Koreografiju i scenski pokret u mjuziklu ‘Jadnici’ koji je s iznimnim uspjehom premijerno izveden zadnjeg dana studenoga u zagrebačkoj Komediji, radila je Tihana Strmečki. Plesačica, koreografkinja i redateljica odlučila je svoje bogato iskustvo s Broadwaya i West Enda vratiti hrvatskom kazalištu

U Komediji je zadnjeg dana studenoga premijerno izveden mjuzikl “Jadnici”, prema istoimenom romanu Victora Hugoa, prema licenci koju podržava Music Theatre International Europe Ltd i CAMERON MACKINTOSH LTD. Ovacije nakon svake izvedbe dokaz su da je riječ o zaista odličnoj produkciji koju je u hrvatskoj verziji režirao Stanislav Moša. Koreografiju i scenski pokret napravila je Tihana Strmečki, redateljica,  koreografkinja i plesna pedagoginja, koja svoje kazališno znanje dugi niz godina razvija u najvećim svjetskim centrima, a posebno na njujorškom Broadwayu i londonskom West Endu, dvjema lokacijama koje su sinonim za mjuzikl. Tihana Strmečki režirala je ili koreografirala drame, mjuzikle, koncerte, mjuzikle za mlade, dječje predstave, plesne predstave, glazbene spotove, reklame te osmislila pokret za više od pedeset dramskih predstava.

Posljednju europsku predstavu “Heidi” koju je koreografirala u Švicarskoj pogledalo je više od 45.000 gledatelja u mjesec dana, a očekuje je su radnja i na mjuziklu “Chaplin”. Režirala je mjuzikle kao što su “Poljubi me, Kato” u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci i koncert “U ritmu Broadwaya”, koji su osvojili mnoge umjetničke nagrade. Predstave na kojima je kreativno surađivala su “Evita”, “Sunset Boulevard”, “Ljepotica i zvijer”, “Flashdance” i mnoge druge.

Osnivačica je i umjetnička voditeljica plesnog kluba JazzElle, u kojem podučava razne plesne stilove te organizira edukacije i nastupe. Kao voditeljica plesnih radionica i master classeva, gostovala je u raznim plesnim klubovima Hrvatske te po Europi i u New Yorku.

NACIONAL: Mjuzikl “Jadnici” premijerno je izveden 30. studenoga i doživio ovacije, rasprodane su izvedbe, odlično ga je publika prihvatila. Kako je došlo do vaše suradnje s Komedijom?

U Komediji sam surađivala na postavljanju mjuzikla “Mamma Mia” 2015., dakle evo gotovo deset godina kasnije vratila sam se u to kazalište. Od tada sam imala veliku želju vratiti se jer sam se u međuvremenu intenzivno razvijala kroz edukacije o mjuziklu u New Yorku i Londonu. To su dva najvažnija svjetska grada kad je taj kazališni žanr u pitanju. Stoga sam jedva dočekala “uhvatiti” Komedijin ansambl kako bih prenijela svoje znanje i kreativnost. S redateljem “Jadnika” Stanislavom Mošom surađivala sam na nekoliko projekata, surađujemo vrlo uspješno već sedam godina. On je ne samo genijalan redatelj, već i divan čovjek s kojim je suradnja vrlo laka i ugodna. Daje mi puno slobode, što je važno i lijepo, tim više što sam i ja redateljica pa razumijem njegove potrebe unutar uputa. Ta je suradnja konačno kulminirala i u Hrvatskoj, zbog čega sam iznimno sretna. Okolnim sam putem, tako, došla doma, u svoj Zagreb.

‘Sretna sam što sam vratila Komediji ono što je ona meni dala još kao djevojčici. Prvi mjuzikl koji sam gledala je ‘Jalta, Jalta’ upravo u Komediji i stoga su ‘Jadnici’ zaista povratak doma’

NACIONAL: Spomenuli ste obrazovanje u New Yorku i Londonu, kako je došlo do toga i zašto ste odlučili posvetiti se baš mjuziklu?

Od 2009. jednom godišnje sam u New Yorku, a barem dvaput godišnje u Londonu, od dva tjedna do šest tjedana, na edukaciji. To obuhvaća dramsku, plesnu, vokalnu edukaciju i gledanje predstava na Broadwayu. Ove sam godine u listopadu pogledala svoju stotu brodvejsku predstavu, pa mislim da držim Guinnessov rekord kad je Hrvatska u pitanju. To je okosnica mog znanja koju ne samo nadograđujem svake godine, nego se inspiriram, što mi je iznimno potrebno kao kazališnoj umjetnici. A zašto mjuzikl? Mjuzikl me privukao od malih nogu. Prvi mjuzikl koji sam gledala je “Jalta, Jalta” upravo u Komediji, stoga su “Jadnici” zaista povratak doma. To je najteži oblik kazališta koji obuhvaća visoku razinu dramske, vokalne i plesne izvedbe, tako da kroz razne načine publici možete puno toga izraziti. Jako je kreativno i zahtjevno, a to najviše volim. Mjuzikli nisu samo šljokice, veselje, sretne priče, ima ih i vrlo dramskih, teških tema, mjuzikala koji se ne bave samo lakoćom života i takvi me zanimaju. Cijeli taj svijet ima puno “alata na izvol’te” kad se radi o tome da se treba nešto ispričati, kako izvući emocije iz publike, a to je meni cilj.

NACIONAL: Kao što ste i rekli, čim se spomene mjuzikl New York je prvi grad, a London drugi. Što se može naučiti odlaskom ondje i edukacijama?

Moram se pohvaliti da sam jedna od rijetkih umjetnika u Hrvatskoj s bogatom pedagoškom karijerom i to je bio moj cilj od samih početaka, kad sam krenula odlaziti u New York. A sad već više od 20 godina svake godine odlazim i uvijek nešto naučim. Cilj mi je bio dovesti znanje koje  u Hrvatskoj ne postoji. Kod nas su se mjuzikli radili bez konkretne škole i edukacije, uz pomoć maštovitih i kreativnih ljudi. Vani postoje vrhunske mjuzikl akademije, to su ozbiljne edukacije. Uvijek sam željela to dobiti i donijeti u Hrvatsku jer spektar znanja je strašno širok, od glumačkih, vokalnih tehnika, plesnih tehnika, pa do sinergije svega toga, do određivanja dinamike u svakoj predstavi – a to je već vezano i za moju redateljsku karijeru – putem svih tih područja i alata. Imala sam edukaciju i u području kostimografije, scenografije, a ta sveobuhvatna edukacija pripremila me, uz koreografsku, i na redateljsku karijeru koju gradim posljednjih pet, šest godina. New York i London su zaista vrelo znanja i nikad neću prestati biti student.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da krenete u režiju?

Do toga je došlo vrlo spontano. Imala sam vrlo bogatu plesnu karijeru iz čega je proizašla lijepa i bogata koreografska karijera, isto tako neplanski. Kao nastavak svega toga, jer u koreografiji postoji i segment režije, shvatila sam da u režiji postoji dodatni prostor igranja sa suradnicima kao što su scenograf, dizajner svjetla, kostimograf, i shvatila sam da je režija prirodna ekstenzija koreografske karijere zato što mi daje priliku da surađujem s ljudima koji su vrhunski u svom poslu i da svoju priču provučem kroz dodatne “kanale” drugih struka. To mi je bilo jako uzbudljivo i prva mi je režiju ponuđena zato što su drugi u meni prepoznali ono što ja nisam sama u sebi. Imala sam veliku iskustvo s režijom mjuzikla “Poljubi me, Kate” u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. To je bila kulminacija znanja, s brojnim suradnicima, zaista sam si potvrdila da su moji putevi bili opravdani. Od tada sam dosta režirala, a posljednju sam režirala predstavu za mlade “Game Over”.

NACIONAL: To ste radili usporedno s “Jadnicima”.

Da, i nije bilo planski, ali ispalo je predivno. To je dramska predstava za mlade o cyber bullyingu i o sextortionu. Želim raditi kazalište koje je relevantno, socijalno osviješteno i koje pomaže. Lijepo je raditi i predstave koje su blještave i vesele, ali i one u kojima će publika biti transformirana ili će dobiti neku informaciju koja će im pomoći. Konkretno, “Game Over” je predstava za tinejdžere koji plivaju u svijetu koji je toliko okrutan, neistražen i mi odrasli ne možemo to do kraja pojmiti. Kroz kazalište tražimo put do njih, rađena je u njihovom žargonu, njihovoj dinamici, da bi komunicirala iz njihove pozicije. Na to sam jako ponosna, tinejdžeri nam nakon predstave dolaze i zahvaljuju na tome što mogu tako nešto pogledati. To ću nastaviti raditi jer je kazalište društveno odgovorna aktivnost i želim u tome maksimalno sudjelovati.

Moulin Rouge’ jedan je od sto mjuzikala koje je Tihana Strmečki pogledala na Broadwayu. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: “Jadnici” su dobili fenomenalne kritike, što je bilo najvažnije kad je u pitanju koreografija? Ne može koreografija biti u prvom planu, ali predstava bez toga ne može, pa kako to pomiriti i naći balans?

Zaista smo ponosni, sretni i zadovoljni krajnjim rezultatom. Radili smo na europskom nivou i naš je ansambl to iznio iznad svih naših očekivanja. Kad je u pitanju koreografija, u pjevanim mjuziklima kao što su “Evita” ili “Jadnici” gdje dramske scene ne postoje bez glazbe i pjevanja, koreografija nije koreografija u pravom smislu te riječi, postoje neki brojevi koji su koreografirani, ali cijeli mjuzikl zbog propjevanosti prožet je pokretom. Ja sam radila scenski pokret, mizanscene i koreografiju, što znači da u svakoj sceni vidi se moj rad, bez obzira na to što ga publika ne prepoznaje uvijek. Bilo mi je jako uzbudljivo komad raditi kao liniju koju sam pratila u cjelini kao i liniju svakog pojedinog lika kojeg sam popratila pokretom, gestama, načinom gibanja, u suradnji s glumcima, naravno. Sve što mislite da neki lik radi spontano, nije takvo, ali tako izgleda jer je dobro uvježbano i kreirano.

NACIONAL: Riječ je o licenciranoj produkciji pa znam da nemate veliku slobodu, ali čime ste bili inspirirani za koreografiju?

Ovo je verzija autorskih prava koja ima slobodu, iako je sve dosta strogo. Kad pogledate sto brodvejskih predstava lakše je. “Jadnike” sam, čini mi se, na Broadwayu i West Endu pogledala sedam, osam puta. Sve dok imam inspiraciju ne volim ništa kopirati, ali se inspiriram, materijalom koji gledam u smislu emocije, cilja lika ili cijele predstave. S obzirom na Stanislavovu i moju viziju, ipak smo napravili svoje scene i svoj smjer razvoja priče, držeći se naravno prava licenci. Sve te detalje – koga će i kako glumac pogledati, s kim će i na koji način biti u interakciji – gradim kroz vještinu već dvadeset godina. Scenska pravila su jako konkretna, točna stvar i jednom kad steknete iskustvo već imate “oko” za takve stvari i znate što želite. U krugu edukacija, gledanja predstava i rada događa se sve ono što publika vidi. Sretna sam što sam vratila Komediji ono što je ona meni dala još kao djevojčici.

NACIONAL: Kako izgledaju te edukacije?

To su veliki gradovi koji imaju mjuzikl akademije, ili imaju umjetničke akademije s mjuzikl odsjecima. Sve te škole organiziraju radionice, ponekad traju dva, ponekad tri, a ponekad četiri tjedna, ponekad su to master classovi u plesnim studijima s velikim redateljima ili koreografima. Ja sam odradila brojne takve radionice i master classove s ljudima iz cijelog svijeta, koji imaju istu strast i želju, to je divota. U New Yorku su jako velikodušni u prenošenju tog znanja, naravno nije to jeftino, ali se isplati. To je zarazno, ovisna sam o tome i jednom godišnje moram u New York. Moram reći da zbog svog pedagoškog rada koji traje više od 15 godina imam studente po cijelom svijetu koji su na mjuzikl akademijama, jedna je moja studentica završila akademiju u Barceloni, neki su završili akademiju na Broadwayu, a jedan i radi tamo. Dakle, sad već postoje hrvatski studenti koji su jako uspješni i studiraju na Broadwayu koji će se ili vratiti doma ili će ostati tamo proizvoditi čaroliju. Jako sam po nosna na to.

NACIONAL: Vaša je struka ples, zašto vam je to zanimljivo?

Krenula sam iz plesa, da. Od malih nogu sam plesala, ne mogu vam reći zašto baš ples. Neko kratko vrijeme sam plivala, ali mi je bilo hladno u bazenu pa mi je mama predložila ples. Ples je oduvijek za mene bio terapija, danas kad gledam unazad vidim koliko sam bila zdrava plešući. Ima ti priliku komunicirati nešto kroz glazbu i pokret sveta je stvar, jer svi smo naučeni komunicirati riječima. Pronaći neki drugi način i iskazati ono što je duboko u vama, zaista je nešto posebno. Prvi televizijski nastup imala sam s 12 godina i od onda nekako ljubav prema umjetnosti samo raste. Čovjek svašta nauči, o sebi, kazalištu, timskom radu, ljudima, psihologiji, zapravo mi je cijela karijera jedna velika škola.

‘Kazalište je društveno odgovorna aktivnost i želim u tome maksimalno sudjelovati. Želim raditi kazalište koje je relevantno, socijalno osviješteno i koje pomaže’

NACIONAL: Jeste li se namjeravali vratiti u Hrvatsku?

Biram živjeti u Hrvatskoj jer jako volim biti ovdje. Znam da ovdje imamo visoku kvalitetu izvođača i visoku kvalitetu kazališta kad nam to financijske mogućnosti dozvole. Potpora kazalištima je na jako niskom nivou i s tim se borimo. Ali rad u Hrvatskoj je prekrasan, imala sam mnoge prilike da živim vani, ali ja želim biti u Hrvatskoj i vraćati znanje koje sam dobila. Radim s predivnim ljudima, talentiranim, kvalitetnim, kreativnim, samo im netko trebati dati priliku da radimo vrhunske projekte, na način da nas financiraju. To je najveći izazov, sve drugo je lako jer radimo čaroliju. Lako je redateljima i koreografima na Broadwayu postaviti predstavu, neka postave jedna pravi mjuzikl u Hrvatskoj, s ovolikim ograničenjima. Komedija nema dovoljno veliku scenu, dovoljan broj ljudi koji će raditi jer ih nema tko platiti, neka dođu ovdje postaviti mjuzikl. U Hrvatskoj se bavimo stvarima koje su vani riješe ne godinama unaprijed, primjerice Stanislav i ja u Švicarskoj smo dogovorili projekt koji ćemo raditi za dvije godine. Ovdje takva priprema naprosto nije moguća.

NACIONAL: Kakav je osjećaj kad vidite “Jadnike” na sceni, da vidite da je to što ste napravili tako lijepo preneseno na scenu?

Moram priznati da nisam još sve procesuirala, svježe je premijera bila. Nama je svima, posebno Zagrepčanima, Komedija jako značajna. Svi pamtimo velike mjuzikle iz djetinjstva, to je kazalište koje obožavamo. Nisam još procesuirala činjenicu da smo uspjeli to napraviti na ovakav način. Dijete u meni još ne shvaća da je odrasla ja došla do toga da je u Komediji prenijela jednu kazališnu čaroliju. Ponosna sam i dat ću sve od sebe da držimo nivo predstave ovakvim kakav je dosad bio, jer svaka publika na svakoj izvedbi zaslužuje jednak tretman i jednaku kvalitetu. Ovaj nivo je zaista visok, tako se radi vani i nisam ni sumnjala da će Komedija to dobro iznijeti.

NACIONAL: Rekli ste da vas je “Jalta, Jalta” uvela u svijet mjuzikla. Postoji li još koji mjuzikl koji pamtite, koji vam je posebno drag?

Samo da kažem da sam nakon što je Komedija obnovila “Jaltu” ponovno pogledala tu predstavu, to je bio jedan divan moment, zaokružena priča. Kad govorimo o meni najdražim mjuziklima, jako je teško to reći zato što ih je puno, a ja sam ih gledala velik broj. Veliki sam fan “Wickeda”, gledala sam ga 15 puta na Broadwayu i West Endu, on me oborio s nogu i svaki put ga gledam vidim nešto novo. Veliki sam fan “Moulin Rougea”, a puno je zanimljivih naslova koji su u Hrvatskoj nepozna ti kao što je “Sweeney Todd” ili “Into the Woods”. Čekam dan kad ćemo ih uprizoriti u Hrvatskoj da pokažemo da možemo. Mjuzikli na Broadwayu su zaista spektakli, glumački, vokalni, plesni, scenski, ne da se to opisati. Postoje neki naslovi koje bih voljela dovesti u Hrvatsku, smatram da je publika za to spremna, posebno nakon “Jadnika”. Moramo znati da “Jadnici” nisu lak mjuzikl, to je i dramsko djelo, a publika je sjajno reagirala na to i sigurna sam da ćemo na hrvatsku pozornicu dovesti još neke velike naslove.

NACIONAL: Kako se osjećate kad gledate neki mjuzikl na Broadwayu?

Osjećam se kao malo dijete koje je ušlo u svijet mašte u kojem se sve može postići. To je jedan od razloga zbog kojeg idem na edukacije i zbog kojeg gledam toliko predstava. Trebam tu hranu da ne promatram predstave analitički. Visoka kvaliteta predstava na Broadwayu ili West Endu omogućava vam da, kad sjednete, postanete “obična” publika koja uživa, koja ne analizira. Ja sam o tome ovisna. Želim da mi predstava iskomunicira čudo od emocija, od priče, da se osjećam kao kad sam bila dijete. I to dobijem svaki put, hranim dijete u sebi osjećajem slobode, začudnosti, mašte, s osjećajem da je sve moguće. To nam treba kad uđemo u kazalište. To predstave koje su dobro napravljene rade, to publika doživi, to je ono što ja želim, što tražim i zbog čega uživam u svom poslu. Želim da me kazalište kao gledatelja transformira jednako kao što ja kao kazališna umjetnica želim transformirati publiku koja dođe na predstave koje sam radila. Sve je to lijepi zatvoreni krug.