971. napušten sporazum s Brettonwoodske konferencije, u čijem je središtu bila konvertibilnost dolara. Uveden je fluktuirajući tečaj valuta. Tako se danas novac ne temelji na ničem drugom nego na povjerenju. Ali euro se ne temelji ni na tim postulatima fiat moneya.

NACIONAL: Drugim riječima, Europska unija, a onda i Europa u cjelini zaostaju za vodećim ekonomijama kao što su Amerika i Kina.

Monetarna politika je jedna od ključnih politika za funkcioniranje ekonomije i države. Brojne diskusije u Hrvatskoj, ne znam je li zbog neznanja ili nečeg drugog, nisu razmatrale monetarnu politiku i njen značaj. Hrvatska je sada pred ulaskom u europsku monetarnu uniju i to se više ne može promijeniti. Imao sam drugi prijedlog koji sam napisao u knjizi objavljenoj u Londonu, ali to je trebalo učiniti puno ranije no što smo ušli u europski tečajni mehanizam ERM II, mehanizam prilagodbe za ulazak u eurozonu.

NACIONAL: U zagrebačkom hotelu Sheraton prije tjedan dana održana je rasprava europskih konzervativaca na temu „Europodručje: prilika ili rizik“ o uvođenju eura u hrvatski monetarni sustav. Kako ocjenjujete taj skup na kojem su među panelistima bili i poznata imena iz inozemstva?

Oni žele zaustaviti uvođenje eura u Hrvatskoj raspisivanjem referenduma. Glavno je pitanje što bi trebalo učiniti u ekonomskoj politici, a ne raspisivati referendume.

NACIONAL: Želite li reći da ulazak Hrvatske u eurozonu može pomoći hrvatskoj ekonomiji?

Jasno je da do referenduma neće doći. Sve ove politike koje su dosad bile – valutna klauzula, fiksiranje tečaja, naknada za vođenje računa u bankama, krediti u švicarskim francima – sve su to dijelovi priče u kojoj Hrvatska nije imala svoju monetarnu politiku. Vraćam se 20 godina unatrag. Hrvatski ekonomisti su još početkom devedesetih godina predlagali pokretanje monetarne reforme, ali nije bila prihvaćena. Brojke koje sam iznio samo su pokazatelj odnosa koji su egzistirali. Na neodrživosti postojećeg sustava bez vizije bio je izazov i za kazalište, pa je HNK imao jednu predstavu Slavoja Žižeka o Antigoni. Ta Antigona skicira etičko-političku vježbu kao Brechtove diktate. Kazalište u tim lošim, nemogućim uvjetima nudi tri moguća kraja tragedije, ostavljajući gledateljima slobodu da vide o čemu se radi. Antigona razmatra krizu eura, izbjegličku krizu, Brexit, smanjivanje plaća, zaoštravanje graničnih režima, podizanja ograda i žica, izolaciju, fake news, a još se nije bio pojavio covid-19. Želi se suprotstaviti paneuropskim odgovorima.

NACIONAL: Zašto se Antigona suprotstavlja paneuropskim odgovorima?

Europa nema odgovore na postojeće stanje. Europa, koja je nekada bila primjer demokracije i razvoja, više to nije. Žižekova Antigona oscilira između tradicionalnog i fundamentalnog. Pad Berlinskog zida produbio je kapitalističku transnacionalizaciju. Drugim riječima, njegov pad bio je ideološki trijumf kapitalizma nad socijalizmom. Ali to je bilo kratkoga daha. Europa je počela zaostajati. Priča je to o ujedinjenju Europe, ali samo je Istočna Njemačka, nekadašnji DDR, pripojen Saveznoj Republici Njemačkoj. Sada se vraćam na grozomorne podatke, a govorim o Hrvatskoj i Italiji kao najlošije pozicioniranim zemljama u okviru 27 zemalja Europske unije u proteklih 35 godina. Hrvatska treba inicirati rješenje koje bi trebalo uzeti u obzir specifičnosti Italije ulaskom u europsku monetarnu uniju.

NACIONAL: Na što konkretno mislite kada na to ukazujete?

Već sam rekao da je od trenutka uvođenja eura Italija izgubila 4300 milijardi eura svoga dohotka u odnosu na 1999. Neki od kriterija za eurozonu za Italiju su bili opterećujući. Italija je čak nazvana bolesnikom Europske unije. Prije 18 godina, 2003. tadašnji hrvatski ministar financija Mato Crkvenac posjetio je talijanskog kolegu Giulija Tremontija, a ja sam bio u njegovoj pratnji. Tada je Hrvatska prvi put došla u situaciju da bude financirana iz europskih fondova. Povezanost Italije i Hrvatske pomogla bi u rješavanju postojećih problema u dvjema ekonomijama u okviru europske monetarne unije.

NACIONAL: Hoće li se Hrvatska zbog uvođenja eura početkom 2023. morati dodatno zadužiti?

Ne bi trebalo Hrvatsku prisiljavati da ulazi u nove dugove zbog ulaska u europsku monetarnu uniju. Tu je uloga europske monetarne unije, posebno Europske središnje banke od ključne važnosti. Ta suradnja između Hrvatske i Italije mogla bi postati i nova kreacija odnosa u okviru Europske unije, a i nova osnova za hrvatski razvoj.

NACIONAL: Guverner Boris Vujčić u prošlom broju Nacionala govorio je o mitovima vezanim za uvođenje eura koji su pogrešni. Nabraja ih: mit o nespremnosti Hrvatske za uvođenje eura; mit o superiornosti samostalne monetarne politike zasnovane na kuni; mit o izvjesnosti velikog porasta cijena zbog uvođenja eura; nespremnost eurozone za ulazak Hrvatske u njeno područje. Jesu li to doista mitovi?

Ne želim nikome ništa osporavati. Ali činjenica je da je ekonomski položaj Hrvatske lošiji nego što je nekada bio. U mojoj analizi ponudio sam razdoblje od 35 godina, a na primjeru Italije se vidi da je ona počela zaostajati od 2001., taman ulaskom u monetarnu uniju i nakon uvođenja eura. Većina koja danas upućuju kritike uvođenju eura ne opovrgava nužnost uvođenja eura i u Hrvatsku. Ali primjena eura kao vlastite valute podrazumijeva da postoji puno viša razvijenost, da postoji razvoj industrije i ukupnog gospodarstva. Zato se i govori da je Hrvatska nepripremljena za ulazak u eurozonu.

NACIONAL: Postoji i teza da nacionalne središnje banke država u eurozoni, pa onda valjda i HNB, imaju alate za rješavanje kriznih situacija i neovisno o Europskoj središnjoj banci kada u Frankfurtu eksplodira kriza monetarne unije. Je li to realno?

Ja za to ne znam. Zašto je onda kriza u Hrvatskoj najdulje trajala? Ne poznajem nijednu zemlju u svijetu koja je imala odgovarajući rast, a da nije koristila adekvatnu monetarnu politiku. Ne mogu se ekonomski problemi rješavati samo s monetarnom politikom, ali bez nje se ne može očekivati razvoj.

NACIONAL: Kriza je u Hrvatskoj najdulje trajala valjda zato što nismo uveli euro.

Tko ima odgovor na pitanje zašto centralne banke nisu poduzele te mjere. Zašto je uvedena valutna klauzula? Zašto su ponuđeni krediti u švicarskim francima? Zašto su uvedene nakade za vođenje računa u bankama? Rezultat toga bio je da je imovina današnjih stranih banaka u Hrvatskoj nekoliko puta povećana. Prije 25 godina imovina tih banaka iznosila je 55 posto u odnosu na BDP-a Hrvatske, a danas je ta njihova imovina 110 posto hrvatskog BDP-a. Tada su te banke bile naše, hrvatske, a danas su dominantno, više od 90 posto u vlasništvu stranih banaka koje su navodno nudile novi razvoj, što se nije desilo. Hrvatska danas ima nepovoljniji ekonomski položaj nego što je imala prije 35 godina, a trebala bi imati povoljniji položaj, zar ne?